četvrtak, 03.04.2008.

Povratak kronicne upale mozga

Eto nakon sto godina, milijun dogadaja i bijega jedne cure, vraca se vasa kronicna upala mozga, da vam zacini jutra, dane i noci svojim nebulozama.
Nema sad objasnjavanja, kako i zasto, eto me, tu sam, krecem u novi pocetak..
Sutra dolazi Bush u Zagreb, ja nemam predavanja na faksu, dobro je. Zatvorili su pola ulica za promet, začipali šahtove i objesili hrvatske i američke zastavice diljem ulica kuda ce se doticni primat kretati... Cak su naredili ljudima ciji stanovi gledaju na ulice kuda ce on prolazit da zatvore svoje prozore, spuste rolete, škure, pičke materine, te im zabranili da se približavaju prozorima; cak su spomenuli snajperiste sto je dovoljan razlog da se unese strah u kosti jadnim ljudima, koji su ionako isprepadani raznim dogadajima u ovoj kurcevoj drzavi. Sve je dakle spremno za sutrasnji dolazak najvece budaletine rodene u dvadesetom stoljecu... Nije mi samo jasno koji kurac takve mjere osiguranja i to pretezito od strane amerike te njihove CIA-a, koja je takoder u Zagrebu, a ne kaska puno ni naša policija koja se takoder priprema, cini se za najvece osiguranje do sada...samo nek se trose pare iz proracuna, ionako ih imamo na razbacivanje...
I sad, nakon svega ovog, nakon svih mjera sigurnosti i ovolike pompe oko toga, zar nebi covik od gusta dosa tamo i napravija sranje, ubija desetak ljudi, Busha i onda opalija po rucnoj bombici, ubija sebe i jos par ljudi...(ne, ne spominjite Hitman-a i slicna sranja, on ne postoji ni nitko slican tome ko bi rjesija to na fin, gospodski nacin, metkom u čentrun... skuzajte sta san van ubija mastanja)...ko i ovaj smrad Korade. To je nasa dika i ponos! Ponos nase hrvatske vojske i drzave i naroda opcenito. Danima na tv-u govore da se hvata odbjegli hrvatski general...kako uopce to mogu o srama i spominjat...on je izdajnik hrvatskog naroda i uniforme koju nosi...a svi znamo di se takvi nalaze..u sedmom krugu danteovog pakla...nadam se da se vec sad prase dobro krčka na vatrici. Dante i Lucifer, momci, samo dajte...Čast necu ni spominjati. Japanci se npr. ubijaju ako napuste svoju cast. Cast je sveta. No velike hrvatine i generali, krscani, uzimaju stvar u svoje ruke i rjesavaju to tako sta necasno ubiju 4 osobe, onda bize od sranja kojeg su zakuvali, te naposlijetku ubiju jos jednog postenog covjeka...hrvatskog policajca (pokoj ti dusi mestre)...koji su ionako zasluzili jer su jedina policija na svitu po kojima drzava i njeni zakoni seru i uriniraju ko po zadnjem smecu...jos jedna sramota za lijepu nasu silovanu...
No to nije sve za danas, kad vec spominjem smeca i govna, moram spomenit i malo izasrat HNS i ljude koji su zasluzni za sigurnost na sportskim borilištima...u ovom slucaju je to prava rijec za zadarski stadion, pardon, igraliste... Sto reci na to..rijeci su suvisne i tesko dolaze..momak koji je tek usa u zivot i koji ga je tek triba prozivit, zabijat golove, uzivat...preminuo je zbog banalne stvari kao sto je betonski zid metar od aut linije..koliko je to tragicno, ne triban ni spominjat...Samo u Lipoj Našoj i horor filmovima... Custicu laka ti zemlja...

U nasoj drzavi je najlakse pisati blog...tema nikad ne ponestaje. A one su rijetko svijetle...Zato sam se i vratija pisanju bloga. Pozdrav svima, prijateljima, sibenskoj gimnaziji, curama koje vole pobic (jer im tako dode), te poseban spomen i tri minute sutnje za kornatske heroje, koje san zelija i mora spomenit. Momci hvala na svemu, nikad vas necemo zaboravit i Dalmacija vise nikad gorit nece! Karlo legendo.

Over and out!
Alucard

| 23:58 | Komentari (1) | Isprintaj | #

srijeda, 28.03.2007.

Ono nešto...

