petak, 21.07.2006.

Prije nego crvi počmu gristi...

Jeste li ikad razmišljali o smrti?
Ja jesan. I to više puta.
Neki dan me baš uvatilo takvo razmišljanje. Ne bojim se smrti, ali bojim se situacije u kojoj ću se naći kad npr. ode neka osoba, bija to član obitelji ili osoba do koje mi je stalo i koja mi je nešto značila u životu. Kako ću se osjećati? Hoće li mi navirati suze? Vjerojatno hoće. Bit će mi teško oprostiti se od nekoga koga poznajem skoro cijeli život. I sad mi je već muka od toga, a šta će tek bit kad se nađem u takvoj situaciji!
Ne, ne bojim se smrti. Da se i danas dogodi, bija bi spreman na nju. Jebiga, tako bi se tribali svi odnositi. Normalno da ne želim umrit, al živimo u takvom svijetu di je sve moguće, tako di uopce nebi bilo ćudno ni da umrem od zamrznutog govna izbaćenog iz aviona. (začudili bi se kolko je ljudi tako izgubilo svoje živote, baš san to pročita negdi). No da nebi napravija opću sprdaćinu od posta, vratit cu se onoj poćetnoj ozbiljnosti. :)
Znači, bed mi je oko te smrti. Bed mi je šta ce bit kad netko, meni drag, umre. Šta se mene tice, nije me strah smrti, al me strah onoga šta cu ostaviti iza sebe. Nebi tija neki poseban pogreb.
Mrzim pogrebe. Glupi neki obicaj. Svi placu, svima je tesko, tuga, suze, žalost, a onda posli svi na zderacinu i lokacinu kod obitelji umrloga. A valjda da uguše tugu, nadam se. Nikad to necu razumit.
Enivej, da ne seren više, ako mi se šta desi, odjebite sve. Sprovod mi ne spominjite, vjerojatno vas neću ćuti.:)
Priredite neku zabavu. Želim da dovedete Flogging Molly i da mi oni sviraju pismu "What's Left Of The Flag", a nakon nje još par pisama i svi se dobro zabavite. Skupite se u što većem broju i napravite jedan jebeni pogo, za mene. Budite veseli, a ja cu vas gledati odozgo (mozda i odozdo) i bit cu sretan. Eto takav rastanak zelin.

Ajd, dosta od mene za danas. Gledan ovaj sat koji odbrojava. Ugasit ce mi se komp za koju minutu, jebiga, suđeno mu je da se ugasi, tako su odredili dobri ljudi u knjiznici kad su stavili vremensko ograničenje na sat vremena.
Možda svi imamo vremensko ograničenje. A sat nam lagano otkucava...
ludog li čovika.lud




Flogging Molly - What's Left Of The Flag

His eyes they closed
and his last breath spoke
he had seen all to be seen
a life once full
now an empty vase
wilt the blossums
on his early grave

walk away me boys
walk away me boys
and by morning we'll be free
wipe that golden tear
from your mother dear
and raise what's left
of the flag for me
then the rosary beads
count them 1 2 3
fell apart as they hit the floor
in a garb of black
we must pay respect
to the color we were born to mourn
walk away me boys
walk away me boys
and by morning we'll be free
wipe that golden tear
from your mother dear
and raise what's left
of the flag for me

In its place grew
an angry festered wound
full of hatered and remourse
where I pick and scratch
till the blood it matched
silent rage that now fills my lungs
for there are many ways
to kill a man they say
with bayonet, axe or sword
but son a bullet fired
from a shapeless guise
just put the shell of a Thompson gun

walk away me boy
walk away me boys
and by morning we'll be free
wipe that golden tear
from your mother dear
and raise what's left
of the flag for me

from the east out to the western shore
where many men and many more will fall
but no angel flys with me tonight
though freedom reigns on all
and curse the name for which
we slaved our days
so every men chose Kingdom Come
But sure as night turns day
it's the passion play
oh my god
what have they done
with madmen rage
well the dogged craze
but the dead rise again you fools

walk away me boy
walk away me boys
and by morning we'll be free
wipe that golden tear
from your mother dear
and raise what's left
of the flag for me

party

| 09:10 | Komentari (23) | Isprintaj | #

nedjelja, 16.07.2006.

Patnje mladog Denisa

Bio je jebeno tužan. Ustvari, nije bila tuga nego bol. Pogađali su ga njezini postupci. Pogađala ga je ona sama.
A volio ju je više od icega, uvijek, od prvog njihovog susreta, od prvog trenutka, pa tako i sada...
Bila je njegova jedina utjeha u svemu, njegova zvijezda vodilja, kada mu je bilo tesko i kada bi se sve cinilo crno, promislio bi na nju i sve bi bilo nekako lakše. Kao što aparati održavaju čovjeka u komi, i ona je njega održavala na životu.
Uz nju je bio drugi covjek. Osjecao se vaznim. Osijecao se da zbilja ima nekakvog smisla u zivotu.
Bila mu je sve i znacila mu je sve. I cinilo se sve jebeno savršenim! Al ustvari nije bilo....
Sve se promijenilo. Ostao je jebeno povrjeđen. Ranjen.
Objasnila mu je da ga ne zeli zajebavati bezveze. Dobro. Ok. Al onda mu je bilo jos gore. Osjecao je da je sve vrijeme provedeno s njom, zapravo bila laž. I to ga je bolilo i boli ga.
TUP!

