Ej ljudi moji.... Evo mene nakon dužeg vremena. Bila sam promjenila naziv bloga, pasword, korisničko ime, ma u biti sve.... Dok nisam dolazila, posvetila sam se malo facebooku, tulumarci i u tom vremenu zaboravila lozinku... Eh da... To samo ja mogu.... Našla sam na kraju sve te podatke u historyu na kompu od Tomija.... ole.... wee...

Kod nas je sve po starom, volimo se, uživamo i tako... Nema ništa novog....

Neću puno pisati jer sam se samo htjela kratko javit i obavjestit vas da i dalje postojimo i da smo živi i zdravi...
Jedva čekamo uskrsne praznike. Isplanirali smo si već sve. Dogovorila sam se sa frendicom i njenom sestrom da idemo u "planine" (ne sad doslovno).... Idemo van Zagreba, Gorski kotar u kuću iznajmljeno jer je tamo dosta zastupljen agroturizam. Cesta je udaljena 2km, dućani su blizu, apoteka, a u biti nismo u gradi već na periferiji.... i Naravno, samnom ide i moja ljubav Nikud bez njega... Možda će se malo teško snać s nama kokošima ali već ćemo nać tema za čakulanje. Mi isti smo bili zajedno na Zečiću u Zagrebu i bilo nam je super.

Valentinovo je prošlo. Jučer sam se tek našla s dragim i dobila sam prekrasnu malu ohidejicu i čokoladu... Baš me iznenadio Ljubač moj mali.... Cijelu večer smo zajedno ležali i pričali, smijali se i malo plakali (mislim ja), tješili se i shvatili da bez obzira na sve jedan bez drugoga ne možemo. U svađi kad nas nešto naljuti i odgurne od drugoga u istom trenutku neda nam da prekinemo jer nas opet nešto vuče jedan drugome. Neznam kako da to opišem. Jedan i drugi sad znamo sve od početka, nema više nikakih nepoznanica, a niti pitanja. Sve je jasno, a ja ću se potrudit da ne uranjujem previše sa svojim zaključcima.
Sretna sam nakon dugo dugo vremena. Potpuna sam i bez ikakvih sumnji. Imam volje za svakim novim danom, nedam nikome i ničemu da me uništi i sruši, iako je škola na dobrom putu bila. Bitno je da sam zdrava, i ja i moj maleni, i da imamo jedan drugoga u tuzi i bolesti. Ništa nije ljepše od voljeti i biti voljen.

Moja ljubav je sad na poslu, i evo pričamo na msnu.... Jako mi fali iako smo se prije skoro nekoliko sati rastali. Jedva sam izašla iz njegovog stana i zagrljaja
Ali evo, sretna čekam sutra jer znam da će doći po mene pred školu.... wee (hoćeš li?) hihi...
Ovim ga putem obavješatavam da mi jaaaako fali, da ga jedva čekam vidjet i dat mu pusu




Ne daj da vjetrovi ludi izbrisu sjecanje na nas
I medju ljudima tudjim pokusaj da prepoznas moj glas
Prkosi svemu mila svemu sto donosi zlo
Ne daj da nitko donese nemir srcu tvom

Prkosi munji gromu i oluji
Kad zele da mi izbrisu ime
I kada cijela vijecnost prohuji
Sjecaj se ne zaboravi me ne zaboravi me

Ne daj da snjegovi bijeli zametnu medju nama svaki trag
I kad drugi drugcije zele sjeti se da bio sam ti drag
Prkosi svemu mila svemu sto donosi zlo
Ne daj da nitko donese nemir srcu tvom

Cekaj me na dalekoj stazi gdje lipa stara mirise
Pokazi da ne mogu nista vjetrovi oluje i kise
Prkosi svemu mila svemu sto donosi zlo
Ne daj da niko donese nemir srcu tvom.



To je bilo sve od mene, nadam se da će slijedeći post doći u manjem vrememu od ovoga.... Vs evas pozdravljam....

P.S vidjela sam da ima puno mojih "blogovskih prijateljica" koje su zaljubljene i uživaju u ljubavi.... Jako sam sretna zbog njih.... Volite se i čuvajte svoje ljubavi.....

Pusa svima....

..pjesma koju sam sasvim slučajno našla na youtube... iznenadila sam se što je još nisam čula, pa evo da je podjelim sa vama dok se ne probije do televizijskih i radijskih stanica...
inače, govori o svim onim bolnim točkama Hrvatske povijesti, našim bitkama, patnji, boli... u svakom slučaju jako dirljiva pjesma koja bi mnoge od nas mogle zaboljeti a opet razveseliti što postoje ljudi tj. izvođači koji vole pjevati o Hrvatskoj....

...evo u ove hladne, snježne i blagdanske dane čovjek dosta često razmišlja o toplim, proljetnim danima... sve mi više fale, a sjećanja me samo stižu... suza mi se stvori u oku kad se sjetim dugih ljetnih šetnji po nasipu, po Bundeku, Jarunu...
... i baš zbog toga stavljam ovaj slide sa Floraarta na Bundeku 31. 05. 2007....
...cvijeće i zelenilo, priroda se budi... predivno je to sad gledati i prisjećati se dok cijela ta priroda sada spava pod hrpom snijega...
...uživajte...



Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Evo nas, uf... I? Dal vam se svidjelo? Ja se nadam da je...

A sada, vratimo se u ove snježne radosti...
Kao prvo želim svima sve najbolje povodom Božićnih i Novogodišnjih blagdana, puno sreće i mira, zdravlja Vama svima i Vašim najmilijima, te uz sve to i međusobnog razumijevanja, što manje nesuglasica i što više lijepih uspomena u tekućoj 2008.

Za Božić smo dečko i ja išli na polnoćku u moj bivši kvart... Tako smo išli i prošle godine i odlučili smo svaku za svaku polnoćku ići u drugu crkvu... slijedeći Božić ćemo dočekat u katedrali... (ja se nadam)...
Za Božić nisam dobila puno darova što mi i nije bilo važno... Dobila sam kao poklon šoping u Austriju, putovnicu (tako me mama zeza), četkicu za zube električnu (bzzz) , puno šminke uključujući i pjene za kupanje, i za kraj, kao šećer na kraju parfem od svog dragog... Kaže da je izgubio sat vremena života među svim tim mirisima tražeći najbolji za mene...
Izabrao je Moschino...
Ja sam njemu kupila isto parfem Police i Police kapu u paketu... Nisam baš "podmazana" bila pa eto, mali poklonček al zato od sjčeka...
Bila je jako smiješna ta primopredaja poklona i razmotavanje... Ono, oboje parfeme izmjenili... hehe

Sad mirišimo jedan na drugoga...

Novu godinu smo dočekali ove godine zajedno i to u mirnom okruženju Tomijevog doma... Nismo niti jedno niti drugo za neka velika okupljanja, ja još manje od Tomia pa smo odlučili biti doma. Planiranja da ćemo biti sami nisu se baš ostvarila ali nam ni ovako nije bilo loše... Najvažnije od svega da smo bili zajedno i njegove usne u ponoć...

Sve u svemu, bilo nam je jako lijepo za vrijeme ovih blagdana...

A eto, prošli su i ovi blagdani
I jedva čekam slijedeće Božićne blagdane... To će biti pravi, veliki blagdani moje punoljetnosti... hehe.... Morat će biti posebni...

Eto, ja u zadnje vrijeme razmišljam o ljetu i odlasku na more u 7 mojesecu... Znam nisam normalna, ali eto... Nešto smo planirali da će ove godine s nama ići i bratić od Tomia i njegova cura... Bratića poznam nešto malo, a curu nimalo, al se po pričama JAKO PUNO znamo oni o omeni i ja o njima
Žive u blizini Karlovca i ovih se dana trebamo svi zajedno po prvi puta vidjet...
Baš bi htjela da nas dvoje imamo tako neke zajedničke prijatelje s kojima bi uživali i na moru i na dočecima i na rođendanima...
Ne tražim puno za ovu godinu, samo želim tu malu želju i da uspješno završim autoškolu... Nadam se da ne tražim puno...

Danas sam domeka cijeli dan, vani je jako hladno da me strah se izvuć iz piđame, tako da i sada dok ovo pišem sjedim u piđami
Tomi mi je buban pa je reko da mu ne dolazim dok malo ne ozdravi da se ne zarazim...
ŽEJIM TI DA ŠTO PJIJE OZDJAVIŠ...

Sve vas pozdravljam i komentirajte dal vam se sviđa naš slide....

Život je Božji dar, barem tako kažu. On je velika životna predtava u kojoj smo mi samo glumci. Imamo svoj zadatak kojeg trebamo odradit, ne smijemo odustajati od njega jer ispadamo kukavice, griješimo ako želimo prekinut usred predstave. Život nema uvertiru, jednostavno se dogodi, krene, a mi se u sekundi moramo prilagodit njegovom toku. U toj životnoj predstavi ima nekoliko elemenata na koje je ona podjeljena. Jedan najvažniji elemnt je ljubav... zašto? Zbog toga što bez ljubavi nema života, bez života nema ljubavi.... veza je nezamjenjiva.
Ljubav je osjećaj na čiji se spomen u čovjeku, bez obzira na njegovu starosnu dob, oznoje dlanovi, lice zarumeni, srce poskoči... to je predivan osjećaj...
Ljubav se ne pokazuje poklonima, ne kupuje se i ne prodaje. Ona se čuva kao najveće blago. Ona nas drži na životu budnima. Nemoguće je oduprijet joj se jer i ona najjača osoba popušta pod njezinim utjecajem. Ljubav se govori riječima naravno, ali potvrđuje i dokazuje djelima. Same riječi „volim te“ nisu dovoljne, treba se pokazat osobi što to znači. Najljepše je voljeti ali je još ljepše biti voljen, to znači da je ljubav uzvraćena. Nema veće sreće za čovjeka od saznanja da na svijetu ima osoba koja zaspe s tobom u mislima i s tobom se budi, koja bi za tebe dala svoj vlastiti život.
Ljubav, kao što sam rekla, nije na prodaju. Ona se dogodi u trenutku. Grijeh je pretvarat se da je ne vidiš, grijeh je glumiti jakost i pokušat joj se oduprijet... ljubav se širi svijetom kao sprej... svuda je oko nas...

U životu postoji samo jedna prava ljubav. Nju treba čuvati, njegovati, štititi, ne smije se pustit da vrijeme čini svoje... Ona se treba pokazivati, a ne pustit je da stoji, jer se kvari...
U životu osim pravih ljubavi postoje i one lažne. To su ljubavi iz koristi, iz hvale... Nisu vrijedne spomena ali u svakom slučaju iz te ljubavi izlaze ranjene duše... Treba im dugo vremena da zacijele i da se ponovno oslobode da vole, ljube i budu voljene...

Kroz život, čovjek se zaljubi nekoliko puta. Kroz te „simpatije“ on uči biti dio nečijeg života, uči dijeliti sa nekom osobom svoje dojmove, svoje slobodno vrijeme. Na taj način se priprema za vječnu ljubav. Kada dođe red na nju on je spreman cijelo svoje tijelo, cijelu svoju dušu i pojavu dat toj osobi... tada on nije sam, ne živi samo zbog sebe, već cijelismisao života prenosi na tu osobu...

U životu nisam bila puno puta zaljubljena... prva ljubav je bila naravno posebno... doduše, nemogu je nazvat ljubavlju jer je to bila zaluđenost tom osobom... mislila sam da je to prava ljubav, da nema druge... nakon godinu dana je pukla... shvatila sam da su to bile lude simpatije, prolazne...
Zaljubila sam se drugi puta, bila sam izigrana, vukao me za nos, htio nešto, ne htio... bio je stariji pa je mislio da se može igrat samnom. Eto, uspio je da se zaljubim u njega, da patim, pa onda otišao... ionako nebi bilo koristi od ničega, bila bi veza na daljinu... da se nakon nekog vremena nebi javljao danima, pa mjesecima, pa efo sada već prošlo godinu dana da se nije javio... na svu sreću, u mom životu mjesta za njega nema... hvala mu jedino na tome što me naučio prepoznat kretene. Opekla sam se na njemu i nikada više... ja se nadam da se neće pojavit neko sličan njemu sa drugom maskom na licu pa da opet ne padnem na jednaku budalu....
Nakon nekog vremena, u roku tjedan dana, ako itolko, zaljubila sam se u trećeg. Razlika od 6g. nije mi se činila velikom. Kada si zaljubljen ne primječuješ mane definitivno.. zaljubljenost je bila obostrana... njemu nisu smetale moje mlade godine. Što više, čudilo ga je što sam tolko zrela za te godine.... Na samom početku sam rekla da želim ozbiljnu vezu ali sam uz to rekla da imam 16g i da možda nemamo za sve ista razmišljanja, da će se morat malo prilagodit ludoj maloj koja je u tim godinama koje obilježavaju duge kave, markanja, bez vezne fore „srednjškolske“ i cajke... nije bilo problema... veza gura već godinu i 3mj ako se ne varam.... sve je super i za 5....
Zaljubila se mala, bila zavedena... u mjesec dana poblesavila sam za njim, nisam znala što bi osim bila s njim, navikla sam na njegov glas, ruke, usne, oči... sve.... Sa frendicama sam se viđala u školi, sa njim sve ostalo vrijeme... ne zanima me ništa drugo samo on...
Ne treba mi nikakva druga zanimacija.
Ali kad već traži dobro, neću se inat, probat ću si promjenit život... ali nadam se da se neće dogodit da od svih prestalih obveza zaboravim i zapostavim ljubav....
Što se od mene tražilo to sam napravila, evo, i ovo ću...

