09.08.2004., ponedjeljak

PETI KORAK

“Priznali smo Bogu, nama samima i drugom ljudskom biću pravu
prirodu naših pogrešaka”


SVAKI od Dvanaest koraka A.A. – a traži da se suprotstavimo svojim prirodnim željama. . . ti Koraci ispuhuju balone našega jastva. Kad dođe do toga da se ego ispuše, od svih je koraka gotovo najteže poduzeti korak Pet. Jedva da je ikoji drugi korak toliko bitan za dugoročnu apstinenciju i duševni mir kao ovaj.
A.A. iskustvo nas uči da ne možemo živjeti sami s problemima koji nas tište i s karakternim manama koje uzrokuju nove ili pogoršavaju već postojeće nevolje. Kad smo istraživačkim svjetlom Koraka četiri prošarali diljem cijele naše karijere i kad su tako otkrivena, uz jaki osjećaj olakšanja, i ona iskustva koja bismo najradije zaboravili, kad smo na taj način doznali kako su pogrešne misli i akcije povrijedile nas ili druge, onda se nužno nameće potreba da se napusti suživot s napasnim duhovima prošlosti. Mi o tome, naprosto, moramo s nekim razgovarati.
Naš su strah i naša odbojnost da to učinimo tako jaki da mnogi A.A. – i nastoje zaobići Korak pet. Stoga nastojimo pronaći nešto lakši put – koji se obično sastoji od općeg i manje bolnog priznanja da, ponekad kad pijemo, očitujemo ružno ponašanje. Tada, vodeći računa o osjećaju mjere, dodajemo dramatični opis našega ponašanja pri piću, koje je na neki način već poznato našim prijateljima.
No, o stvarima koje nas stvarno smetaju i peku, ne govorimo ništa. Neka bolna ili ponižavajuća sjećanja, o kojima govorimo samo sebi, ne moraju se dijeliti ni s kim. Ona će ostati naša tajna. Čak ni duša za to ne treba znati. Nadamo se da će ta tajna s nama otići u grob.
Ako A.A. iskustvo uopće nešto znači, gore spomenuti način moralnog preispitivanja, ne samo da nije razuman, nego je čak i opasan. Nekoliko smušenih stavova je prouzročilo više nevolja, nego insistiranje na Koraku pet. Neke su osobe posve nesposobne ostati trijezne; neke druge će se povremeno vraćati piću sve dok konačno ne “počiste” kuću. Čak i A.A. – veterani koji su trijezni godinama često skupo plaćaju propuste zbog pretjerane škrtosti prema ovom Koraku. Oni će reći da su sami htjeli nositi svoje breme; koliko su mnogo patili od razdražljivosti, tjeskobe, grižnje savjesti, potištenosti; i kako će, u nesvjesnoj potrazi za olakšanjem, zbog karakternih mana koje su sami pokušali sakriti, optuživati katkada čak i svoje najbolje prijatelje. Uvijek su iznova otkrivali da do olakšanja nikada ne dolazi ispovijedanjem tuđih grijeha. Svatko mora ispovjediti svoje grijehe.
Ova praksa priznavanja svojih mana drugoj osobi je naravno vrlo stara i potječe iz davnih vremena. Ona je provjeravana u svakome stoljeću i kao takva karakterizira živote duhovno orijentiranih i religioznih osoba. No, religija danas ni u kom slučaju nije jedini zagovornik ovog načela spasenja. Psihijatri i psiholozi ističu duboku potrebu svakog ljudskog bića za praktičnim uvidom i znanjem o nedostacima vlastite ličnosti, odnosno za razgovorom o njima s uviđavnom i povjerljivom osobom. Što se tiče samih alkoholičara A.A. će čak ići i dalje. Većina nas će javno izjavljivati da ne možemo ostati trijezni ako nema slobodnog priznanja vlastitih mana drugoj osobi. Stječe se dojam da je sasvim jasno kako milost Božja neće ući i istjerati tu razaralačku opsesiju alkoholom sve dok to sami ne pokušamo učiniti.
Što možemo očekivati od Koraka pet? Ponajprije ćemo se riješiti toga strašnoga osjećaja osamljenosti, koji nas je oduvijek pratio. Sve je alkoholičare bez izuzetka mučila samoća. Ružno smo ponašanje počeli manifestirati i prije našega opijanja tako da su nas ljudi počeli izbjegavati, što je u nama izazivalo osjećaj praznine, osjećaj da nikamo na pripadamo. Ili smo bili plahi pa se nismo usuđivali pristupiti drugima, ili smo bili bučni, dobri momci koji su čeznuli za pozornosti i društvom, a što - zbog našeg načina gledanja na stvari - nikada nismo dobili. Uvijek je postojala ta tajanstvena prepreka koju nismo nikako mogli ni preskočiti ni razumjeti. Stjecao se dojam da smo poput glumaca koji su iznenada shvatili da ne znaju ni slovca od svojih uloga. To je jedan od razloga zašto smo tako jako zavoljeli alkohol. Tako nam se Bacchus* vratio kao bumerang: konačno nas oborio i ostavio u strahovitoj samoći.
