Drugog je muškarca nanjušio među njenim nogama kao najobičnije pseto. Trznula se kad joj je poljubio grudi, pogledala u strop i nije znala kamo bi s rukama. Nije bilo filozofiranja, pametovanja, zaključivanja ili zamišljenih pogleda. Izostala su propitkivanja, tišine i durenja. Ševio ju je netko drugi.
Erekcija je splasnula brže no što je ona skupila noge.
- Zovite me Ismael - rekao je povlačeći se s kreveta kao gušter pred vatrom.
- Što je sad bilo? O čemu pričaš? - pokušala je zvučati iznenađeno i zbunjeno.
- Tako počinje Moby Dick. Jebeno dobra knjiga na koju sam davno zaboravio - navukao je gaće.
- Moby Dick?
- Da. Herman Melville. Jako pametan čovjek. Za razliku od mene.
- Ne razumijem. Otkud sad Moby Dick?
- Sve me ovo podsjeća na prvo poglavlje knjige - rekao je sjedajući na rub kreveta. Gledao je u mjesec koji se nazirao kroz prljavo staklo krovnog prozora. Mjesečina je bila dovoljna da se vide tragovi prokišnjavanja.
- Podsjeti me - uspravi se ona sluteći što se događa. Pravila se da je pročitala knjigu.
- U prvom poglavlju Ismael opisuje svoju želju da se otisne na more. Kaže da, kad god osjeti da mu se oko usana nakupi gorčina i duša mu se nasumori kao da je u nju ušao vlažni, kišoviti studeni, onda on sebi kazuje kako je vrijeme da se uputi na pučinu.
- Što bi i ti htio biti harpunar? - pokušala je biti smiješna, a on posumnja da je možda ipak pročitala knjigu.
- Ne, nego bih htio isprobati taj njegov recept.
- Recept za što?
- Ismaelu je odlazak na more nadomjestak za revolver i kuglu. I trenutno mi niti jedno drugo mjesto osim pučine ne pada na pamet kako ne bih prosvirao glavu tom tvom jebaču, pa tebi i na kraju sprašio metak sebi u čelo.

***

- Tako smo se rastali. Spakirao sam stvari, poljubio je u čelo i otišao. Ostala je sjediti na krevetu kad sam zalupio vratima - slegne ramenima miješajući svoj espresso.
Sunce je grijalo pustu terasu kafića i bacalo odsjaj na Danijeline tamne naočale, ali je svejedno znao da se ispod njih kriju oči koje ne skidaju pogled s njega. Njena kći skakutala je oko stolova po nekoj zamišljenoj stazi. Nije znao zašto joj je sve to ispričao, ali je bio siguran da je to, u tom trenutku, trebao izgovoriti. Pogotovo nakon svega što mu je ispričala. A sad je šutjela. Je li bila iznenađena povjerenjem koje se počelo gomilati u njoj ili je jednostavno bila zbunjena? Umjesto da dalje razmišlja, odluči prekinuti tišinu.
- Zašto si sve te godine podnosila njegove batine? - srkne kavu i nasloni se.
- Ja sam klasičan slučaj. Onaj koji ljudi ne razumiju. Ako te muž mlati, ostavi ga, zar ne? Ali nije to tako jednostavno. Batine ne ubijaju samo meso, one ubiju i volju, prkos, odlučnost. Zdrobe sve osim nade.
- Nade?
- Nade da će se jednog jutra sve promijeniti. Da će prestati. Shvatiti da u svemu tome pokušavam naći opravdanje za njegov bijes - pogladi kćer koja je došla otpiti malo vode.
- A i zbog nje - dodala je.

Slika o Danijeli polako se popunjavala. Imala je dva lica. Jedno koje je bilo slomljeno, koje se predalo, prestalo šminkati i gledati svoj odraz u ogledalu. I ono drugo, koje je bilo u stanju uništiti život koji je stvorilo. Lice zgužvano strahom, izborano grimasama očaja. Portret koji je uokvirila odluka nakon koje nema povratka niti vremena za kajanje.
Sve mu je postalo jasno, osim jedne stvari. Nije shvaćao kako je ovo prekrasno dijete, čokoladnih očiju, dubokih kao svetačka duša, ostalo pošteđeno majčinih suza i očevih psovki. S druge, pak, strane, Danijela je bila toliko razumna i smirena s obzirom na to da je prije samo nekoliko sati oštricu noža zarila u muževo grlo.