Bio je mrak i hladnoća ga je ubijala. Stajali su tik do poluzatvorenih vrata. Trenutak su šuteći gledali jedno drugo.
Taj časak on je zapamtio zauvijek. Njen uporni pogled gorio je i kao da je iz časa u čas
jačao, prodirao u dušu, u svijest. On se odjednom trgne. Kao da je nešto neobično prošlo
između njih... Poletjela neka ideja, samo kao aluzija; nešto strašno, neugodno, što su
iznenada razumjeli oboje... Al bio je sretan, bar na tren...

| 17:14 | Komentari (40) | Isprintaj | #

nedjelja, 18.03.2007.

Kronična upala mozga vol.2

All alone in space and time
There's nothing here but what here's mine.
i miss you .... i miss you . i really do



kronicna upala mozga se manifestira i kao nedostatak mašte.
Koliko god se trudija o nicemu nemogu normalno razmisljat, zbog interferencije neceg drugog...

| 20:49 | Komentari (11) | Isprintaj | #

srijeda, 14.03.2007.

Jednim osmjehom!

Jednim osmijehom ti punis me
I dajes snagu mi da ustanem ujutro
Kada je vani mracan dan
Kao prikovan za prozore
Slika tjednima se ne mice u jesen
Ko da je ljeto bilo san

Ulazis mi u svijet kao vatromet
I dajes svemu neki smisao i ime
Strah me da nas ne stigne
Ovaj grad.
A ti mi kazes ma ne brini se
Navuci zastore
iskljuci svijet
barem za nas
Moramo se maknuti
Ili cemo usahnuti
A ti me uspravljas onako ko sto znas
Samo ti

Jednim osmijehom ti punis me
I dajes snagu mi da ustanem ujutro
Kada je vani mracan dan
Kao prikovan za prozore
Slika tjednima se ne mice u jesen
Ko da je ljeto bilo san

Tad mi se ucini da nesto u nama
Prijeti usahnuti od vakuma rutine

Ovaj grad.
A ti mi kazes ma ne brini se
Navuci zastore
iskljuci svijet
barem za nas
Moramo se maknuti
Ili cemo usahnuti
A ti me uspravljas onako ko sto znas
Samo ti

| 17:23 | Komentari (12) | Isprintaj | #

srijeda, 03.01.2007.

Kronična upala mozga vol.1

"Vec ti duže vremena želim nešto reći. Jebeno ne mogu bez tebe! Od dana kad sam te upoznao, kad sam te prvi put okusio, ti si uvijek tu negdje oko mene, naviknut sam na tebe, svidas mi se, pa i više od toga.
Puno više. Ušla si u svaku poru moga tijela, kao neki jebeni otrov koji me polako iznutra uništava, a
tako si hladna prema meni, prehladna, ponekad, da. Volim vrijeme provoditi s tobom. Kad sam s tobom, ja sam drugačiji covjek, totalno drugačiji od drugih. Ti me činis takvim i ne bunim se, dapače, volim to,
volim sve tvoje, volim tebe. Ali šta mi to vridi kad ti to ne shvaćaš. I to me ubija, ti me ubijaš,
polako ali sigurno. Kad sam s tobom, to mi je najdraže vrime koje imam, kad se rastajem od tebe, jedva
cekam nas ponovni susret, iako znam da ces mi opet naskodit. Zašto moraš biti tako prokleto dobra, tako
jebeno lipa, savrsenih oblina. Tvoja čvrsta vanjstina cuva tvoju krhku i divnu unutrasnjost, a s druge
strane tako otrovnu za mene. O kako bi volio da si i sad tu pored mene, s tobom zaboravljam sve svoje
probleme i sve mi se cini nekako daleko. Osjecam se na sigurnom pored tebe. Ali sad je sve ionako gotovo. Koliko sam samo puta pozelio da te bar nikada nisam upoznao, bilo bi lakse da te ne znam. Vidis sto mi radis, kad cak i ovakve stvari moram izreci, no dobro. Vec se nekako mirim s cinjenicom da nikad neces biti moja i samo moja, jebiga, valjda mi je takav horoskop. I na kraju ti želim reći samo leti moj slatki anđele, lebdi slobodno na nebu, samo leti moj slatki anđele, zauvijek cu ostati pored tebe!!!"
- Rece pijani zec praznoj boci ožujskog i baci je daleko niz planinu.

| 13:02 | Komentari (21) | Isprintaj | #

utorak, 07.11.2006.

