< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (4)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

4 pištolja u zemlji čuda
Ovdje mašem svojim (imaginarnim) pištoljima kako me volja. Pucam samo u pokretne mete.

Bijeli zečevi

Jups

Luki2

Zlica od Opaka, al' prava

Propheta Nemo

Stripovi

Svašta u njegovoj glavi

Elle Woods

4pištolja u zemlji čuda
26.01.2010., utorak
Kako poslovati u Hrvatskoj?

I.
"Dobar dan. Zovem iz tvrtke DD, trebala bih gospodina TT."
"Ja sam."
"Prošli tjedan smo dogovorili to, to i to. Bla bla bla..." (priča o isplati novca)
"Pa jesmo. Dobro. Nego, može li to kako... onako?"
"Kako onako, gospodine TT?", zbunjeno.
"Pa, onako!"

Ma u Hrvatskoj smo. Kako ćemo ako nećemo "onako"?

II.
"Dobar dan. Zovem iz DD. Da li je gospodin XY tu?"
"Reci da sam na sastanku."
"Nema ga, na sastanku je."

Nakon tjedan dana.

"Dobar dan. 4P iz DD je pri telefonu. Molim Vas gospodina XY."
"Šta više zovete?! Kad dođete na red, nazvat će on vas"

Pička ti materina!!!


III.
Šaljemo mail. Već dva tjedana. I uporno dobijamo izvješće da je Inbox primatelja, koji je direktor jedne veoma ozbiljne građevinske tvrtke prepun. Kolegica na kraju nazove tajnicu (jer je njega nemoguće dobit na telefon) da ju zamolimo da to riješi. Jer mail mora biti dostavljen do kraja tjedna (ponedjeljak je). Tajnica sva nervozna pita:

"Jeste vi sigurno to dobro napisali?"
"Da, provjerili smo već više puta. To je ta adresa i stalno nam se vraća izvještaj da je Inbox prepun."
"Ma sigurno vi to niste dobro napisali. On to nikad ne čita, kad bi se to napunilo."
Tu tu tu tu tu.
"???????"


IV.
I jedan za kraj. Dok sam radila u jednom licenciranom časopisu o uređenju interijera. Zovem u jedan poznati salon tepiha. Poziv je unaprijed dogovoren i lik samo treba zapisati mail adresu i poslati materijale.

"Dobro jutro. 4P iz časopisa B je pri telefonu. Gospodine B jeste li to vi?"
"Ja sam. A kakav ste vi to časopis?"
"B je jedan od najpoznatijih svjetskih časopisa o uređenju interijera. Svakako ste ga već vidjeli, razgovarali smo prošli tjedan."
"Da, da... A šta hoćete vi?"
"Pa, dogovorili smo se da Vas nazovem jutros da Vas podsjetim da do kraja tjedna trebamo materijale o Vašim tepisima za prilog."
"Aaaaa, ma znam ja vas! Vi ste oni što ste u novinama objavili sliku dnevne sobe bez tepiha! Ništa ja s vama neću!!!"
Tu tu tu tu tu...

Cijelu zimu se smrzavam i nosim papuče koje MRZIM, ali tepiha u mojoj dnevnoj sobi otad nema. I neće ga bit!

- 19:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #
22.01.2010., petak
Petak

Večeras mi fale živi i mrtvi.

Zahvaljujem alkoholu. I pijanstvu uzrokovanom nedostatkom ljudskog okruženja. Boca je čovjekov najbolji drug!

Mrzim ostajat sama. Petkom. Petak je dan za metak. Ne za plakanje. Ne za zdvajanje nad životom. Ne za plakanje za mrtvima. I za živima koji više nisu tu. Posebno ne za živima koji su odlučili ne biti tu.

Petak je dan za metak!


- 20:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #
18.01.2010., ponedjeljak
Muke po telefonu

Zvoni telefon.

"Molim?"
"Šta je bilo? Što si zvala?"
"Kad sam te zvala?"
"Ma nisi mene, zvala si M, al da vidim što."
"?????"

Tu tu tu tu tu.

Zvoni.

"E, nešto prekinulo. Nego, šta je bilo?"
"Pa nije ništa. Nisam tebe zvala."
"Al što si zvala M?"
"Pa nek ti M kaže."

Tu tu tu tu tu.

Zvoni.

"Nešto stalno prekida. Šta je bilo?"

