Sitno brojim. Jednoznamenkasto. U petak sam bila na redovnoj kontroli kod radiologinje. Pregledala me, zadovoljna je viđenim. I reče mi da ću obaviti još 5 ovakvih istih zračenja, a onda će za tjedan dana opet crtat po meni i staviti mi novu oznaku. Nije htjela reći hoću li ići na drugi aparat, samo žema kaže da se strpim i da ću sve saznati na vrijeme. Moš mislit. Strpi se. Lako reć.

Naime. Ja sam strpljiva. I poslušna. I želim živjeti normalno. I sve ću odradit što treba. Al su mi žene koje su na bolničkom zračenju rekle da se posljednjih deset zračenja može sklopit u pet dana. Jerbo je tih zadnjih pet zračenja nekih "ciljanih" (pobogu, pa zar mi nisu sad ciljali na dva mjesta? Nego što su – raspršivali zrake po meni???) i obično se rade na drugom aparatu, pa u jednom danu lijepo legneš pod jedan, opale te kolko treba pa legneš pod drugi pa te i drugi prasne. I za pet takvih kombiniranih dana lijepo odeš kući svojoj. Rekoše mi te moje suozračenice (kad nisu supatnice, ne patimo mi) da njih kvarcaju i subotom i nedjeljom. Hoće ih se Klinika što prije riješiti, da oslobode krevete za nove pacijente. Hvala lijepa, ne bih ja u bolnici ležala za tih par minuta kvarcanja. Nit imaš fiksno vrijeme kad te zrače (nego te zovu fizičari kad imaju rupu od "vanjskih"), moraš biti u svojoj sobi ili predvorju, u pidžami. Nema šalabajzanja po gradu, ispijanja kave... da ne bi. Al bar je prednost u tome što si prije gotova sa zračenjem.

I sad si ja kontam. Ovaj čeprpak je praznik. Praznikom i vikendom uvijek netko od fizičara dežura na kvarc-aparatima. Zašto mene ne bi jedan od tih neradnih dana zaprimili na jednu kuru, pa da lijepo završim sa svojim poslom u slijedeći petak, 9.5.? I lijepo za vikend zapalim kući svojoj, djeci svojoj, a i mužu svom jedinom. Kad već ne mogu u gusto odraditi što bih trebala, nego natenane. Idem zato danas u kliniku odlučna. Da ću treptat plavim okicama, objesit donju usnu, dramatičnim glasom reć da sam iz Umaga, da imadem potomkinje, komada dva,
i da me svi nestrpljivo čekaju. Pa nek me samo probaju odbit… a ak me odbiju, eeee, onda će mi HZZO platit. Lupit će mi teta medicinska sestra u putni nalog još jedan pečat tog zadnjeg ponedjeljka, i to će koštat HZZO jošte nekih četristotinjak kuna. Kad mi isplate, jednog dana. Još čekam putne troškove za zadnje dvije kemoterapije…

DOCNIJE NAPISANO:
Jezer mu gajde… da mu jezer… Odem lijepo danas u Kliniku. I sretnem radiologinju. I nisam morala treptat nit vješat donju usnu. Lijepo smo se sve dogovorile – da ću u ponedjeljak doći kod nje da me iscrta. Da ću u taj ponedjeljak odraditi dva zračenja, jedno "staro" i jedno novo. I da ću u petak bit gotova. I objasnila mi doktorica da me nije stavila na paralel-zračenje jer sam mlada (idešššššššššš, skoro sam je ižljubila za ove riječi) i da takvo zračenje može naškoditi tkivu dojke. I sretna tako zbog uspjelog dogovora sjedim pred vratima s rupicom za kvarc-kartice. I čekam. I čekam. I tako skoro dva sata. I izađe fizičarka van i objavi da aparat broj 2, mooooj aparat, ne radi. Crko. Zvali su servisera upomoć. Da sutra nazovemo prije tretmana i pitamo jel radi Dvojka. Ja ću otić u Kliniku, imam ionako par koraka do tamo…

Sad mi se opet sve išeremetilo. Ostajem 12.5. A ostat ću i 13. Kad već ostajem taj tjedan, onda neću ni tražiti paralel-zračenje. Da sačuvam cicu.