''da si tu'' ili nedostatak volje za pisanjem vol.2

A ekipa, šta da vam kažem, trenutno nemam volje za pisanjem, pa se onda desu ovakvi postovi, koji mogu a i ne moraju biti dobri. Sve je u odabiru trenutka i trenutnog raspoloženja i osjećaja. Zblj, pojma nemam o cemu kakim, ustvari nemam trenutno pojma o ničemu, valjda vam se desilo da vam je nekad praznina u glavi...
Stoga evo jedne pisme (hvala Belfast Food-u na njoj) i jedne slike... pozz svima


Daleko pristajem
u luke gdje tražit ću te,
Svijet kojeg poznajem
oko tebe vrti se,

I svaki novi dan,
novi je put do tebe,
Valima razbijan,
kišnim nebom isplakan,

Kako bih htio sad
da si tu kraj mene,
Da se sva moja bol
razbije o stijene,

E da si barem tu,
da budim se u tvom dahu,
Svi moji strahovi
zauvjek bi nestali,

Mjeseče daleki
znaš me k'o i ja tebe,
Mogli bi plesati
i sa jutrom nestati,

Kako bih htio sad
da si tu kraj mene,
Da se sva moja bol
razbije o stijene,

Da si tu

| 23:53 | Komentari (17) | Isprintaj | #

srijeda, 01.11.2006.

Nikom ne dam da mi u snove uđe...

Noći su ovdje čudne dileme.
Ulična svjetla rano blijede.
A u mraku sobe miris kose njene
lebdi svuda oko mene.

Noći su ovdje ravnodušne sjene.
Kada spavam zaklanjam lice.
I uvijek sanjam tople usne žene
kako me ljube, kako me ljube.

Noći su ovdje nepoznate priče,
Gasim cigaru i dižem se tiho,
I nikom ne dam da mi u snove uđe,
Uživam dugo, gledam je kradom.

Noći su ovdje ravnodušne sjene.
Kada spavam zaklanjam lice.
I uvijek sanjam tople usne žene
kako me ljube, kako me ljube.

Još uvijek sanjam tople usne žene
kako me ljube, kako me ljube.
mmmmmm, kako me ljube.




| 21:51 | Komentari (10) | Isprintaj | #

četvrtak, 19.10.2006.

Tradicija

Tradicija.
Sam zvuk te riječi odiše težinom i ozbiljnošću.
Tradicija, na našem jeziku, na kojem, kao i na svim jezicima koje sam čuo, ona silazi s usana s nevjerojatnom težinom i snagom.
Tradicija. Ona je naše korijenje, veza s našim naslijeđem, podsjetnik na to da ćemo kao narod, ako već ne kao pojedinci, živjeti stoljećima. Za mnoge ljude i društva, tradicija predstavlja ishodište njihovih ustroja i zakona, neporeciv temelj njihova identiteta koji odoljeva bezakonju i odmetništvu. Ona je zvuk koji nam odjekuje duboko u srcima i glavama i dušama i koji nas podsijećanjem na ono što smo bili čini onim što jesmo. Za mnoge je ona i više od zakona; religija, vjera koja vodi i održava cijelu zajednicu. Mnogima tradicija predstavlja samog boga, drevne obrede i sveta pisma zapisana na jedva čitljivim pergamentima požutjelim od starosti ili uklesana u vječno stijenje.
Mnogima je tradicija sve.
Ja je osobno smatram dvosjeklim mačem i to onim koji dublje siječe na pogršnoj strani.
Tradicija.
Kakva teška riječ! I tako moćna! Ono što smo bili čini nas onim što želimo biti, a istovremeno se opiremo promjenama i izazivamo nesreću.
Nikad neću shvatiti druge ljude dovoljno dobro da bih od njih zahtijevao da mijenjaju svoju tradiciju, ali čini mi se glupim slijepo se držati običaja i ne obazirati se na promjene koje se događaju u svijetu oko nas.
Jer taj svijet se stalno mijenja zahvaljujući napretku tehnologije, promjenama u populaciji, pa čak i miješanju rasa. Svijet nije statičan i ako korijeni našeg razmišljanja i tradicije ostanu statični, tad smo, rekao bih, osuđeni na uništavajuću dogmu.
I tad ćemo pasti na onu mračniju stranu tog dvosjeklog mača.



Evo nisan, opet, dugo pisa, al evo. Počinjem odsad redovito pisat. Pogotovo radi nekih novih lica na blogu!:)
Pozdrav muci.

| 22:53 | Komentari (7) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se