10.08.2004., utorak

TRČA TRADICIJA

"Jedini uvjet za članstvo u A.A. je želja
da se prestane piti."


OVA je Tradicija prepuna značenja. A.A. svakom teškom pijancu doslovce poručuje : " Ti jesi član A.A. - a ako ti to tako kažeš. Ti sam sebe proglašavaš članom; nitko te ne može izbaciti. Nije važno tko si, nije važno na kako si niske grane spao, nije važno koliko su teški tvoji čuvstveni problemi - pa čak i tvoja kaznena djela - ni u kojem slučaju ne želimo dovesti u pitanje tvoje članstvo u A.A. -u. Ne želimo te izvan naše Udruge. Uopće se ne bojimo da ćeš nam nauditi, bez obzira koliko si prevrtljiv ili nasilan. Samo želimo biti sigurni da i ti, poput nas, dobiješ priliku i da se izboriš za apstinenciju. Dakle onoga momenta kad se sam izjasniš glede članstva, automatski postaješ članom A.A.- a."
Da bi se ustanovilo ovo načelo članstva, bile su potrebne godine mučnoga iskustva. Na samom početku ništa nije izgledalo tako krhko i tako podložno raspadu kao A. A. grupa. Alkoholičar kojem bi prišli jedva da je obraćao pažnju; većina onih koji su nam se pridružili izgledala je poput treperavih svijeća u oluji. S vremena na vrijeme njihovi bi se nesigurni pramičci gasili da se nikad više ne upale. Naša neizgovorena, ali stalna misao je bila: "Tko je od nas slijedeći na redu?"
Jedan od članova živo predočuje te dane : "Nekada je svaka A.A. grupa imala mnogo pravila za članstvo. Svi su se nerazumno bojali da bi nešto ili netko mogao prevrnuti čamac i sve nas iznova izručiti piću. Ured naše Zaklade* je od svake grupe tražio da pošalje listu "zaštitnih" pravila. Cjelokupna je lista je bila dugačka kilometrima. Kolike su bile naše zebnje i strahovi, pokazuje činjenica da se nitko ne bi mogao priključiti A.A.- u kad bi se tražilo potpuno poštivanje svih tih pravila.
" Bili smo odlučni da u A.A. ne primamo nikog, osim one hipotetične grupe koju smo nazivali "čisti alkoholičari". Osim lokanja i nesretnih posljedica, nisu smjeli imati nikakvih drugih problema. Tako su prosjaci, lutalice, beskućnici iz raznih skloništa, zatvorenici, čudaci, čisti propaliteti i posrnule žene bili definitivno izvan A.A. - a. Da, gospodine, mi smo primali samo čiste i respektabilne alkoholičare! Svi drugi bi nas zasigurno uništili. Osim toga, da smo primili one čudake, što bi pristojni ljudi rekli o nama? Oko A.A. -a smo izgradili finu mrežastu ogradu.
_______
* 1954. godine ime Alkoholičarska zaklada Inc. (Alcoholic Foundation, Inc) je promijenjeno u naziv Generalna skupština Anonimnih alkoholičara Inc.(General Service Board of Alcoholic Anonymous, inc), a Ured Zaklade se sada zove Središnji uslužni ured (General Service Office).
"Možda to sada zvuči komično. Možda mislite da smo mi starci bili prilično netolerantni. Ali vam mogu reći da u svezi s takvom situacijom,
tada, nije bilo ničeg smiješnog. Bili smo strogi jer smo osjećali da nam je grupa i život i dom i tu nije bilo nikakvog razloga za smijeh. Kažete netolerantni? Dakle, bili smo prestrašeni. I normalno je da smo se ponašali kao i većina plahih ljudi. Na kraju krajeva, zar strah nije glavni razlog nesnošljivosti ? Da, nismo bili tolerantni."
Kako smo tada mogli znati da će se svi ti strahovi pokazati neosnovanima? Kako smo mogli znati da će se tisuće tih nekada prestrašenih ljudi zapanjujuće oporaviti i postati naši najbolji radnici i bliski prijatelji? Da li je bilo vjerojatno očekivati da će A.A. imati manji postotak brakorazvoda od prosjeka populacije? Da li smo tada mogli predvidjeti da ćemo o strpljenju i toleranciji najviše naučiti od problematičnih ljudi? Da li je itko tada mogao zamisliti Udrugu u koju su uključene sve moguće vrste ljudi i koja s lakoćom briše sve rasne, vjerske, političke i jezične prepreke?
