...Cijele noci molio sam nebo...
23.03.2008., nedjelja
|
Pogledi u tami Gledas me kao da se znamo stranca dva, eto to smo samo pricaj mi, gdje si ti bila dok lile su kise nek ova noc na tebe mirise zauvijek Gledam te, hodamo lagano osjecaj kao da vec dugo mi se znamo dé ja vue, sve vec podsjeca na prosle dane ruke u hodu, dodir blag, ti i ja A kada odu svi, mi ostacemo sami samo ja i ti i pogledi u tami reci mi da znam da jutro nije blizu da ima vremena za poljupce u nizu Gledam te, kroz ovu noc sto pada stranca dva pod svijetlima smo, duso, ovog grada pricaj mi, gdje si ti bila dok lile su kise nek ovaj grad na tebe mirise zauvijek... |
- 19:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #
21.02.2008., četvrtak
|
Poslušaj… kišne kapi padaju niz moje obraze. Velika, bijela, kristalna kugla obasjava ovo plastično nebo iznad mene, prekriveno beskrajnim zvijezdama. Tišina me okružuje, a sve što se sada nalazi tu, samo su nečujni koraci jedne agonije koja se pretvara u stvarnost. Polako korača prema meni, ulazi u moje stihove. Uzima mi tintu i zarobljava moje riječi u svoje odaje. Hoću li opet ostati bez stiha, pjesme, priče? Je li to jače od mene, ili sam ja dovoljno jaka da se suprotstavim? Može li netko sjediti kraj mene, slušati moje riječi u tišini bez slova bez ikakvog znaka. Samo sjediti, praviti društvo mojim suzama i gledati u njih sa divljenjem. Ne moraju uvijek biti izazvane tugom. Nekad su same i sve što žele je da netko bude kraj njih, da ih nitko ne pita radi čega padaju niz lice čovjeka koji traži samo malo tišine. Postoji li sigurna luka u koju se mogu skriti i tamo boraviti određeno vrijeme bez da itko pita za njih? Samo da ih se sluša u tišini… Da prođe noć u kojoj će svi toliko pričati neizgovorenih riječi da nikad u životu razgovor neće biti zaboravljen. Tražim li puno? Tražim li previše? |
- 20:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #
11.02.2008., ponedjeljak
|
Dodiri od stakla Ti jos uvijek znas branit me k'o lud kad o meni svasta govore za svaku tesku rijec, ti bit ces prijeki sud da meni nikad lose ne bude Tu jednu musku suzu ponijet cu na dusi k'o kamen bit cu ja znam sto nocima me gusi samo okreni se i idi nek' niko ne vidi koliko znacis mi Jos se porezem na tvoje dodire od stakla nikada se ja iz tvog srca nisam makla I jos branim te a znam da istina je tanka ja nisam ziva od kad tvoja me je ruka dotakla...  |
- 22:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.02.2008., subota
|
Vise te nema Nisam vidio da gubim te polako i da je kraj, da nam vise ne ide ti si dala sve i voljela me jako a nisam znao ni da te nasmijem Ti si prestala da budes moje platno na kom ja mogu da naslikam cijeli svijet moje mane si pretvarala u zlato a lagao sam da mogu bez tebe Ti odlazis i nema vise vremena jer on je tu i daje sve sto nisam ja kad oprostis sjeti me se ponekad vise ti nista ne trazim, samo jedno reci mi Reci mi, da l' bi opet bila ona ista ti moja i nasmijana da te vrijeme vrati i da te opet pogledam onako kako znam da l' bi pozeljela isto sto i nekada isto sto i ja sada kad te vise nema... |
- 16:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #
30.12.2007., nedjelja
|
Bila je lijepa Bila je lijepa lijepa poput obecanja pamtim svaki dan zabavljanja rijeci cini mi se svake sjetim se al' nema je kraj mene Kazu, prosla je kroz mnogo toga nasla, utociste je kod Boga trazim nocas pred tim vratima sam ja i molim da mi je da Sada kad bi mogo biti s tobom kao nekada da mi te vrati samo jedan dan Da svu ljubav sto sam drugim samo tebi dam i da tebi samo tebi pripadam Bila je lijepa lijepa poput obecanja pamtim svaki dan zabavljanja rijeci cini mi se svake sjetim se al' nema je kraj mene...  |
- 18:44 - Komentari (12) - Isprintaj - #
24.12.2007., ponedjeljak
  S R E T A N B O Z I C i sve najbolje svima... pusa  |
- 19:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #
08.12.2007., subota
  |
