Vikend mi prohujao. Došla kući svojoj u petak popodne. Susjeda (ne ona koja mi opkopava vrtuljak) me dočekala na stepenicama i poklonila lončanicu. Mlađa Potočnica se sjurila niz stubište i uletjela mi u zagrljaj. Grlile smo se i ljubile dugo, dugo. Starija je svoju radost mal suzdržanije pokazala. Svekrva me ljubazno dočekala. Doček ko u priči, hehe.

Oprala nekoliko mašina veša. Srećom, svekrva speglala hrpu koja je prije bila ostala, pa nisam morala ja. Bilo je to i više nego sam očekivala, i sretna sam zbog toga. Onda, trebalo je očistiti fleke s mažoretske uniforme starije Potočnice. Natjecanje mažoretkinja u Puli zakazano je za nedjelju, trebalo je sve pripremiti. Je, al sam neke detalje saznavala u hodu, tijekom subote, a neke sam saznala i u nedjelju u 5 ujutro... Uniforma donekle očišćena, suknja sužena pomoću ziherica. Čizme očišćene i uglancane. Govorim o uniformi i čizmama starim 10 godina. Tada su mažoretkinje dobile uniforme i poslije nikad više. Nasljeđuju jedna od druge. Mnoge su djevojke otišle iz udruge. I odnijele sa sobom svoju uniformu. One uniforme koje su ostale, ne odgovaraju svima trenutnim seniorkama. Tako je moje dijete dobilo sve preveliko – i jaknu, i suknju, i čizme i kapu. Kapa joj pada do nosa. To smo pokušali riješiti lijepljenjem spužve u obod. Za čizme smo pripremili debele dokoljenke, da obuća ne klapa naokolo...

U subotu sam promijenila izlog u radnji. Iako stoji natpis da me nema do svibnja, nek se vidi da sam tu negdje. Popodne je valjalo otići na neki sastanak. Mlađa kćer dobila poziv za rođendan. Starija imala probu. Muž imao nekog posla. Navečer mu pomogla da dovrši. Uglavnom, tek u neko noćno doba nađosmo se svi skupa. Pa krenusmo navijati satove. U nedjelju se trebalo dignuti u 5. Mažoretkinje kretale prije 6 za Pulu. Hoće li nam mobiteli automatski prebaciti ljetno vrijeme ili ne? Navili sve mobitele i još jednu vekericu. Od svih mobitela, jedan nas je ipak probudio sat vremena prerano. Ajd sad odspavaj još jedan sat. Netko je uspio, netko ne. Digli se u 5, dijete doručkovalo, odjenulo se u trenirku (e da, još smo u subotu išli kupovati crni donji dio trenirke jer "sve cure imaju crne hlače" a ona ima ružičaste). Trebalo je punđu napraviti. Al pomoću crnih gumica i običnih šnali. Al mi nemamo u kući obične šnale. A u 5 ujutro, u nedjelju, ne radi niti jedna trgovina. A dvije nađene crne gumice baš i nisu elastične. No, cure su se u busu snašle, isposuđivale joj šnale, popravile punđu i sve je bilo okej.

Tajo otpratio u nedjeljnu zoru dijete svoje veliko na bus. Pa se vratio u krevet. Probudilo nas sunce, i to dosta visoko. A još je bilo zadataka za odraditi. Sve uspjeli, ja se spakirala, i u podne se potrpasmo u auto Mlađa, muž i ja. I zapalili prvo u Poreč, da si kupim kartu i rezervaciju za bus. I produžili za Pulu.

Naše su mažoretkinje završile natjecanje kao posljednje. Ovo im je bilo prvo nadmetanje. Vidjele su druge, bile viđene i ocjenjivane. Nisu pretjerano razočarane. To je tek početak. Bilo je i treme, i padanja štapova (ali i drugima su padali i štapovi i kape). Najmalobrojnije su, ima ih tek 9 a drugih i preko 15. I na prateću glazbu su sutkinje imale primjedaba, nije nešto bilo po propisima. Ah. Bit će drugi put bolje.

