U čeprpak popodne stigoše najmiliji moji. Grljenje, ljubljenje, sreća, radost. Onda su pišulje prešle na maženje mačića, a mi odrasli na pričanje. Valjalo je isplanirati petak u vinogradu. Nas sedam. Do osam. Prva ili osma, s koje strane se već gleda, bijaše vlasnica vinograda. Mati naša, sestrina i moja. Prvo joj htjedosmo izorganizirati odlazak tamo (skoro sam napisala – u Popovaču, al mi zvuči grooozno) dan prije. Da nas ujutro dočeka s kavicom i zagrijanom kućicom. E, ne bi ona. A već je mlađi zet bio spreman prebaciti je iz grada S u grad P. Dobro, ne mora. Ona će ujutro ići s vinogradskim susjedima. Ok. Navečer baka zove da ipak ne bi išla u vinograd. Ajd, ne mora. Snaći ćemo se nekako bez nje. Jest da onda prehranjivanje postaje glavni posao moje sestre, umjesto špricanja, al dobro… Ujutro smo se podizali, doručkovali, ukrcali se u aute, njih troje plus pas i nas četvero. I stigli u neko doba. Trava, tratinčice i maslačci zavladali imanjem.















Raspakirali se. Govorim ja da će baka ziher doći autobusom. Gdje bi ona ne vidjela tri unuke, dvije kćeri i dva zeta. I fakat. Nismo još započeli s podjelom dužnosti, kad stiže bakica. Došla. Autobusom. Pa taksijem. Taksist čekao na autobusnoj stanici, i nije se baka ni snašla da nazove kojeg zeta nek je pokupi, a već je sjedila u taksiju. Kad se da obrlatiti žema… I tako smo petak proveli nas osmero. Plus pas. Najmlađe članice društva šetale se uokolo, naganjale psa. Šogor se mal pravio važan i hrabar i zdrav, pa se prtljao u šišanje trave al je a kraju roštiljao. Muž je kosio i špricao, logistiku je obavljala moja sestra. Mene i nećakinju dopalo kresanje živice i obrezivanje voćaka napadnutih boleščinom. I fotografiranje.

Naradili se, najeli se, boravili na svježem zraku. Predvečer se pokupili u aute i natrag u Zagreb. U vinogradu je ostala bakica, oprati suđe, pospremiti pribor i alat. Sadržajan i pomalo naporan, ali lijep dan.