09.08.2004., ponedjeljak

TREČI KORAK

“Odlučili smo predati svoju volju i život brizi Boga onako kako ga mi razumijemo.”


PRAKTICIRANJE Koraka dva je poput otvaranja vrata koja su, po svemu sudeći, još uvijek zatvorena i zaključana. Sve što trebamo je ključ i odluka da se pomaknu vrata. Postoji samo jedan ključ, a ime mu je volja. Kad su vrata jednom otključana voljom, onda se otvaraju sama od sebe i gledajući kroz njih, vidjet ćemo slijedeći natpis: “To je put prema djelatnoj i učinkovitoj vjeri.” U prva dva koraka bavili smo se razmišljanjem. Uvidjeli smo da smo nemoćni pred alkoholom, ali smo isto tako uočili da je neka vrsta vjere, makar samo vjera u A.A., svakome dostupna. Ti zaključci nisu zahtijevali akciju; oni su tražili samo prihvaćanje.
Kao i svi drugi preostali Koraci, Korak tri traži pozitivnu akciju, jer samo činom možemo isključiti volju našega jastva koja je do sada priječila ulaz Božjoj milosti, ili, ako hoćete, Višoj sili, u naš život. Vjera je, da budemo sigurni, neophodna, ali sama vjera nije ni od kakve koristi. Možemo vjerovati, a istodobno držati Boga izvan našeg života. Iz toga je razloga naš slijedeći problem ; kako ćemo i s pomoću kojih specifičnih sredstava dopustiti Bogu da uđe u naš život? Korak tri predstavlja naš prvi pokušaj da to učinimo. Zapravo će učinkovitost čitavoga A.A. programa ovisiti o tome koliko smo ozbiljno i iskreno pokušali doći do “odluke da preobrazimo našu volju i naš život te da ih predamo brizi Boga, onakvoga kako smo ga sami razumjeli.”.
Svakom običnom, praksi orijentiranom, početniku ovaj Korak izgleda težak, ako ne i nemoguć. Neovisno o tome, koliko žarko želi pokušati, postavlja se pitanje kako je zapravo moguće preokrenuti svoju vlastitu volju i svoj vlastiti život i predati ga brizi Boga kako god ga zamišljali? Na sreću mi koji smo to pokušali s istim dvojbama, možemo posvjedočiti da s tim može započeti doista bilo tko. Nadalje, možemo dodati da je početak pa i onaj najmanji sve što je potrebito. Kad smo jednom ključ naše volje stavili u bravu i odškrinuli vrata, ustanovili smo da ih uvijek možemo sve više i više otvarati. Mada ih volja našega jastva može iznova zalupiti, kao što se to često i događa, opet će se u nekom trenutku ključ naše volje naći pri ruci.
Možda sve to izgleda tajnovito i daleko, nešto poput Einsteinove teorije relativnosti ili jednadžbi u nuklearnoj fizici. No, to uopće nije tako. Pogledajmo koliko je to praktično. Svaka osoba koja se priključila A.A. – u i koja namjerava tamo ostati, već je učinila početni korak u smislu Koraka tri, a da toga nije ni svjesna. Zar nije istina da je u svim stvarima glede alkohola svaki od njih odlučio promijeniti svoj život i predati ga brizi, zaštiti i vodstvu Anonimnih Alkoholičara? Privola je, zapravo, već postignuta spremnošću da se odbaci vlastita volja i vlastite ideje o problemu alkohola u korist onih koje preporuča A.A. Svaki početnik dobrovoljac, zacijelo, osjeća da je A.A. sigurna luka za tonući brod u koji se pretvorio. I ako to nije predavanje volje novootkrivenoj Providnosti, onda što jest ?
No, pretpostavimo da nagon još uvijek viče, a što sigurno i hoće: “Da, što se tiče alkohola, mislim da moram ovisiti o A.A. – u, no u svim drugim stvarima moram uvijek zadržati svoju neovisnost. Ništa me neće pretvoriti u beznačajnu osobu. Ako nastavim predavati svoj život i svoju volju brizi Nečega ili Nekoga, u što ću se ja pretvoriti?" To je , naravno proces, s pomoću kojega nagon i logika hrane naš egoizam i tako sprječavaju duhovni razvoj. No takav način mišljenja ne uzima u obzir stvarne činjenice. A činjenice su slijedeće: Što više nastojimo ovisiti o Višoj Sili, to postajemo sve neovisniji i to smo stvarno sve neovisniji. Stoga je ovisnost, kako ju prakticira A.A. zapravo sredstvo za postizanje neovisnosti duha.