Kad smo došli u A.A. i kad smo se po prvi puta u životu našli među ljudima koji, izgleda, razumiju o čemu je riječ, strašno nas je uzbudio osjećaj pripadanja. Pomislili smo odmah da je problem samoće riješen. No, uskoro smo otkrili da, iako više nismo sami u socijalnom smislu, još uvijek patimo od starih, dobro znanih muka tjeskobne povučenosti. Sve dok iskreno ne progovorimo o svojim konfliktima i sve dok ne poslušamo drugoga kako govori o istim sadržajima, nećemo doživjeti osjećaja pripadanja. Korak pet je bio pravi odgovor. To je bio početak istinskog srodstva između čovjeka i Boga.
Taj vitalni Korak bio je također i sredstvo s pomoću kojega smo počeli osjećati da nam se može oprostiti, bez obzira na sve što smo mislili ili učinili. Često smo radeći na Koraku pet s našim brižnicima ili duhovnim savjetnicima najprije osjetili da smo istinski sposobni za praštanje drugima, bez obzira na dubinu nepravde koju su nam nanijeli. Naše nas je moralno preispitivanje uvjerilo da je sveopći oprost vrlo
poželjan, no to se istinski dogodilo tek kad smo se odlučno pozabavili Korakom Pet tako da smo iznutra postali slobodni za prijam i davanje oprosta.
______
*Bacchus - starogrčki i starorimski Bog vina i nereda; ovdje personifikacija alkohola.
Drugi veliki dobitak koji možemo očekivati od priznanja naših mana drugim osobama je poniznost – riječ koja se često krivo shvaća. Onima koji su napredovali u A.A. – u ona znači jasno prepoznavanje tko smo i što smo, uza što slijedi iskreni pokušaj da postanemo ono što možemo postati. Stoga se naš prvi praktični potez prema poniznosti mora sastojati od priznavanja naših mana. Nijedna se mana ne može ispraviti sve dok jasno ne vidimo što je to. No, morat ćemo učiniti više nego samo vidjeti. Objektivni pogled na nas same koji smo postigli Korakom četiri, ipak je samo pogled. Svaki je od nas, primjerice, uvidio da nam nedostaje poštenje i tolerancija, da smo tijekom vremena izloženi napadima samosažaljenja, priviđenja ili osobne veličine. No, iako je to bilo ponižavajuće iskustvo, nije nužno značilo da smo time postigli stvarnu poniznost. Premda su sada priznate, naše mane su još uvijek tu. Nešto s njima treba napraviti. Uskoro otkrivamo da nismo u stanju ni željeti ni htjeti da ih se sami oslobodimo.
Više realizma i stoga više poštenja naspram sebe su veliki dobitak kojeg stječemo pod utjecajem Koraka pet. Kad se latimo moralnog preispitivanja, počinjemo dvojiti koliko su nam nevolja prouzročile vlastite iluzije. To dovodi do uznemirujućih razmišljanja. Ako smo veći dio svoga života od sebe pravili budalu, kako sada možemo biti tako sigurni da se više ne obmanjujemo? Kako možemo biti sigurni da smo načinili katalog svojih mana, da smo ih iskreno priznali čak i samima sebi? S obzirom da smo još uvijek pod utjecajem straha, samosažaljenja i povrijeđenih osjećaja, vrlo je vjerojatno da uopće nismo u stanju načiniti nepristranu pravu procjenu. Previše krivice i grižnje savjesti može prouzročiti dramatiziranje ili pretjerano preuveličavanje naših nedostataka. I srdžba i povrijeđeni ponos mogu predstavljati dimnu zavjesu iza koje skrivamo neke od naših mana, dok istodobno za njih optužujemo druge. Vrlo je vjerojatno, također, da smo još uvijek prikraćeni u nekim sposobnostima, velikim i malim za koje nikada nismo znali da ih posjedujemo.
Odatle je postalo sasvim očito da pojedinačna samoocjena i priznanje naših mana utemeljeno samo na njoj neće biti ni približno dovoljni. Da bi bili sigurni da znamo i da priznajemo istinu o sebi, trebali bismo pomoć izvana – Božju pomoć i drugo ljudsko biće. Samo otvorenim razgovorom o sebi, bez ikakvih rezervi, samo prihvaćanjem savjeta i usmjeravanja, možemo načiniti iskorak prema ispravnom mišljenju, poštenju i izvornoj poniznosti.
Mnogi se od nas u takvoj situaciji povlače unazad. Mi kažemo: “Zašto nam Bog, onakav kakvog Ga zamišljamo ne kaže gdje smo zastranili? Ako nam je Stvoritelj dao život, onda u svakom detalju mora znati gdje smo to započeli zalaziti na stranputicu. Zašto naše priznanje ne upravimo izravno Njemu? Odakle potreba da u sve to uvlačimo nekog drugog?”