Mojih dvoje (starija se vraćala iz Pule sa svojom ekipom, naravno) odvezlo me u Poreč. Mlađa je skoro zasuzila, meni se gruda u grlu stvorila... Ukrcala se na bus, mahala, slala puse...stigla u Zagreb kasno navečer. Zaspala ko tuka.

Danas obavila prvo zračenje. Pol minute jedan križić, pol minute drugi križić. I et, zbog ukupno jedne minute zračenja ja ću u Zagrebu provesti bar još 6 tjedana. Kad se mora... Nije ništa boljelo, nije ništa žarilo ni palilo. Legla, oko mene se vrtila velika glava uređaja, na ekranu se punio neki grafikon roza bojom. Nisam se pošteno ni legla ni odmorila na tom stolu i već sam bila gotova. Sutra i slijedećih dana sam dogovorila da dolazim u 13 h, petkom moram na kontrolu kod doktorice. I to je to. Odbrojavanje je počelo! Još 29.

Obišli smo Auto show u petak prije podne. Srećom. Jer nije bila gužva. Oko podneva se počeo puniti Velesajam, i sigurno je sad za viked velika gužva.

Ima se što vidjeti. Lijepi auti.










Lijepe hostese.





Nisu sve nasmiješene, neke obješene brulje dale su na znanje kako nisu baš oduševljene (vlastitim prisustvom ili znatiželjnicima koji ih ispituju ili slikavavaju)...

Prošli smo skoro sve. Zagledali, premjeravali, sjeli u poneki auto. Dobili svatko po majicu i kemijsku, reklamne letke i vrećicu. Ispunili nagradne kupone i ubacili u kutiju. Glavna nagrada – Mazda. Ne bih imala ništa protiv.

Iako, da osvojim na lotu onih 7.5 milijuna, premišljala bih se između ova tri:

Teku dani… kak se ništa nije događalo što bi dalo makar naznaku početka mog zračenja , potegnula se veza. Moja profesorica iz srednje škole zna jednog liječnika iz Klinike. Taj je rođeni Siščanin, i – igrom slučaja, išao u razred s jednim mojim legom. Nije moja generacija, ne znam čoeka, al eto. Elem, taj će veza-doktor pitati moju radiologinju kad me se najranije može naručiti. Ne objašnjavat kak ja mislim odjuriti u Umag što prije, ne objašnjavat kak ja čekam i čekam. Jer, liječnici su osjetljive biljke, uvijek ti trebaju i ne smiješ ih naljutit. Nije da bi ti se poslije osvećivali (zamislite da se žema naljuti i isprogramira mi prejako zračenje, ) ali…

I sad sam dočekala! Naručena sam za zračenje u ponedjeljak u 15 h. Dobro da sam potegnula vezu, jer bih još morala čekati, tako mi je rekao doktor. Nije mogao vjerovati da se toliko dugo čeka. Bogami, ni ja. Pa otišla mi dva tjedna u vjetar! I tak. Moj dragi sutra stiže u Zagreb, pak će mal pogledati aute na Auto show-u i - ošamućen od novih makina i lijepih hostesa - odvesti svoju hanumu kući. Jedva čekam.

Jučer sam malo čuvala malu Doru, nećakinjinu kćer. Slagale smo kvačice i uživale. Bila sam od koristi! A popodne popila još jednu blogersku kavu. U ugodnom društvu, na Cvjetnom trgu, gdje je jedno prekrasno razigrano dijete ganjalo golubove i igralo se s ostalom djecom. Vani je bilo prohladno, nismo dugo kafenisali. Da se zagrijemo, prošetasmo poslije Demijanova mama, Demi i ja par tramvajskih stanica. Vjerojatno je mali Zvrk lijepo spavao sinoć, izmorile smo ga .

Večer sam provela gledajući s mlađom nećakinjom film "Hrabra", s Jodie Foster. Izvrstan film, s pomalo neočekivanim krajem. Preporučam.