Ispitajmo na trenutak ovu ideju ovisnosti na razini svakodnevice. Otkriće koliko smo zapravo na tome području ovisni i kako toga nismo svjesni je upravo zapanjujuće. Svaka moderna kuća ima električnu energiju i unutarnje električno osvjetljenje. Mi smo oduševljeni tom ovisnošću; obično se nadamo da ništa neće prekinuti dovod struje. Držimo da smo prihvaćanjem svoje ovisnosti o tom čudu znanosti, osobno više neovisni. Ne samo da smo više neovisni, nego se osjećamo ugodnije i sigurnije. Snaga teče tamo gdje je potrebita. Tiho i sigurno, elektricitet, ta čudna energija koju toliko malo ljudi razumije, udovoljava našim najjednostavnijim svakodnevnim potrebama, ali i onim životnim. Upitajte to bolesnika oboljelog od polia, prikovanog za željezna pluća i potpuno ovisnog o motoru koji održava njegovo disanje.
No u trenutku kad je u pitanju naša mentalna i emocionalna neovisnost, kako se ponašamo drugačije. Kako uporno ustrajemo u pravu da sami odlučujemo o tome što ćemo misliti i kako ćemo djelovati. Da, naravno, mi ćemo odvagnuti sve varijante za i protiv svakoga problema. Učtivo ćemo poslušati svačiji savjet, no o svemu trebamo odlučivati sami. Nitko se u takvim stvarima neće pačati u našu neovisnost. Osim toga, smatramo da nikome ne možemo potpuno vjerovati. Uvjereni smo da naša inteligencija, potpomognuta snagom volje može ispravno nadzirati naš unutarnji život i jamčiti uspjeh u svijetu u kojem živimo. Ova vrla filozofija, unutar koje svaki čovjek glumi Boga zvuči lijepo u govoru, no još uvijek mora proći vrlo neugodnu provjeru: koliko to uistinu funkcionira? Dobar pogled u ogledalo dostatan je odgovor svakom alkoholičaru.
Ako mu je njegov odraz u ogledalu previše strašan da bi o njemu mogao razmišljati (a obično jest), neka prije pogleda posljedice samodostatnosti u normalnih osoba. Posvuda oko sebe može vidjeti osobe ispunjene strahom i tjeskobom, društvo razdvojeno u međusobno oštro suprotstavljene skupine. Svaka skupina govori drugoj: “Mi smo u pravu, a vi u krivu.” Svaka tako nametljiva grupa, ako je dovoljno jaka, samouvjereno nameće svoju volju ostalima. I posvuda se na razini pojedinca događaju iste stvari. Suma svih tih snažnih napora je sve manje mira i sve manje međusobnog razumijevanja. Filozofija samodostatnosti se ne isplati. Otvoreno govoreći, ona je neodoljiva, razarajuća sila, čiji su konačni ishod propast i ruine.
Stoga se mi alkoholičari možemo smatrati uistinu sretnima. Svaki od nas je imao svoj osobni bliski susret s tom neodoljivom silom volje našega jastva i dovoljno je patio pod njezinim teretom tako da je sada spreman potražiti nešto bolje. Tako smo, više zahvaljujući stjecaju okolnosti, nego li osobnoj vrlini, doplutali do A.A. – a, priznali svoj poraz, zadobili rudimente vjere i sada želimo donijeti odluku o promijeni svoje volje i svoga života kako bi ih predali Višoj sili.
Shvaćamo da je riječ “ovisnost” mrska kako mnogim psihijatrima i psiholozima, tako i nama alkoholičarima. Kao naši prijatelji strukovnjaci i mi smo sami svjesni činjenice da postoje mnogi loši oblici ovisnosti. Mnoge smo od njih iskusili i na vlastitoj koži. Nijedna odrasla osoba ne bi trebala jako čuvstveno ovisiti o roditeljima. Trebala se odvojiti davno prije, a ako nije, onda bi se nad tom činjenicom morala zabrinuti. Ovaj oblik loše ovisnosti je mnoge buntovne alkoholičare potaknuo na zaključak da je ovisnost bilo koje vrste nužno loša. No, ovisnost o A.A. grupi ili o Višoj sili nije imala nikakve kobne posljedice.
Kada je izbio Drugi svjetski rat, ovo je duhovno načelo polagalo svoj prvi glavni ispit. Anonimni su alkoholičari unovačeni u postrojbe i razasuti diljem svijeta. Da li će moći poštovati stegu, trpjeti nevolje ratnih operacija i izdržati monotoniju i bijedu rata? Hoće li ih vrsta ovisnosti na koju su naučeni u A.A. – u moći provesti kroz nedaće i izazove? Da, uspjela je. Anonimni alkoholičari su imali manje recidiva i čuvstvenih, suhih ispada nego njihovi prijatelji iz A.A., koji su ostali doma na sigurnom. Bili su izdržljivi i srčani kao i ostali vojaci. Bez obzira da li su se nalazili na Aljaski, ili na mostobranu kod Salerna, njihova je ovisnost o Višoj Sili bila učinkovita. Daleko od toga da bi bila slabost, ta je ovisnost bila zapravo glavni izvor njihove snage.