Na toj razini javljaju se dvojake poteškoće oko obraćanja Bogu. Premda nas u početku može zbuniti činjenica da Bog zna sve o nama, s vremenom se vrlo brzo na to naviknemo. Kad smo sami s Bogom, stvar ne izgleda tako teškom kao kad smo suočeni s drugom osobom. Sve dok stvarno ne sjednemo i glasno ne progovorimo o svemu što smo tako dugo skrivali, naša spremnost da "očistimo kuću" ima samo teoretski karakter. Kad smo pošteni prema drugoj osobi, to potvrđuje da smo također bili pošteni i prema sebi i prema Bogu.
Druga se poteškoća sastoji u tome da naša racionalizacija i subjektivno mišljenje mogu iskriviti ono što se događa samo nama i što se tiče samo nas. Prednost od razgovaranja s drugom osobom se sastoji u tome da odmah možemo dobiti njezin izravni komentar i savjet glede naše situacije te da u našem duhu nema nikakve dvojbe o tome što taj savjet znači. Vrlo je opasno u duhovne stvari zalaziti sam. Koliko smo puta čuli kako osobe s dobrim namjerama tvrde da ih vodi Bog, kad je bilo sasvim jasno da nisu u pravu. U nedostatku i prakse i poniznosti, one su se zavaravale i bile u stanju opravdavati i najveću glupost na temelju tvrdnje da je to upravo ono što im je govorio Bog. Sigurno je dakle da se novodošlog ne treba izlagati pogreškama takve naravi kako ne bi ispao luckast, ili možda tragičan. Mada komentari ili savjeti drugih nisu uvijek nepogrešivi, vrlo je vjerojatno da će biti više specifični i određeni za svaki pojedinačni slučaj, od bilo kojeg izravnog vođenja koje bismo mogli dobiti u vrijeme dok još uvijek nismo dovoljno iskusni za uspostavljenje kontakta sa Silom većom od nas samih.
Naš slijedeći problem će biti otkrivanje osobe u koju se možemo pouzdati. Ovdje se moramo malo zamisliti i prisjetiti da je razboritost iznimno značajna. Možda ćemo s tom osobom trebati dijeliti neke stvari koje nitko drugi ne treba znati. Htjeti ćemo razgovarati s nekim tko je iskusan, s nekim tko ne samo da je ostao trijezan, nego je bio sposoban prevladati i druge ozbiljne poteškoće. Poteškoće, recimo, poput onih koje i nas tište. Takva je osoba možda već angažirana kao nečiji brižnik, ali to ne igra nikakvu ulogu. Ako u takvu osobu možete imati povjerenje, a njezini su temperament i problemi tako bliski Vašima vlastitima, tada će takav izbor biti dobar. Osim toga, vaš brižnik ima i određenu prednost budući da već nešto zna o vašem slučaju.
Možda ćete, u skladu s vašim odnosom prema njemu, otkriti samo dio vaše priče. Ako je tome i tako, uradite i to, jer morate s tim započeti što prije. Može se dogoditi da ćete za teže i dublje otkrivanje sebe izabrati nekoga drugoga. Takva osoba može biti potpuno izvan A.A. – a, primjerice, svećenik, ili Vaš liječnik. Za neke od nas potpuni se stranac može pokazati najboljim izborom.
Stvarna provjera situacije je vaša vlastita spremnost da se povjerite i vaše potpuno priznanje osobi s kojom dijelite svoj prvi točni i cjeloviti pregled života. Čak i kad ste pronašli osobu, često je puta potrebna velika odvažnost za sam pristup. Nitko ne može reći da A.A. program ne zahtijeva određenu snagu volje; tu je mjesto gdje možete tražiti sve što trebate. Sva je sreća što ste unutra i tu vas čeka prijatno iznenađenje. Kad pomno izložite svoja iskustva, brižno objašnjena i kad vidite kako ih je primila osoba od vašega povjerenja, kako vam ona istinski može biti od pomoći, razgovor će početi lako i uskoro će postati vrlo živ. Prije nego nastavite, vaš slušatelj može također ispričati jednu ili dvije priče o sebi, što će vam puno olakšati daljnje izlaganje. Pod pretpostavkom da ništa ne zadržite, da iznesete i najskrovitije tajne, vaš će osjećaj olakšanja rasti iz minute u minutu. Emocije koje ste godinama gušili izlaze iz zatočeništva i tajanstveno nestaju čim se pojave. Kako bol nestaje, zdravi mir zauzima njeno mjesto. I kad su poniznost i vedrina tako kombinirane nastaje trenutak da se dogodi nešto važno. Mnogi A.A.- i koji su nekoć bili agnostici ili ateisti rekli su nam da su tijekom rada na Koraku pet po prvi puta istinski osjetili Božju prisutnost. Čak i oni koji su bili vjernici često su puta postali svjesni Boga kao nikada ranije.
Taj osjećaj jedinstva s Bogom i čovjekom, to izranjanje iz osamljenosti s pomoću otvorene i poštene diobe našeg teškog bremena krivice dovodi nas do počivališta gdje se možemo pripraviti za slijedeće korake prema punoj i značajnoj apstinenciji

- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  kolovoz, 2004  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se