- 13:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #
26.11.2007., ponedjeljak
|
I znaj neka sjecanja ove noci bole srcima sto se tajno vole nek te ponesu neke pjesme stare nejakim suzama gitare... Kako ponekad neki dani imaju neko posebno, specijalno značenje...kako ponekad neki dani znaju izazvati neku tugu...kako se nekad čini sve jednostavno dok ne dođu ti dani…i onda se čovjek sjeti svega...svega onoga cega se treba sjetiti, svega onoga cega ne treba, svega onoga šta misli da je zaboravio...Onda ti dani ponekad....samo ponekad...čine se nevažni...a važni su.. I danas je meni jedan od takvih dana...kad te uhvati neka nostalgija za starim vremenima...kad te zabole neke stare rane za koje misliš da više ne bole...za koje misliš da su zarasle...nekako slučajno...pogledaš oko sebe...i tamo, u malom kutu pronadjes stvar od neke tebi važne osobe...gledas u nju i sjetis se datuma koji ti nešto znači....tada se sjetiš svih onih ranije nabrojanih stvari....čudno je tu uistinu...jedan jedini tren...jedna jedina stvar...pokrene lavinu koja ti pokazuje koliko si bespomoćan u borbi sa bilo kakvim osjećajima... nije važno da li je to ljubav, prijateljstvo, mržnja, sreća, tuga....nije bitno.. I onda... samo ti... nitko drugi ne zna kako ti je.. samo ti znaš što za tebe znači to...nekad to ne možeš opisati i onda je najbolje da to prešutiš. Ne mora nitko znat da si tužan. I nisi loše volje... jednostavno si tužan....zatvoriš se u sebe... radiš da zaboraviš...i opet.. svaki put kad pogledas oko sebe... svaki put se sjetiš. Nekad ustinu poželiš da se osjećaš tupo...da se ne osjećaš nikako...da preživiš i da živiš.. ali ima li onda smisla? ako ne možeš osjetit tugu...ako ne možeš preživit tugu... tada ne možeš ni iskreno bit sretan...ako si bez osjećaja... onda to opet nema smisla....ponekad se isplati... isplati se bit tužan...isplati se bit nesretan neke dane u godini...isplati se jer onda imaš osjećaje...onda znaš...znaš da ćeš jednom bit sretan...da ćeš bit zadovoljan....i znaš da ćeš uživat u tome…a sjecanja su ona koja su uvijek s nama, u bilo kojem trenu mogu oživiti u nasim ocima…i tada pozelimo da sve bude kao prije..ali vise nista isto nije…i oprosti mi, jos te volim ja... Ja sam glavu pognuo, pogled skrenuo Nisam niti trepnuo, kad sam krenuo Samo jedna suza je kapnula na dlan U njoj sve ostaje, dalje idem sam  |
- 23:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #
17.11.2007., subota
|
Pamtit ću ovaj život... Pamtit ću ovaj život kao neizrecivi Božji dar i podjednako neizrecivo Božje povjerenje. Pamtit ću ga po onome što mi je dano doticati rukom i po onome što mi je dano doticati dušom... Pamtit ću ga po mnogim jednostavnim bićima i stvarima – po vodi i zraku, po tišini i svjetlosti, po blizinama i čežnjama... ... po suhom lišću i tolikim dobrim darovima prirode... ... po tragovima iz kojih sam se u svako doba, ili barem gotovo u svako, mogla prepoznati zakriljena ljudskom i Božjom brižnošću... ... po tome što sam s jednakom ljubavlju bila darivana i lišenošću i obiljem, i vedrinom i trpljenjem... Pamtit ću ovaj život po mnogim ljudima... ... po onima s kojima se nisam morala gledati u oči, jer smo zajedno gledali u istom smjeru... ... po onima koji su bili kao svjetlu koje putuje kroz noć i na svom putu pali ugasle zvijezde... ... po onima koji su mi pomogli da spoznam kako jedino penjući se na brdo, usprkos svim mukama koje doživljavam, mogu okusiti djelić neba... ... po ljudima koji su mi bili darovani, dotaknuli me svojom prisutnošću, a nakon kojih više nisam bila ista... Pamtit ću ovaj život po T E B I ... ... i zato ti H V A L A . . . ...posveceno jednoj osobi koja ce se prepoznati u ovim rijecima...  |
- 15:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #
23.10.2007., utorak
|