Danas imam dogovor za još jednu kavicu. Sama sam sebi važna! Ljudi me žele upoznati. Nadam se da ih neću razočarati.

Nije ovo normalno. Jutro je osvanulo hladno. Popodne je grmilo i istovremeno padao snijeg. Iznad velegrada se bilo tako zacrnilo da je izgledalo kao da će smak svijeta... i onda se razbili oblaci ali zahladilo za iks stupnjeva.

Moji mili su otputovali za Umag. Pobjegli iz Hrvatske taman u trenutku kad se zatamnilo nad Zagrebom, vozili se po vedrom vremenu do Ljubljane, tamo ih stigla kiša, putem se padaline pretvorile u krpe snijega. I od Postojne do Umaga opet sunce. Kao da su tri klimatska pojasa proputovali...

Bila sam na klinici. Nisu me zvali, sama sam otišla. Zamolila da mi pregledaju crteže i poprave ono što se izbrisalo. To su mi i napravili. Pitah ih zašto me ne zovu. Da im je stroj bio u kvaru, da njihovim fizičarima treba tri dana (e, tri dana) da isprogramiraju novo zračenje. I da će me najvjerojatnije ovaj tjedan zvati. Izletila sam iz klinike ljuta ko leptir. Al sam se brzo utješila. Popila podnevnu blogersku kavu. I super se napričala i nasmijala. A popodne izvela vjenčanu kumu na ljudovanje, unatoč nevremenu.

Danas (recimo - prije par minuta je bilo danas) mi je bila 19. godišnjica braka. Druga u životu koju nisam provela s Najmilijim. Onda, tada (prije nekih 15 godina), prvi puta bez njega, odvezao me gazda duty free shopa (u kojem sam radila) u Austriju. Trebalo je nabaviti neke kompjutere pa me poveo da mu pomognem u izboru. Posjeo me u svog nabrijanog mercedesa i opalio po gasu. Ljudi moji, vozio me 260 na sat! Cijelo vrijeme bijasmo na lijevoj traci, i na autoputu i na normalnoj cesti, on je samo blicao a raja se micala... Ja se zalijepila za sjedalo. Kad je kazaljka krenula preko 200, problijedila sam ko krpica a ovaj je bio sav ponosit... Nezaboravno iskustvo. Današnji dan nije bio tako frkovit, ali sadržajan - u svakom pogledu.

I opet snijeg. Ma, mislim... Jest da se sad već topi i da ga do popodneva neće biti po gradu, ali nije ni trebao pasti. A ni ta dosadna kiša. Jučer smo htjeli muž i ja izvući cure van, popodne prošetati bar tri bloka zagrebačkih ulica. Mužu savršeno odgovarala nedjelja i neradni dan, mogli smo samo gledati izloge. Al jok, ni to. Kiša nas omela. A da nam se baš po kiši šetavavalo naokolo, i nije. Tako da smo proveli cijeli dan u kući.

Sestra i nećakinje obišle šogora. Ovaj jedva dočekao da prođe posjeta – nedjeljom i blagdanom su posjete po dva sata. Treba to izdurati, sa svakim popričati koju riječ, odgovoriti na pitanja...

Nakon posjete, napunila se opet kuća. Na stolu obilje. Koliko god se baka bojala da neće biti dovoljno jela, na kraju je i ostalo. Djeca se brzo pokupila od stola, mi odrasli zasjeli. Teme raznorazne, al se svako malo vraćali na bolest. Em što smo sve stariji pa samim time naginjemo takvim razgovorima, em što svako malo spomenemo šogora.

Kad su se gosti koji to i nisu pokupili svojim kućama, raskrčio se stol, opralo suđe, pa se rasporedismo po sobama i televizorima. Harry Potter. Kako je film završio, tako smo se povukli na počinak...

Jutros se mili moji spakirali, ubacili i bakicu u auto. Mahala im sve dok nisu zamakli za kućom. Otišli u Sisak. Tamo će mojih troje prespavati i sutra krenuti s drugom bakicom ka moru.