...ja još nemogu vjerovat.... pa za samo 8 dana je Badnjak, kitimo bor... Stvarno je brzo prošla ova godina dana...
Još sam prije tjedan dana okitila balkone i baš je sve prekrasno. Već sam sad ubuđena, sva sam nekako čudnog osjećaja. Kad se sjetim Božića sve mi brige nestanu i pojavi mi se osmijeh na licu ko i ovog trenutka kada ovo pišem... Stvarno sam sretna...
Ovih dana si razmišljam o svim onim ljudima kojima nemaju svoga doma, koji nemaju prijatelja, kojih je obitelj napustila. Oni žive pretežito na ulici, mole za hranu, pod kartonima nalaze zaklon od kiše i snijega. Njima ne treba ništa više od ljubavi, zagrljaja...
Prije nekoliko dana je na televiziji bila emisija, nisam sigurna kako se zove, ali u biti bio je prilog o čovjeku koji živi na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. On govori da nema doma, ali da nije od onih koji su odustali od života već se trudi naći posao, zarađuje na tzv. fuševima s vremena na vrijeme. Kaže da ga svi gledaju ružno ali da se pokušava mirit sa time. Razlog zašto je beskućnik je to što se rastao sa ženom i htio je izbjeć da je stalno viđa po gradu pa se jednostavno preselio iz Osijeka u Zagreb. Ima dvije kćeri i unučicu koje neznaju da im je otac i djed na ulici. Molio je državu, HDZ i SDP u vrijeme izbora da svoju dobru volje poboljšanja Hrvatske i volju pomaganja siromašnima pokažu na njemu. Da mu pruže stan, nekakav posao, samo da pokažu njemu i cijeloj Hrvatskoj da im je namjera pomagat. Oni su ga jednostavno odbili rekavši mu da nemaju vremena za njega. Sad se postavlja pitanje... Za jednog čovjeka se nema vremena i mogućnosti pomoći, a kako onda oni misle pomoć cijeloj Hrvatskoj, cijelom stanovništvu....???
Taj me prilog jako zamislio i u jednom smislu razočarao.
Ovisimo o ljudima koji ne drže do nas.
Ima puno ljudi sličnih ovome čovjeku iz priloga. Svakim danom umiru na ulici, bez hrane, vode, tople i čiste odjeće. Za njih nitko ne mari, a mi smo toliko mali da im nemožemo pomoći.
Ako ste pomislili da sam skrenula sa teme Božića, nisam. Bit ovoga svega što sam pisala je to što me vrijeme Božića jako rastuži jer mnogi nemaju okićeni bor, okićene balkone, lampice na prozorima, puricu i bakalar na Badnju večer. Njih ne dočekaju pokloni ispod bora, osvjetljeni Betlehem i zelena pšenica.
Uz sve naše velike Božićne i novogodišnje želje, nove čizmice, put na neko toplije mjesto, oni samo žele koricu kruha, čašu vode i topli pogled koji bi ima olakašao ovaj dovoljno težak život.

Sjetim se i ljudi koji su izgubili domove u ratu, prognanika iz Vukovara koji se samo žele vratit u svoje domove tople. Oni sretniji sada su sa obitelji, u skromnom domu sa bogatom i velikom željom da se sve vrati u normalu iako će u njihovim dušama zauvijek biti velika praznina urušenog grada, progonstva i sravnjenih domova. Njihova djeca ne traže za Božić lutke, autiće, oni traže i mole Boga da im vrati izgubljenog oca, brata, člana obitelji jer niti jedna obitelj iz Vukovara nije preživjela rat, a da je ostala u punom sastavu.

Za ovaj Božić imam želju da dobijem nove čizmice, upišem autoškolu, uza sve to, želim da se svima u srcima barem malo popuni ona praznina gubitka voljene osobe, doma. Želim da se odupremo svim zlim stvarima na ovom svijetu, u našoj maloj državi, da se sami izborimo za naš boljitak i da izdržimo sve nepravde koje nas sprečavaju u tome.
Želim da moja obitelj postane još složnija, pogotovo zato što smo sada svi zajedno, da se volimo i ne svađamo. Da uz mene ostanu sve osobe koje mi čine svakodnevnicu, da me i dalje vole, poštuju i cijene, da ostanu jednake kao i do sada. Sve ih puno volim, samo sam mali živac kojim nekada prevlada mala zloća i ljutnja!

helou ljudi
Evo da vam se javim sa malo vedrijim postom...

Evo ovoga trenutka naši su zabili gol Engleskoj... pa svaka čast dečki, svaka čast NIKO KRANJČAR....
Samo da nastavimo tako da se ne opustimo previše i na taj način damo englezima priliku za izjednačenje....

Pa da nastavim pisat (do slijedećeg našeg gola, ako bude sreće, a hoće)
Sa predzadnjim postom ste shvatili da možda nešto nije u redu samnom i Tomijem.... Tako se činilo iskreno, ali, evo, nemože ljubav tako lako nestati. Sve je po starom, trebalo nam je samo malo vremena da se ohladimo i razmislimo, te onda nastavimo gdje smo stali....

U školi je sve po starom. Danas sam baš dobila 5 iz poduzetništva, nekog seminara. U biti, usred mog predavanja razredu pozlilo mi je, došlo slabo, zacrnilo mi se pred očima. Nije mi baš bilo svejedno, ovo je već drugi put da mi se isto događa...
I cijeli dan mi je danas loše, tako sam slaba nekako, iscrpljena, umorna... Namjeravam odmah kad napišm ovaj post na spavanje, jer nemam snage....
Danas sam dobrih dva sata, ako ne vi više vježbala knjigovodstvo sa frendicom preko telefona i msn-a... (uspješno nadam se)... U petak pišem ispravak (to je onaj test šta mi je 1 bod falio do 2)....

LJUDI MOJI, 2:0 ZA HRVATSKU..... PA JA NEMOGU VJEROVAT.... IVICA OLIĆ..... AJME, NAKON 14 MINUTA 2 GOLA VEĆ.....

Hm, sve mi se više čini da ovaj post i neću moć dovršit od ovih golova pa ga odlučujem skratit....

I da, da dovršim, glava mi puca od knjigovodstva, i jedva čekam da dobijem test da se riješim ove muke, nervoze... ma svega... Znam da znam za 2, ako čak ne i za više... Nisam pravedno ocjenjena i jedva čekam da to ispravim... Ne gubim nadu... osim knjigovodstva sređujem i matematiku. Od ove iste frendica sestra nam objašnjava tako da se nadam da će i iz toga testa biti pozitiva....

Eto, umorila sam se dosta dok sam ovo pisala, a možda su me umorili i moj buraz i stari koji urlaju ko da ih neko kolje....
Čisto sumnjam da ću uspjet zaspat pokraj njih, a još imam i mengu tako da mi je cijeli san u kukiju....
No dobro... Eto, kratko sam vam se javila da budete mirni i da znate da je sve u redu samnom i Pookyem

Sve vas pozdravljam i cmokam, a vas molim samo jedno.... DRŽTE MI FIGE ZA KNJIGOVODSTVO I MATEMATIKU!!!!

Neki znaju, neki neznaju, a neki se možda nisu još sjetili da je sutra obljetnica napada na Vukovar. Ne želim puno pisat o toj temi zbog tužnih i nimalo lakih uspomena sviju nas.
Samo želim napomenut da se taj dan nikako ne smije zaboravit, njegovo značenje, sva ta borba, sva ta krv i prolivene suze za našu državu...
Napadnuti smo, branili smo se do zadnjeg atoma snage... Uspkros želji i snazi da nadjačamo protivnike, grad je bio srušen, izbrisan sa lica zemlje, ljudi oni koji su uspjeli sačuvat živu glavu iseljeni iz svojih domova.. Bježali su a da nisu niti znali gdje im je ostatak obitelji, dali su im živi muževi, očevi, sinovi ili se i dalje bore za spas svojih domova...
Dok ovo sad pišem nije mi ni malo lako iako sam to godište da se svega ovoga sjećam samo iz riječi mojih roditelja, obitelji.
Mnoge su obitelji, mnoge žene, majke, djeca ostala bez muževa, sinova, očeva...Nema riječi koje bi ublažile njihovu bol, nema utjehe za njih, naše prolivene suze i zapaljene svijeće na taj dan mogu im samo dokazat da ima ljudi koji su svima poginulima zahvalni...

A sada, nakon svega što smo prošli, nakon svih tih 16 godina pokušaja obnavljanja grada i naših ranjenih duša, oni neki viši idu tražit krivce. Pa zar se nekog Hrvata uopće može krivit s obzirom što je prošao i proživio na žalost u ratu...

Niko nema suosjećanja sa nama Hrvatima, niko nam ne pomaže, traže krivce, kopaju nam još dulje u ranju, stavlaju sol na nju... A čemu... sada više nikome nije ništa važno, ko je kri, ko nije... obitelji su izgubljene, grad sruđen, više nikada neće biti isti... u dubini njega, u svakom kutku grada će se osjećat bol, suze, krv... Osoba koja je živjela tamo, koja je istjerana iz grada, šta mislite dal će ona moći mirno šetati tim gradom nakon toliko godina iako je rat završio... neće, ni malo, svaka ulica dok će šetat njome će se podsjećat na patnju... one jauke, suze, jecanje samo će joj se vrtit po glavi, čut će samo glasove svojih mrtvih, nestalih....

Nemam riječi za svakoga od onih balavaca koji nemaju pojma ništa o hrvatskoj povijesti, koji neznaju da smo napadnuti, koji se pitaju dok prolaze Hrvatskom od čega su nastale rupe na zidovima škola, zgrada... Svatko bi trebao imati u sebi bol i suosjećanje sa svima stradalima kojima se niti dan danas nije zahvalilo na svemu, našim invalidima koji niti dan danas nemaju svoja prava, svoje stanove, koji moraju molit i prosit ovu Hrvatsku da im daju kolicu jer su nepokretni...

A što Hrvatska daje njima za uzvrat? Daje im lažnu nadu... pred svake izbore dijele se stanovi invalidima, lažna obećanja da će im život biti bolji... a što njima jadnima drugo preostaje nego vjerovat njihovim praznim riječima i zaokružit baš njih na izborima....
Kad pobjede, sve propada u vodu, tada se traži stopa invalidnosti, ispod 90% nitko ne dobiva povlastice, a bitno da se oni svi po redu voze u najluksuznijim autima...

Čemu, dali će ikad prvda pokucat na naša vrata, dali će se ikada okrenut na našu stranu i zaigrat za nas, za našu pobjedu...
Bog je bio uz nas i uvijek će biti, nakon kiše dolazi sunce..... Znam da će i nama jednom zasjati, znam da ćemo i mi jednom biti cijeli obnovljeni, iako će naše duše zauvijek ostat ranjene....

Ova tema nije nikome laka... Nisam htjela preskočit sutrašnji dan, a da je ne spomenem na blogu. Mislim da je Vukovar zaslužio pokoju riječ tuge i svaki poginuli branitelj riječ zahvale na svemu ovome što imamo...

Shvatila sam da ljubav i nije baš tako laka stvar kako se čini na početku. Sve je to prvih mjesec dva lako, ide kao po loju, vrtiš stalno jedno te isto. Nisam niti znala da može doći do nekog nenamjernog zasićenja. Može doći do toga da jednostavno zaboraviš pokazivati osjećaje kao tek na početku. Oduvijek sam bila ona koja sam govorila da se riječi trebaju potvrdit djelima... ja sam se uvijek borila za to, a na kraju, što se dogodilo?! Sistem mi je zakazao... bio pokvaren neko vrijeme, prozvodnja osjećaja stala, izvoz velikih vagona ljubavi, nježnosti pao... nije bilo prihoda s druge strane...
Vidjela sam da nešto ne valja. Kako bih se bolje osjećala, krivnju sam naravno prenjela na drugu stranu... itekako nezrelo od mene.
Sve se to nagomilavalo drugoj strani u glavi, nije više mogla izdražati moju nervozu, bijes, tzv. PMS. Zašto sam bila takva?! Jednostavan razlog... vidjela sam da me nešto guši, da nejde sve ko u početku, nisam htjela prekidat vezu, a nisam se htjela niti potrudit vratit nazad u kolosijek. Prepustila sam sve sudbini i čekala da druga strana preuzme inicijativu i da se pobrine za nas.
Što sam doživjela?! Doživjela sam to da je sve stalo, da nije bilo poziva, poruka, objašnjenja. Samo šutnja... tihe minute su se pretvarale u sate, sati u dane, na svu sreću što je na danima stalo ovo pretvaranje vremena.
Jedan kratki razgovor je bio dovoljan da mi kliker u glavi proradi, da shvatim što se oko mene događalo dok sam bila „isključena“....
Što sam napravila?! Još manje zrelo, ali jednostavno neizbježno... sjela i plakala...
Dali mi je pomoglo?! Naravno da ne, dolazila sam dva dana u školu sva natečena, imam podočnjake inače, tad sam ih imala itekakve... prekrasno...
No, sama sam si kriva... nisam htjela slat poruke, zvati. Pustila sam da se dojmovi slegnu.
Sve bi to bilo donekle u redu da nisam stalno imala onaj prokleti osjećaj u sebi, strah od ostavljana, prekida... vrtilo mi se samo ljeto u glavi, šetnje po Jarunu, Bundeku, bježanje od žabaca na Maksimiru... zajedničke slike svuda po sobi tjerale su me da se bacim pod vlak. Nisam znala što da radim....
Dobila sam obećanje da će me nazvat navečer. Nisam niti mogla izdržati da ga čujem.
I sada, sjedim, pišem post i u istovrijeme na msnu, čekam poziv... jedva čekam...
I kako da mu sada objasnim da sam se opametila, da mi je ova dva dana bila dovoljna opomena i da nemogu još jedan dan da ga ne vidim. Dogovor je bio novi početak nakon kratke stanke... jesu li 2 dana dovoljno duga stanka...? ja se nadam da jesu.
Ne vjerujem da ću ti imat hrabrosti preko telefona reći ovo što ću sada.
JEDVA ČEKAM TVOJ POZIV I NEMOGU VIŠE BEZ TEBE!

kako u jednom trenutku se cijeli život sruši. imam ljubav, sada nemam nikoga. sama sam... ja sam kriva za to, nisam cijenila što imam.... sada se samo sjećam svega što sam griješila... kakva korist toga kad ne želiš čut za mene. i ono kad sam rekla da ću umrijet bez tebe sada stvarno vidim da nemogu i nemam korist od svega ovoga čemu disat, čemu živjet ako više nikad nećeš okrenut moj broj i nazvat me... nemogu pisat i ako ćeš ikada vidjet ovo što sam pisala molim te znaj da te volim i da sam spremna na sve samo da mi se vratiš.

Mislim da je krajnje vrijeme da natipkamo nešto novo
Prošlo je već mjesec i kusur dana a od nas niti riječi, niti slova napisanog.

Od zadnjeg posta, pomalo deprimirajućeg, ništa se novog nije dogodilo.
Sve je ostalo po starom, više manje. Promjenilo se samo to što se više ne obazirem na neke stvari koje su me smetale, vrijeđale i činile me tužnom i nervoznom.

Kao i uvijek, Tomi i ja smo super. Volimo se, ljubimo, mazimo i pazimo...
Evo sad se sjetila jednog događaja kojeg ću vam pokušat predoči...
To je bilo ovaj tjedan, utorak točnije. Imala sam školu popodne, Tomi je bio na faksu u jutro, pa smo se našli prije škole. I tako mi sjedimo na Mažurancu (parkiću u blizini škole) i smijemo se, zezamo, ljubimo, grlimo. U tom sam trenutku stajala na klupici, i Tomi ispred mene. I navalio on škakljat a ja umirem od smijeha. U tom trenutku prolazi pokraj nas jedan čovjek, onako uglađen, nije neki klošar s ulice. Onako sa smiješkom on nama prilazi i pita nas dal na može reć jedan aforizam. Ajde ok... I on dođe nama (citiram) „Ljubav je bol, najbolje se liječi kad je pustimo da traje! Uživajte, budite sretni“... I ode on...
I ja se pitala zašto je baš pokraj svih parova u tom parkiću prišao nama. No u svakom slučaju, nešto jako lijepo za doživjet....