Jednom leptiru… Jednom davno, tamo negdje daleko od svih, daleko od stvarnosti, izmedju snova i jave, pronasla sam jednog leptira. Bio je tako sitan, tako njezan, al isto tako predivan, spreman da se bori za sve. Bio je jedan od onih koji su znali sto zele, bio je jedan od onih koji su na svijet gledali drukcijim ocima. U ruku mi je sletio, na dlan. Sve se promijenilo, lica, ljudi, dani, nestvarno je lijepo bilo godinama… Bio je uvijek tu kad sam ga trebala, bio je uvijek tu kada sam pala, bio je jedini koji me svaki put dignuo iz pepela. Svaka noc zavrsavala je njime, i svako jutro zapocinjalo je njegovim osmjehom. Bio je jedan od onih koji su znali voljeti. Jednog dana, nenamjerno obrisala sam prah sa njegova prekrasna krila i povrijedila malog leptira. Pao je, al pomogla sam mu ustati. Oprostio mi je to i trudila sam se da ga vise nikada ne povrijedim. Bilo mi je uzasno, osjecala sam se kao da se u meni nesto slomilo, kao da sam izgubila nekog koga sam najvise voljela. Ali vratio se, bila sam presretna, najljepsi dan u mom zivotu… Trajalo je dugo, bili smo sretni, pruzala sam mu utociste, da mu uvijek bude lijepo i toplo i da ako ikada ode, uvijek se pozeli vratiti… dani su prolazili, sve je bilo kao iz bajke. A onda, jednog tmurnog, hladnog predvecerja, leptir je odlucio odletjeti… otisao je izgleda zauvijek, iznenada, odjednom, bez najave i nista, nista vise nije bilo isto… u meni magla, tuzna neka svjetlost…a leptiru vise ni traga… …zato mu pisem ove posljednje stihove, ako naidje na njih…zatreba li mu utjeha, pomoc, zagrljaj, toplina…ako mu netko obrise prah sa krila, neka zna da ovdje uvijek, moze ponovno sletjeti…  |
- 22:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.10.2007., utorak
 Mislim da rijeci nisu potrebne... TOSE- LOVE YOU FOREVER!!!  |
- 21:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #
08.10.2007., ponedjeljak
|
As we grow up, we learn that even the one person that wasn't supposed to ever let you down probably will. You will have your heart broken probably more than once and it's harder every time. You'll break hearts too, so remember how it felt when yours was broken. You'll fight with your best friend. You'll blame a new love for things an old one did. You'll cry because time is passing too fast, and you'll eventually lose someone you love. So take too many pictures, laugh too much, and love like you've never been hurt because every sixty seconds you spend upset is a minute of happiness you'll never get back. Don't be afraid that your life will end, be afraid that it will never begin.  |
- 23:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #
16.09.2007., nedjelja
|
...posveceno jednoj osobi...zauvijek... *** Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više mio srcu tvom? Gledajuć u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smiješak ti je mio, ti si mlada, riječi moje ni nježne, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamtiš? Koje zube? Prošli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevši se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjediš na nogama mojim. Oči su ti poluzatvorene i ti sanjaš o drugome nekom, ali ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne želi, plahovita bješe ljubav vruća-- i ko što smo slučajno se sreli, rastanak će biti bez ganuća. Ti ćeš proći putem pored mene da prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore. I kad s drugim budeš jedne noći u ljubavi, stojeći na cesti, možda i ja onuda ću proći i ponovo mi ćemo se sresti. Okrenuvši drugom bliže pleći ti ćeš glavom kimnuti mi lako. "Dobro veče",tiho ćeš mi reći. "Dobro veče, miss", i ja ću tako. I ništa nam srca neće ganut, duše bit će smirene posvema -- tko izgori, taj ne može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi nema. S.J.  |
- 21:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.08.2007., nedjelja
|