A ja ostajem ovdje. Još me nisu zvali iz Klinike. Sad mi je već pomalo pun kufer. Da nisu tri dana mogli isprogramirati tih desetak podataka u križ, nije mi jasno. A znam da im treba najviše pol sata za takvo što. Ipak sam ja programer po struci. Bila do prije trinaest-četrnaest godina. Al nisam baš sve zaboravila. Kad sam onomadne čekala poziv na operaciju, isto je bio neradni ponedjeljak al su me nazvali i rekli da sam sutradan na programu. Tako danas sve gledam u mobitel i osluškujem hoće li me nazvati i naručiti za sutra. Baš se blesavo osjećam, u niskom startu i iščekivanju. I s već slabije vidljivim križić-kružićima po tijelu. Da su me bar iscrtali s nekim trajnijim markerima. Pa što da si i mjesecima ne mogu izribati te crteže, nije bed i ne bi me smetalo, nestali bi kad-tad. Ovako ih napada trljanje potkošulje i svaki valung... Ma, samo da već jednom počne!

Za uskršnjim doručkom bilo nas je jedanaest. Bakica je jutros u 8 otišla na misu i posvećenje. Nosila je najveću košaricu i najviše ića i pića. Pogotovo pića. Trebalo je posvetiti višnjevaču za nazdraviti, moslavačko vino, piće za mlađe kokakoličare, mljevenu kavu. Pa kruha, francusku salatu, šunku i kolače.

Iskrmeljavilo se čitavo čudo velikih i malih i u 10 se nađosmo okupljeni oko stola. Prije toga su dječica pronašla zekinu košaru ispred vrata. Zeko bio vrijedan i rano se probudio i ostavio slatkiša za dobru djecu. Nazdravismo šogoru i zaželjesmo da se što prije oporavi. Pa krenusmo tamaniti pripremljene delicije. Jaaako smo se trudili i uspjeli smo hrpu toga ubaciti u sebe.

Trenutno je pauza u kući. Sestra i nećakinje otišle su u bolnicu, izljubiti mog šogora i odnijeti mu juhice i šunkice. Baka je u kuhinji, priprema ručak. Obzirom da smo obilno doručkovali, pomaknuli smo ručak za poslije posjeta u bolnici. Mili moji gledaju film na TV. Uskoro će se opet čuti žamor i smijeh...

O prethodnim danima i pripremama za Uskrs mogli bi se romani ispisati. Mama i sestra odradile su lavovski posao. Osjećala sam se ko lijevo smetalo. Jedva se izborila otići po kruh i aftekati stol, oprati koju turu suđa. Kad sutra ode dio familije, valja dovesti sve u prethodno stanje. Valjda ću tada doći do izražaja...

Svima vama, mili moji, želim ugodan i sretan Uskrs!

Prvo jutro u Zagrebu probudio me promet u 6.20. Selska, semafor. I po noći sam čula svako malo da netko prolazi, al se nisam dala. No, kad je nebo posvijetlilo i ljudi navalili raditi, bilo je gotovo. Ma, naviknut ću se ja. Al mi treba nekoliko dana za prilagođavanje. Sigurno ću se u Umagu buditi od tišine, il kliktanja galebova...

U srijedu sam napravila prvi izlet po Zagrebu. Provozala se tramvajima, posjetila Koki na poslu, proćakulala s dragom plavušom i popila prvu blogersku kavu. Teško mi pada gužva, namrgođena i kamena lica putnika i pješaka. Nitko se ne smiješi, bar ja nis vidjela nikog s osmijehom na licu. A, mene nećete zaraziti. Ne dam se ja. Meni će titrati makar mali, malecki osmijeh u ovom gradu.

I jučer sam se opet vozila trajvanom, iha! Išla pred mamu na Glavni kolodvor. Bakica donijela kolača, trebalo je staričici pomoći nositi torbe. Moji najdraži su stigli popodne, u sestrinoj kući gužva. I tako sve do ponedjeljka.