Zašto je A.A. na kraju odbacio sva pravila za učlanjenje? Zašto smo svakom novodošlom prepustili da sam odluči da li je alkoholičar i da li nam se hoće priključiti? Zašto smo se usudili reći, usprkos iskustvu svih drugih udruženja ili vlada da nećemo kažnjavati nijednog člana niti mu uskraćivati članstvo u A.A.-u, da nikada nikoga nećemo primoravati da nešto plati ili da u nešto vjeruje ili da se nečemu prilagodi?
Odgovor je bio - samo jednostavnost - što se sada ogleda u Tradiciji tri. Konačno, iskustvo nam je pokazalo da je oduzeta prilika alkoholičaru ponekad značila smrtnu presudu, a vrlo često osudu na beskrajnu bijedu. Tko bi se usudio biti sudac, porota i krvnik vlastitom bolesnom bratu?
Postupno uzimajući u obzir sve te pojave, grupe su konačno napustile sva pravila kao preduvjet za članstvo. Ovakvo se opredjeljenje sve više učvršćivalo u nizu dramatičnih iskustava sve dok nije postalo naša univerzalna tradicija. Ovdje iznosimo dva primjera:
U A.A. kalendaru bila je Godina dva. U to su doba postojale samo dvije bezimene grupe alkoholičara, koje su se svojski trudile izići iz mraka.
U jednoj od tih grupa pojavio se novodošli, pokucao na vrata i zamolio da ga prime. Otvoreno je razgovarao s najstarijim članom grupe. Uskoro se pokazalo da je u očajnoj situaciji i da iznad svega želi da se oporavi. Upitao je : "No, hoćete li dopustiti da se pridružim vašoj grupi? S obzirom da sam žrtva jedne druge ovisnosti koja je još gore stigmatizirana od alkoholizma, možda me ne želite među vama. Ili želite?"
Postojala je dilema. Što bi grupa trebala napraviti? Najstariji član je još dvojicu članova pozvao na stranu i u povjerenju im podastro šokantne činjenice. Rekao je "Dakle što s tim? Ako ovog čovjeka odbijemo, on će uskoro umrijeti. Ako mu dopustimo da nam se pridruži, sam Bog zna kakve će nevolje izazvati. Što odgovoriti - da ili ne?"
U početku su starci razmatrali samo prigovore. Rekli su : "Mi se bavimo samo alkoholičarima. Ne bi li trebali žrtvovati ovog jednog, zbog dobrobiti mnogih?" Tako se odvijala diskusija dok je sudbina novodošlog još uvijek bila neizvjesna. A onda je jedan od trojice progovorio u sasvim drugom tonu : "Ono od čega uistinu strepimo je naša reputacija, naš dobar glas. Više se bojimo onoga što bi ljudi mogli reći, nego li nevolja koje bi mogao izazvati ovaj čudak. Dok smo razgovarali kroz glavu su mi prolazile četiri kratke riječi. Nešto mi je stalno ponavljalo "Što bi Svevišnji učinio? "Više nije izgovorena nijedna riječ. Što se zapravo još moglo reći?
Prezadovoljan, novodošli je uronio u rad na Dvanaest koraka. Neumorno je prenosio poruku A.A.-a mnoštvu ljudi. Kako je ta grupa bila na samom početku, s vremenom se umnožila na tisuće članova. Nikada nikome nije stvarao neprilike zbog svojih drugih problema. A.A. je taj prvi korak iskoristio za oblikovanje Tradicije tri.
Nedugo nakon što je čovjek s dvostrukom stigmom zakucao na vrata i molio prijem, druga A.A. grupa je primila u članstvo trgovca kojeg ćemo zvati Ed. Snažan igrač i drzak kakvi trgovci već znaju biti. Svake je minute imao barem jednu ideju kako poboljšati A.A. Te je ideje prodavao kolegama u grupi s istim gorućim entuzijazmom kao što je prodavao sredstvo za laštenje automobila. Ali imao je i jednu ideju koja nije bila tako pogodna za prodaju. Bio je ateist. Njegova je omiljena misao bila da bi A.A. bio učinkovitiji bez te "gluposti s Bogom" Svakoga je drsko zastrašivao i svi su očekivali da će se uskoro napiti, jer je A.A. tada bio jako orijentiran na Boga. Tada se mislilo da za bogohuljenje mora uslijediti teška kazna. No on je, unatoč svemu, ostajao trijezan što je bilo prilično uznemirujuće.