Pozdrav svima... Dugo na ovom blogu nije bilo napisano nesto iz vlastita zivota ili je ali kroz pjesme/price...  Mozda ne bi bilo napisano ni sada, ali trgnula me jedna stvar i totalno sam se rastuzila zbog toga . Naime nisam bila svijesna koliko mogu napraviti glupe poteze u zivotu. Cijelo vrijeme sam mislila na njega, spremala se 2 tjedna unaprijed, kupovala sandale, pripremila haljinu, otisla na frizuru... Bila sam spremna samo za njega... I kad smo se napokon trebali vidjeti, ja sam mu napisala da ne idem s njim u svatove, on je bio djever... U tim trenucima nisam shvacala kako sam ja njega zapravo povrijedila, i koliko je on bio razocaran samnom! I kada je napisao da je ljut i tako to, ja sam mislila da je to prolazno... ALI.... Nije bilo... I tako ostala sam doma, on je otisao tamo... Stalno mi se vrtio po glavi, nije prosao ni jedan jedini trenutak da nisam mislila o njemu... Znala sam koliko sam pogrijesila, doslo mi mi je da se u 2h ujutro spremim i odem kod njega, naposljetku mozda bi ga ugodno iznenadila... Ali sve sto sam mislila napraviti, NISAM napravila... tako da se ne racuna ovo moje ZAO MI JE...to nista ne vrijedi kada se glupost napravi..Ljut je, s pravom... Priznala sam svoju pogresku... Brate mili, racunao je na mene mjesec dana, iznevjerila sam ga, nisam dosla, bez ikakvog pravog razloga... Ali ljudski je prastat, pa i grijesit...I sad vas molim da mi vi pomognete, jer nemam pojma sto da napravim da se iskupim njemu, ljudima kojima sam rekla da cu doci, naposljetku da meni bude lakse... Sto da napravim da sve bude po starom, i da se bolje osjecam... Dakle sto bi vi napravili? Kako bi se izvukli iz te situacije... Ocekujem pomoc!!!!!!!! Hvala, Tanja |
- 22:54 - Komentari (15) - Isprintaj - #
10.07.2007., utorak
|
NEMIRNOM LEPTIRU - Da li je ovo ljubav?- pitala si me jednom u jednom od mojih snova o tebi nedostižnoj i nedodirljivoj. Teško je odgovoriti jadnom smrtniku na vječito pitanje zle sudbine. Ako nije ljubav onda je nešto jače od svega što je Bog ostavio nemoćnom čovjeku da uživa i još više da se muči. Nikada nisam pisao ljubavno pismo. Nikad u životu do sada. Ovo ću nazvati ljubavno zato što znam i svim bićem osjećam da je jedan cvijet volio i voli jednog šarenog leptira. Ti, leptiru, zablistao si jednog dana svom svojom ljepotom i zarobio za vijeke vjekova svjetlost iz oka jednog nježnog cvijeta. Cvijet je molio svemoćnog Boga da usmjeri tvoj nemirni vijugavi put do njega čežnjivog i usamljenog. Ali leptir je imao svoj život; živio je burno i uživao punim plućima u strasnim vjetrovima života. Uzalud se cvijet zanosno njihao i mamio svog leptira, uzalud je pokušavao da se zadovolji drugim leptirima, uzalud je i zatvarao svoje latice pred nasrtajima drugih insekata koji su htjeli sisati i bili željni nektara njegove ljubavi. Ništa nije pomagalo. Cvijet je pomislio da je izgubio leptira zauvijek. Vidio je da je pao u strašan zagrljaj jednog drugog nemilosrdnog cvijeta. I, gle čuda! Šareni, nemirni leptir se zasitio grubosti pohlepnog i nemilosrdnog ropstava i leteći izgubljeno sletio na cvijet koji ga je svim svojim bićem čekao. Leptir je osjetio nježnost i poželio da ugrije svoje srce tim nepoznatim osjećanjem. I bilo mu je lijepo. Prelijepo, vjerovao je tada. Ali kad je njegovo tijelo otežalo od peludi nježnog cvijeta, leptir se uplašio da će ostati vezan za jedan jadni cvijet čitav svoj kratki život i pobjegao je. Otresao se peludi i pobjegao svom lutanju od cvijeta do cvijeta. Negdje se zadržao duže negdje kraće, ali je uvijek išao dalje tražeći nešto. Ni sam nije znao što. Neki poriv ga je neumoljivo gonio dalje, od cvijeta do cvijeta. Neki snažan nagon za nečim zbog čega je vrijedilo živjeti tako kratko. U tom svom lutanju leptir bi ponekad zalutao i do nježnog cvijeta. Cvijet ga je uvijek rado i sa nadom primao, pruživši mu svu snagu svog ljubavnog nektara. Nemirnom leptiru bi bivalo lijepo i prijatno, ali bi se brzo zasitio i neko prokletstvo ga je vuklo dalje. Da proživi, da doživi, da stigne, da ne propusti, da nađe, da se smiri, da se zapali, da spozna, da izgori u traženju. Cvijet je uvijek ostajao slomljen, ucvijeljen i nemoćan kad bi leptir odlepršao za svojim