I eto, pri kraju je produženi vikend. U srijedu poslije škole sam sa starcima i burazom krenula za Zadar na groblje i odmah se drugi dan vratili. Malo naporno, al no dobro, nebi tako i tako duže izdržala bez Muceka

Večeras sam domeka, tj. nisam sa Tomijem. On je na poslu, a ja si evo sobek pospremila i švrljam po netu. Bili smo jučer kod njega i baš nam je bilo lijepo. Gledali smo film „zalomilo se“, stvarno jako dobar film iako sam zadnji dio malo prespavala al brzo sam pohvatala propušteno

U ove zimske dane uvijek smo kod njega na toplom i papamo palačinke koje nam teta mama napravi. Čak i volim zimske i hladne dane, jer ipak su prvi dani Tomija i mene bili na hladnoći i zimi. I jednostavno se bude uspomene. Jedva čekam kad ćemo opet kroz prozor gledati kako pada snijeg, a mi u nutra na toplom uz radijator..
Baš cako...

Sad još treba ova glupa škola završit, da počnu praznici i da dođe Božić. Samo se nadam da će biti snježni badnjak i Božić da ugođaj bude potpun. Pa onda, ruku pod ruku s dragim i na polnoćku.... jedva čekam....

Što se tiče škole, ne želim puno o njoj. U srijedu me naljutila kuja iz knjigovodstva, bod mi falio do 2 i na to mi kaže da nisam zadaće radila a imala sve. Namjerno mi ih nije pisala u imenik ko drugima, jer ipak sam ja bila Martina sa dvojkom na kraju pa je bilo neshvatljivo da ja imam svaku zadaću... ono WTF?
Boli me laž više nego jedinica.

Evo nakon kratkog javljanja, ja vas sve pozdravljam, a najviše svog Tomija koji sad mora trpit budale na telefonu.... pusam vas... mah mah

Pišem post iako nemam pretjerano volje, nemam o ničemu pametnom i zanimljivom pričat a svojim problemima ne želim zamarat svakoga, ne želim nikoga zamarat ali opet čovjek nemože držat sve u sebi i jednom to, sa velikim olakšanjem, ipak izbacuju iz sebe.

Iz prijašnjeg posta ste mogli zaključi da me muči pojam prijateljstva i sve te meni bliske osobe koje sam si dozvolila, zvat ih prijateljima. Iznevjerili su me, a situacija se od tada nije niti popravila niti iskristalizirala! Stvari su još gore nego prije, ali ne želim o tužnim stvarima iako mi ih je trenutno u glavi i previše.
Muči me previše stvari, a kad bolje razmislim, muče me samo bliske osobe kojih nemam. Nemam se kome izjadat, nemam se s kim ispričat, nemam nikoga na koga mogu računat da će mi pomoći kad mi se svijet sruši i kad mi život zaogrne tamni plašt!

Imam samo tebe, tebe jednoga, a tebe ne želim mučit sa ovakvim stvarima i s njima te otjerat od sebe. Ovo je prvi puta da ovo govorim, i ne kajem se.... Ne trebaju mi prijatelji, ne ovakvi, imam tebe i to mi je dovoljno... Čemu lagat, čemu pretvarat da imam prijatelje... Nemam, sama sam na ovom svijetu. Dođe mi da te primim za ruku i da odemo... Ne mora to biti kraj svijeta, dovoljno je otići tamo gdje nas nitko ne pozna. Započet život iznova tamo daleko, gdje nema pravila, glume i maski na licu. Želim iskrenost i otvorenost. Želim kao mala djevojčica vjerovat u dobre ljude, u nadu, u bolje sutra. Želim vjerovat u svijet kao nešto sveto, nešto nepogriješivo... Zašto je to tako teško? Zašto se moramo ovako mučiti i miriti se sa sudbinom, zlom sudbinom koja nam je ovako ispunila naše stranice života. Ove prve moje mlade i nevine stranice već su natopljene suzama, patnjom i boli... Samo je jedna stranica sa cvijećem i šarenim bojama. Na vrhu nje piše velikom slovima tvoje ime...
Samo mi ta stranica, dok listam svoj život kao knjigu, stavlja osmijeh na lice i suzu radosnicu u oko. Želim još takvih stranica, želim pobijediti patnju i sve one crne i tmurne naslove. Želim se boriti, a jednostavno nemam snage jer je život jedna velika borba. Za prevlast, za izricanje stava, pokazivanje svojeg pravog „ja“, svoje osobnosti. Nije lako živjeti, stvarno nije.
Ponekad se pitam po kojim je kriterijima odlučivano ko će živjeti i dobit priliku okusit patnju ovog svijeta? Po kojim se kriterijima nekog „nagrađuje“ da okusi hodat ovom svetom zemljom? Velika su to pitanja za mene malu, neiskusnu i još naivnu!

Bojim se svakog novog dana, svakih novih izazova, bojim se svih tih neprilika, jer ponavljam život nije lak onome tko želi živjeti na pravedan, iskren i svet način, a ja želim takav način života. Ne želim da se noćima budim zbog laži i prevara, ne želim igrati prljave igre i lagati ljudima jer se za sve laži sazna.

Želim samo tebe, život s tobom, samo tebe u svojim mislima. Tebe i nikoga više. Iskren si, ne lažeš mi i meni samo to treba. Treba mi netko da je pokraj mene, da me zagrli kad mi dođe teško. U tebi imam sve, dečka, prijatelja, sestru koju nemam, a s kojom bi mogla pričat o svemu onome što nemogu s mamom. Povećat ćemo broj onih veselih i sretnih stranica u mojoj knjizi, kratkoj životnoj knjizi, jel tako? Reci mi, daj mi pozitivan odgovor na život, da znam da se imam čemu veselit, da si povratim vjeru u svoju dušu, da se pronađem, jer sam izgubljena u samoj sebi, u svemu ovome...

Dal se samo ja ovako osjećam, dal je problem što ja priznajem da sam slaba? Jer uvijek dok hodam ulicom srećem puno ljudi sa osmijehom na licu. Dal su oni zaista sretni ili i oni koriste onu masku da zavaraju svoje bližnje da im ne pokažu da i oni ponekad osjete slabost?
Zašto se zavaravat, najprije sebe pa onda druge? Čemu lagat i glumit, čemu se pretvarat? Pa to nisi ti, budi svoj i tek će te tada ljudi znati cijeniti na pravi način kad i ti sam sebe počneš cijenit.

Uvijek sam bila ona osoba koja je voljela izreći svoje mišljenje i stavove, ali ne nametat ih drugima. Voljela sam neke stvari zadržat za sebe, kao neku svoju malu slatku tajnu, uvijek sam voljela biti svoja, nisam bila povodljiva. Vjerovala sam u nadu i Sv. Antu i uvijek sam znala da će mi to dvoje pomoći u svemu. Ali ovako stvarno neznam kako da krenem. Želim vjerovat napokon ljudima i na kraju ne biti iznevjerena. Pa zar tražim puno???
Nikada me nisu zanimale materijalne stvari. Ljubav, bliskost i pažnja, samo sam to htjela. I da, prave prijatelje naravno... Pa zar previše zaista tražim? Čak u nekim osobama koje ne poznam uopće ili skoro nimalo vidim veće prijatelje od svih ovih koje kao duže vremena poznam. Tako se u zadnje vrijeme osjećam praznom, samom, krivim sebe za sve jer eto, uvijek sebe smatram prvim krivcem pa tek onda idem krivit druge.

Takva sam...
Ne želim se mjenjat, dobra sam osoba, malo njih to priznaje, ali znam da jesam, isto tako što i znam da će doći bolji dani i da će mi Bog poslat pravog prijatelja, tako da ću prvi puta u svoju knjigu moći upisat i „prijateljstvo“, odmah iza onoga poglavlja „ljubav“. Jedva čekam taj dan.
Ne gubim nadu, ne gubim vjeru, znam tko će mi pomoći, On je uvijek tu kad vidi moje muke... Samo se nadam da će biti efikasan i u brzini....

Eh evo mene opet, moram valjda nadoknadit ono vrijeme ne pisanja postova pa sad pišem svaki dan... neznam... no dobro...

Pišem sada jer mi je dosadno, neznam što da radim.
S mamom sam se posvađala, muka mi je od toga, neda mi se sad pisat o razlogu jer me previše boli. No ni nije bitno za vas koji me neznate...

U zadnjih nekoliko dana, računajući i one provedene u bolnici, razmišljala sam da li sam ja materijalista i što je zapravo to.
I shvatila sam da su to zapravo one osobe koje traže samo nečiju korist, skupe poklone, bogate dečke i krizmene kumove kako bi dobili što više poklona, novaca ili štati ja znam čega.... To su za mene bolesni ljudi jer definitivno ne cijene nematerijalne stvari, a opet itekako dobre darove, kao što su ljubav, sreća, pažnja, pa čak i sam poljubac...

Jednom prilikom, dok smo tako pričale, mama mi je napomenula da neka ne postanem materijalista. Za mene inače ljudi, poznanici i prijatelji govore da sam dobra osoba, pa mi je bilo i teško za povjerovat da bi ja mogla postat materijalista.
Od tada ja o tome razmišljam, i razmišljam... I došla sam do zaključka!
Aha... Znam da nisam materijalista jer sam oduvijek više htjela nečiju pažnju nego njegove stvari, novac, niti neću biti materijalista jer se za sve oduvijek ja želim sama potrudit, nikad nisam voljela dobit sve na pladnju (ok, možda samo doručak u krevet )...

No priznajem, volim poklone, sitnice koje označavaju poseban dan. Netreba to biti nešto skupo, dovoljan je samo mali medo za npr. rođendan, godišnjicu itd... Volim te male znakove pažnje primati isto tako kao što ih volim drugima davat.
Nikad nisam htjela neki poklon da bi se drugima hvalila što sam dobila, već zato da mi obilježi taj poseban dan,da kad vidim to nešto da me sjeti na njega...

Eto, osjetila sam potrebu za ovom temom, neznam zašto...

Heluo lipi moji...
Evo mene napokon natrag k vama...
Da - da, došla ja iz bolnice. Trebala sam ostat do ponedjeljka al evo pustili me jučer (dakle u petak) jer je sve u redu a u ponedjeljka dolazim na kontrolu i po otpusno pismo.

Operacija je dakle dobro prošlo, ja se naspavala i došla doma sa bolovima u leđima... jbg, ko je bio u bolnici barem jedan dan zna kakvi su im kreveti...

I tako vam je to, neznam kad ću u školu, ali mislim da još ovaj slijedeći tjedan ne mrdam nikamo... Ali primam posjete (I molim igračku, barem neku malu da se razveselim) (mojim vas)

Jučer je bio mom dragom rođendan, pa evo sa malim zakašnjenjem...

PILE SRETAN TI 23. ROĐENDAN, NISAM BAŠ NADARENA ZA PJESNIČKE ČESTITKE I TAKO TO, ALI ŽELIM TI SVE NAJBOLJE, NARAVNO, PUNO SREĆE, ZDRAVLJA, PARA, LJUBAVI, SEXA (samnom) I DA MI NAPOKON PROĐEŠ DIGITALNU...
PUSI....



Neću puno pisati, dakle ovo će biti jedan kratki post, jer ionako nesmijem dugo "ne ležati" jer mi je pritisak na moj bubani nosko...

Sve vas puno pozdravljam i volim a najviše ipak svog slavljenika...

Budite mi dobri i pazite se, jubite i mazite... mah-mah
... mwa....

evo mene!
Baš sam dans u školi razmišljala kako bi se mogla javit kojim postom, onako nekim kratkim, tek tolko da znate da smo živi i da se i dalje volimo!
I to punih godinu (9.9) i dva dana....



Još se nismo ispoklanjali već čekamo da nam pare dolete pa ćemo si kupit nešto slatko...
Zadnjih dva dana je bilo malo napeto stanje ali mislim, u kojoj se vezi ne svađaju, samo u onoj u kojoj nema ljubavi i u kojoj jedno do drugoga nije stalo... No, sve se naravno riješila... (Mwice volam te)...
Joj kak mi je to caki...



Eto, to je jedina i zanimljiva vijest od nas dvoje...

Evo, prošlo dva tjedna škole već, tj. za mene je ovaj tjedan gotov jer sutra idem na operaciju noseka pa me logično nema u školi do daljnjega...
što se tiče škole, od početka sam se primila posla, rješavam zadaću i to čak i iz matematike (zavoljela sam ju od kad se vratila naša profa koja zna objasnit)... Baš smo ovaj tjedan radili smjesu, kovine, zlato, izračunavali.. Predobro, čak sam i zadaću riješila U ŠKOLI... (postala sam štreber...:D) šala of course...

Moram se pohvalit, kupila sam sve knjige od 4-ih razreda za 220 kn i prodala sve iz drugog razreda za čak 400 kn... Mislim ipak sam budući ekonomist

Sad čičim za kompom, tibo me nešto buba pa kad završim sa štampanjem uplovljavam u mirne luke... (zzz)...

Dečko je našao neke instrukcije iz predmeta koji ga muči na faksu a ujedno mu je i prepreka za završit ga pa jesada predpostavljam na njima...
Sutra ima taj ispit tako da sam ga pustila na miru da se smiri i pripremi...
Vjerujem u njega i sigurna sam da će proći...

To vam je to od mene za danas, čujemo se neki drugi puta, nakon bolnice kad dobijem snage od čevapa i đirosa i kad uzmognem doći na kompić napisat pokoju riječ...

Puno vas sve pozdravljam i voljakam!!!!

Mwice, ne blini se, sve te biti ok i ja puno volim ti... mucho-mucho... mwa

Nisam dugo pisala, pa evo da se na kratko javim...
Počela je škola... Toj ću temi vrlo malo posvetit jer nemam potrebu za većim pisanjem o tome. Imala sam danas u 11 sati, vidjela cijelu ekipu iz razreda, nisu mi pretjerano falili i da me se pita mogla bi još tri mjeseca najmanje biti bez njih...

to je to...

Dalje nemam što pisati, gubim volju za blogom i eto, neznam što da kažem, sve mi postaje po malo glupo....

Čujemo se nekom drugom prilikom kada ću možda biti malo vedrijeg raspoloženja....
Neznam kada će to biti... jer nema se vremena!

Žao mi je što je ljeto tako brzo prošlo, ali ipak ću ga pamtit ko najljepše...

Meni su počele obveze sa školom, dečku počinju ispiti, a on i tako rijetko piše pa ono, a osim nas neznam ko bi mogao pisati...

U svakom slučaju, nije kraj postojanja ovog bloga, ako ništa drugo postojat će kao predivna uspomena isto kao i bivši blog od dečka preko kojeg smo se spojili...

Uživajte mi, budite mi lijepi, pametni, vrijedni, zaljubljeni....