Šogor je bolje. Tijelo se oporavlja brže od duha. Treba progruntati u glavi, posložiti kockice, priznati strah od smrti i vlastite krhkosti i odlučiti punim plućima uživati u ostatku života. Sad, nekom to ide brže i bolje, netko se mora pomučiti dovesti u red vlastite misli. Uglavnom, bude li sve kako treba, drugi tjedan šogor stiže doma.

E, da. I vrijeme se popravilo. Onaj prvi dan u Zagrebu je stvarno bio za bacit, što se vremenskih (ne)prilika tiče. Sunce se vratilo, i temperatura se pomalo diže. Smatrat ću taj prvi dan života u velegradu greškom u koracima.

Stigoh. Kroz snijeg i maglu u Sloveniji. U mokri Zagreb. Obavila prvi pregled. Upisana u evidenciju. Crtali križić-kružić po meni. Stavili me na pokretni stol, ciljali po meni nekim valjda laserskim zrakama, namještali me, na kraju mi flomasterom označili područje zračenja. Ne smijem te crteže prati ničim drugim osim vode, i umjesto trljanja - smijem se brisati samo tapkanjem ručnikom.

Sad sam na čekanju. Moraju moje podatke, koordinate i mjere, unijeti u program za zračenje. Dobit ću karticu koju ubacujem u otvor kabine za zračenje, ta kartica nosi sve podatke vezane uz moju malenkost. Da se to isprogramira, treba im nekoliko dana. Vjerojatno će me drugi tjedan pozvati na prvo zračenje. Pih. A ja bila spremna odmah danas, najkasnije sutra. Sad, što je - tu je. Ostajem u Zagrebu. Serbus!

Promjena plana. Putujem sutra, ranom zorom. Muž mora na sastanak u Zagreb pa me vozi. Ne moram se tramakat busom. Inače, neki busevi voze relaciju UM-ZG po 5 sati, a neki bome i 8. I cijene prijevoza su šarene - od 150 do 230 kuna. Tak da ću em uštedjeti em ću doći do prijestolnice za tri, tri i pol sata.

Drito s mora uletjet ću na kliniku, tamo obaviti prvi spoj i tek se onda smjestiti kod seke. Popodne idem sa sestrom u drugu bolnicu, posjetiti šogora. Šogor je imao nezgodu na motoru, završio na operacionom stolu - nakon unutarnjeg krvarenja, izvadili mu slezenu. Dobro je prošao, oporavlja se. Uskrs će proslaviti u bolničkom krevetu, ali što se može. Nek je on nama ostao živ. Posljedice će imati, a morat će i promijeniti hobi. U neki manje opasan.

Mašem s mora! Još ga danas mogu gledati!!!

Vrijeme kod kuće mi polagano curi. Treba oprati veš , izglačati što više toga , pospremiti skijašku odjeću u vakuum vreće, izvaditi iz vreća laganiju odjeću. Valja otići u nabavku, nakrcati kuhinju da svekrva ima sve pri ruci...

Sutra moram po uputnicu. Pregledati i pripremiti sve moguće zdravstvene papire. Spakirati jednu torbu za ponijeti. I drugu, koja će mi naknadno stići. Prevrtljivo proljetno vrijeme nimalo mi ne pomaže, moram pripremiti i toplu i laganu odjeću...

Spremam se. U ponedjeljak se privremeno selim. Na Veliki četvrtak mili moji dolaze u Zagreb, zajedno ćemo provesti Uskrs . Oni se vraćaju na more zajedno s bakom. Ja ću dolaziti preko vikenda. Obaviti posao, ako što bude za raditi, oprati i speglati, maziti se s djecom. Ovih dana moram curama objasniti kako ćemo komunicirati preko Google talka. Pa da mi pišu kako su, što rade, da im pomognem oko zadaće ako treba... Ne smijem previše ni misliti kako će mi biti bez njih i njihovog taje, jer ću unaprijed patiti i žaliti a još sam uvijek s njima.

