Lijepo se mirno budim, 9 sati, kroz rolete, sitne i nježne zrake sunca, nakon sinoćnjeg nevremena, spremno prodiru u moju sobu. Sitne, ali opet dovoljno velike da mi uliju optimizam u mene i da spremno izvučem noge van kreveta i započinjem još jedan dan, pomalo dosadan.
Sve uobičajene navike palenja kompjutera, uskakanje u trenirku i spremanja doručka završavam u rekordnom roku – svega 15 min....

„Dobro je počelo jutro“ – iako danas nije bilo Muceka da mi ga još više uljepša svojim rukicama i nježnim pusama.
No dobro, ne može svaki dan biti isti. Gubi se čar svega toga ako se pretjeruje.

I dalje dobre volje, sjedam za komp, dolazim na msn i vidim da je frendica koja mi je trebala donest biležnice da prepišem, pošto me nema u školi, bolesna. Jbg, šta se može, ko nebi bio bolestan po ovome vremenu, a ta se bolest, vjerujem naivno, slučajno potrefila sa testom iz knjigovodstva. No dobro, nije na meni da sudim.

Upadam drugoj frendici, s kojom sam jednako dobra ko s ovom prvom samo što je manje znam, dali možda ona može, pošto sam se s njom ipak prvom dogovorila jer je ova prva trebala bit u kazni.

„Čuj koka sorry, ja ću ti se gore kod tebe izgubit!“....
(samo da napomenem, prije samo tri dana sam joj rekla da ću doć po nju na stanicu, sada niti to nije dobro)
Tako kratka rečenica je bila dovoljna da mi sva ona dobra volja i optimizam, splasnu na minimum! Nije poblem, ima drugih ljudi, meni blizu, koji će mi učinit tu uslugu.

Iste sekunde sam poslala poruku jednoj curi s kojom sam evo, samo kolegica iz razreda, živi blizu, a i već je bila tu, a koja me ujedno i spasila popravnog iz knjigovodstva.
Dogovaram se s njom da ću je čekat skroz na pola puta, iako baš nebi smjela izlazit, dok bi ovu drugu čekala tu praktički pred zgradom.
I sad, dok sjedim i pišem, razmišljam zašto nisam onoj drugoj koja bi se kao izgubila isto ponudila da ću doć „dole“ po nju. Valjda zato što mi je ona ipak bbolja frendica od ove koja će doć pa sam valjda samim time i očekivala više od nje.

Neznam, osjećam se krivom. To je jedna banalna stvar, a opet se iz nje može stvorit itekakva svađa, a nadam se da ipak neće.
Mislim, nije stvar u bilježnicama, prepisat ću! Stvar je u tom što svakim danom sve više i više shvaćam da nemam prave prijatelje, one koji će se žrtvovat i doći, pa makar se i izgubili.
Pa daj mi barem nekim putem vrati sve što ja radim za tebe, kolko puta sam ja tebi nešto pomogla, od prepisivanja zadaća, ponude da joj nađem nekog ko će joj pomoć da prođe ispit, ma svega...

Nekad mi se čini da se ja za bez veze trudim, nitko mi to ne vraća da bi mi tim putem zahvalio. Ispadam glupača, ko da me ismijavaju kako im pomažem uporno, a oni ne drže do mene.

Sigurna sam da kad se smirim da ću možda na ovu cijelu situaciji gledat svjetlije, ali sada me nešto drži, ogorčena sam, tužna, ljuta samu na sebe.
A nemam se kome povjerit, mamu ne želim mučit, na poslu je, ima svojih briga ne trebaju joj još i moje „srednjoškolske gluposti“.
Dečko uči za popodnevni ispit, ne odgovara čak ni na poruke, tako da ga jednostvano nemam srca još zamarat sa svojim glupostima.

A frendice??? Neznam, ne zovem nikoga, barem ne onu prvu koja je bolesna. S njom je to prijateljstvo tako nesigurno, imam osjećaj ko da se natječe samnom po pitanju dečka. Ne volim to, ja se ne hvalim sa dečkom, sa poklonima koje mi daje i dal mi pjeva pred punom ulicom neku love song! Nisam takva, pa ona valjda misli kako sam ja nesretna s njim kad nikad ne pričam ništa. Nisam, itekako sam sretna, samo što zbog takvih cura koja se hvale nekad zaboravljam što sve moj Mucak radi za mene, a i opet ponavljam da se ne volim i samim time neznam hvalit!



I eto, nemam nikoga kome se mogu izjadat, ostali ste mi samo vi... a opet, i vi imate svoj život i svoje stvari, čisto sumnjam da vam se uvijek da doć i čitat ova moja pisanja, a još manje komentirat da bi me utješili i pomogli mi da zajedno sagledamo situaciju.

sad sam se malo ispuhala na ovoj tipkovnici po kojoj sam lupala ko po pisaćoj mašini (...i onda se čudim zašto tipke ispadaju...)

Ovaj post ima čak i jednu pouku, savjet, neznam kako da to nazovem...
Reći ću svojim riječima, nisam pjesnikinja neka... pa evo...
Slijedeća rečenica je to nešto...

Pazite kome poklanjate svoje slobodno vrijeme, kome činite usluge i za koga se žrtvujete. Prvo se uvjerite da bi taj neko i za vas jednako učinio pa tek onda krenite sa dobrim djelima. Ako od tog nekog namjere i žrvovanje prema vama nisu jednake, odite od njega, nemojte si dopustit da vas povrijedi i da se nadate lažnom prijateljstvu....

U svemu ovome, razočarenju i tuzi, jedinu snagu da izdržim od svega ovoga, daje mi ljubav koju svaki dan osjećam i primam od svog jedinog. On mi uvijek povećava broj svjetlih točki u životu, a i on je jedna od njih, i to velika, najveća. Pomaže mi da na svijet u svakom trenutku gledam svjetlijim pogledom. Možete i sami zaključit da mi ljubav i nakon godinu i 10 dana na jednaki način cvijeta kao i prvog dana kada smo se upoznali, za stvarno upoznali. Ali ta naša ljubav je jedna stvar koja treba imati svoj poseban post, svoju posebnu stranicu na ovom blogu, tako da ću jednom i o tome pisati, zato očekujte malo veći i duži post...



Ali vidim ja, da nisam samo ja sretna u ljubavi, ima blogera koji nam ostavljaju komentare, a jednako im je lijepo i uzbudljivo u vezi kao i mom dragom i meni.
Svima vama, ljubavnicima, šaljem lijep pozdrav...
A pogotovo blogeru koji uplovljava u ljubavnu luku na jednak način kao i Mucek i ja.... Sretno ti želim blogeru "Ljubav pobjeđuje sve"

Eto, toliko od mene za danas!

(samo napomena, vraća mi se moja dobra volja, eto vidite kakav utjecaj ljubav ima na mene, a samo sam pisala o njoj)