Hm, što je sad to prijateljstvo?
Svaka osoba za prijateljstvo ima ipak malo drugačije spoznaje... nekom je to ona osoba s kojom može zatulumarit, za neke je to onaj ko mu posuđuje robicu za neki extra tulum... i ima tako dosta različitih primjera za prijateljstvo...

A mnogi niti ne shvaćaju razliku između prijatelja i poznanika, kolege ili kako god....

Definicije prijateljstva nemogu napisati jer je, barem ja tako mislim, nema...
To je kao i ljubav, jednostavno se dogodi, i u mnogo slučajeva ugodno iznenadi...
Sam si, u nevolji i odjednom ti osoba koja ti je do tada bila samo poznanik postaje prijatelj. Nevjerojatno ali istinito. Događa se to...

Kaže jedna poslovica: “U nevolji se pravi prijatelj prepoznaje!“

Tada će vam sve biti jasno.... ima ljudi koji se prave prijateljima i koji su s tobom samo kada ti je loše pa da ti može biti kao „primjer“ i svakim danom svojim hvaljenjem tebe sve više pokopavat... a kada tebi krene na bolje, odmah od tebe odlaze s riječima da si zaboravio na nju (tu osobu, da nebi pomislila da govorim o ženskoj osobi).. vi se osjećate kasnije krivim, dok zapravo ne shvatite da vam ta osoba niti nije bila prijatelj...

U takvoj situaciji, pokaže vam se prijateljem sasvim slučajna osoba, koja se sasvim slučajnO našla tu u blizini, kojoj ste se slučajno izjadili i koja vas je, shvatila...
Da, vi postajete shvaćeni... i osjećate se popunjeni... počinjete provoditi sve više i više vremena s tom osobom i shvaćate da ste vi njoj bili oduvijek dragi, samo što ste vi uvijek bili „zaluđeni“ (nemojte doslovno shvatit) krivom osobom kojoj ste slijepo vjerovali...

Ta dva slučaja opisuju i pojašnjavaju ovu gore izreku...
Ima još više slučajeva koja bi je možda boilje opisala, ali ova dva su, po meni, najčešća...

Nasuprot tima, ima ljudi koji su doslovno opsjednuti da budu okruženi nekim ljudima, bilo kojima, samo da dobivaju pozive za kave, tulume, izlaske.. nije bitno ko je to.. oni moraju biti u centru pažnje... ako i jedan dan sami provedu osjećaju se jadno... to su najčešće one osobe koje vole, obožavaju manipulirat drugima, koje se osjećaju „više“ od drugih, i koje se nemaju kako iskazat pa ono...„Ja sam glavna u svom društvu“.... bravo ti...
Kad takvoj osobi zagusti, vrlo malo, skoro nitko, od svih tih njezinih „prijatelja“ (naravno, nezna razliku između prijatelja i kolege) ostaju njoj kao rame za plakanje...
Znam takve...

Prijatelji iz koristi, još je jedna vrsta prijateljstva... aha, on je bogat, ima utjecaja, on mi je najbolji prijatelj... neće niti on biti vječno glup, shvatit će kad tad da ga iskorištavate.. a onda, taj će „utjecaj“ (koji vas je do tada spašavao) ovaj put iskoristit protiv vas....
I tada, ostajete SAMII...

e i da, ima i muško - žensko prijateljstvo.. ja ga imala, samo što smo bili djeca pa se nije razvilo u prijateljstvo ono jače već u "vezicu"... ja osobno neznam dal da vjerujem u takva prijateljstva, jer provodit toliko vremena sa osobom suprotnog spola, neznam, ali se jednostavno mora nešto izrodit drugo. imala sam dvije muške osobe s kojima sam mogla o svemu pričat, al baš o svemu i smatrala sam ih prijateljima. kasnije sam saznala da se jedan zaljubio i nadam se odljubio od mene, a s drugim sam izgubila kontakt, al sam u njegovim očima uvijek bila ko seka mlađa pa mi je i bljakavo zamislit nešto više...ne kažem da je ružan i odbojan, nego... ma kužite???


„PRIJATELJI SU POPUT ANĐELA KOJI NAS UZDIGNU KADA NAŠA KRILA ZABORAVE LETJETI!“


Ja sam osoba koja nema hrpu prijatelj... imam par ljudi, koje sa sigurnošću mogu nazvat prijateljima, jer znam da me nikad neće iznevjerit, i to mi je dovoljno...
Možda se i ne čujem s njima svakih 5 minuta, al znam da su uvijek tu kad mi zatreba pomoć,utjeha, rame za plakanje, isto kao što oni znaju da imaju mene...
Možda su nam se putevi razdvojili upisom u različite škole, još pogotovo kad sam se ja preselila, ali evo, i dalje smo održali prijateljstvo.. prijateljem, i to jako dobrim, postala mi je osoba s kojom sam se skoro pa minimalno družila u osnovnoj, a s onom s kojom sam sve dijelila niti se ne čujem, a na rođendane zaboravile... tako je to, život je čudan...

