Promocija antologije "Najbolje hrvatske priče 2006" u Močvari

26.04.2007.


Dragi moji, dogodilo se.

U sklopu Zagrebačkog sajma knjiga, u utorak 8. svibnja u zagrebačkom klubu Močvara (20.30 sati) održat će se promocija knige "Najbolje hrvatske priče 2006", a ukoričena autorska djela predstavit će Miljenko Jergović.
Čast mi je istaknuti da su u knjizi koju izdaje Profil objavljena djela i našh dragih pisaca sa blog.hr: Manistre, Tajpvrajtera, Divanskitnje, Strokea i moje malenkosti. U knjizi će biti objavljene i priče i naših prekaljenih pisaca (cijeli popis možete vidjeti kod Tajpa).
Vjerojatno će biti pročitana i koja priča, a mi ćemo se lijepo izvaliti u stolice s pivom u ruci i dobro se zabaviti do fajrunta. Kažu da ćemo dobiti i koji primjerak knjige.

Vidimo se?

D-mol

05.04.2007.



Oči je otvorio prije svitanja. Duboko je udahnuo miris njene kose koju je sinoć oprala. Crni uvojci mirisali su na lavandu. Ležala je na trbuhu, a poplun je otkrio donji dio leđa, stražnjicu i savijenu nogu. U tom polumraku poželio je prstima skliznuti niz linije njenog tijela, ali bilo ga je strah da će je probuditi.
Tako smirena. Ukusna. Jedna od rijetkih koje je imao a u čijem je prirodnom mirisu uistinu uživao. Njezin smijeh još mu je odzvanjao u glavi. Prvi put kad ga je čuo, bio je siguran da se smije u d-molu. Zamislio ju je kao plesačicu flamenca, u crnim cipelama glasnih peta, zadignute crvene haljine i pogleda u transu dok joj na čelu izbijaju zrna znoja. Osjeti nemir u preponama i odmah protrlja lice kao da želi isprati te lijepe slike.

Polako ustane i odjene gaće i majicu. Dok je sjedio na rubu kreveta, ona je nešto prostenjala u snu i zagrnula se poplunom. Prozor je bio otvoren. Ove je godine ljeto počinjalo prohladnim zorama i naježio se dok je bos ulazio u kupaonicu. Kožu mu je smirila topla voda na licu. Mokrim dlanovima protrlja i vrat. Dok se brisao, obuzme ga oklijevanje. Ali samo na nekoliko sekundi.
Odjenuo se do kraja. Naslonio se na vrata i još je malo promatrao. Vani je počelo svitati i zora je zagrlila njena ramena, kožu svijetlu kao tijesto koje će postati mirisni kruh. Pila je crno vino, imala naviku grickati kosu i mislila da ima kvrgava koljena. Obožavala je osjetiti usne na dnu svog vrata. Sve to on nikad neće zaboraviti.

Jebiga, uzdahne i iz ruksaka izvadi pištolj na koji je pričvrstio prigušivač.
Polako joj je pokrio glavu poplunom, odmaknuo se nekoliko koraka i ispalio dva hica. Pokupio je čahure i za sobom tiho zatvorio vrata. Kad je izašao na ulicu, osjetio je kako je sunce počelo grijati ulice. Izvadi mobitel dok je hodao prema autu.
- Ja sam. Gotovo je. Ostatak novca očekujem na računu do kraja dana. Ne. Nije bilo problema - prekine vezu.
U glavi je čuo pete koje u ritmu udaraju u drveni pod. Obrazi su joj se tresli od siline udaraca, a ruke zrakom grabile zvukove gitare. Prkerasne noge, crne čarape, crna kosa i znoj. Prvo ukočene plave oči, a onda prokleti d-mol.
Otvori vrata auta i baci ruksak na stražnje sjedalo. Miris iz pekarne podsjeti ga da je vrijeme za doručak. Baš su mu se jele palačinke.

Biti otac

02.04.2007.


Već dugo razmišljam o jednoj priči koja odbija biti napisana. Svaki put kad je nižem u glavi, osjećam se kao da moram zapaliti vatru gomilom mokrog drva. Čuje se pucketanje, ali plamen ne izbija.
Biti otac. Tako se trebala zvati. I biti toliko jednostavna da se mogla roditi, a ne stvoriti. Ali jednostavnu priču najteže je napisati. Jer, postoje riječi ubojice. Kad kroz njih pokušam pripovijedati, one ubiju krasotu koja se rađala zajedno s mojim sinovima. Neke se stvari naprosto rasplinu kad ih izgovorite. I nikad ih ne bismo trebali reći ili napisati. Unište pravu dragocjenost veza, odnosa i smisla… smisla koji je došao nepozvan, ali bez njega bi sve stalo.
Ali, htio sam napisati tu priču kao dar sinu za rođendan, a otad su prošla dva mjeseca. Možda me nećete shvatiti, ali sve sam manje razmišljao kako napisati, a sve više što napisati. Morao sam izbjegnuti riječi ubojice.
I onda mi je sinulo:

Pravi strah se rađa iz najveće ljubavi.

Proživio sam jednu noć koja je prije jutra iz mene izvukla sve što sam htio ispričati. Bio sam velika crna kutija. Osjećaji su se slijevali u mene, a izlazili uredno zapakirani, sortirani i kristalno jasni. Kao paketi na kojima piše "ova strana gore". Zato ću napisati što se dogodilo te noći.