U subotu smo bili u Kranjskoj Gori. Obzirom da je snijega gore još bilo, i da je prognoza bila zahladnjenje i snijeg, bijaše to posljednja šansa ove zime da se naužijemo sniježnih radosti.

Putem je padala kiša, susnježica i snijeg. Nanos, prvo veliko brdo od Kopra prema Ljubljani, pod snijegom – to cijele zime nismo imali priliku vidjeti. I čitav taj dio Slovenije kroz koji smo prošli bio je prekriven snijegom. Ali su ceste redom bile čiste i mokre.




Krenuli smo oko pola 8, u namjeri da možda odemo pogledati muški veleslalom. Na kraju nismo išli. Utrke su se odvijale malo dalje od samog centra, a mi našli parkiralište tik do žičara i staza. Stigli smo nešto iza 10, presvukli se u skijašku mundiru, otišli do staza. Tajo i mlađa Potočnica kupili su ski-karte (za vrijeme od 11 do 15 h, platili ukupno trideset eura), pojeli smo putne sendviče i dogovorili se kad se čujemo i vidimo. Velika i ja ostavismo pol obitelji na skijama, nek uživaju. Čak je pored terena bila velika pozornica, gdje su neki dečki svirali po električnim gitarama, ter su mili moji imali i glazbu na terenu.





Nas dvije krenusmo "u grad". Vrijeme oblačno, tu i tamo se sunce promolilo, temperatura oko 7°C. Bez padalina. Sva parkirališta bijahu puna, kafići, terase – pušači više ne smiju u zatvorene prostore, jel... Prođirale smo naokolo, ja veselo noseći klizaljke obješene na rame. No. Ispred hotela Prisank, gdje sam dvije godine razmrdavala mišiće klizajući – neima klizališta! Sad je tu parkiralište. Netko mi je ukrao klizalište! Pa nije valjda da se ni ovaj puta neću klizati, šmrc... Uđoh u radnju za iznajmljivanje skijaške opreme, u kojoj su prije iznajmljivali i klizaljke i naplaćivali upad na klizalište. Rekoše mi da se klizalište premjestilo kod hotela Kompas. Opao mi kamen sa srdašca... Dođemo tamo moja velika dika i ja – klizalište zjapi prazno. Leda ima. To je pravi led, a ne onaj u Pazinu! Oko klizališta neki papiri sa strelicama, upućuju gdje se kupuju karte i iznajmljuje oprema. Našli to mjesto. Kancelarija zaključana. Na vratima piše da rade od 19 do 22 h. Kucamo, nema nikoga. Moja Velika se pomirila s tim da neće klizati (jer nema svoje klizaljke). Al sam ja lijepo stavila klizaljke na noge i stala na led. Cijelo klizalište samo za mene! Kao u dobra stara vremena! Još je i glazba svirala na razglasu, iha!




Nakon nekog vremena, žustrim koracima priđe klizalištu neki stariji čovjek. Ispostavilo se da je čuvar i naplaćivač karata. Riječ po riječ, i nije mi naplatio klizanje! Sretna i vesela, otklizah tako pola sata, pa se spakirah i povedoh kćer do skijaških terena. Pričekale smo skijaše sjedeći ispred gostilne, malo se smrzle jer se u međuvremenu temperatura spustila ispod petice...




Nakon toga uslijedio je glavni razlog zbog kojeg je tajo sve ovo izorganizirao – pizza kod Papa Joea (pizzerija u centru Kranjske Gore). Naime, Velika je još prije tri godine izjavila da joj je najbolja pizza koju je ikad jela upravo kod Papa Joea. To je potvrdila i slijedeće godine. I kad ju je tajo pitao ima li kakvu želju za 13. rođendan, ko iz topa je ispalila da hoće pizzu u Kranjskoj Gori. Njena želja – taji zapovijed...