Uz prijatelje, imam puno poznanika, lega iz razreda, naravno... oni su uvijek tu da se međusobono raspoložimo... ne smatram ih prijateljima, samo jednu osobu iako je i to dosta kompliciran slučaj ali iskače od njih pa eto, ali niti ne isključujem opciju da će možda koji i postat... vrijeme nosi svoje. Možda baš neka kava pokaže da je ta osoba – pravi prijatelj-
Ko zna, ali kad se to dogodi, sa ponosom ću to ovdje napisat...

Mnogo ljudi, i više nego što ja imam prijatelja, mene smatra jako dobrom osobom, spremnom pomoći drugima i iskrenim prijateljem. Nikada nisam nikoga prevarila u nečemu, bila sam iskrena, i uvijek tu nekome pomoći. I to ne samo prijateljima, volim dati nekom savjet, popričat s njim, samo da vidi da nije sam. A njegov osmijeh i sreća nakon toga mi je nagrada, dokaz da se moj trud isplatio...

Jednostavna sam osoba, i jako naivna, a još u meni ima i malo lakovjerja... prije sam znala svakiome povjerovat na riječ, a kad su me izigrali, ostajala sam plakat. Sjećam se maminih riječi i silnih razgovora da se oslobodim, da će mi prijatelj sam doć i da mi osobe koje me izigravaju nikad neće biti prijatelji.
jedan slučaj lakovjernosti doveo me do toga da ni dan danas neznam što mi je jedna osoba. Malo je sve 5, malo je užasno, malo se osjećam izigranom. Ispadam krivom skoro uvijek, za svaku svađu i sitnicu. I uvijek prelazim preko toga. Mislim si, a što dobivam da sad prestanemo pričat, pa još moram bit s njom dvije godine, svaki dan je gledat. I opet priznajem neučinjeni grijeh, ispričavam se za nešto što nisam učinila. I tako već puno puta.
Dečko zna o kom se radi, i on mi je savjetovao da imam prijatelja i osim nje, da budem službena s njom, da se već puno puta pokazalo drukčije od očekivanog s njom. To je isto bio i savjet moje mame.

Ne želim si priznat da mi je prijatelj samo dok sam jednaka ko i ta osoba, dok smo jednake u školi, kada malo odskočim „Is e nebi ti ja učila tolko, meni je dovoljna dvojka“... a radi se o banalnom predmetu, kojeg nema problema za naučit. Još su i problem moje instrukcije sa kojih donosim testove, toj osobi naravno dam zadatke. Ipak završi na popravom ko i dosta njih, dam joj bilježnicu sa instrukcija gdje su sva moguća pitanja iz te godine, da mi nebi rekla niti hvala. A nije mi niti bila dužnost da joj dam bilježnicu. No nije to problem... sigurna sam da je nakon upisivanja te dvojke rekla:“ ja barem nisam platila a imam dvojku“... vidjet ćemo ove godine kad neće dobit niti ta osoba niti drugi zadatke...
Stvar je što je u mojoj školi „mafija“, slanje od jedne profesorice drugoj na instrukcije, pa dijele pare. Mene je dokopala ta zla sudbina da i dalje tu osobu moram gledat a mislila sam si da sam je se riješila nakon prvog razreda.
Gubim živce iz godine u godinu i tako do mature. Ko mi vjeruje dobro, ko ne briga me...

Danas sam se raspisala,ali eto, to me boli...

Samo još želim reći da mi je jako krivo kada neko od tako svete stvari, kao što je prijateljstvo radi gluposti, izigrava ga, a zaboravlja činjenicu da je život kao krug, kocka, koji se okreće i nikad niko nezna kad će mu nešto doći na naplatu, pa čak i izigravanje prijateljstva. To je za mene sveto kao i ljubav.

ZA MENE JE PRAVI PRIJATELJ ONAJ KOJI TE DRŽI ZA RUKU A DODIRUJE TVOJE SRCE

Još pogotovo kad u jednoj osobi imaš i prijatelja i ljubav svog života...
A ja to imam...
Što će mi novac?
Pa ja sam najbogatija osoba na svijetu!