Nakon nekog vremena došao je i na njega red da govori na sastanku. Drhtali smo, znajući što slijedi. Udruzi je iskazao poštovanje; ispričao je kako mu je obitelj bila uništena; veličao je vrijednost poštenja; ukazao je na užitak u radu na Dvanaest koraka; a onda je prekinuo hvalu i uzviknuo : "Ne mogu podnijeti tu stvar s Bogom! - to je previše lupetanja za slabe ljude. Ovoj grupi to nije potrebno i ja to ne želim. K vragu s tim!"
Sastanak je prožeo val silne ljutnje navodeći svakog člana na jednu jedinu odluku: "On leti van!"
Stariji su povukli Eda na stranu. Čvrsto su mu rekli: "Sada kaži! Je li to tako?" On je posegnuo na policu i uzeo snop papira. Na vrhu je ležao prijepis uvodne riječi knjige "Anonimni alkoholičari" koja je u to vrijeme bila u pripremi. Glasno je pročitao "Jedini uvjet za članstvo u A.A.- u je želja da se prestane piti." Bezdušno je nastavio: "Momci, kada ste napisali ovu rečenicu jeste li uistinu tako mislili, ili niste?". Stariji su se potišteno pogledali jer su shvatili da ih je Ed "prokužio". Tako je Ed ostao.
I ne samo da je Ed ostao, nego je uspijevao ostati trijezan mjesec za mjesecom. I što je duže apstinirao, bivao je sve glasniji u svom prosvjedu protiv Boga. Grupa je zapala u tako duboku tjeskobu da je nestalo svo bratsko milosrđe. Članovi grupe su međusobno mumljali : "Kada će se taj tip već jednom napiti!"
Nakon dosta vremena Ed je dobio neki trgovački posao, zbog kojeg je otišao iz grada. Nekoliko dana kasnije stigla je vijest. Poslao je telegram, u kojem je zatražio novac i svi su znali što to znači. Onda se javio telefonom. U ono smo vrijeme, radeći na Dvanaest koraka, obilazili sve i sva, bez obzira na eventualni uspjeh ili neuspjeh. Ovoga se puta nitko nije ni maknuo : "Pustite ga na miru! Pustite ga neka proba sam; možda će naučiti lekciju!"
Oko dva tjedna kasnije Ed se noću ušuljao u kuću jednog člana A.A.-a i otišao u krevet, a da to nitko od obitelji nije primijetio. Kad je svanulo, vlasnik kuće i jedan njegov prijatelj su pili jutarnju kavu. Na stepenicama se čula buka. Na njihovo zaprepaštenje pojavio se Ed. Obratio im se, obijesno se osmjehujući: "Momci jeste li jutros meditirali?" Brzo su shvatili da govori ozbiljno. Njegova je priča izišla na vidjelo u fragmentima.
U susjednoj je državi Ed odsjeo u jeftinom hotelu. Nakon što su mu sve molbe za pomoć bile odbijene, u njegovom su grozničavom umu zazvonile slijedeće riječi: "Oni su me napustili. Moji su me vlastiti ljudi napustili. Ovo je kraj ... ništa nije ostalo." Kad se bacio na krevet ruka mu se očešala o komodu i dotakla knjigu. Otvorio je knjigu i čitao. Bila je to Biblija, poglavlje o Gideonu. Ed više nikada nije spominjao ono što je vidio i osjetio u toj hotelskoj sobi. Bilo je to 1938. godine. Od tada više nije pio.
Danas veterani koji katkada naiđu na Eda izjavljuju: "Što bi se dogodilo da smo stvarno izbacili Eda zbog bogohuljenja? Što bi se dogodilo njemu i svima onima kojima je on pomogao?"
Tako nam je ruka Providnosti rano dala znak da je član našeg društva svaki alkoholičar kada to sam izjavi.

- 20:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  kolovoz, 2004  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se