Jučer je valjda bila kulminacija mojih blogerskih susreta. Imala sam popodne Pjesmospam - čvenk s Tratimčicama, Spamericama, Kupusarkama, ne znam ni sama koji od naziva upotrijebiti… Čekajte, sve ću vam objasniti. Prvo sam se našla s bivšom Zgbabom, pak smo pješke krenule Strossmayerovim šetalištem do Tkalčićeve, tamo zasjele u kafić, spamersku bazu. Ubrzo su došle još četiri blogerice : Tedica, Lorna, Lu-lu i Chocogirl35b. Nedavno je jednoj bila obljetnica života pa je donijela kolače i šlag. Druga je donijela bombone pak je bilo i ića i pića. Gospođe i gospođice su u kafiću svaki božji petak i to po nekoliko sati. Da se to može, i da nije nimalo dosadno – i sama sam se uvjerila. Kao što to obično biva, i to ću ponavljati u beskraj jer je živa i realna istina, pričale smo kao da se znamo godinama. Simpatične, drage žemske od dvadeset i nešto do … jel, najboljih godina. Sve balavice spram mene, hihihi. Krasan, krasan susret - pričale o filmovima, glazbi, glumcima, školi (rješavale matematički zadatak za napredne matematičare trećeg razreda OŠ, i bome je trebalo dobro razmisliti), klincima, ma o svemu što smo se sjetile. Hvala, djevojke, na ugodnom društvu! Još sam pod dojmom.

Ižljubih se na kraju balade s njima i žustrim korakom ulovih trajvan. Valjalo se presvući, ubaciti nešto u kljun i vratiti u centar, u društvu mlađe nećakinje. Cilj: Casino Fortuna club, of skroz. Silazimo u podrumski prostor, kad tamo - dočekali nas konobari s pićem dobrodošlice. Gledamo se nas dvije, ništa, uzele pićence, sjele za stol. Čudim se blago kud smo dospjele, jesmo li pogriješile dan, vrijeme, bend. Vidim Caiman Verde, znači pogodile smo. Al, vidimo – neki poslovni ljudi, a i žeme, u PK odjeći (poslovni kod). Uočile smo među njima pjevača Luky-ja al taj je samo sjedio, nije ni s kim pričao. Pa je bio neki kamerman koji je snimao cijelu večer i unosio se ljudima u face. I nas dvije je usnimio, kad smo već tamo bile. Elem, što je bilo... razjasnilo se kad je na pozornicu stao neki muškarac, očito PR Lutrije u Hrvata. Pozdravio je marketinške stručnjake. Bilo je to druženje uoči 16. nacionalnog festivala oglašavanja (FESTO 2008), koji će se održati slijedeći tjedan u Opatiji. Voditelj sinoćnjeg domjenka poželio nam je ugodnu večer uz glazbu i ples. I nas dvije smo se onda "prodale" kao marketinške stručnjakinje, jelllll… Pa su malo svirali Caima-nofci, pak su dvaput bile točke trbušnih plesačica i jedan blok pokazivanja vještina tri plesna para (škola salse Boogaloo iz Zagreba).

Kako smo dobile besplatno piće pri ulasku, nismo bile sigurne jel treba drugo piće naručiti i platiti. I sjedimo i pijuckamo i vidimo jednog poslovnjaka kako se diže i donosi novo piće s pulta dobrodošlice. Onda smo se i mi poslužile još jednom. I za svaki slučaj gledale hoće li se tko mašit novčanika i zvati obera na plati. Nije se dogodio takav slučaj. I tako smo prošle los.


...Ovo je novi plaćenik sastava Caiman Verde, taj nije prošli put svirao. Tata od formata će mi već reći koji je taj. Svira fenomenalno, uživljava se u svirku, u jednom nam se trenutku čak učinilo da mu je u ekstazi pukao gumb na košulji, al smo poslije brojale i svi su bili tamo gdje trebaju biti. Pokušala sam uloviti tu nadahnutu facu, al mi je snimatelj smetao. Čovjek s kamerom bio je ko Spajdermen, čas tu čas tamo, pa bi skidao kameru pa bi je montirao na stalak, pa se prešetavao sa stalkom vamo-tamo… Stoga, uzmite u obzir objektivne okolnosti i izuzetno tešku situaciju u kojoj sam se našla i uslikala slijedeći kadar:




Uvijek nanovo me se dojmi kako u bilo kojoj grupi ljudi jedna osoba privuče pozornost i kamere i fotoaparata, i da imaš tri kamermana i pet fotoreportera, svi će najviše pozornosti posvetiti upravo toj jednoj osobi koja posebno zrači. Može biti okružena i ljepšim osobama (događa se), ali nju kamera najviše "voli". Tako sam jučer ispucala hrpu fotki na prekrasnu djevojku koja je plesala trbušnjake. Em ima tijeloooo vitko i vretenasto… ("Oj, Jelo, Jelooo, imaš lijepo tijelo") em kosu… em sivoljubičastozelene oči… em cijelu facicu…










Citat Zgbabe: "Al ova vretenasta ne bi dobro prošla u Saudijskoj Arabiji. To njima nije seksi tamo ak nema sala i špeka na trbuhu da se talasa." Dobro, druge dvije su bile pravosaudijskoarapske:








A od plesnih parova, plavuša u crvenoj haljini plesala je, uvijala se (al ništa vulgarno, da se razumijemo), očito uživajući u ritmu. Tu i tamo sam uočila njenog plesača, a ostala dva para nisam, sorry.







Trbušne plesačice su svakom posjetitelju podijelile bonove u vrijednosti od 20 kn za igru na slot-mašinama, kao - da isprobamo sreću, ali smo samo tu večer smjeli igrati. Nećakinja i ja dobile još svaka po 20 kn. To su nam Caimani poklonili jer smo pljeskale šesnim glazbenicima, hihihi. Možete si mislit, dečki sviraju a oni poslovnjaci ih ne doživljavaju. Nitko ni da bi. Pa smo poslije treće pjesme same zapljeskale, ovi se zahvalili i obećali nam platiti. I fakat smo ispale plaćenice. Nakon fajrunta preselile smo se u dvoranu sa slot-mašinama i zamolile jednu žemsku u uniformi, s debelim novčanikom, da nam objasni što nam je raditi. Izabrale smo igru s voćem i povrćem, to smo najlakše razumjele. Pa nam se vrtile šljive, borovnice, limuni pa ak ih je tri il više od početka reda, onda kao nešto dobiješ. Par puta smo dobile po 20-30 kuna i uložile u daljnju igru. I proćerdale. Sve. Kad je bal nek je maskenbal. Da smo dobile uduplo, onda bismo odustale i tražile lovu. Ovak, nasmijale smo se i otišle na tramvaj.