***

Stajao je na koljenima, a iz dlana mu je još krvarilo.
Krasno... Slomio si je šaku.
Al tu bol kao da nije ni osjecao. Ni nju, a ni bilo koju drugu ranu koju si je sam napravio.
Bio je bijesan.
Svašta mu se vrtilo po njegovom sada ispacenom i neshvacenom mozgu.
Pocela su mu se javljati sjecanja. Na nju. Na njih.
Progonila ga je. Svugdje. Pa i u snovima.
I odlucio se osloboditi tog prokletstva.
Pritisak je bivao sve jaci i jaci.
Gusilo ga je.
Panika.
Histerija.
Hoce li uspjeti....???





*******************************



Ako je i vas pogodila ova tuzna prica i ako želite saznati dali je uspio, dali je jadna djevojka ostala živa, pomozite mladom Denisu!
Nazovite na besplatni broj telefona:
0800-666-666
i darujte svoje priloge udruzi za zaštitu endemičnih vrsta!

Svaki prilog je dobrodosao!


*******************************

posebna zahvala noAjkju-u i ZeR0 CoOL-u, te udrugi KonOpLja d.o.o., pri pomoci u izradi posta

Prica je izmisljena, svaka slicnost sa stvarnim dogadajima i stvarnim osobama je slucajna.
Pri izradi ove price i posta nije ubijena nijedna zivotinja, niti su iskoristavani crnci i bilo koji drugi ljudi. Stop rasizmu.
Skinjare napušite se



| 13:19 | Komentari (13) | Isprintaj | #

četvrtak, 13.07.2006.

If I ever leave this world alive...


Bol je bila neizdržljiva.
No, unatoč tome, on ju nije osijećao.
Od trenutka svog rođenja njegov je život bio bol. I ta bol je bila tako jaka, da se on na nju i naviknuo.
Ne, nije plakao. Nikada nije plakao. Nije mogao plakati, jer je uvijek trpio velike bolove pa se činilo da ga ni ne boli.
Bio je borac, itekakav.
Godine su prolazile.
Dugo.
Polako.
Bolno.
Nikad se nije nasmijao, nije znao što je to smijeh.
Svaki dan je bio nov početak, nova borba, novi pokušaj da shvati sebe.
Iako mu nisu predviđali dugo, on je bio tu, među nama.
Dosao je u godine kad bi trebao ujutro ustajati i odlaziti u skolu s drugom djecom, voditi normalan život.
No on takav život nije imao.
Dane je provodio u zatvorenoj bijeloj sobi.
Tisuće igala, tisuće lijekova, tisuće lažnih nada.
Mnogo je razmišljao.
Noću kad su svi spavali.
Ležao bi u mraku klaustrofobične bolničke sobe i gledao u komadić napuknutog zida na stropu.
Postavljao bi si mnoga pitanja.
I bol bi bivala sve veća.
Po danu je slušao drugu djecu koja su uživala u svojim igrama u obližnjem parku.
Toliko su se činili sretnima.
Slušao ih je i znao je da im se nikada neće moći pridružiti u igri.
Promatrao je svoje roditelje.
Gledao ih je kako pate.
Zbog njega.
Nanio im je puno boli, i zbog toga je osjećao krivnju.
No i dalje nije napuštao ovaj svijet.
Tog dana mu je bio 18 rođendan.
Mrzio je rođendane.
To je bio njegov najtužniji dan u životu.
Na bolničkoj je televiziji gledao kako bi normalan život trebao izgledati.
Sve što je znao, naučio je preko televizije, jer neke stvari nikad nije vidio svojim očima.
I ništa ga nije bilo briga.
Ni to što drugi mogu trčati, skakati, plivati, uživati.
Nije ga bilo briga niti što nema kosu.
Nikad je nije imao.
Zbog raznih ljekova.
Samo mu je jedna stvar zaokupila pažnju.
Gledao je kako se ljudi vole.
Grle.
Ljube.
Gledao je kako se njegovi vršnjaci sretno i zaljubljeno gledaju, razmjenjujući poljupce i dodire.
I to ga je fasciniralo.
Želio je to iskušati.
Ali, naravno, nije mogao.
Kako bi i mogao kad je od trenutka svog rođenja ležao u toj prokletoj bolničkoj sobici.
I tog dana, na njegov 18 rođendan, bol je bila veća nego ikada.
Mrzio je sebe.
Gadio se sam sebi.
Zar je morao ovakav doći na svijet.
Želio je zaspati.
Zauvijek.
Te je noći spavao izrazito mirno i čudilo ga je što ga ništa ne boli.
Iznenada se u sobi pojavila svijetlost.
Jaka svijetlost koja ga je zaslijepila.
Kapke je jedva držao otvorene.
I onda je odjednom iz te svjetlosti spazio kako izlazi neka žena.
Ustvari djevojka.
Bila je tako lijepa.
Nikad u svojih 18 bolnih godina nije vidio nešto tako lijepo, nešto tako savršeno.
Osmjehnula mu se, te mu se počela približavati.
Stajala je točno ispred njega.
Imala je prekrasne oči.
Napokon, na svojim je usnama osjetio njezine.