Kako zapravo netko spreman, pun elana može ustrajati u predaji vlastite volje i vlastita života Višoj sili? Vidjeli smo da je prvi korak napravljen kad se u traženju rješenja svog problema s alkoholom počeo pouzdavati u A.A. No, sada je, premda se uvjerio da ima daleko više problema od samog alkoholizma, shvatio da neke od njih neće moći riješiti, unatoč jasnoj odlučnosti i prikupljenoj hrabrosti. U traženju rješenja on naprosto tapka u mraku; zbog toga je očajan i nesretan i to je prijetnja njegovoj ponovno pronađenoj trijeznosti. Kad razmišlja o prošlosti, naš je prijatelj još uvijek izložen jakim napadima grižnje savjesti. Gorčina ga spopada kad se sjeti onih kojima zavidi, ili onih koje još uvijek mrzi. Kad razmišlja o svim mostovima koje je alkohol spalio iza njega, jako ga zabrinjava njegova financijska nesigurnost i panika uzima maha. I kako uopće dovesti u red svu tu zbrku, sav taj džumbus zbog kojeg je izgubio ljubav svoje obitelji i od nje se odvojio? Da bi uspio, nije dostatna sama odvažnost. Došao je u situaciju da mora ovisiti o Nekome ili Nečemu.
U prvi mah “netko” je vrlo vjerojatno njegov bliski prijatelj iz A.A. –a. On se oslanja na jamstvo da se mnogi njegovi problemi koji se sada jače manifestiraju, jer ne može koristiti alkohol da ukloni bol, mogu riješiti. Naravno brižnik ističe da se naš prijatelj još ne može potpuno brinuti sam o sebi, iako je trijezan, jer je učinjen zapravo samo početni korak iz A.A. programa. Dobro je da se trijeznost dalje podržava priznavanjem vlastitog alkoholizma i posjećivanjem AA sastanaka, ali to je još vrlo, vrlo daleko od trajne trijeznosti i korisnog načina življenja. To je upravo područje gdje do izražaja dolaze preostali Koraci A.A. programa. Do toliko željenog rezultata ne može dovesti ništa drugo no trajna akcija poput ove ovdje spomenute, vezane uz način života.
Tada se objašnjuje da se drugi Koraci A.A. programa mogu uspješno prakticirati, samo ako je Koraku tri dana prava prilika. Ova tvrdnja može iznenaditi novodošle koji nisu iskusili ništa drugo do stalne podsmjehe i rastuće uvjerenje da ljudska volja nije ni od kakve vrijednosti. Oni su se uvjerili da, osim alkohola, i mnoge druge probleme pojedinac teško rješava samo vlastitim naporima. No, sada se stječe dojam da postoje neke stvari koje može učiniti samo pojedinac. Sam po sebi i u svjetlu vlastitih okolnosti treba razviti kvalitetu volje. Kad stekne volju, on je jedini koji može donijeti odluku da se vlastita snaga upotrijebi za prevladavanje bolesti. Nastojati učiniti takvo što je akt njegove vlastite volje. Svaki od Dvanaest koraka zahtijevaju trajni napor oko prilagodbe njihovim načelima i, nadamo se, i Božjoj volji.
Vlastitu volju počinjemo ispravno koristiti kad se trudimo da je prilagodimo Božjoj volji. To je bilo najčudnovatije otkriće za sve nas. Čitava naša nevolja se sastojala u tome da smo zlorabili snagu volje. Nastojali smo naše probleme bombardirati s njom, umjesto da smo je pokušali uskladiti s Božjim naumom prema nama. Svrha je Dvanaest koraka A.A. - a da to omogući i učini što vjerojatnijim, a Korak tri otvara vrata takve mogućnosti.
Kad se jednom uskladimo s tim idejama, zaista je vrlo jednostavno započeti s ostvarivanjem Koraka tri. U svim trenucima čuvstvenih smetnji i neodlučnosti možemo se odmoriti, zatražiti malo mira i tišine i jednostavno reći : "Bože podaj mi mira da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim stvari koje mogu promijeniti i razuma da uočim razliku između jednih i drugih. Neka bude Tvoja, a ne moja, volja.”

- 08:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  kolovoz, 2004  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se