hirovima i mnoga proljeća i mnoge jeseni bi ga čekao da mu se vrati. I leptir bi se vraćao i opet odlazio. Igra se vrtjela u krug kao što se sve vrti u krug, i nebo, i zemlja, i svijet, i život. Jednoga dana, pred sumrak života, dođe opet leptir nazad iznemoglom, umornom, bolesnom cvijetu opalih latica i kaže mu da ga voli i da ne može živjeti bez njega. Cvijet uzdrhta na hladnom vjetru, obori tešku glavu majci zemlji, stiže pomisliti da je zbog toga vrijedilo živjeti i umre. Da li je to ljubav, Bože? Dali si na ovo mislio kad si je darovao grešnim ljudima? Dobar ti let leptire, CVIJET na kojeg uvijek možeš sletjeti… |
- 15:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
26.06.2007., utorak
|
Potaknuta situacijom iz bolničke sobe naumila sam napisati nešto što me ganulo… Hodajući bezbrižno hodnikom, zastala sam kod jedne sobe… Žena, starijih godina, zamolila me je za čašu vode. Bez problema sam uzela čašu, i krenula prema vodi…Uz nekakav smiješak na licu, pogledala me suznim očima i to je bio način zahvale… Suze za jednu čašu vode, pomislila sam… Tako bespomoćna ispijala je kap po kap, zaustavljajući pogled na svoje bespomoćne noge… Oči su mi se napunile suzama, i izašla sam iz sobe… Pred očima su mi bile njezine suze, njezina sreća zbog vode… U nastavku dana bila sam tako smušena, tako bespomoćna… Razmišljala sam o njoj, nije mi izlazila iz glave. Te njene plave oči, žalostan pogled… Kao da je tražila nešto više od mene, kao da je tražila da joj pomognem, da ju utješim… Mučilo me pitanje zašto nije ništa više rekla, zašto me je tako gledalo…bilo je nešto u njoj, nešto što me navelo na toliko razmišljanje. Navečer, sjedeći u sobi, pitala sam se što bi bilo da sam to ja, što bi bilo da ni ja ne mogu otići po vode, da ne mogu ništa napraviti bez nečije pomoći. Suze su mi potekle niz lice, jer starost je teška i okrutna. Idući dan, dolazim na odjel, ulazim u njezinu sobu, a njezin krevet prazan… Otišla je doma, pomislih. Upitala sam jednu ženu do njezinog kreveta kada je otišla doma? A ona je samo odgovorila da je otišla na drugi svijet.. Da to je bilo to, znala sam! Njezin pogled je to govorio… znala je da će umrijeti, i zato je bila žalosna i tužna. Znala je da odlazi od svojih najdražih, i da je njezin sat života otkucao… znala je… Postala sam blijeda, protrnula sam, i shvatila da je najveća sreća imati zdravlje. Ništa nije tako važno kao to da ne ovisiš o nikome i da si sam možeš pomoći. Teško je gledati život kao na kavez iz kojeg ne možeš izaći van… Život je okrutan, i ne pita vrijeme ni mjesto nekog događaja. Zato treba biti sretan svojim životom, i maksimalno iskoristiti vrijeme provedeno sa svojim bližnjima, nikad nećemo znati kada ćemo završiti životno putovanje i izaći iz vlaka života. Možda je baš došla stanica na kojoj silazimo… 26.06.2007 …Tanja… |
- 20:24 - Komentari (31) - Isprintaj - #
09.06.2007., subota
...Ne znam, zašto... Da, obuzeo me je neki čudan osjećaj… u istom trenutku osjećam se i sretno i tužno. Prvo me zapljusne val ljubavi, sreće, imam osjećaj da mogu sve, a onda od jednom, nedugo za tim obuzme me neki osjećaj bespomoćnosti. Ne znam što mi se događa, i ne znam zašto se tako osjećam… Ponekad mi se čini da mogu letjeti, ponekad mislim da sam potpuno ispunjena, a ponekad kao da sam mali, nemoćni leptir kojem su uzeli sav prah sa predivnih krila, i tada više ne mogu letjeti. Prošlo je već puno vremena od svih tužnih događaja, po prvi puta sam ispunjena, po prvi puta sam našla jedan djelić koji je jako dugo bio izgubljen. Sada, kao da ne znam gdje je tom zadnjem djelu mjestu. Lakše mi je kada znam da su svi sada koje volim ovdje, kad znam da imam sve što nisam imala. Po prvi puta nakon duga vremena, izgovaram ono što mislim sa sigurnošću, više se ne bojim reći da sam pogriješila… Više se ne bojim reći da sam nešto pokvarila, više se ne bojim jer nema ružnih riječi i suza. Ali baš zato što mi je lijepo, tražim greške. Počinjem sumnjati