Pusa

Neznam što mi je da ovako često pišem postove, jednostavno, nekad nemam kome reći ono što me trenutno muči ili pati pa tu pišem, iskaljujem se na ovoj tastaturi, ili možda pišem iz dosade. Omjer u postotcima je 50:50...
Jbg, kad ovako pišem sve što trenutno mislim iznesem na, ajmo tako reći, papir, ne držim u sebi niti minutu, eventualno pričekam do kraja dana pa onda tek iznesem sve što me muči.

Čak mi se vrti i jedna privlačna misao po glavi... Napisat vlastitu knjigu. Ne sada ko Lana Biondić, ako ste čitali popularnu knjigu "Život na visokoj peti", već nešto za nas obične smrtnike koji se oblačimo po običnim dućanima i vodimo normalan život, dostojan sa našim stanjem u novčanicima i minusima na karticama... (probudite se, danas je neizbježno imati taj minus)... Moja bi se knjiga možda zvala nešto kao "život obične smrtnice"... U biti, pisala bi o svemu što me obilježilo, u biti, svaka stranica bi bila kratki osvrt na jedan dijelić mog života...

Znam, možda bulaznim, ali mi je to želja. Kada sam pročiatala tu knjigu od Lane Biondić shvatila sam da je ona pisana za one dobrostojeće ljude sa itekako dobrim iznosom na tekućima (nema minusa naravno)... Sa vrlo malo poglavlja u toj knjizi sam se mogla poistovjetit. Sve je tako pisano s visoka, po mome mišljenju barem... No, nebi se bzvz zvala "Život na visokoj peti"... Pogotovo me dirnulo poglavlje gdje je pisala o shopingiranju, i to po Milanu, Parizu i svim tim fency mjestima... A istovremeno "popljuvala" H&M, iskreno, i da imam para, vjerujem da bi se i dalje tamo oblačila jer mi je jednostavno glupo trošit hrpu para na neke krpice koje ionako imaju vrijednost jednu sezonu, nakon sezone, sjedni i plači i s tom bluzicom upijaj suze...

No dobro, svako ima svoj život, neko bolji neko lošiji... A neki, kao ja, srednji, imaju ono što im treba, ne luksuziraju previše, i šta im fali, ništa... Barem se ne priča po novinama i po "zagrebačkoj špici" o nama kao snobovima sa bogatim obiteljima tj. muževima i očevima...
Najbolje je biti "zlatna sredina"...

Pišem post ne zato što sam htjela objavit svoju želju za pisanjem vlastiti knjige koja bi bila za zatvoreni krug mojih prijatelja i obitelji, već zato što sam iznervirana trenutnom situacijom u mojoj školi pa sam se došla tu izjadat pošto je trenutno utakmica na telki pa je moj drago malo "nedostupan" tj. ne želim ga gnjavit u nečem što voli.

Ovih dana je bio drugi rok popravnih, njemački je glavna stvar u mom razredu. Dvije cure koje su i prošle godine na drugom roku prošle jer je ravnatelj zamolio profu, su i ove godine bile u istoj situaciji. Ali, one su i ove godine prošle i to zato što u 2-im razredima nema mjesta za njih dvije ako bi pale ovaj razred... Mislim koja glupost, a mi ostali koji se mučimo i patimo po instrukcijama nek se i dalje patimo (u prijašnjim postovima možete bolje shvatit ovu situaciju)...

Ljuta sam i bijesna jer se ova mala djevojčica iz dana u dan ne može priviknuti na svu nepravdu s kojom se iz godine u godinu suočava...

Neznam više što da radim, kako da se smirim ali kipim iznutra, bojim se ponedjeljka, ne zbog učenja i rada, nije mi to toliki problem, sjednem i naučim, bojim se nepravde i nezaobilaznih instrukcija koje masno plaćam kod profesorice kako bi kod te iste imala dvojku...
Patim, nemogu više, a škola nije niti počela....



U svemu ovome imam jednu svjetlu točku, moju obitelj koja je uz mene i mog dečka koji me svakim danom sve više i više tješi i pokušava razveselit... Hvala mu na tome...

Samo molim Boga da mi i ove godine da snage, ako može što više da ovo izguram jer već sada osjećam grč koji me ubija i koji me već rugu noć budi iz sna...

Probat ću se opustit još ova 4 dana, a onda... Bože budi uz mene....!!!!

Bit života je postignuti određene ciljeve koje smo si na početku nekog razdoblja zadali. Postignućem tih ciljeva doživljavamo uspjeh. A tada se svaka osoba počinje osjećati jačom, snažnijom i otpornijom na sve što ju čeka jer zna da se sve može kad se hoće.

Svaka osoba koja imalo vjeruje u osobe postavlja si ciljeve, granice neke koje kasnije s vremenom ruši obara sve do sada postignute rekorde. Ona koja nema ciljeve nema niti vjere u sebe, odustaje a nije ništa niti počeo jer nema nade da će u nečem uspjeti.
Živi sama, postaje nečija sjena i to vrijeme je za nju crna rupa u kojoj umire iznutra. Nema svoja razmišljanja, o njenom životu odlučuju drugi.

Svaka osoba s određenom dobi ima drugačije ciljeve. S godinama oni postaju sve jači i viši. Dobro je to sve dok ti ciljevi ne počnu utjecati na njihove bližnje.

S ambicioznošću se ne rađa, ona se njeguje ko nekakva biljka i tek nakon dosta vremena se ona razvije u nešto pravo!

Dali sam ambiciozna osoba?! Neznam, mislim da jesam, samo što možda nisam tolko odlučna u nekim situacijama pa brzo počnem sumnjat u sebe i padat pa uvijek neko mora biti tu da me uvjeri da ja mogu to i da ima osoba koje vjeruju u mene. I tek tada uspijevam!

A sada isto imam neke ciljeve, a hoće li se ostvarivat željenim putem, to ćemo vidjet (al evo, opet sumnjam u to da ću sve to moć)

Imam puno ciljeva iako su od toga većina samo želje za koje nisam dovoljno jaka okrenut u stvarnost.

Definitvo želim završit ekonomsku školu i svima koji su sumnjali u mene pokazat da sam bolja od njih, počevši od navodnih prijatelja pa dalje obitelji, profesora koji me ubijaju, ma svima! A za početak u ovoj školskoj godini želim pokazat svima u razredu da tiha voda brege dere (kak bi se reklo), ovo se tiče učenja, uvijek sam bila carska trojka, al se nadam ove godine počinjem penjat. Nekima će biti bolno biti na istoj razini samnom. Uh, jedva čekam!
Dalje želim upisat ekonomiju, ne zato što se lako prolazi i završava, već zato što me to zanima, iako nisam najbolja po prosjeku ocjena (nisam niti približno), ali eto, znam da ću biti uspješna u svom poslu koji me čeka nakon završetka faksa, a znam da tu ocjene nisu nikakav pokazatelj pameti i snalažljivosti te volji i odanosti prema poslu.



Želim uz sve to imat dečka ovoga istoga koji me i sada usrećuje i nakon što me rastuži opet uveseli. Želim našu vezu preimenovat i stavit u nešto veće, jednu veću i jaču zajednicu, koju kasnije želim pomnožit sa 2 (najmanje)...




*Jako bi htjela imat pravog prijatelja, iskrenog za kojeg znam da će uvijek biti tu pa makar se ne čuli svaki dan. U količini i kilometraži telefonskih poziva se ne mjeri prijateljstvo, barem se nebi trebalo brojati.



*Želim otići od svih osoba koje me rastužuju, od svih navodnih prijatelja, od svih lažljivaca i dvoličnih ljudi, pokvarenih, želim se okrenut svom novom svijetu i svim novim ljudima dobre volje.
*Želim zaboraviti sva razdoblja u mom životu, ona crna, nije ih bilo puno, al i jedno te može uništit.
*Želim pokazat da je moj život jednako dobar ako ne i bolji od mnogih koji me omalovažavaju, na direktan te indirektan način....
Želim im poručit da se sve tajne i laži otkrivaju, sve izlazi na vidjelo, na ovome se svijetu ne može ništa skriti...

A za kraj ŽELIM POČET VJEROVAT U SEBE ONOM SNAGOM KOJOM SE RUŠE REKORDI I OSVAJAJU NAJVIŠI VRHOVI! JA TO MOGU I IMAM OSOBE KOJE ĆE SAMNOM VESELIT SVAKOM MOM USPJEHU!

[ Znam da imam tek 17 godina, i da sam još za mnoge klinka koja još nije upoznala život i njegove mračne rupe, ali znam i to da imam inat i kad se zainatim tada pogotovo ostvarujem sve što poželim. Tako da na neki način ovo gore napisano ne smatram nekim posebnim izazovom za sebe, već jednim malim igrama koje zabavljaju i u isčekivanju pobjede malo zagorčavaju život!
Zamislite to kao igru "Čovječe ne ljuti se"... Četiri boje svako se bori za sebe da uđu svi njegovi pijuni u kućice ( znači ti pijuni su naše želje, a mi čekamo i guramo ih u kućicu gdje se te sve želje i ciljevi ostvaruju)... na tom putu čekamo, čekamo broj koji će nas pogurati. Dok čekamo neko nas pojede tj. sruši na niži nivo i krećemo ispočetka. Al svaki taj pad nas jača i puni nas snagom i sve jačom željom za uspjehom. Neko dolazi u raj, tj. završava igru ranije neko kasnije. Ali svi je završe... i crveni, plavi, žuti i zeleni....
Za svakog postoji ostvarenje želja, ali ne i odustajanje. To rade samo kukavice.... kada zastanete na nekom dijelu puta, počnete sumnjat u sebe sjetite se ove igre, ovog što sam vam napisala, sjetite se poruke na kraju SVI ZAVRŠAVAJU IGRU, ZA SVAKOG POSTOJI USPJEH, PRIJE ILI KASNIJE SVAKO ĆE GA DOŽIVIT...]

hej haj lipi moji, nije mene duuugo bilo.. haha... of course...
nego, evo, rekli ovi iz blog.hr da su nešto novo radili, pa da vidim ja što je to...

i tako, nemam posebnu neku temu za obradit niti nešto spešl prepričat, nego eto... više dosada...

evo u ova dva dana što nisam pisala, ipak je to strašno dugo, nije se ništa događalo. čekala do 14:00 da dečko završi s poslom, pričekala ga na jednom dijelu puta, i laganini do njega domeka. i tako kod njega skroz do navečer...

e i da, imam nešto jako važno za prepričat. jučer smo isto tako kao što sam rekla bili kod njega i nama pala ideja napamet da ćevape naručimo... ljudi moji, ako ima ko iz Zagreba (a da ne živi na zapadnoj strani) a želi prave ćevape neka okrene broj od A1 (pizzeria iz Velike Gorice)... isplati se malo pričekat vjerujte... dobijete onako ćevape na pomfriu (mrcine od ćevapa), ajvar, luk naravno i zelenu salatu. uz to sve naravno i lepinju, neću preuveličat ako kažem da joj je promjer 30 cm. ( i da, u mom slučaju, ćevapi ublažuju simptome pms-a)

jaooo, još i sad sanjam... mmm
(ispod su priložene slike davam upotpunim doživljaj našeg uživanja)




to je bit jučerašnjeg dana...

a danas! joj joj... (eto a ja rekla da nemam ništa važnog za reć,ma lipi moji uvijek ja imam nešto za prepričat zabavnog, kaj ne?)...

e da... danas je isto dan počeo ko i jučer... ja po dečka i kod njega doma. tako se mi malo odmorili i krenuli do obližnjeg dućana sa kompjuterskom i ostalom tehnologijom po neke dijelove njemu za komp. u međuvremenu zove njega frend iz kvarta da mu web stranicu napravi (on je DJ, pa ako slavite nešto, a iz Zagreba ste i bliže okolice, preporučujem ga. E Medar, plaćaš mi kavu za ovu reklammu). i tako se dečko s njim dogovorio da nas pričeka kod tramvajske stanice pa ćemo po dućanima harat za tim dijelom kojeg nismo mogli nać u tom dućanu.... i mi dolazimo kad on, taj frend s autom, u dvosjedu, tj. u Kediu u koji stanu dvoje s tim da je iza ogroman prtljažnik... i ja, vaša Tina, se vozila iza... u prtljažniku

kako mi je bilo fora e, ajme... (ako ste ikad gledali film "Glup i gluplji" i ako se sjećate onog ćupavog kak je cucke vozio iza i kak su se oni kotrljali tak sam vam ja danas bila).... bilo je super samo šta su me ljudi na cesti malo čudno gledali, pogotovo ovi auti iza nas. osjećala sam se ko u policijskoj marici...

ali eto, tu ću vožnju još dugo dugo pamtit... svaku ulaženje i u mali zavoj ja sam osjetila...
probajte ako imate priliku.....

i eto, ovo dvoje sam vam morala ispričat...
znam da vama možda i nije bilo baš zabavno ali nemogu niti ja biti uvijek raspoložena za neke dubokoumne postove (iako sam jako nadarena...),već i moj malo mozak nekad odluta na pašu sa drugim ovčicama...

to vam je to lipi moji za danas od mene
sada me moj lipotan nazvao pa se i nemogu na dvije stvari jednako skoncentrirat, na pričanje i pisanje... jok jok... idem se zavalit u krevet i uživat u svijećicama i gore eteričnom ulju... mmm, romantična atmosfera, samo mi my sexy man fali... pusam te ljubi...

(jedan dio moje osobe u kojoj se vidi svijećica mirisna)



uživajte mi, ljubite se, mazite se, volite i budite voljeni...
ma pusam vas sve...

Joj joj, dovoljno je reći PMS i sva muška populacija bježi što je dalje moguće od ženske populacije.

Gledajte, nije niti nama lako iako vi samo mislite da mi šizimo i to je to. Vjerujte, umorimo se i mi, a di nećete vi.

Jednostavno ko da nam nije dovoljno to što smo ta 4 dana dok nam je „prijateljica“ u posjeti nesposobne za neke stvari i radnje k tome svemu još imamo i „predgrupu“ koja svira i uveseljava nas dok ne dođe zvijezda tog mjeseca.
Mislim, jednostavno, strašno...

Ta napuhnost, živčanost, depresija, plač, pa mislim... mogli bi napravit neko istraživanje oni ludi britanci, i sigurno sam da bi otkrili da se većina ženskih samoubojstava događa dok svira „predgrupa“... ma sigurna sam u to...