- Prvi je put zaprijetio da će izmlatiti i malu - reče Danijela kao da mu je pročitala misli.
- Ali nije.
- Ne, nije, ali znam da je došao u fazu u kojoj je bio u stanju to učiniti. Njegovi napadi bijesa postajali su..., kako bih rekla..., sve bjelji, kao da u svjetlu svoje razjarenosti ne vidi dobro i onda rukama lamata na sve obrise koje vidi. Drobi sve pred sobom. I nemoj misliti da je u meni, kako se kaže, nešto puklo. Nije. Točno sam znala što radim. Moja mala nikada neće osjetiti njegov bijes. Masnice bi zacijelile, ali bi joj srce puklo od tuge. I zato sam, dok je spavao, zabila nož u njega - vrtila je upaljač među prstima.
- A pištolj?
- Pištolj je njegov.
- To sam pretpostavio. Ali zašto si ga ponijela?
- Htjela sam sve ispričati nekome tko zna slušati. Tko će možda i razumijeti zbog čega sam napravila to što jesam. Ne želim sve to pričati nekom običnom policajcu, umornom od noćnog dežurstva.
- Svi su pretpostavili da si u stanju pucati. Ljudi koji su pobjegli, konobar koji je pozvao policiju, pa čak i ja kad sam prije sat i pol sjedao za ovaj stol.
- Ma nema šanse. Znam što me čeka.
- A mala?
- Uzet će je moji roditelji. Sve sam im već rekla.
- Znam. Tu su.
- Već ste ih pozvali?
- Njih smo prve zvali. Za svaki slučaj, nisam znao kako ćeš reagirati.
- Eto, sad znaš.
Vjetar koji se svalio na ulicu donio je tamne oblake nitokuda. Spremao se pljusak. Danijela jednom rukom stisne ovratnik i prekrije zlatno srce obješeno na lančiću. Osjetio je da je sve rekla. Istinu. Policajac u stanici zapisao bi svaku njenu riječ, ali ne bi pokušao razumjeti.

***

Bilo mu je dosta. Do sada nije naletio na ovakav slučaj. Čim je sjeo za njezin stol, inzistirala je da prijeđu na "ti". Kao da su se upoznali preko rubrike za samce. Jedino što nije trebalo definirati kako će se prepoznati. Ona i kći bile su same na terasi. Pa čak ga je i kava čekala.
- Zašto si inzistirala da prijeđemo na "ti"?
- Zato što neće biti takvih formalnosti kada jednoga dana sve pokušam objasniti svojoj kćeri.
- Kakve to veze ima sa mnom?
- Iskreno, zamislila sam da sve ovo pričam maloj, recimo, za jedno deset godina. To je moja slobodna procjena da će tada biti dovoljno zrela da sve pokuša shvatiti - nasmiješila se prvi put. Imala je lice stvoreno za osmijehe, a ne bore. Znala je što je čeka, ali ipak je uživala u olakšanju.
- Mama, kad ćemo ići? Zima mi je - prisloni dijete bradu uz stol.
- Evo idemo, zlato, uzmi svoju lutku.
Kad je mala otrčala po barbiku, ona mu pruži pištolj. Brzo ga je provjerio. Bio je prazan i on ga sakrije pod jaknu.
- Imam samo jednu molbu prije no što krenemo - spremala je cigarete u torbu.
- Reci.
- Zapravo dvije. Ako može bez lisica.
- Ok. A druga?
- Htjela bih da mala ide sa mnom. Još malo dok ne dođemo u postaju.
- Vidjet ću što se da napraviti. Spremna?
Pogleda kćer. Zagrnula je lutku jaknom.
- Jesam.
Podigne palac u zrak. Na krovu zgrade preko puta pojavile su se dvije maskirane glave, potvrdile da su prepoznale znak i proslijedile ga timu koji je čekao iza ugla. Pojave se i dva policijska auta. Na jednom su čekala otvorena vrata.
- Ja ću preuzeti malu - priđe mu neka žena masne kose, dok je Danijela sjela u auto. Bila je iz socijelne skrbi, znao je.
- Neće ići - odmahne glavom.
- Kako to mislite? Takva je procedura.
- Jebeš proceduru - leđima zagradi dijete dok je ulazilo majci u auto.
Pogledao je zbunjenog policajca za volanom. Nakon dvije sekunde policajac je samo kimnuo glavom.
- Inspektore, upozoravam vas da kršite pravila - uporna je bila socijalka.
- Znam.
- Zašto onda to radite?
- Jer sam tako obećao - zalupi vrata i lupne dlanom po krovu.
Specijalci su odlagali oružje u kombi i po njihovoj šutnji je shvatio da slušaju razgovor. Okrene se. Počeli su ulaziti u kombi, a posljednji mu pokaže uspravljeni palac.
- Trebate prijevoz - upita ga jedan policajac.
- Sve je ok. Prošetat ću - izvadi pištolj i zakoči ga. Popravi kragnu i krene niz ulicu.
Počela je kiša, a nakon nekoliko koraka mučnina mu stisne želudac. Uhvati se za stup i izbljuje kao najobičnije pseto.