u ljude koji me vole i koji me nikada ne bi povrijedili. Riječ volim te, ajme kako je lijepo gledati u njegove usne i gledati kako se razvlače u osmijeh. Shvatila sam da sitnice čine čovjekov život, baš zato što su male ali značajne. Kome treba neki skupi poklon, puno dokazivanja nekakvim situacijama… meni ne treba… Dovoljno je da si s onim kojeg voliš, da je uvijek tu uz tebe, i da te njegova sreća i njegov osmijeh učine sretnim i zadovoljim. Ali uz sve to, bojim se. To je ono najgore, kad nakon duga vremena nekome otvoriš srce i samo čekaš da te netko povrijedi. Bojiš se da su sve te slatke riječi, pažnja i ljubav lažni… Ne, to ne valja, ali to uporno radim… Bojim se! Ponekad se osjećam kao leptir. Ujedno predstavlja i moć i slabost. Naravno da je moćan, jer predstavlja slobodu, u tako kratkom životu dosegne ljepotu, ide tamo gdje želi, umire prepun sjaja…Ali nemoćan je jer ga zli ljudi mogu ubiti samo jednim potezom, zato što im je zanimljivo gledati njegova krila. Tako se i ja osjećam, da ponekad ljudi čine štetu drugima jer im je zanimljivo. …I zato dragi ne dolazi mi u san, jer leptir ipak živi jedan dan…  09.06.2007 …Tanja… |
- 18:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #
20.05.2007., nedjelja
|
Kada si se rodio/la, plakao/la si, I svi su se oko tebe smiješili. Živi svoj život tako da umreš s osmjehom, a drugi oko tebe plaču. Ne gledaj na ljepotu jer je varljiva.Ne gledaj na bogatstvo jer je prolazno. Traži nekoga tko te zna nasmijati. Jer dovoljan je samo jedan smiješak da se tvoj oblačni dan razvedri. Istina je, da ne cijenimo ništa što imamo dok to ne izgubimo. Istina je, da ne znamo što nam nedostaje, dok nas to ne dohvati... U životu ima trenutaka kada nekoga tako snažno trebaš, da ga želiš izvaditi iz svojih snova kako bi ga konačno zagrlio! Kada se jedna vrata sreće zatvore, druga se otvore. Više puta dugo stojimo pred tim zatvorenim vratima i žalosno gledamo u njih, a niti ne opazimo da je već odavno otvoren prozor! Sanjaj o čemu želiš sanjati. Pođi kamo želiš ići. Budi ono što želiš biti! …zato jer imaš samo jedan život! U tvom životu želim ti ljubav i sreću, da bi bio uspješan. Iskušenja, da bi ostao snažan/a. Suze, da bi ostao čovječan/a. I nadu, da se ispune tvoji snovi. Sretni ljudi u stvarnosti nemaju uvijek najljepše od najljepšega, ali sve učine najljepšim. Ljubav počinje s osmjehom, raste s poljupcima i završava sa suzama. Odlazak prepusti prošlosti, da bi tvoja budućnost našla prostor da se rascvjeta! Život se ne mjeri sekundama, već trenucima koji su ti oduzeli dah!  |
- 16:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #
26.04.2007., četvrtak
|
Najljepši dan? Danas Najlakša stvar? Pogriješiti Najveća prepreka? Strah Najveća pogreška? Napuštanje Izvor svih zala? Egoizam Najljepša razonoda? Posao Najgora propast? Malodušnost Najbolji učitelji? Djeca Primarna potreba? Komunikacija Najveći izvor sreće? Biti koristan drugima Najveća misterija? Smrt Najveća mana? Loše raspoloženje Najopasnija osoba? Lažljivac Najgori osjećaj? Ogorčenje Najljepši poklon? Oprost Neprocjenjiva vrijednost? Dom Najbrži put? Ispravan put Najugodniji osjećaj? Unutarnji mir Uspješna obrana? Osmjeh Najbolji lijek? Optimizam Najjača sila na svijetu? Vjera Najpotrebnije osobe na svijetu? Roditelji Najljepša od svih stvari na svijetu? Ljubav Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim. Pravednost bez ljubavi čini te neumoljivim. Diplomacija bez ljubavi čini te licemjernim. Uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim. Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim. Ljubaznost bez ljubavi te čini servilnim. Siromaštvo bez ljubavi čini te ponositim. Ljepota bez ljubavi čini te apsurdnim. Autoritet bez ljubavi čini te tiraninom. Posao bez ljubavi čini te robom. Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost. Molitva bez ljubavi čini te introvertiranim. Zakon bez ljubavi te pokorava. Politika bez ljubavi čini te egoistom. Vjera bez ljubavi čini te fanatikom. Križ bez ljubavi pretvara se u mučenje. ŽIVOT BEZ LJUBAVI... NEMA SMISLA...  |
