...just another sad story...
... i sve je počelo jednog kišnog varaždinskog jutra...
na kraju godine ljudi najviše dobivaju potrebu da promjene neke stvari, da u Novu godinu uđu s novim, boljim navikama i riješe se starih, loših...
I ja unosim promjenu... rješavam se nečeg ne toliko lošeg, ma ni štetnog, nego već suviše napornog...
rješavam se tebe, izbacujem te iz svojih misli... neće mi trebati previše truda, jer već te odavno ne tražim u tužnim pjesmama, više ne trzam na zvuk tvojeg imena i ne čeznem više za trenutkom da te ponovo vidim... sva siječanja na tebe polako blijede, iščeznula su sama od sebe, nisam ni primijetila da ne patim više za plavim očima... mogu ponovo pisati o tome koliko su modre, i opisivati kako ti je vjetar na korzu znao mrsiti kosu, i bacati plave pramenove kose preko tvoga lica... ali čemu? to su samo prazne riječi, i više nema one bujice misli koje su navirale svaki put kad sam te se sjetila. Više se ni ne sjećam našeg odnosa, i drago mi je zbog toga, više nemam razloga da budem deprimirana... i onaj smiješak koji si nekad znao izazvati na meni, sad ga izazivaju drugi...
... i kad nisi tu kraj mene da znaš da me boliš... - bilo nekad, više ni tog nema...
hvala i zbogom...
sad druga osoba....
... Šoderica, društvo, ti... ja....
... sjetim se koliko si zbunjen bio, bilo ti je teško analizirati te nalete emocija... bio si... jednostavno predivan... možda baš zato jer si bio izgubljen u toj situaciji... sad više nisi, sad znaš što želiš, sad ti je sve jasno, promijenio si se, postao si bolja osoba, al više nisi ta osoba u koju sam se zaljubila...
...I’ve got hungry eyes
I feel the magic between you and I...- sorry, nestala je ta magija...
... a sad ti, ti zbog kojeg mi u zadnje vrijeme srčeko zaigra, ti koji me topiš jednim osmjehom, ti, glavni glumac u filmu kojeg vrte moje misli... ti, koji me uopće ne doživljavaš, da baš ti, ti zbog kojeg gubim koncentraciju i ti koji odvlačiš moj pogled... A kud s tobom? kud tebe smjestiti u ovoj priči?
Da pojednostavim, ne boli me nimalo što ti ne igram ulogu u životu, ne znam, valjda je to zbog prakse, već sam se navikla na bol da ju više i ne primjećujem, ako je uopće tu... zaista ne znam...
...I know I stand in line
Until you think you have the time
To spend an evening with me...
Mogu bilo koga pitat što mi je činit u takvoj situaciji, al to nitko ne može znati bolje od tebe samog... to mi jedino ti možeš reći....
...a ti šutiš...
ps. ovaj post bude već ujutro sigurno obrisan...