Zašto se ja primila ove teme? Očito je, pere me PMS. Taj naš dragi prijatelj... (ovo je bio sarkazam)... da, počeo je danas. Shvatila sam to od jutra. Gladna sam, umirem od gladi, do kuhinje više nemam apetita (kuhinja je 3m od moje sobe). Hm, sjela bi mi dobro čokoladica... njami... već joj skidam omot očima... na svu sreću, imam čokolada malo manja nego u Krašu... „Tako treba mama. Pratiš igru...“
Slistila sam je u sekundi...
no, to nije sve od današnjeg dana, tj. sad već jučerašnjeg.
U mom je slučaju opće poznato da tijekom sviranja „predgrupe“ mjenjam raspoloženja brzinom svijetlosti. (sretnik je taj koji je cijeli dan uz mene)... na svu sreću, sama sam do večeri, tako da niko nije bio žrtva mog nasilnog ponašanja... il ipak...
No žrtva je ipak nađena... ko će drugi nego onaj ko te najviše voli i za kojeg znaš da neće tako lako pobjeć – moj predragi dečec...
Ispao je kriv, a nije ni kriv ni dužan kak bi se reklo.
(sad mi je ta cijela situacija smiješna)... eh da, da nebi pomislili da nije bilo suza, (pošto su one sastavni dio pms-a) ostavila sam kao šećer na kraju... ali, nisu dugo trajale...
Moj čečerko me utješio, tj. pokazao mi i dokazao da je, eto, sve prolazno i još puno toga, al to je manje bitno za ovu temu...

I eto, smirila se ja, prošao je taj prvi dan mog pms... bez brige „predgrupa“ ima nastupe svaku večer još kojih 5-6 dana... veselo vjerujte...

Joj, joj... mogu samo reći da nije lako mojima dok me to drži. Stvarno.. ti svi poremećaji u tijelu, pa mislim...
Ali znate šta?! Muški nama govore da je to sve nama u glavi, da si trebamo popravit taj sklop koji se kao aktivira u neko vrijeme mjeseca.
No, dobro.. „Hoćete da zamjenimo uloge?“ – šta malo ste ustupili.. nemojte se bojat, pa to je sve u našim glavama šuknutima, ali vaše su glave sasvim ok pa vi pms nebi trebali osjećat...

I eto, boje se... ne žele... a tako smo se ponadale zamjeni scenarija, šta ne?. Bilo bi zanimljivo... hehe....

Oni misle da je pms problem i boje nam se približit. Ali da oni znaju kako je jednostavno nama udobrovljit te dane, obožavali bi pms...
Gledajte dečki, ne trebate puno trošit, bez brige, ali mala čokolada, sladoled (dobro ajd, možda malo cvijećeko neko od onih bakica za 5 kn)!!! ma bilo šta slatko (s tim ne možete promašit) nama bi spasilo život, a vi bi uživali u sexu koji bi uslijedio jer bi zaboravile na napuhnutost i plač... (mislim, moram im malo privuć tu ideju sa slatkim, ne ljutite se)... i eto... nije teško a ni skupo a nama „zlata“ vrijedi...
Ono što nije u novcu, onda je u rukama...
s maženjem isto tako ne možete promašit...
Neznate kako bi uživale da sa vama iz kreveta gledamo neku romantičnu komediju, sa hrpom kokica i naravno čokolade, ali pritom u vašem zagrljaju...
Nije problem, jel da?....

I eto, vidite da smo mi ipak skromne...! i takav tretman nam treba samo par dana, 4-5... nije strašno....



(i sada, za kraj, copy – paste sa pouzdanih stranica tj. izvora...)

Najveći problemi vezani za PMS emocionalne su prirode. Vrlo često žene lako briznu u plač ili se naljute na neku sitnicu na koju inače ne bi uopće reagirale.
Kažu da za opuštanje najbolje pomažu eterična ulja. Četiri eterična ulja najbolja za primjenu u slučaju PMS-a su ruža, melisa, muškatna kadulja i kamilica rimska. Predložene mješavine ovih i nekih drugih, za ovu svrhu korisnih eteričnih ulja, koriste se kao ulja za masažu otopljena u baznom ulju ili u kupkama.

Prijedlozi za samopomoć:

Predložene mješavine se otapaju u 50 ml baznog ulja.

1) palmarosa – 10 kapi, bergamot – 10 kapi i ruža geranija – 10 kapi.

2) turska ruža– 9 kapi, muškatna kadulja – 12 kapi, bergamot – 9 kapi.

3) muškatni oraščić – 10 kapi, ruža geranija – 5 kapi, bergamot – 15 kapi.

8 savjeta za ublažavanje PMS simptoma:
• pravilno i uravnoteženo se hranite
• ograničite uzimanje šećera
• ograničite upotrebu soli
• jedite manje masnoća
• jedite manje, ali češće
• smanjite ili eliminirajte upotrebu alkohola i kofeina
• vježbajte nekoliko puta tjedno

I eto, ja sa svojim dečkom uživam u pms-u,a i on ga je zavolio (vama dajem na maštu iz kojeg razloga)....
hehe.... ovim mu putem šaljem ogromnu pusu.... i poruku....

„Dragi, pripremi se sutra tj. danas na troduplu dozu maženja... I btw pripremi čokoladu“


I jedna šala za kraj....

Što je to došlo na svijet? Samo mito i korupcija. Jer itko ima na ovome svijetu koji je svoju imovinu, znanje, obrazovanje svorio vlastitom mukom i vlastit trudom, a ne muljažom?
Ima...Ne sumnjam u to. Ali nitko se ne pita za postotke tih „poštenih“ ljudi. Poštenih, a opet jadnih ljudi. Koji su željeli svoj kruh zaradit s manje muke Koji su htjeli svojoj djeci pružit bolje školovanje, zato su odlazili radit u druge zemlje, daleko od svojih obitelji, kako bi im pružili bolji život, lakši. očima bogatih ispadali su ko roditelji koji bježe od djece, kojima je bitniji novac od djece. Nije istina, vjerujem, da su i onu htjeli vidjet prve korake svoje male kćeri i sina, vdjet njihov prvi osmijeh na igrački koju su dobili za prvi, veliki rođenda, sjediti uz njih kada su plakali jer im zubići rastu i svrbe ih. Sve su to htjeli, ali nisu mogli. Da bi se tim istim ljudima nakon par godina reklo„plati, da bi ti dijete prije ozdravilo“ Pa kuda vodi ovaj svijet? Ima li na njemu pravde? Vjerujem u Boga, naravno! Ali neznam zašto ovo dopušta?! Da neki „veliki“ ljudi manipuliraju onima manjima...
Spoznaja da je mito prevladao počinje od ranih dana.
Već djeca u osnovnim školama uče o tome. Nije im jasno zašto njihov mali kolega baš uvijek sjedi sa svojim najboljim prijateljem, iako se razmještava „izvalčenjem papirića“
A tek u srednjim školama.. Ispiti se polažu, razredi prolaze – plavim kuvertama... ili
ljepše rečenima „dugim i sve češćim posjetima roditeljima razredniku i određenom profesiru“ A što je s nama poštenima ??? Da čekamo? Bolje dane možda! Dok ti učenici prolaze razrede, završe na faksu,unaprijed plaćenom itekako dobro. Mi ćemo puzat za njima jer nismo odgojeni na kemijanja, muljaže, spletke ili jednostvano nismo tolko „podmazani“. U drugom slučaju, osim mita tu su izvlačenja na to kolko je nekom djetetu teško u životu...
Ne možemo se izvlačit na to kolko je nekom teško u životu pa da prođe razred.
Svakom je na određeni način život težak, svatko nosi svoj križ...
Shvaćam sve situacije životne, ali znam, da je sigurno bolje imat jednog roditelja, koji je uvijek uz tebe i tako cijeli život, a ne
3 godine, one najosjetljivije, kad smo bili najranjeniji provest bez roditelja. Igrom sudbine. Tako je moralo biti. Ali ojačalo me to. Sve se posložilo. U što se možda nisam nadala jer sam ju izgubila, tu našu pratilju-nadu. I od tada ne gubim ju više, na nadu mislim. Već ustrajem u onome što želim. „Kad nešto jako želiš to će ti se i dogodit!“ – govore stari ljudi, koji možda i nisu tolko stari, već su iskusni, život ih je učio.Vjerujem da će se ovaj svijet popravit. Pitanje je samo kada...Uskoro... Znam... Sigurna sam....


P.S. možda je nekima ovaj post poznat, to je zato što se on nalazio na mom samostalnom blogu koji je bio slabije od ovog posjećivan (znači skoro nikako) pa je već nakon nekoliko postova i maknut. sada sam ga odlučila objavit i na ovoj zajedničkoj adresi jer ipak je u današnje vrijeme dobro poznat taj pojam "mita i korupcije"

btw. naučila sam dodavat slike, pa sam ih uz neke prijašnje postove dodala pa možete pogledat moje umijeće... hihi ....

Hm, što je sad to prijateljstvo?
Svaka osoba za prijateljstvo ima ipak malo drugačije spoznaje... nekom je to ona osoba s kojom može zatulumarit, za neke je to onaj ko mu posuđuje robicu za neki extra tulum... i ima tako dosta različitih primjera za prijateljstvo...

A mnogi niti ne shvaćaju razliku između prijatelja i poznanika, kolege ili kako god....

Definicije prijateljstva nemogu napisati jer je, barem ja tako mislim, nema...
To je kao i ljubav, jednostavno se dogodi, i u mnogo slučajeva ugodno iznenadi...
Sam si, u nevolji i odjednom ti osoba koja ti je do tada bila samo poznanik postaje prijatelj. Nevjerojatno ali istinito. Događa se to...

Kaže jedna poslovica: “U nevolji se pravi prijatelj prepoznaje!“

Tada će vam sve biti jasno.... ima ljudi koji se prave prijateljima i koji su s tobom samo kada ti je loše pa da ti može biti kao „primjer“ i svakim danom svojim hvaljenjem tebe sve više pokopavat... a kada tebi krene na bolje, odmah od tebe odlaze s riječima da si zaboravio na nju (tu osobu, da nebi pomislila da govorim o ženskoj osobi).. vi se osjećate kasnije krivim, dok zapravo ne shvatite da vam ta osoba niti nije bila prijatelj...

U takvoj situaciji, pokaže vam se prijateljem sasvim slučajna osoba, koja se sasvim slučajnO našla tu u blizini, kojoj ste se slučajno izjadili i koja vas je, shvatila...
Da, vi postajete shvaćeni... i osjećate se popunjeni... počinjete provoditi sve više i više vremena s tom osobom i shvaćate da ste vi njoj bili oduvijek dragi, samo što ste vi uvijek bili „zaluđeni“ (nemojte doslovno shvatit) krivom osobom kojoj ste slijepo vjerovali...

Ta dva slučaja opisuju i pojašnjavaju ovu gore izreku...
Ima još više slučajeva koja bi je možda boilje opisala, ali ova dva su, po meni, najčešća...

Nasuprot tima, ima ljudi koji su doslovno opsjednuti da budu okruženi nekim ljudima, bilo kojima, samo da dobivaju pozive za kave, tulume, izlaske.. nije bitno ko je to.. oni moraju biti u centru pažnje... ako i jedan dan sami provedu osjećaju se jadno... to su najčešće one osobe koje vole, obožavaju manipulirat drugima, koje se osjećaju „više“ od drugih, i koje se nemaju kako iskazat pa ono...„Ja sam glavna u svom društvu“.... bravo ti...
Kad takvoj osobi zagusti, vrlo malo, skoro nitko, od svih tih njezinih „prijatelja“ (naravno, nezna razliku između prijatelja i kolege) ostaju njoj kao rame za plakanje...
Znam takve...

Prijatelji iz koristi, još je jedna vrsta prijateljstva... aha, on je bogat, ima utjecaja, on mi je najbolji prijatelj... neće niti on biti vječno glup, shvatit će kad tad da ga iskorištavate.. a onda, taj će „utjecaj“ (koji vas je do tada spašavao) ovaj put iskoristit protiv vas....
I tada, ostajete SAMII...

e i da, ima i muško - žensko prijateljstvo.. ja ga imala, samo što smo bili djeca pa se nije razvilo u prijateljstvo ono jače već u "vezicu"... ja osobno neznam dal da vjerujem u takva prijateljstva, jer provodit toliko vremena sa osobom suprotnog spola, neznam, ali se jednostavno mora nešto izrodit drugo. imala sam dvije muške osobe s kojima sam mogla o svemu pričat, al baš o svemu i smatrala sam ih prijateljima. kasnije sam saznala da se jedan zaljubio i nadam se odljubio od mene, a s drugim sam izgubila kontakt, al sam u njegovim očima uvijek bila ko seka mlađa pa mi je i bljakavo zamislit nešto više...ne kažem da je ružan i odbojan, nego... ma kužite???


„PRIJATELJI SU POPUT ANĐELA KOJI NAS UZDIGNU KADA NAŠA KRILA ZABORAVE LETJETI!“


Ja sam osoba koja nema hrpu prijatelj... imam par ljudi, koje sa sigurnošću mogu nazvat prijateljima, jer znam da me nikad neće iznevjerit, i to mi je dovoljno...
Možda se i ne čujem s njima svakih 5 minuta, al znam da su uvijek tu kad mi zatreba pomoć,utjeha, rame za plakanje, isto kao što oni znaju da imaju mene...
Možda su nam se putevi razdvojili upisom u različite škole, još pogotovo kad sam se ja preselila, ali evo, i dalje smo održali prijateljstvo.. prijateljem, i to jako dobrim, postala mi je osoba s kojom sam se skoro pa minimalno družila u osnovnoj, a s onom s kojom sam sve dijelila niti se ne čujem, a na rođendane zaboravile... tako je to, život je čudan...

Uz prijatelje, imam puno poznanika, lega iz razreda, naravno... oni su uvijek tu da se međusobono raspoložimo... ne smatram ih prijateljima, samo jednu osobu iako je i to dosta kompliciran slučaj ali iskače od njih pa eto, ali niti ne isključujem opciju da će možda koji i postat... vrijeme nosi svoje. Možda baš neka kava pokaže da je ta osoba – pravi prijatelj-
Ko zna, ali kad se to dogodi, sa ponosom ću to ovdje napisat...

Mnogo ljudi, i više nego što ja imam prijatelja, mene smatra jako dobrom osobom, spremnom pomoći drugima i iskrenim prijateljem. Nikada nisam nikoga prevarila u nečemu, bila sam iskrena, i uvijek tu nekome pomoći. I to ne samo prijateljima, volim dati nekom savjet, popričat s njim, samo da vidi da nije sam. A njegov osmijeh i sreća nakon toga mi je nagrada, dokaz da se moj trud isplatio...

Jednostavna sam osoba, i jako naivna, a još u meni ima i malo lakovjerja... prije sam znala svakiome povjerovat na riječ, a kad su me izigrali, ostajala sam plakat. Sjećam se maminih riječi i silnih razgovora da se oslobodim, da će mi prijatelj sam doć i da mi osobe koje me izigravaju nikad neće biti prijatelji.
jedan slučaj lakovjernosti doveo me do toga da ni dan danas neznam što mi je jedna osoba. Malo je sve 5, malo je užasno, malo se osjećam izigranom. Ispadam krivom skoro uvijek, za svaku svađu i sitnicu. I uvijek prelazim preko toga. Mislim si, a što dobivam da sad prestanemo pričat, pa još moram bit s njom dvije godine, svaki dan je gledat. I opet priznajem neučinjeni grijeh, ispričavam se za nešto što nisam učinila. I tako već puno puta.
Dečko zna o kom se radi, i on mi je savjetovao da imam prijatelja i osim nje, da budem službena s njom, da se već puno puta pokazalo drukčije od očekivanog s njom. To je isto bio i savjet moje mame.