Sinoć smo bili na predstavi dramske sekcije Društva Naša djeca. Tridesetak klinaca, među njima i mlađa Potočnica, odglumilo je Štrumpfastični rođendan. Poklopila se predstava s 50. rođendanom Štrumpfova, pala je i plavo-bijela torta na kraju. Četrdesetak minuta opuštene i uvjerljive glume, razigrane ekipe koja očito uživa u ovakvoj aktivnosti. I svi smo mi, ostali - rodbina, prijatelji i ostali znatiželjnici, uživali!

Tko kaže da ga nemam. MSI obrambeni sprej:





Prepisujem:

· Sprej držite skrivenim od napadača sve do trenutka kada ga namjeravate koristiti. Držite ga u džepu, torbici, ruci...
· Napadača treba iznenaditi. Izvucite sprej brzo.
· Neka prezentacija bude snažna (brzo ispružite ruku sa sprejem).
· Koristite višestruke jednosekunde izbačaje sve dok se napadač ne povuče.
· Ciljajte vrh nosa, oči i usta. Cilj je da napadač udahne sredstvo i da mu ono uđe u oči.
· Brzo se povucite s mjesta napada. Iako zaslijepljen, napadač još uvijek može napadati na slijepo.
· Jednom kada ste sprej koristili za stvarnu obranu, odbacite ga, nabavite novi. Stare ne čuvajte za slučaj druge opasnosti.
· Napad odmah prijavite.

SPREJEVI PREDSTAVLJAJU SNAŽNO OBRAMBENO SREDSTVO I NJIHOVA PRIMJENA NIJE BEZ OPASNOSTI STOGA POSTUPAJTE ODGOVORNO. KORISTITE IH SAMO ZA OBRANU.

Danas, do ovog trena nisam zaradila niti jednu jedinu kunu. Bem ti kišu i zimu i besparicu. Jedva uđoh u radnju, počela mi popodnevna smjena. Kadli. Za mnom ulazi čovjek, pijan. Ljulja se na nogama. On s jedne strane pulta, ja s druge. Naginje se prema meni preko tog pulta, ja se sve odmičem.

Započinje priču bar pet puta. Da jel bi ja njemu mogla učiniti uslugu. Ne znam, da čujem. I opet ispočetka. Da jel bi ja njemu... te da ja neću osiromašiti a on se obogatiti. Pa pita jel sam ja gazdarica radnje. I onda nepovezane rečenice. Vadi preda mnom novčanik. Iz njega mi pokazuje žuti karton, privremenu osobnu iskaznicu. Pa kaže da mu sutra stiže penzija. Onda vadi iz papirnate vrećice koju je stavio na pult nekog keramičkog slona. Pa traži sliku djeteta iz Požege kojem želi poslati paket. Pitam ga kakvu uslugu želi. Opet započinje... Bio je kod mene desetak minuta. Niti jednu rečenicu nije dovršio. Samo sam shvatila da je bio borac i logoraš. A sad je alkoholičar. Već me panika pomalo hvatala. Sama sam samcata u ovom dijelu ulice. Ak me bubne šakom u glavu il izvadi pištolj, nadrajsala sam. Ne smijem mu reći da je očito imao novaca da kupi poklon i napije se . Ne smijem mu uputiti niti prijekoran pogled, ne znam što mogu očekivati od takve spodobe. Rekoh mu da nemam novčanik i da danas nisam zaradila niti kunu. Žao mi je al ne mogu mu pomoći. Čekam dok ta informacija dopre do njegovog, alkoholom opranog, mozga. Zatreperi očima. Zaljulja se mal jače. Pokupi polako slona u vrećicu, papire u novčanik, novčanik u jaknu. Nakloni mi se teatralno, okrene na peti i pogodi otprve kvaku na vratima...

Neki dan mi je došao tip. Trijezan. Traži mog muža. Da ga on zna. Znam i ja svog muža al ne znam tipa. Da jel bi mu mogla posuditi 50 kuna. Čovjeka u životu nisam vidjela. Rekoh - Nemojte se ljutiti al ne poznam Vas. I nemam novaca. Nažalost, ne mogu Vam posuditi ništa.