Iako je tek bila prošla ponoć, grad je bio prazan. Žena i ja šutjeli smo u autu dok sam Ilicom vozio oko sto na sat. Činilo mi se da toplina probija sjedalo i udara me u leđa. Moj dvogodišnji sin ležao je u majčinu krilu, prije deset minuta toplomjer je pokazao temperaturu od 40,5 stupnjeva. Nisam liječnik, ali znam što je gripa, viroza ili neka druga upala. Znao sam i da je riječ o nečemu ozbiljnijem.
Kada se tijekom noći automobil zaustavi ispred ulaza u Vinogradsku, zaštitar u kućici ne pita kamo idete. Samo podigne rampu. U bolnici je mrak tužibaba, sobe medicinskih sestara i doktora odaju upaljena svjetla. Čekaonica je bila prazna, a neonsko svjetlo produbljivalo je brazde na dugačkim drvenim klupama. Sin me obgrlio rukama i nogama, kao mladunče majmuna koje se grčevito drži dok leti krošnjama. Kad sam pritisnuo zvonce na mutnim staklenim vratima, ono mi je u glavi odjeknulo jače od oporog mirisa sredstva za čišćenje koje su ispuštali zidovi.
Silueta se počela približavati, i pretvorila se u umorno lice medicinske sestre:
- Recite.
Brzo sam ispričao simptome dok je gledala u dijete.
- Sjednite malo, sad će doktorica - zalupila je vrata.
Nešto nije bilo u redu. Čekaonica je smrdila onako kako sam očekivao, medicinska sestra je reagirala kako sam i predvidio, zvukovi su bili tihi kao što sam i zamislio. Ali ipak, nešto nije bilo u redu.
Sin je ubrzano disao. Bio je kipuć. Njegova groznica širila se mojim naručjem i podsjećala me kako je to obući tek ispeglanu majicu. Sklopljene oči, crveni obrazi, vreli dah. Nisam mogao sjediti.
Trznuo sam se kad je doktorica naglo otvorila vrata.
- Imam jedan hitan slučaj. Vrlo je ozbiljno. Znam da ste zabrinuti, ali molim vas, strpite se još malo - rekla je. Njene oči nisu lagale.
Žena i ja smo se pogledali. U redu, rekao sam, iako je glas doktorice čudno odzvanjao praznom čekaonicom.
Dvije minute poslije uletjeli su ljudi u bijelim kutama gurajući krevet. Na njemu je bila mlada djevojka, izokrenutih očiju, zgrčenih ruku koje su padale preko ruba. Ispod plahte izvirilo je i stopalo, a iznad se na zglobu sjajila tanka narukvica s privjeskom. Bio je to zlatni dupin. Možda sjećanje na kratku ljubav s mora, možda rođendanski dar. Ne znam zašto, ali bio sam siguran da će joj ta narukvica pomoći. Da je dupin čuva. Poslije sam saznao da djevojka ima tumor na mozgu i da je dobila teški napad, izvukla se za dlaku. Bio sam sretan kad sam shvatio da je mog sina pregledala doktorica koja je pola sata prije djevojci spasila život.

Te sam se noći uistinu uvjerio da se dobra djela višestruko vraćaju. Doktorica se poslije posvetila nama. Pogledala me u oči i rekla:
- Ne idete kući dok ne otkrijem što je vašem sinu.
Obavili smo pretrage krvi i urina, izvadili bris, otišli na rendgen pluća. Nigdje nismo niti minute čekali jer nas je doktorica osobno najavljivala. Nisam izgubio živce kada je pukla epruveta s urinom mog sina nakon što smo dva sata čekali da se pomokri u vrećicu. Kao za inat svima, opet se pomokrio nakon 15 minuta. Ležao je na krevetu u ordinaciji potpuno gol, omotan mokrim gazama. Plakao je, ali nije se otimao. Dok su mu vadili krv, gledao me kako mu kimam glavom. Pod daltonističkim neonkama izgledalo je kao da ga gutaju te blijede kute koje su ga držale za ruke dok su punili epruvetu. Nije se micao, samo je grčio prste na nogama. Golotinja je nemilosrdna. Čovjeku bez odjeće uvijek treba pomoć.
Žena nije imala snage sve to gledati. Sjedila je u čekaonici i buljila u vrhove svojih cipela.

Pred zoru smo dobili recept za antibiotik, a Voltaren je napokon spustio temperaturu. Doktorica je rekla da bi mog sina htjela ostaviti u bolnici, barem jedan dan, na promatranju. To je iz mene izvuklo jedino "ne" te noći. Dok smo se vozili kući, moj se sin raspričao u autu. Ugasio sam radio da mu ne smeta. Već za dva dana bilo mu je puno bolje. Tada su stigli i preostali nalazi. Naša dokorica rekla je da ga je napala dosta "ozbiljna" bakterija. Baš je tako rekla.
Onda je dodala da je na njezinu stolu od te bakterije umrla jedna djevojčica. Da su je roditelji doveli prekasno. A ja sam se sjetio dupina.

Ta noć znači biti otac. Neću vam opisivati što sam osjećao. To bih ubio riječima. Ali uvjeren sam da ste shvatili.
Međutim, jedna stvar te noći postala je jasnija od osvijetljenih prozora na mračnim zgradama bolnice. A to je da je potpuni stranac u vama prepoznao što znači biti otac i osjetio vaš pravi strah koji proizlazi iz najveće ljubavi. I u tom trenutku rekao upravo ono što je trebao reći. A ja u to niti jedne sekunde nisam posumnjao.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se