Ne želim si priznat da mi je prijatelj samo dok sam jednaka ko i ta osoba, dok smo jednake u školi, kada malo odskočim „Is e nebi ti ja učila tolko, meni je dovoljna dvojka“... a radi se o banalnom predmetu, kojeg nema problema za naučit. Još su i problem moje instrukcije sa kojih donosim testove, toj osobi naravno dam zadatke. Ipak završi na popravom ko i dosta njih, dam joj bilježnicu sa instrukcija gdje su sva moguća pitanja iz te godine, da mi nebi rekla niti hvala. A nije mi niti bila dužnost da joj dam bilježnicu. No nije to problem... sigurna sam da je nakon upisivanja te dvojke rekla:“ ja barem nisam platila a imam dvojku“... vidjet ćemo ove godine kad neće dobit niti ta osoba niti drugi zadatke...
Stvar je što je u mojoj školi „mafija“, slanje od jedne profesorice drugoj na instrukcije, pa dijele pare. Mene je dokopala ta zla sudbina da i dalje tu osobu moram gledat a mislila sam si da sam je se riješila nakon prvog razreda.
Gubim živce iz godine u godinu i tako do mature. Ko mi vjeruje dobro, ko ne briga me...

Danas sam se raspisala,ali eto, to me boli...

Samo još želim reći da mi je jako krivo kada neko od tako svete stvari, kao što je prijateljstvo radi gluposti, izigrava ga, a zaboravlja činjenicu da je život kao krug, kocka, koji se okreće i nikad niko nezna kad će mu nešto doći na naplatu, pa čak i izigravanje prijateljstva. To je za mene sveto kao i ljubav.

ZA MENE JE PRAVI PRIJATELJ ONAJ KOJI TE DRŽI ZA RUKU A DODIRUJE TVOJE SRCE

Još pogotovo kad u jednoj osobi imaš i prijatelja i ljubav svog života...
A ja to imam...
Što će mi novac?
Pa ja sam najbogatija osoba na svijetu!

Smijeh je sreća. Da li znate da se hormon sreće oslobađa u mozgu samo kod smijanja, seksa i trčanja? E, pa sretno vam bilo smijanje.

Smijeh uzrokuje mnoge fiziološke promjene u našem organizmu. Uslijed jakog i dugotrajnog smijanja više od tristo različitih mišića dijafragme, lica, trbuha, leđa, nogu i ruku postaje aktivno, očne zjenice se šire, a vrhovi prstiju postaju vlažni. Disanje postaje duboko i brže te dostiže brzinu i do 100 km na sat. Podiže se i frekvencija srca, koja može dosegnuti i 120 otkucaja u minuti. Zahvaljujući tome, aktiviraju se obrambene snage organizma, potiče se izmjena tvari i opskrbljenost krvlju srca i pluća te snižava krvni pritisak i razina šećera u krvi. K tome, smijeh razgrađuje hormone stresa adrenalin i kortizol, pa na taj način relaksira čitav organizam (jesu li vam poznate ove pojave u tijelu, samo kod nečega drugoga)
Odrasli se dnevno prosječno nasmiju samo 15, a djeca čak 400 puta. Smijeh je ipak najbolji lijek, stoga se ugledajte na djecu.

I sada, da statistike prijeđem na ono zanimljivije (možda)...

Osmijeh (ne) stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje, ali sjećanje na nj može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga mogao sebi uskratiti i svatko njime dobiva. Osmijeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgobljenome, sunčana zraka žalosnome i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ali, ne može ga se kupiti, namoliti, posuditi ili ukrasti, jer vrijedi zapravo jedino kad ga se poklanja. A nitko i ne treba osmijeh toliko kao oni kojima se i ne može pokloniti više ništa drugo.

I sada krenimo na moja osobna razmišljanja i kako to ja radim...

Ah, smijem se, smijem... kada god je pokraj mene neko smiješan, a znam se i sama sa sobom smijat (...pssst...)... naravno, kada sam zaljubljena niko mi nemože maknut osmijeh s lica...
Evo i ovog trenutka, iako je jutro i iako sam bolesna, osmijeh mi je na licu... (Možda zbog ćevapa na koje navečer idem... jupii)... neznam, a možda je to i zbog tebe dragi, zbog tvoje maloprijašnje poruke.... neznam, neznam.... al lijepo mi je..
Volim se probuditi nasmijana, još kad je vani sunce... nema veselije osobe od mene....
Ali imam jednu malu manicu... vrlo lako sa smijeha padnem na suze... neznam kako je to, al znala sam se od jutra smijat ko budala a nevečer sam bila u suzama, iz xy razloga, dakle nepoznatog... Raspoloženje mi oscilira... (se sjećaš dragi...?)
No, brzo se ja vratim na smijanje... ( sjetim se komplimenata mnogih da sam preslatka dok se smijem.... šalica... (možda) )...hehe....

I da, da napomenem, ne smijem se samo kad je kd mene osobno sve u redu i kada imam razloga za sreću... smijem se sa svakim koji je sretan, sa mojima bližnjima, ovima u razredu pogotovo...

Sjećam se, moram vam ovo ispričat... prije tri mjeseca sam počela pit pilule, i šupilo me to... prvi mjesec sam bila hiperaktivna (neznam kako je to kod vas palo koji pijete, al meni je to valjda nuspojava bila)... ja sam pričala, nisam se gasila, kakav test bi mene spriječio da šutim. A što sam se smijala tek... i mogu slobodno reći da sam u tih mjesec dana skupila još veće simpatije ljudi u razredu... i od tada sam veselija nekako. No, ta hiperaktivnost je prestala od tada.. šmrc.. baš mi je bilo lijepo... (čak mi je i moja mamica rekla da koji mi je kuki...) a tek dečko... uf... kako mi se smijao kad sam se znala navit... ko mlinček...

Uf, ja se rastipkala...
E da, nesmijem to nikako zaboravit,...

Danas imam dodatni razlog za smijeh..

Mom Burkyu je danas 23 rođendan... pa iako nas ne čita (zbog njega smo promjenili i adresu jer je ostao link na njegovom laptopu) želim mu sve najbolje...
Neznam pisat čestitke i tako to, ali ti želim puno uspjeha, ljubavi i sreće u svemu što radiš... neka ti se ostvari sve što zaželiš, jer znaj, zaslužio si i mnogo više...
Nemoj mi biti tužan, vratit će sve sve na staro, onako kako treba i opet ćete biti happy ko što smo vas uvijek viđali i voljeli...
Pusi Burkač, cmokam te... i voljakam te mucho... pusa big big...

I evo, to bi bilo to...
Još samo slijede citati „velikih ličnosti“... (iako za neke – većinu- nisam niti čula)

Citati:

• E. E. Cummings
o "Svaki dan bez smijeha uludo je potrošen."

• George Gordon Byron
o "Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek."

• Goethe
o "Ništa tako moćno, tako snažno ne otkriva čovjekovu narav kao smijeh."

• Jay Leno
o "Stvar je jednostavna – ne možete se ljutiti na nekoga ko vas nasmijava."

• Jean de La Bruyčre
o "Moramo se smijati prije nego što postanemo sretni, jer nam se može desiti da umremo, a da se ne nasmiješimo."

• Mike Dirnt
o "Ne prestajete se smijati jer odrastate – odrastate jer se prestajete smijati."

• Norman Cousins
o "Smijeh je jogging duha."

• Talmud
o "Čuvajte se prevelike količine smijeha jer umrtvljuje duh i donosi zaborav."

• Ugo Foscolo
o "Smijemo se i smijat ćemo se, jer je ozbiljnost uvijek bila prijateljica licemjera."

• Vissarion Belinsky
o "Smijeh je često veliki posrednik u razlikovanju istine od laži."


Sada kada ste pročitali, vratite se na prvu rečenicu, onaj mali uvodić i ponovo ga pročitajte....
Treba li vam dodatna pojašnjenja...?
OSLOBODITE TAJ HORMNON SREĆE (na bilo koji način, a ja vam neću reći na koji ću ja....)... hehe...

Btw... još jednom smješkalice, hvala na onim riječima....

Pusi....

Svaki čovjek ima strahove – stvari koje mu unose nelagodu u kosti pri samoj pomisli na nju.

Kada prosječan čovjek pročita u novinama ili kada čuje, kada sazna da je njegov prijatelj, poznanik umro ili kada se naprosto u koloni automobila zaustavi iza automobila nekog pogrebnog poduzeća, u takvim situacijama u čovjeku se javljaju osjećaji nelagode, straha, neizvjesnosti, nesigurnosti.

Ja sam se osobno bojala smrti, iako sam u trenucima slabosti, to je bilo dosta često, poželjela da me nema, da jednostavno nestanem. Ni sada na tu riječ ne ostajem unutar sebe baš mirna. No, prije nekog vremena znala sam se dosta puta uhvatit u razmišljanju o tome kakva će mi biti smrt (bolna?). Bojala sam se svog odlaska zbog svojih najmilijih koje bi istvaila u tuzi.

No, u ovom postu neću pričati o smrti kao većina koja je predstvaljaju kao muku, patnju, suze. Svaki kršćanin, ili onaj koji se tako smatra odnosno onaj koji vjeruje u Bibliju, treba vjerovat da će i nakon smrti živjeti. I dalje će on biti prisutan u životu svojih bližnjih, pratit će ih u svakom koraku, u svakoj radnji, čak i bolje nego sada na zemlji (ipak se danas ne može biti na više strana odjednom). Ali vidite „tamo gore“ toga ima, gore je jednostavno sve lijepše. Jedino s čim se trebamo pomirit je da je smrt kraj života (onoga na Zemlji) tj. neizbježna činjenica, a vjerojatno i stanje.

Većina ljudi smatra da poslije smrti dolazi raj ili pakao. Dio njih misli da nema ničega. Stari narodi su vjerovali da smrću odlaze u vječna lovišta i zato su svoje mrtve pokapali sa oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj vječni lov. Niko u stvari ne zna što dolazi poslije.
Smrt je činjenica koja se ne može izbjeći. Ona je gruba realnost.

Zašto se onda zamarati sa stvarima s kojima se naši stari zamaraju: „Kakva će mi bit smrt?“, „Dal će biti bolna?“ i ono najgluplje „Hoće li tko plakat zamnom i posjećivat moj grob?“
Treba počet vjerovat u Bibliju (onaj tko još nije, a smtra se kao vjernikom) i jednostavno shvatit da se vrijeme ne može zaustavit, ono teče. Koliko ga puta želimo zaustaviti kada smo sa voljenom osobom? Jel išlo? Naravno da ne.

Čemu? Treba se opustit i živjeti svaki dan kao da ti je posljednji. Ne mislit na 20 godina unaprijed, već samo na onaj trenutak koji se sada događa.

Ja možda nisam dobar primjer osobe koja se drži ove gore napisane rečenice, ali napredujem. Prestala sam se zamarat sa smrti. Bolesno je razmišljati o tome kada si živ, kada, kao ja, imaš sve što poželiš (u granicama normale), kada imaš sretan život, i onaj obiteljski i pogotovo ljubavni.

Ovaj post, iako se možda očekivalo zbog naslova, nije bio (nadam se) tužan. Samo sam htjela dokazat, kao što sam i sebi, da smrt i nije tolko loša stvar.

Sigurna sam da će biti osoba koja će se počet smijat na ovaj post ili koji će reći:“ Gle ovu, glumi neku kršćanku“. Iskreno, idem u crkvu svo vrijeme dok sam u Zagrebu (znači samo preka ljeta nejdem tih mjesec dana). Nisam pročitala Bibliju, ali vjerujem u nju, iako je možda teško sve to zamislit, al vjerujem. I dalje, ko i malo dijete imam puuuuno pitanja. Ali i ja sam samo čovjek. i meni kao i vema nije jasno zašto tako mladi ljudi li još gore mala djeca umiru. Ali znam da Bog za sve ima razlog, sigurno!

Bit ovog posta nije bio ne vjernicima otvorit oči i prislit ih da vjeruju u ŽIVOT POSLIJE SMRTI, već samo jedna dobra tema koja je u današnje vrijeme vrlo aktualna, među, sa sigurnošću mogu reći, svim naraštajima.

I za kraj...

Isus je jasno rekao: "Ja sam uskrsnuće i život tko vjeruje u mene ako i umre živjet će."

Trebaju li za ovaj citat dodatna obrazloženja?!?

Evo novoga posta...

Sigurno želite kratko opisano vrijeme provedeno u malinskoj, pa evo, pokušat ću vam prepričat kolko nam je dobro bilo...
Dakle, počnimo odmah od prvog dana.

U petak, 20. 07. je bio dan polaska. Da napomenem, dan prije su se moj dečko i tata upoznali. Komentari su bili pozitivni, suprotno nisam niti očekivala, ipak moj dečko na svakog ostavi pozitivan utisak...

Da nastavim... dečko i njegovi roditelji koji su nas odpeljali do Malinske došli su pred moju zgradu oko 18:00 (krenuli smo kasnije da idemo po hladu) pred zgradom su još bili moji roditelji, buraz i njegova cura koji su isto išli na more pa su se svi zajedno upoznali... (ipak je najbolje da je sve spontano)...

Ja sam bila u to vrijeme nešto tužna, čak sam i plakala i pomišljala da ne idem nikamo. Neznam ni ja sama zašto, inače sam pesimist, pa mi je bila u glavi samo misao kako će sve bit upropašteno s time što nećemo biti sami... ali putem sam se razvedrila...

Sretno smo stigli oko 22:00, s time da smo na putu još stali na gradilišu gdje roditelji od dečka grade kuću. Bili smo strašno gladni i svima je sjeo predobar roštilj koji je spekao ujak od dečka koji je isto dole s nama bio. Nakon jela krenuli smo se na kat smjestit.

Da napomenem, bili smo u kući od još jednog ujaka od dečka koji preko dana uopće nije bio u kući, došao je samo prespavat... brzo smo se smjestili i požurili jedan drugome u zagrljaj, tako smo i zaspali. Predivno nešto.

Slijedeći dan krenuli smo na plažu, bilo je odlično. More je bilo savršeno....uživali smo u kupanju i bućkanju u pličaku.
Tako je prošao vikend. U ponedjeljak su roditelji od dečka otišli za Zagreb. Ostali smo sami sa ujakom koji nam je fino kuhao i bratićem mlađim Mihaelom. Dani su prolazili u kupanju, šetnjom gradom, kupnjom, pisanjem i slanjem razglednica bližnjima i prijateljima.
Do četvrtka su dani ajmo reći prolazili na isti ili sličan način. U četvrtak smo dečko i ja odlučili malo posjetit Rijeku i svratit do Opatije, okupat se i posjetit ujaka od dečkove mame, koji se po stare dane bavi astrologijom.