Valjda odajem dojam dobro stojeće babe kojoj viri par tisućica iz novčanika. Znali su me susjedi obrtnici zamoliti da im posudim dvije ili tri tisuće. Nemam ni dvije tisuće šerafa i gedora a kamo li kuna...

Već sam vam pričala da mi dođu ljudi nešto fotokopirati pa il nemaju dovoljno novčića ili imaju neku krupnu novčanicu koju ne mogu usitniti. Samo mi jedan tip nikad nije donio novce za fotokopiranje. A imao je skupo odijelo i bahat nastup. I odmah rekao da nema novaca al da mora fotokopirati. I da će mi poslije donijeti. Moš mislit. Al svi drugi osim njega donijeli su novce, kad-tad.

...Jedva čekam da mi susjedi počnu raditi. Makedonac obećao ovaj tjedan otvoriti slastičarnu. Al nije. Nit kave nit sladoleda nit muškarca u blizini da mi priskoči u ovakvim nezgodnim situacijama. Jer mene moj prvi susjed čuva i pazi. I nikad mi nisu pijanci i sumnjivci ulazili u radnju kad je ulica bila živa i prometna.

Vikend prošao na brzake. U subotu popodne Velika je bila na rođendanskoj proslavi prijateljice. Fešta počela u 14, završila u 19 h. Čudna neka vremena. Navodno je tako složeno jer je još jedna djevojčica iz razreda slavila isti dan rođendan, pa da društvo može feštati i kod jedne i kod druge. Nas troje smo stavili klizaljke u gepek, sjeli u auto i zapalili u Pazin. Nismo se dugo klizali. Naporno je na grbavom ledu. Ponijet ću si klizaljke u Zagreb, valjda će tamo još biti leda na nekom od klizališta. Pa da osjetim što je pravi led.

Nedjelja – Trst. Sunčano, temperatura se digla na 19°C. Centar Giulia – sajam antikviteta, kao Britanac u malom. Burmutice, petrolejke, avani, mlinci za kavu iz prošlih stoljeća, albumi sa starim slikama, albumi s markama, novčići, satenske rukavice, porculanski servisi, knjige, longplejke (!), stroj za pisanje (cure išle gledati kakvo je to čudo). Mali štandovi poredani po hodnicima centra, neki od vlasnika spavali na stolicama, okolo se širio smrad naftalina, znoja... svega. Mi smo ušli u par dućana, pokupovali nešto robe, najviše za Veliku (majice su po 20 ojra, orijentacije radi). Popili kratku kavicu s mlijekom i otišli u Torri, drugi tržni centar. Tamo se nismo previše zadržali, znamo gdje se što može naći i ulazimo ciljano. Kupili još par majica i krenuli nazad. Do Bloka.

Područje koje je nekad vrvjelo kupcima, dio uz samu talijansku granicu gdje se dolazilo kupovati obuću, špežu – zjapi prazno. Najviše je kupaca bilo u Famili, supermarketu. Nutella je morala pasti, a i čokoladna jaja iznenađenja, tradicionalne dječje slastice u obliku ogromnog Kinder jaja. I uskršnji panettone je kupljen, da ne odemo u Zagreb praznih ruku... U Bati par kupaca (velika je izabrala Nike tenisice za 50 €). Trgovina pored Bate, koja je nekad bila Benetton, pa nešto drugo gdje se isto prodavala odjeća, opet je Benetton. No, pitam se koliko dugo će opstati, pošto kupaca baš i neće imati. Otkako je autocesta povučena od Kopra sve do Trsta, i osvanula dva kružna toka na Bloku, i ukinula se slovensko-talijanska granica, taj je skup trgovina izgubio svoju važnost i draž. Trenutno su "in" Torri i Giulia, sutra će možda osvanuti neki novi velebni tržni centar.