- 19:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #
28.03.2007., srijeda
|
Opet. Koliko sam se samo nadala da neće opet doći. Ta glupa kriza, taj osjećaj da i ono što je ostalo od svega, da se i to raspada. Počelo je sasvim bezazleno, glupa riječ, ponos, a onda udarac… Ne, nije me boljelo… nije me bolio udarac, boljelo me je jer je bilo od te osobe. Jedina osoba koja me u životu nije razočarala na način na koji su drugi ljudi. Mislila sam da je bio samo trenutak.. Ali, onda raspad sistema. Smrskano staklo, suze, krv, udarac vratima… Previše puta sam plakala u tišini, previše se trudila…nisam ništa dobila za uzvrat, ali nisam ni tražila…jer sve sam to radila iz ljubavi, i nisam ni htjela nekakve zahvale, nagrade, trofeje…Htjela sam sreću, no nisam je dobila… Danas se tuga mogla rezati škarama u zraku, nitko nije mislio što je govorio, svi su mislili da je lako oprostiti…je, meni je lako oprostiti, ali zaborav je tako težak i dug… A, moje sadašnje stanje…nije bitno, naravno…ja i dalje brinem zbog njih. Lako je za mene, ja sam jaka, ja mogu sve…Život, moj mladi život me nije mazio…Očvrsnula sam, ali danas sam i sama shvatila da nisam dovoljno čvrsta. Možda je ovo novi ispit za sve nas, možda je opet neka nesreća koja će ući u naše živote… Nije je dugo bilo, već sam se i zabrinula gdje je nestala… Osjećam se prokleto sama. Beskorisna, tužna, rasječena… da, srce mi krvari… Muči me lažni osjećaj sreće… Ne želim više plakati, zato se i smijem… Da, neprestano… Sve mi je smiješno… Ali unutar svoja četiri zida, sam ona prava ja… Ona koja je ranjiva, ona koja plače i želi zagrljaj… Zagrljaj nekog koji me neće pitati zašto plačem… Sanjam i žudim za tim…Sanjam nekog tko će razumjeti sve, a neće pitati ništa… Samo jednom u životu želim da me ljudi shvate bez pitanja ZAŠTO… Sad sam stala, ne znam što više napisati… Sve sam to već napisala, inspiracije nema… Još jedna večer u nizu tuge.. Zamislila sam se i sjetila prošlosti. Onda sam imala nekog tko me je jako volio, unatoč svemu što mi je napravio…ja ga još jako volim…on je otišao iz naših života, ali ne iz mog srca… Ponekad kad ga sretnem, kad vidim njegov ljuti pogled i mrzovoljno pozdravljanje, srce mi se rastuži, jer znam da on nije ljut…ne može biti ljut, on pati…isto kao i ja, kao i mi… Život nas je odveo, tu gdje jesmo…povratka nema, a nisam sigurna imam li snage za nastavak još jedne epizode. Što sada?! Ni sama ne znam… ne znam što je pametno… Nastaviti dalje, opraštati i smijati se… ili dopustiti da ljudi vide kako mi je… Ne znam, znam samo… da trebam nešto, nekog… Da mi ugrije srce šutnjom, da me pusti da plačem, da me pusti da vičem, da urlam, da se oslobodim i izbacim negativnu energiju iz sebe… trebam to, zaista trebam…a ne znam da li mi je netko spreman dati takav luksuz… 28.03.2007. JA |
- 19:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
....pozdrav svima,vecina nas zna,a ako netko ne zna,upoznat ce nas...ovo je nas novi blog, inace prijasnji nam je bio jako lijep,ali zbog zabrane komentiranja smo napravile novi po 100 put..uglavnom, pisat cemo pjesme, price, dozivljaje iz svakodnevice..:)) citajte nas...pusa:))  | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Tanjin msn - bubica_69@net.hr..pa se mozete javit kad zazelite...
Sandrin msn- crazy_girl10@net.hr
Najbolji od najboljih...
MA CURA JE NAJBOLJA...
SUPER BLOG...
DOMBA
RUKOMETASI IZ PORECA...ZAKON DECKI.....:))!!!
NESHVACENA...
NICE, NICE......
CRNA - NAJBOLJE OD SVEGA...
HAJDUK 4ever
ANNA
girl_without_smile
DUFFMAN
IVAN_1_1
RUKOMETAŠICA
PLAVA_MALA
ZIZI
IVANA
MARTINA
ZOMBIEE
LONELY ANGEL
VANUS - KOJA JE TO LEGENDA...
Zivot je tren. Samo treptaj, tek bljesak necega. I to malo sto bas morate biti i zli, i pakosni i nanositi nepravdu, kad je to potpuno besmisleno i kad ce nam uskoro svima nad tijelima sustati lisce.