Tu tu tu tu tu.

Šta te briga šta je bilo! Eto to je bilo!

I onda me pitaju što mrzim telefon i što ostavljam isključen mobitel danima. Ne mo'š vjerovat!


- 16:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #
02.01.2010., subota
Tko se boji Milana još?

Hodam neki dan preko Trga. Pola koraka ispred mene šetucka gospođa u krznenoj bundi s prijateljicom. Svaka dlaka na svom mjestu. Na ušima, vratu i prstima ima zlata koliko ne stane u izlog zlatarne Celje. U ruci nosi skupu torbu na koju je vezala svileni (pre)skupi šal. Ima koju godinu više od 60, prema mojoj slobodnoj procjeni. Priča pravim zagrebačkim, da ne kažem purgerskim, jezikom. Objašnjava svojoj prijateljici kako će se odselit iz Hrvatske ako Milan Bandić pobjedi na predsjedničkim izborima.

U prvi trenutak dobila sam napadaj smijeha. Kako joj se, zaboga, u tim godinama da razmišljat o predsjedniku. Koga briga! Dok sam kasnije sjedila i čekala prijateljicu na popodnevnoj kavu ponovno sam se sjetila toga. I u jednom trenutku ostala zadivljena time da žena u tim godinama zapravo još razmišlja o takvim stvarima. Koje su bitne, ali često ih i mnogo mlađi ljudi marginaliziraju i ne misle o njima zbog svakodnevnih briga i problema. Prijateljica se pojavila pa sam to smetnula s uma. Naravno, tko još razmišlja o politici u sred bijela dana? Tek navečer spopala me tuga golema.

Zašto? Prvo bila sam jako sretna zbog gospođe u krznenom kaputu. Ako će se odselit u slučaju da ovaj bude izabran, to znači da ima gdje odselit. Znači da postoji mjesto gdje može otić.
A tuga me spopala zbog mene. Jer se, u slučaju da Bandić postane predsjednik, ja nemam gdje odselit.
U Bosnu ne mogu jer bosanski Hrvati će ga smatrat svojim predsjednikom i, tugo moja, zbog toga će još manje računa voditi o tome da zauzmu svoje mjesto u državi u kojoj žive. A i već mi je pun q bosanskih Hrvata i priča o tome kako im je jadnim teško, a ništa ne rade da to „teško“ olakšaju. (Da vas ne čujem, i sama pripadam među te Hrvate i imam svo pravo svijeta izreći naglas šta god poželim o njima.)
U zemlje Europske unije ne mogu jer nemam love, rodbine u tim zemljama ni nekih posebnih vještina zbog kojih bi me tamo objeručke prihvatili i osigurali mi posao od kojeg mogu živjet. Ilegalni useljenik mi se ne da bit jer spretnost mi nije jača strana pa su šanse da me uhvate prije nego uopće dođem do EU velike. A i nije da mi se čini perspektivnom budućnost u kojoj sam prisiljena prodavati svoje mlado jedro tijelo starim matorcima poput talijanskog premijera i sličnima. Ovdje me, zasad, jebu samo u mozak. Neka tako i ostane. Dok mozak može. Amen!
U Srbiju mi se ne ide iz razloga što oni, kao i mi, imaju svoje Bandiće i Bandite. Na ove naše sam barem navikla. S druge strane, njihovi garant imaju onaj neodoljivi beogradski naglasak. Osim ako naletim na nekog iz južne Hercegovine, pardon, Srbije. Taj rizik mi trenutno nije prihvatljiv. Ovdje uglavnom znam šta mogu srest pa se klonim svih mjesta koja donose iznenađenja.

Kud dakle da idem? Da pitam Bandića kakvu donaciju? U obliku vile ili stana u Madridu? Madrid mi se oduvijek sviđa. A on tako dobra srce i široke ruke, sigurno će priskočit u pomoć potrebitoj. Što više razmišljam o tome, više mi se čini da se neće dogodit ništa slično i da je bolje da potražim alternativu.

Moja jedina alternativa da je svoj, kakav – takav, glas dam njegovom oponentu. Možda je dosadan, možda je pošten, možda nema nikakvih oscilacija u ponašanju, možda se ponaša previše profesorski... možda svašta nešto, ali taj čovjek je trenutno moja i naša jedina karta za pravac suprotan od – Bandića.

Moj glas za pravdu! sretan

- 15:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se