Lutajući danas po blogovima koje posjećujem ..
vidim .... šum tišine provlači se blogovima
..žalosno je kad si tako neko iz ne znam kojeg razloga
... pakosti ili obične igre ... ili tek tako došlo mu
skine blog i sve ode ...
... žalosno je isto tako kad vidiš nečiji tekst prepisan na
tuđem blogu ... kad se neko kiti tuđim perjem
... ustvari žalosno je ...
kada je mjesto koje bi trebalo biti razonoda.. druženje
postalo mjesto gdje se netko iživljava ... gdje umjesto prijateljstva
počinje harati bahatost
... dajte sve od sebe zaštitite nam našu oazu misli i riječi ....
Jedan mail koji mi je danas stigao samo me podsjetio na stare stare
dane .... nekadašnjih putovanja za 29.XI
Drugovi i drugarice, samo provjeravam, da li ste na radnom mestu i slavite Dan republike! A krivi ste sami, da radite! Da ste očuvali bratstvo i jedinstvo, kako sam vas učio, danas i sutra bi bili lepo kod kuće ili na odmoru!
TITO
približavajući se jučer Korzu .. preskakivala sam žarulje na podu spremne da nam uljepšaju nailazeće dane ... pomislila sam... gdje je prije protekla godina ...
prohujala sa vihorom ... kao i život i upitala se svrha...razlog.. smisao
postojanja .. življenja
... blještavilo ... kuglice ..." sniženja " ... sve zove na ono poznato
troši.. troši .. kupuj ... kupuj .. daruj .. daruj a novaca sve manje ...
kupovna moć ravna nuli žalosno , tužno ...
... i sad osmjehom kreni naprijed ..
... blještavilo grada da li nam nosi i blještavilo budućnosti ... punije novčanike .. možda posao pod stare dane , manje problema ,manje stresova
ili je to samo momentalni bljesak munje i povratak
nastavak
.... životu kakav jest
stvarno ne volim zimu ... ove kratke dane ... mrak koji brzo
dođe .. dan koji je prošao i još duže noći .,
... fali muving .. svi se uvukli u kuću ko mede spremne za
zimski san ..
... šetnja nije loše ali sam .. uhhhh ubija ponekad
stvarno potreba je čovjeka ponekad da bude sam ali
koliko to ponekad treba trajati ... trenutak ili dužiiii trenuuutaaakkkk
mene moja samoća polako al sigurno guši ...i jedva čekam dan
njegovog povratka ..koji je tu na vidiku ....
i danas otvarajući poštu baš sam se iznenadila .. nije bio račun
već jedna razglednica ..
ne sjećam se kad sam zadnji put primila razglednicu .. otkad smo svi
mobilni stižu mms-ovi , poruke a razglednice ... skoro pa zaboravljeno
vrijeme
.. a na dnu plakara još uvijek stoji moja kutija krcata razglednica
ima ih od svuda ... baš se putovalo ..
.. više družilo
.. više smijalo
čini mi se da je i to skoro pa zaboravljeno vrijeme
Tamo gdje prestaje trag, tu počinje Istraga. Obrađene neke od najintrigantnijih zločina u Hrvatskoj.
Kroz teme nas u svojim komentarima vode stručnjaci – odvjetnici, kriminalisti, privatni istražitelji, te akteri samih događaja. Novinari Istrage kopaju dublje od ostalih i rade rekonstrukcije općepoznatih slučajeva iz kriminalističke prakse. Uz žive svjedoke i sudionike pojedinog slučaja, arhivske materijale, policijske snimke i dokumentaciju što vjernije se rekonstruiraju pojedini događaji.
I tako slučajno jučer ...prebacujući programe na tv- u ., zaustavila sam se na ovoj emisiji ...
ne bez razloga .... jer to me vratilo ne 11 godina unatrag. puno više
... prvi susjedi ., vrata do vrata
.... ja na poslu .. telefon zvoni "mama , nemoj se uplašiti , nešto se strašno dogodilo " noge su mi se odsjekle,
sinko šta je... pričaj " puna zgrada je policije , pronašli su u stanu mrtvu teta Jadwigu .. i znaš nije umrla
ubijena je ... šok , nevjerica , strah tisuću emocija u sekundi protutnji tijelom
.. nitko ne vjeruje .. u zgradi svi šokirani
.. u stanu su sami živjeli
.. ona predivna majka ., ljubazna ., vrijedna ., sve naj -ljepše
.. on jedinac .. milo dijete
tih dana bili smo najčuvanija zgrada u Rijeci
policija nije izlazila iz zgrade ... dragi dečki i cure na zadatku
ispitivanja .. slaganje kockica ... ko u filmu
svašta se pričalo ... i onda
kad su se složile puzzle ono što nitko ne bi nikad pomislio
glavni akter SIN - 21.godišnjak
koji je u riječkom Županijskom sudu osuđen na 15 godina zatvora zbog okrutnog ubojstva svoje majke Jadwige prije 11 godina.