Sreca je nesto u vama, kad dobro u vama ozari vam lice, osmjeh srece, kad volite ili kad nekom pomognete. Sreca je tako blizu.
Izbor je vas: dobar ili los covjek, zelim vam da se pogledate u ogledalo. Il' da se barem jos jedanput zaljubite.....
Ja sam samo nista u zraku slicnih. Kad bi nase duse mogle pricati, drhtala bi zemlja, pustinja bi plakala, a Ti Boze, Ti bi i dalje pricao tisinu i cekao da shvatimo.
Sanjajte sto zelite sanjati, idite gdje zelite ici i budite sto zelite biti, jer samo je jedan zivot i samo jedna prilika da ucinite sve ono sto zelite uciniti.
Posao sam u sumu, da bih osjetio zivot. Da bih duboko udahnuo, i ispio srz zivota! Da bi se odmaknuo od svega sto sam zivot nije. A ne da, pred smrt, otkrijem da zivio nisam.
Nikad nemoj odlaziti, ako imas razloga ostati. Znamo sto jesmo, a ne znamo sto mozemo bit
Kad brod naseg zivota bude daleko od pristanista mladosti, svratimo u zaljev i naci cemo se u plamenu nezaboravne proslosti.
...uzalud cemo se vracati na mjesta koja smo voljeli; nikada ih vise necemo vidjeti zao sto se ona nisu nalazila u prostoru, nego u vremenu i zato sto covjek koji se vraca na njih nije vise dijete ni mladic koji ih je krasio svojim zarom...
Neka ljudi govore
Ja volim plave oci u maglama sivim
volim cijeli svijet i svemu jos se divim
a oni nek' pricaju i govore sto hoce
da volim te jer ti si
zabranjeno voce, glupost
Ja volim plave oci u maglama sivim
volim cijeli svijet i ja se ne stidim
a oni nek' pricaju i govore sto hoce
da volim te jer ti si zabranjeno voce
glupost, ma glupost
Neka ljudi govore, na, na, na, na
nek' mi stave okove na, na, na, na
jos vise znam, jos jace znam
ne pustam te ja
Ja volim plave oci u maglama sivim
volim cijeli svijet i svemu jos se divim
a oni nek' pricaju i govore sto hoce
da volim te jer ti si zabranjeno voce
glupost, ma glupost
Majka Tereza
Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan
NIJE VAŽNO. VOLI GA!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!
Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje NIJE VAŽNO.
OSTVARUJ CILJEVE SVOJE!
Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim
NIJE VAŽNO. BUDI ISKREN I POŠTEN!
Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti
NIJE VAŽNO. STVARAJ!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći
NIJE VAŽNO. POMAŽI IM!
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima
NIJE VAŽNO. DAJ NAJBOLJE OD SEBE![/B]
Kreni stazom koje nema, to će biti tvoja staza
Tko zna što sudbina sprema, taj tvoj put bez putokaza
Al' znaš, to je tvoja cesta što nekamo ipak vodi,
I da na njoj nema mjesta za drugoga
Jednog ćeš dana stići na kraj samo tvog puta
I znat ćeš tko si, što si i koliko stvarno vrijediš,
Da si netko, samo zato što svoj put slijediš
Ja sam samo ništa u zraku sličnih. Kad bi naše duše mogle
Pričati, drhtala bi zemlja, pustinja bi plakala,
A ti, Bože, ti bi i dalje pričao tišinu
I čekao da shvatimo
Ostani
Ostani, ostani jos ove noci
lakse ce mi san na oci
budi drug mi ti, hajde ostani
Ostani, vidi kisa na polju sapce
jos sat, dva i ona stace
budi dobra ti, hajde ostani
Pobjeci sad od svega zelim
da ovaj tren sa tobom dijelim
svi su zaspali, hajde ostani
Ostani, vidim, oci ti sjaje u mraku
i tvoje kose miris u zraku
budi moja ti, hajde ostani
Volio bih da si tu
Volio bih da si tu
ove noci tako trebas mi
kao more mornaru
nemam s kim nadu dijeliti
dijeliti i sacuvati
Volio bih da si tu
nocni program je na radiju
pustaju neku dragu muziku
moje misli tebi putuju
putuju da te pronađu
Nocas zvijezde padace
jedna od njih nasa je
jedna nosi utjehu
k'o u snu
volio bih da si tu
Volio bih da si tu
ove noci da pricas mi
slavili bi do zore
svu bi njeznost svijeta popili
popili pa se ljubili