No dobro...

Probudli smo se u 6:45 (prava muka), odpeljao nas je ujak na autobusni kolodvor, smjestili se bus i krenuli na naše malo ali slatko prvo samostalno a i zajedničko putovanje. Vožnja do Rijeke trajala je kojih sat i 15. Centar Rijeke je stvarno dosta sličan Zagrebu. Mnoge zgrade građene su na način kao i u Zagrebu. Stvarno smo se osjećali kao da šećemo Ilicom. To nas je malo sjetilo na naše koji su se pacali u znoju u gradu. Šetnjom po Korzu (koje za čudo nije onako uz more kao npr. Kalelarga u Zadru, čudno) došli smo do dviju robnih kuća. U jednoj smo kupili meni slatku, žutu torbicu.. wee... odmorili smo se na kratkoj kavi jer nam je uskoro kretao bus za Opatiju....

Za relativno kratko vrijeme bili smo u centru Opatije. Prekrasan gradić. Onako romantičan. Jako nas je zanimalo kako izgleda tek po noći... vjerujemo još ljepše! Otišli smo na plažu Lido koja je prije bila jako poznata i lijepo uređeno te dobro posjećeno. Sada je nju zamjenila jedna plaža do, pno modernije kao i sa boljim sadržajima za zabavu za mlade a još više za djecu.

No dobro, bilo nam je žao što se nismo kupali na njoj, ali i na Lidu nam je bilo lijepo, bitno da smo bili zajedno.

Krenuli smo do nekoga restorana ili nečega slično gdje bi moglu pojest pizzu ili bilo što jer smo bili krepani od gladi. Usput smo pogledali na karti plana grada gdje se ujak kod kojeg smo htjeli svratit nalazi i vidjeli smo nešto jako iznenađujuće. Ulica u blizini njegove zove se 9.rujna. To je za nas poseban datum jer smo tada prohodali a i uskoro se bliži. Na žalost nismo do nje stilgi otić jer nas je ujak zadržao sa svojim popilično dosadnom „predavanjima“ o zdravoj prehrani i horoskopu, te čitanjem našeg pravog horoskopa kojeg su napisale zvijezde. Tomi će kao bit bogat, a ja ću umrijet od starosti. A ko voli nek izvoli, ali mi ne vjerujemo u te priče.

Bili smo na pizzi u restoranu kod jednog čovjeka kojeg smo u auobusu pitali za put, pa nam je on usput kao preporučio taj svoj restoran. Nismo ga niti vidjeli u njemu, a mi se jadnici ponadali jeftinijoj klopi... a štaš... ja po običaju nisam pojela cijelu pizzu, kao ni za svoj rođendan... hehe....

Oko 20 sati smo krenuli natrag za Rijeku. Stali smo kod Kantride, poslikali se i krenuli. Vozili smo se besplatno, uspjelo smo proć pokraj vozača, a i karta je bila 30 kn za nas dvoje, a to nam baš nije odgovoralo. Nije baš neki razlog za švercanje ali eto... Skoro smo zakasnili na zadnji bus za Malinsku ali zahvaljujući dobrom oku moje ljubavi stigli smo na vrijeme. Stigli smo oko 22 i nešto u kuću. Popapali palačinke koje su nas dočekale i krenuli u krevetić. Bili smo preumorni za sve osim spavanja....

Slijedeći dan je bio zadnji zajednički dan na moru. U jutro je otišao ovaj ujak iz Zagreba doma, trebao je sredit neki posao, mi smo se htjeli još jednom okupat pa smo pričekali do večeri roditelje i braću od Mihaela koji su se došli okupat, onako u prolazu, pa odmah isti dan doma. Jako su simpatični i odmah su me imam osjećaj prihvatili, pogotovo mali Pero koji ima dvije godine. Baš mi se sviđaju njegove slatke puse... a mačak mali...

Okupali smo se i svratili do grada na kavu i po poklone za mene i moju sestričnu. Kupio mi je dečko prsten, ne pravi već od kirurškog čelika ili tako nečega, sa ugraviranim znakićima ying-yanga i narukvicu na kojoj piše Tina onako napeljanim slovima... to sam kupila tj. dala radit i sestrični Petri.

U 19:00 smo krenuli za Draganiće gdje živi Mihael i njegovi. Tamo nas je dočekao Tomijev tata s kojim smo išli do Zagreba.

To je bio kratak opis tih prekrasnih tjedan dana. Pamtit ću ih dok sam živa, vjerujte. Nemam više riječi hvale jer niti jedna lijepa riječ nije dovoljna da vam kažem kako mi je bilo ijepo, a mogu slobodno to reći i u množini.

Uživali smo dane i noći provodeći zajedno, jedan u drugome. Vidjet oči i lice svoje ljubavi odmah rano u jutro je nešto najljepše što želim svima parovima.... Svakim danom sam ga sve više zavoljivala i ljubila...
Shvatila sam da ga volim sa svim njegovim manama i nespuštanjem daske na wc-u, bacanjem bokserica svuda po sobu, podrigivanjem i da dalje ne govorim... bilo je dosta... hehe...
Hvala dragom Bogu na njemu što mi ga je poslao, nadam se da ova sreća s njim neće prestat ni za mjesec, dva, godinu, 5, 50 i 100....
Da, želim cijeli život biti s njim.

Sada sam sa svojima u Zadru sve dok 10. 08. i jako mi fali, ali valjda ću nekako izdržat. Skupljam snagu jer se sjećam našeg rastanka. Odpratio me sve do moje zgrade i tamo smo se dugo pozdravljali. Išao je čak pješke do Ilice skroz od moje selendre jer je moj zadnji bus otišao.

Hvala mu na tome i svemu što je za mene radio u ovih tjedan dana.
Volim te....

P.S pozdravim svima iz vrućeg Zadra. Ne kupam se, kiša je padala, more je sigurno hladno, a i dobila sam mengu. Nećeš postat tata, bebo! Hehe...
Nadam se da ste zadovoljni sa izvještajem sa mora...
I slike će doć za neko vrijeme kada ih dečko smanji i kada ulovi vrijeme da ih stavi na blogek...
Pusa svima, a najveća mojoj ljubavi koju volim najviše na svijetu

Za ono jučer nemam opravdanja, bila sam toliko bezobrazna da ni ja sama nemogu povjerovat u to napisano. To nisam bila ja, znam da zvuči nevjerojatno, al stvarno neznam što mi je bilo. Jednostavno sam bila iznervirana, neznam ni sama s čime, jednostavno je u meni nešto prekipilo, puklo. To je taj moj sklop, mala razlika između sreće, tuge i zlobe. Ovo je prvi puta da se ja ovako loše osjećam. Mislila sam da je lako ispričat se, ali vjeruj, teže je i više nego što sam mislila. Odugovlačila sam, otvorila par puta usta sa ispirkom na usnama, ali riječi nisu izlazile. Nakon skoro sat vremena sam uspjela progovorit:"žao mi je, oprosti". Ko bi reko da su te 4 riječi tolike teške, a i imaju toliku vrijednost.
Zahvaljujem se Bogu što mi je dao tebe, osobu koju me obožava, koja se nikad ne može naljutit na mene, koja vjeruje u mene. Neznaš koliko mi je značilo kada si rekao da ti se javim kada se smirim, znala sam da postoji nada u nas. I znaj, nikad neću prestat vjerovat u nas, samo nas jedna viša sila može razdvojit (znaš koja), a Bog nam ni jednom ni drugom to neće učinit. Mi smo ipak njegovi slatkiši, koji svaki mjesec, za svaki moj pms imaju raspravu, uvijek jednu te istu... (inače pms je predmenstrualni sindrom ali ja imam i onaj postmenstrualni, tako da, nije lako mom čečerku).
Ovaj post je samo za njega, isto kao i onaj prošli koji je obrisan, ali ovo je samo isprika i isključivo isprika.
Oprosti za sve jučer rečeno još jedanput. Znaš da te volim više od sebe, više od života, ti si moj život, za tebe živim. Ono što sam jučer rekla da me smeta tj. živcira, to su, sada kada razmišljam svojom glavom ću ti reći, samo male sitnice, tvoje mane koje uz vrline čine svakog čovjeka, koje su mi čak i stvari koje te čine neodoljivim, preslatkim, posebnim, to te čini MOJIM. I te tvoje "mane", koje su ništa nasprem mojih, jer ja sam jedna velika MANA, zapravo volim....


Evo, došla sam do kraja, iako nebi bilo dovoljno ni da sam ti se ispričavala cijelu noć. Samo ti se uza sve ovo, želim i zahvalit za to što nam jučer nije bio zadnji dan, što si pričao samnom i olakšao mi tu moju sjebanu psihu, moju neku unutrašnjost, tu crnu rupu koja me uništava i ubedirava.

Volim te živote moj!

P.S znam da je sad ovo ispalo hrpa nabacanih riječi, bez reda i poredka, ali bitno je da moj mali to shvati (zna on da ja sve pišem zbrda zdola)

Da još samo dodam... U petak moj dečko i ja idemo na more, u Malinsku kod njegovog ujaka, imat ćemo svoj kat u kući i jedva čekam da počnem kuhat...
Da da, znam i ja nešto skuhat, ako ništa drugo, čupavce speći... Evo baš ih jučer pekla i moji ih već potamanili
Jako sam uzbuđena zbog petka, već sada imam onu "putnu nervozu" u želudcu... Joj, kako sam sretna.... wee....
Inače, ne mislim o ničem drugom nego samo o tome kako dragi i ja lomimo valove (kak bi moj stari reko) pa zato neću o ničem drugom niti pisat jer mi u glavi nema mjesta osim za tu jednu misao.

Pozdravim svima, a jedan veliiiiiiiiiiiiikiiiii kiss mom čečerku....

Nemam inspiracije za postom, a još manje naslovom...

Nekako sam izgubila volju za pisanjem bloga ovoga, nekako nas ne komentiraju, ne posjećuju, jednostavno neznam dal ima smisla nastavit ga pisat...

Al no dobro, idem pisat nešto, pa bio zadnji post dobro, ako neće bit, još bolje...

Praznici traju i traju... nije da se nešto pretjerano zabavljam... u stvari - umirem od dosade!

Mom Pooky-u su počeli ispiti, uči on, muči se, i ja sam sigurna da će biti dobri rezultati.. Evo danas je baš dobio trojkicu...
Neznam iz čega, komplicirani su ti njegovi nazivi predmeta, al evo njeg baš na msn-u (s posla se javlja) pa ću ga pitat....
Brzo ja dođem...
....
...Eh evo... ...interaktivno programiranje na web-u (copy paste sa msn-a, komplicirano i za napisat)

I tako, on uči, ja čekam da se javi, pa možda odemo u šetnjicu...
Ali nema se vremena, faks, učenje, posao i tako dan po dan...

Al nema veze... Bit ćemo zajedno na moru po ciiijeeeleee daneeee
Kupat ćemo se, sunčat, papat sladoleda, šetat po Malinskoj, pa malo pajkat (hm... da) i tako, uglavnom uživat

Eto dragi moji, to je u vezi mog Pookya.

Kod mene osobno, nema ništa novog.. Osim da idem na operaciju noseka, i to dan prije rođendana moje ljubavi, 13.09. (14 mu je rođos) I što je najgore....
*stavili me na odrasli odjel* Pa haloooo.... Ja bi među djecu, a ne među one starkelje s jednom nogom u grobu

A baš mi je bilo zabavnom na dječjem odjelu, sad kad spadam u big girls, više nejdem na operacije

Eh, nikad mi nije po volji... Al ča češ...?!?!

To je to od nas (tj. od mene) za danas...

Znam da po običaju neće biti posjetitelja, komentara, ali vi gubite, ovako se dobro blogeri ne nalaze svaki dan... (šala mala)

*...pozz svima i uživajte...*

Nije mi jasno kako ljudi u današnje vrijeme zapostavljaju ljubav... Misle da je to samo neka fraza kojom se tako malo njih koristi... Niko ju ne želi pokazat, niko ju ne želi podjelit...
Prodaju je...
Svi je gledaju kao nešto prolazno....
Dobrim sexom smatraju ljubav....
Veze se sve češće temelje „na“ i „u“ krevetu.... „volim te“ postaja fraza koja se prodaje naivnim curicama u krevetu nakon dobre noći...
Kome god kažeš da imaš dečka starijeg 6 godina od tebe počne se smijat (neki) a oni drugi bi mu najrađe čestitali što ima „mlado meso“...
Pa di je nestala ljubav...?
Ko je dozvolio da ju se zaboravi?
Žalim te ljude što misle da je ljubav samo fraza. Ti isti ismijavaju one koji su zaljubljeni i koji su voljeni.... Zašto je teško povjerovat da se cura od 17 i dečko od 23 jednostavno vole... Pa zar bi se trpili skoro godinu dana da je samo „SEX“ u pitanju... pa nisu nam genitalije zlatne, ima drugih u svakom slučaju...
Njima jednostavno nije jasno da ljubav ne pita za godine i za razliku....

Sjećam se...
Na početku moje sadašnje veze malo njih je to smatralo ozbiljnim... Svi su naravno vidjeli samo jednu stvar... (onu odozgo da je opet ne spominjem)...
Samo se čekalo kad ćemo prekinut (nebi se iskreno, niti čudila da je neka oklada pala po tome pitanju....)
Govorilo se da sam naivna, da neznam što je ljubav jer mi je kao tek 17, da me dečko vara, da mu služim samo za jedno....
Na neko vrijeme sam čak i povjerovala u to. Posumnjala sam u svoje osjećaje... pogotovo u početku vezu kada je sve bilo slabo. Da je to bilo istina što se pričalo, već bi me ostavio jer bui njegove namjere bile praktički otkrivene... Ali ne, ovaj je bio uz mene, pomogao mi je i dokazao svima da ima ozbiljne namjere samnom i da se ne razbacuje s riječima već da do svake drži. Svaku je riječ dokazao i to puno puta.
Žalim te osobe koje nemaju svoj život, nisam loša osoba da im želim zlo. Naprotiv, želim im i da oni jednom osjete ovo što ja sada osjećam... Hoće, ne sumnjam, a do tada, nek uživaju u ovakvom životu.. Nadam se da ih neće jako peći kasnije njihova prošlost...

S tom istom osobom koju su toliko tračali, nakon evo 10 mjeseci veze, idem na more... I jedva čekam to...
Vjerujem da će nam to biti najljepše vrijeme u našem životu kojeg ćemo se uvijek rado sjećati...
Možda još nisam dovoljno odrasla da me se pušta na more samu s dečkom, ali moji roditelji jednostavno vide njegove ozbiljne namjere, vide da me voli i drži do mene.
Zahvalna sam im na tome...
Znam da im se teško pomirit s činjenicom da njihova mala curica, koja je nedavno puzala po podu i imala svoju najdražu dudu varalicu, odrasta i da je nemaju više samo za sebe već da se u njezinom životu pojavio netko drugi, netko nepoznat, koji ju je zavolio na onaj drugi način i koji će uvijek biti tu uz nju. On će upotpunit onu prazninu koja će nastati kad njezini stvoritelji odu tamo negdje... kažu „gore“... pa čak i od tamo oni će je uvijek štiti, čuvati i obasjavati joj životni put Božjim svjetlom punim ljubavi i želje da joj život bude lak...
Teško će im bit prvu noć bez mene, al samo im mogu reći da mogu biti mirni jer me ta osoba voli više od sebe samoga, a i ja bi za nju život dala...