djeca ... imamo ih ... volimo ih ... pružamo im svu ljubav .. dajemo im smjernice
za život ... želimo im sve najbolje
ali ne budimo ko kvočke nad pilićima .. pustimo ih da odrastu ., da izaberu svoj
put ... budimo uvijek tu pored njih dovoljno blizu da znaju da brinemo .. da ćemo
im pomoć kad im bude potrebno ... ali pustimo ih da žive
... nema opravdanja za zločin ... ali dva života su
izgubljena zauvijek ... žalosno
lako tebi....
lako tebi kad tako misliš i na glas kažeš
muž naviga .. soldi ne fali ... sinko pri kraju studija ... takoreć svoj čovik
ti ne delaš ( a zač bi ???? ) uživaš život ... osmijeh broj 4 onaj od uha do uha
ma jesi siguran da mi je baš lako ... jesi ....ha ha ha
osmjeh broj 4 onaj od uha do uha ...
kako mi je ... dal to itko zna ... ne .., mislim , ne mislim znam .... jer vi me znate
onoliko kako vam ja kažem kako vam predstavim sebe ... i sve ono što se zove
moje ...moj život
a znate tko me najbolje ...poznaje onako u dušu ,čita ko otvorenu stranicu knjige
ti ... aha
ti moj odraz u ogledalu...
kada iza zatvorenih vrata sobe ... sjednem i pogledam se u ogledalo i vidim ...
šta ??? koga ???
kad skinem osmijeh br.4 i promislim .. vratim film ... vratim dan unatrag i upitam se
di je prošao , kako je prošao , šta je novo , nešto drugačije ... pa odmahnem rukom i
kažem ... bože isto ko i jučer, prekjučer, prije mjesec, dva ... dan prepisan preko indigo
papira .... koliko li je godina tako prošlo ????
puno puno ... za cc mjesec dana na leđa mi se svaljuje okrugli broj ... pola stoljeća ....
hm hm da li brojkom napisano 50 to manje izgleda hehehhe
a rekapitulacija ... tih pola stoljeća ???'
mogla bi laganim korakom počet tu svoju rekapitulaciju života .....
crveni zmaj (fićo ) .. diskači ... koncerti ..maškare .. cuga .. Opatija
moj posao ... vojska ... njihovo vjenčanje ... naš provod
srijeda ...
padala je kiša ... nebo se otvorilo ...
mladost , ljubav, sreća osmijeh br.5 na licu ( znaš onaj od uha do uha + zvijezde u očima )
naše DA .. početak zajedničkog puta
... baš sam uranila ...
svjež jutarnji zrak mješao se mirisom voska ..
otkucajem 7 zvona na obližnjem tornju već sam gurala
ispred sebe ... ogromna željezna vrata .. i polako se ušuljala u
perivoj mira , tišine
korak po šljunku odzvanjao je i remetilo mir .. spokoj ...zadnju
adresu naših najmilijih
... čučnula sam i zapaljenu svijeću spustila medju rijekom ostalih koje
su gorjele ., nisam se pomolila .. nikad nisam to gradivo savladala samo
sam tiho prošaputala hvala vam svima ... koje sam voljela koji su me voljeli
koji su mi značili puno kojima sam ja puno značila
... u tišini krenula sam putem dalje ... zastala , osmjehnula se , u mislima pozdravila se
popričala sa svima vama kojih već dugo dugo nema medju nama koji u našim mislima,
srcima živite
prvim korakom života krećemo lagano posljednjem krugu zato
pokaži se koliko si svet i blažen dok si živ ... dok hodaš zemljom i
imat ćeš vječni život u sjećanjima onih koji su ostali iza tebe
i samo da dodam stih Balaševićeve pjesme :
.... Ma, vec su mrtvi, a hodaju
ja nisam rodjen da cekam smak, ne
moj zivot nije na prodaju
a kada pletes svoj oreol
za to i nema boljeg mesta nego mrak
< | studeni, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
osvojen baner kod 1njofra
Vrijeme je kovanica tvog života. Imaš samo jednu, pa pazi da drugi ne odrede kako ćeš ju potrošiti ....
mojarijeka@net.hr
mojarijeka@gmail.com
Mileta Jakšić
Stvari koje su prošle
Stvari koje su prošle, gde su one?
Skriveno od nas u daljini sive.
Sve što je bilo dobro, lepo, milo -
Stvari koje su prošle da l još žive?
Da li nam prošlost daje znake života
kad iz davnine draga slika njena
Sine kadikad u dubokoj noći
U snu, - u tragu naših uspomena?
Možda u svetu negde, nepoznata,
Izvan života ima oblast neka,
Krug, u kome traje ono što je bilo
S prošlošću našom koja nas čeka?...
Stvari koje su prošle, gde su one?
Ako su žive, ako ih još ima,
Videćemo ih kad prođemo i mi,
Kada budemo jednom došli k njima.
MI SMO SE
SRELI -Antun Branko Šimić
Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put
kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za
nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili
naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše
ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne
putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su
se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?