******

Ujutro, je medicinska sestra pronašla njegovo beživotno tijelo.
Bio je to tužan prizor.
Kad mu se približila da ga zauvijek pokrije bijelom plahtom, na njegovom je licu primjetila osmijeh.
Iz njegovih su kapaka tada kliznule dvije male suze.


| 20:29 | Komentari (11) | Isprintaj | #

srijeda, 12.07.2006.

Ubij me nježno!

Evo baš san malo razmišlja (čudno, zar ne?:), i na pamet mi je palo to da je u svemu premalo agresivnosti, nasilja i boli! hehe.
A mislim, ono, svi pišu neke postove koji su dirljivi, tužni, potresni itd. I uglavnom su to ljubavne tematike. Zašto je to nasilje tako teško ubacit u postove? Moje je mišljenje da bi te vaše priče bile masu luđe. Recite vi meni šta je to ljubav nego čista agresivna bol! Ona čovika najviše uništava i ostavlja duboke rane na njemu. Al zanimljivo je i da je to jedino šta čovika drži na životu. To je čisti sado-mazohizam. Moje skromno mišljenje, da se neko nebi naša uvrijeđenim.
Zadnja lektira koju san ima ove godine bila je Camao od Matoša ja mislim. Uglavnom, to vam je neka kratka pričica o nekom seljačiću iz like koji je otiša studirat klavir u austriju, odusta na zadnjoj godini jer mu je financijsko stanje bilo u kurcu. Do svoje dvadeset i koje je proputova cilu europu, uglavnom svirajuci po ulicama i slično. I tamo negdi kod nekog lika za kojeg je svira, upozna djevojku koju je trazio cijelog života. Zaljubili su se na prvi pogled, znali si imena iako se nikad nisu sreli i sva ostala sranja... Uglavnom ona je bila udana al je odlucila pobjeci sa novo-upoznanim momčićem. Njen muž je bija na putu i ona je dovela ovog novog kod sebe u kuchu i ujutro su planirali pobjeci. ALI, muž joj se baš tada vrati i uvati je kako ga vara, yeah! Koma. Da vidit ekoje je onda nasilje nastalo, uf. Muž prid njenim očima izubija ovog našeg jadnika, krvi po svuda, slomi mu obadvije ruke u laktovima tako da su oni probili kožu i virili vani, i zatim ga sa gornjeg kata kuche izbaci kroz prozor i uvati derati: Sviraj joj sada Tanhauseru!:) Lik je svira klavir. I onda je naravno zadavija ženu, u batlera ispalija par metaka, zakla svoja dva psa i sebe obisija! eh, a ono najtragičije je da je ostala živa samo ta jebena papiga Camao, koja je ustvari i izdala mužu da ga žena vara. Prema nekoj legendi, Camao je egzotiča ptica koja umire kada žena prevari muža, a koje li ironije ona je ostala živa a svi ostali su umrli.
Uglavnom, vidim da san masu zastranija od prvobitno zamišljenog posta, pa ću se pokašat na glavnu temu.
Ubacujete elemente nasilja i boli u te vaše priče! Ovo gori je isto ljubavna priča i niti malo ne gubi tu svoju ljubavnu vrijednost.
ma zblj...
stay sick





| 10:40 | Komentari (14) | Isprintaj | #

utorak, 11.07.2006.

The return of the Damned vol.3

Eh, jebemu. Evo mene opet. Vise stvarno neznam kaj bih sa sebom od dosade, pa odlučih opet pisati, na vaše, više ili manje, veselje!:) Pošto mi je ovo prvi povratnički post, nema smisla odma započimati neku jebenu temu, pa ću samo malo pisati o opcenitim stvarima. Inace, kod mene sve ok, nije loše, sve je na svom mistu, samo fali onaj drugi dio mene, ona.:) al ok. No da nebi sad o tome, primjetih mnogo dobrih blogova među linkovima moga frenda sawyera (plaćeni oglas), pa tako da san se i zbog toga odlucija ponovo pisat. Sad ste gotovi...

p.s. Svu sricu želin svojima iz ekipe koji ovih dana pišu prijemne! (moga san i ja, jebemu)
Sawyer, tebi san već zaželija, Ares ovog trenutka piše, Irenicus isto, Zoki sutra, no_iq u ponediljak, ma svima sritno. Osim Peri, naravno!:-) Ma zezam se đjubre jedno.

Ajd živili, ili stay sick kako bi ares reka! Sutra slijedi pravi post, valjda. :)

| 11:42 | Komentari (5) | Isprintaj | #

Sljedeći mjesec >>