Nadam se da na ovom blogu nema ljudi koji ne vjeruju u ljubav, jer su to za mene bolesnici.. A ako i ima, nadam se da ćete razmislit nakon ovoga posta dali vam se isplati nastavit vodit ovakav prazan život, bez ljubavi....

Ovih dana se u Zagrebu na desnoj obali Save održavao svjetski festival u vatrometu. Tina i ja nismo mogli ići prije na to zajedno jer sam uvijek bio u krivoj smjeni na poslu. Na moju sreću, zgrada koja se nalazi preko puta je moja zgrada tako da sam imao fenomenalan pogled i sa svoga prozora. Odmalena obožavam vatromet. Nekako se posebno osjećam kad ga gledam i stvarno se divim tim ljudima koji se profesionalno bave vatrometom. Nas dvoje smo bili jučer na zadnjem danu, kada je svoj nastup imala pirotehnika Mirnovec, trenutni svjetski prvaci u vatrometu, i pjevao je Jole. Bilo je fenomenalno, jednostavno nezaboravno. Nikad još nisam vidio vatromet u ritmu glazbe, stvarno prekrasno. Sjeli smo se na nasip kod Bundeka. Ja na travu, a Tina meni u krilo jer je imala bijele hlače. Jedino nas je izživciralo kad su neki pametni ljudi mislili da su prozirni i da mogu drugima skakati po glavama da bi stigli do svoga cilja. Ili jedna kreštava baba koja je pjevala svaku Joletovu pjesmu. Kosa nam se nakostriješila kad smo ju čuli.

Za sve one koji nisu imali priliku uživati u vatrometu tu je naša jučerašnja snimka vatrometa.

I da ljudi moji, gotovo je... Danas je mojoj školi bio zadnji dan za ovu "sezonu".... (brijem zato što je sutra sjednica, pa ono, tak i tak valjda nebi imali...) Nisam ziher, al nije ni bitno...

Nego, vaša je Tinkica prošla bez popravaka...
Bravo ja,,, wee...

Sve do prije tjedan dana sam imala 8 predmeta za ispravit, i ja sve sredila u niti 5 dana... Eto, sve se može kad se hoće... Malo truda, volje, nade i sreće...

Za danas mi je bilo ostalo novčarstvo (još od 1. mj imam sulju) i matematika.... To sam se danas sa pedofilom posvađala... Htio me je čak slat na popravni jer kao nemam niti jedan pa ono... Mogla bi kao matematiku peglat prek ljeta... Ma zaboravi....
Oduprijela sam mu se, prigovorila za "neke" dvojke prijašnje (naravno poklonjene), i na to se nadovezala da idem na operaciju i da sam za vrijeme popravnih u bolnici... Ta zadnja rečenica je bila rečena kroz suze jer mi je stvarno teško palo kad je krenuo s kemiskom napisat 1. (nije fer jer imam same trojke i dvojke, i zbog jednog testa da me ruši, i to zadnjeg koji nije niti bio u planu)

No dobro, na moju je stranu skočio Denis, i ja imam 2... Doplivao labud... I Tina prošla čista... Ma tako treba, bravo ja...

Poslije škole se okupila ekipa, mi koji smo si dobri u razredu, i otišli na Jarun, kupili tamo puuuno cuge, i napili se... Neki više, neki manje, a "neke" (čitaj: mene) sada rastura glava od bambusa i tople pive... I još sam si jednom dokazala i potvrdila da nije pametno mješat pića, pogotovo ne topla...... Čak smo i nazdravili za ove koji su pali razred...
I da, svi smo se nekako još više sprijateljili, čak smo se i dogovorili da ćemo se čut da idemo za tjedan dana na bazene, da se kao iskupimo jer se danas mi cure nismo htjele kupat...

I tako... Dragi mi je sada domeka, pomaže bratiću oko mature, i kasnije ide u noćnu...
Zajednički post možete očekivat ovih dana jer je počela sloboda za mene...
Ali žao mi je moje bebe jer mu sada počinju muke, al bit ću ja uz njega pa mu ih možda uspijem olakšat (nadam se)

Evo, javila sam vam kako sam prošla...
Sve vas pozdravljam, hvala na komentarima (napredujemo u njima)

*...kiss...*
*...pozz...*

bili smo sinoć na koncertu Marka Perkovića Thompsona. Na žalost kiša nam je sve uništila. Sretni smo našli super poziciju i samo e molili da ništa ne padne iz tih tamnih oblaka. No molitve nam snisu bile uslišane. Spustio se pljusak sa kapima da te boli glava kad te pogodi Čekali smo na mjestu i kisnuli ko miševi. Stisnuli smo se jedno uz drugo i gurali u gužvu u zaklon od vjetra. Kad smo vidjeli da kiša neće stati nego još pojačava zatrčali smo se pod tribine gdje smo se grijali u hrpi ljudi. Nakon nekoliko trenutaka netko je povikao da je kiša prestala i ponovo su svi bili na terenu. No naša sreća nije dugo trajala jer je u 21h kad je trebao početi koncert ponovno počeo pljusak. Mogli su nas barem obavjestiti da će biti odgođeno, a ne da se nekoliko tisuća ljudi smrzava i kisne.
No nije nam bilo tako loše jer smo uživali biti mokri. kada smo se vraćali kući ljudi su nas blijedo gledali kao da nisu ni čuli da je bio koncert i da bi moglo biti pokislih ljudi na ulicama. Kad sam došao kući rekli su mi da je i utakmica Cibona - Zadar odgođena zbog kvara jednog semafora za odbrojavanje vremena napada. Baš šteta što nisu igrali sigurno bi bilo fora gledati tekmu kad ne bi znali koliko ima do kraja napada. Tekma bi bila puno dinamičnija.

Za sve one koji su kisnuli sa nama i za one koji nisu ni čuli za koncert evo snimka s stadiona u Maksimiru.

heh da... evo i mene... nije baš vrijeme za pisanje postova ali ća ćeš.... reko mi dragi da moram i ja nešto natipkat pa evo... njemu na volju... jel tako?

da napomenem.. do sada sam se ubijala u matematici, trebam sutra pisat ispravak i tako, a sada nakon objavljivanja posta krećem na gospodarstvo... kill me, please.... yes...

bliži se kraj školske godine, i jednostavno, najbolji opis za ovo doba godine je - STRKA I PANIKA...

testovi, odgovaranja, pa onda ispravci...

imaš osjećaj-nikad kraja...

u zadnje vrijeme, glava mi je ko balon... previše informacija u tako malo vremena...

kako bi mi moj dečec reko:"cijelu godinu ništa ne učiš, i sad se tu žališ kad se tenzije malo povećaju"

no sve bi jednostavno bilo savršeno da ja nisam lijeno biće, i kao što ste mogli zaključit iz prijašnjeg posta, pukla sam, čak sam rekla starcima i razrednici da odustajem, da puštam stvari neka idu svojim tokom, ko mi da dva dobro, ko ne jbg... život ide dalje... živi se jednom...

onda sam stala i razmišljala... (rijetko to prakticiram, ali ipak)... zašto izgubit jednu godinu u životu, zašto zastati za svojim frendovima.. nema potrebe... ta će mi jedna godina itekako faliti, a to znaju najbolji oni koji su pali jedan razred ili još gore, godinu na faksu... pa si sada misle dok ovo čitaju (ako ima takvih) :"viš, viš pametna mala, shvatila je vrijednost jedne godine"...

e pa jesam.. i znate šta... opametila sam se...

ne odustajem!!!!! zašto...?

ne želim past i pokazat svima do čega me je moja lijenost dovela...

nego želim svima pokazat da sam jaka i da mogu kada hoću.. zapet ću, sjest i naučit.... pa imam samo dva predmeta koja ću sigurno rješit... nema problem... ne prijeti mi ni neki popravni a kamoli pad godine...

a nakon toga.. dragi pripremi se... nećeš me se moć rješit, još pogotovo kad završe tvoji ispitu... idemo slavit, tulum samo za nas dvoje...

dragi moji, tj. naši čitatelji i posjetitelji...
to je sve od mene za večeras, jer gospodarstvo zove... moram ić štrebat...
joj joj, čudno mi je kad ja ovo kažem...haha....

držte mi fige i na nogama ako treba, pa vam ja javim kako je prošlo...
dođem se pohvalit odnosno izjadat... (ja se nadam ovo prvo)

i da, ajde molim vas, ostavite nam koji komentar, početnici smo pa da nas malo motivirate i date nam volju za nastavak pisanja blogeka...

pusu vam svima šaljem...

ajd i tebi drageku...
seeyamo se u jutro... (v.t.p)

Ljubavi znam da te muči škola i da više nemaš snage. Svi mi koji te volimo smo uz tebe. Riješi još tih par ispita da se više ne moraš vračati na staro. Kao što svi znaju ti si super pametna cura i znamo da ćeš se potruditi proći bez popravnog i pokazati debilima iz svoje škole de ne znaju s kim imaju posla.

NEMA PREDAJE!!!

Nadam se da ćeš ovo uspjeti pročitati prije škole da ti podigne raspoloženje.

NADA UMIRE POSLJEDNJA

Jučer je mojoj mazolini bio 17, rođendan. Proslavili smo to jednostavno uz pizzu i pivo
Ovo je prvi njezin rođendan odkad je samnom i nadam se da sam ju uspio jako usrečiti sa par sitnica koje sam joj kupio. Nažalost nisam nigdje mogao naći poklon koji sam joj stvarno htio kupiti. Prema njezinim reakcijama mislim da sam ju uspio jako usrećiti. Išli smo u Baschieru gdje smo se ubili u pizzi. Ja sam svoju pojeo do kraja no Tina nije mogla svoju. Na kraju smo naručili dva mala piva iz zafrkanije koja su nas baš lijepo opustile. Šteta što ta pizzerija nema krevete da se malo izvalimo. Nažalost morao sam ići u noćnu. Htio sam biti cijeli dan uz nju i na kraju zaspati uz nju i gledati ju dok ne zaspi. Moje slatko malo.

U noćnoj sam imao hrpu posla. Poziv za pozivom ne znam zašto ljudi ne spavaju i šta izvode na netu u 5-6 u jutro. Meni kad crkne net odem spavat i probudim se i sve radi. Da zaboravio sam napomenuti da radim u jednoj telekomunikacijskoj firmi uz studij. U jutro kad sam se vraćao kući imao sam za vidjeti jedan manji sudar na križanju Slavonske i Hrvatske bratske zajednice. Ona katastrofa od regulacije prometa je dovela skoro do prometnog kolapsa jer večina ljudi nije imala pojma za radove na tom djelu ceste. Na tom dijelu se događaju sudari i u normalnim uvjetima, a kamoli ne u ovakvom kolapsu. Na sreću nitko nije stradao koliko sam vidio.

Kad sam krenuo iz noćne kući bio sam toliko umoran da sam ključeve zaboravio. Dođem kod kuće kad ono nema nikog. Stara radi kod tete, a stari na jutarnjoj kavi. No jedva sam ga maknuo od kave da mi donese ključeve. Čim sam ušao u stan uskočio sam u krevet i odspavao par sati. Probudio sam se negdje oko jedan najeo sam se i onda su se vratili starci i došla moja Tina po mene da joj posudim fotić i da me otprati na posao. Evo trenutno dok ovo pišem sam već u noćnoj. Danas sam radio popodnevnu i sad nastavljam noćnu. Težak je život nas studenata al kad pomislim prave muke dolaze već za par tjedana. Već vidim kako ću ponovno vikati muko moja prijeđi na drugoga.


364 DANA DO PUNOLJETNOSTI

kao što ste mogli zaključit jučer mi je bio taj 17. rođendan, ah napokon... baš se nekak osjećam starom, kosti me bole.. ali eto, izdržat ću, sad mi se bar svi dižu u tramvaju... šala mala...

htjela sam reć da sam sad napokon "starija maloljetnica", kako me moj dragi stalno zeza...

kako je prošao rođendan? pa jako dobro, u što nisam niti sumnjala ali eto..

u jutro sam bila u školi, dečko me dočekao nakon nastave ispred škole, otišli na (grrr) instrukcije, i nakon toga.. uživancija... vodio me na pizzu u Baschieru.. ( zapamtio je da bi tamo htjela ići), bili smo do negdje 8 jer je morao na posao... ali svejedno, bilo mi je jaaaako lijepo....
kupio mi je bijelu ružicu, privjesak Diddolinu, hm.. i sad mislim da je limeno to ali, u biti, dva medeka svaki ima jednu polovicu srca, jedan dio ide meni, drugi njemu... sweet.... i da, sexy kocke, dakle, da objasnim, jedan kocka ima naslikane poze, a na drugoj pišu mjesta di bi...hm.. te poze trebale... da... "napraviti"... (sram ga bilo).. i da, svjetle u mraku... luda stvar totalno...

i tako, s frendovima nisam niti slavila, al niti nije bilo u planu...
većina ih je u kazni pa smo rekli da 18. trebamo zato dobro proslavit i zaružit... ali ako, kako je u planu, idemo zajedno na more, onda ćemo dole to nadoknadit... wee...

i tako vam je to bilo jučer...

e da, i šta je još... nešto jako bitno...
dvostruko slavlje... danas je mome Pookyu i meni 9 mjeseci... jube, voljakam te mucho...
vidjeli smo se na kratko i to samo da mi posudi fotić jer je maleno morao na posao... grrr taj posao što ga ljuti...

ali bez brige, proslavit ćemo mi to... itekako i nadoknaditi današnji dan...

kupila sam mu dudu iz fore u paketu, plava ide njemu, žuta meni...
ma luda ja...

Možda će me se neki sjetiti jer sam prije imao svoj blog. Nisam ga pisao već pola godine. Izgubio sam volju. Taj blog sam počeo pisati zbog toga jer nisam imao sreće u ljubavi. Kada sam napokon nakon dužeg vremena pronašao svoju sreću prestao sam pisati na tom blogu. Upravo je taj blog povezao mene i moju ljubav Tinu. Na njezin nagovor odlučio sam da ću ponovno počet pisati blog ali nisam htio nastaviti onaj stari nego sam odlučio da ću napraviti novi blog. Naš zajednički na kojem ćemo moći pisati sve što nam se događa u našem malom raju.

Preporučujemo Internet Explorer 7 ili Firefox za pregledavanje našeg bloga jer se na Internet Explorer 6 ne vidi jednako dobro