Bili su dečki sa zagrebačkog asfalta. Klinci nogometa, ribičije, skloništa sklepanog na Bundeku, klinci koji su izumili natjecanje u skakanju s ljuljačke. Pravila su bila jasna: teritorij za igranje kauboja i Indijanaca bio je vrtić, logorska vatra u skloništu gasila se samo pišanjem po njoj, a pikulanje nikad nije bilo za istač. Bili su specijalci za lov na štukire i kvartovske mačke.
Špeho, Grga, Silva i Mađar bili su sinovi Zapruđa, i kao takvi nisu mogli podnijeti Utrinjane. Zapravo, nikoga s one strane ceste. Poštivali su zakon upravo onih mačaka koje su šutali po svojim ulicama. Ne može se samo tako ušetati u Zapruđe. To je svima bilo jasno.
Jadrankina guza i Snježanine sise bile su jedna od tema kad su zajedno '87. preslušavali "Joshua Tree" i zaključili kako će svaka stvar s tog albuma kad-tad postati hit. Špeho je prvi nabavio album na kaseti i izvaljeni na krevetima srkali su jeftino vino, euforični od zvuka Edgove gitare i gaćica koje je donio Silva, kunući se da su Jadrankine. Život nije mogao biti ljepši.

Četiri godine poslije Špeho je naslonjen na drvo tiho pjevušio "Where the streets have no name". Dečki su opet bili zajedno. Bio je 12. prosinca 1991. i noćas je 102. brigada trebala prijeći Kupu.
- Ovo me podsjeća kad smo brijali u skloništu pokraj Bundeka - prekine Grga tišinu.
- Koji smo luđaci bili. Mađar, imaš još ožiljak od noža? - upita Silva.
- Jebi se. Imam.
Silva je svojedobno bio uvjeren da je vrhunski bacač noževa. Jednog je dana u tajnom skloništu rekao Mađaru da se ne miče i podigao ruku s nožem. Prije nego što je ovaj uspio išta izustiti, Silva je zavitlao nož i pogodio ga u butinu. Na svu sreću, mali nož samo je vrhom probio trenirku, ali je ipak bilo dosta krvi. Mađar je bio popizdio dok su se ostala trojica valjala od smijeha.
- Znaš da nisam tebe gađao. Htio sam pogoditi drvo pokraj tebe - protrlja ruke Silva.
- Kao što sam rekao, jebi se, Silva - nasmije se Mađar.
- A jel'se sjećate onog frajera koji je došao drkati u grmlje? - pucne prstima Grga.
- Joj da, onaj debil koji je pobjegao kad nas je vidio poslagane na drvu - prasne u smijeh Silva.
- Kad smo kod drkanja, jel' zna tko kaj je s Draženom? - uskoči Mađar.
Dražen je u Zapruđu bio poznat kao ovisnik o drkanju. Čak je do detalja razradio tehnike. One tri poznate, iz zgloba, iz lakta i iz ramena, smatrao je tehnikama za amatere. Njegova objašnjenja metoda drkanja zalazila su već u zone psihologije. Tvrdio je da su orgazmi najbolji navečer, nakon što bi jedno desetak puta tijekom dana prekinuo drkati sekundu prije svršavanja. Tako se napuniš do kraja, i onda navečer sve izbaciš iz sebe, pričao je Dražen. Njemu se prije mjesec dana šrapnel zabio ispod donje čeljusti. Ostao u mesu ispod jezika. Svi su govorili da je imao sreće.
- Nikad neću zaboraviti kad je slomio ruku na ljuljački - počeo je Mađar.
- Kaj je to ono bilo, htio ti je pokazati novu tehniku skakanja? - upita Grga dok je zatezao žnirance na cokuli.
- Aha, razbio se kao pička. Odmah sam ga odveo u ambulantu. Nisu imali ni gips ni longetu, pa su mu ruku omotali tablicom elemenata koja je visila na zidu i poslali u bolnicu. Znam da je onda tjednima poslije kukao kako ga boli i druga ruka jer s njom nije bio naviknut drkati. Ej, Špeho, daj se trzni malo! - smijao se Mađar.

Špeho je šutio. Uvijek bi bio takav kad bi se približavao vikend. Umjesto da ga veseli što će vidjeti kćerkice, on bi pao u depresiju. Mrzim odlaske, govorio bi. Ponedjeljkom prije svitanja ljubio je svoje curice umotane u poplun kao palačinke, obrisao ženi suze i vraćao se dečkima na Kupu. Nije mu smetalo ni štektanje strojnica, niti udaranje granata. Mrzio je zvuk rijeke koji bi čuo kad je sve ostalo utihnulo. A sada kad je prošla ponoć, sve je bilo nekako pretiho.
- Špeho, a da mi isplaniramo jedan zajednički vikend pa da se nađemo kod tebe, pustimo Joshuu i drmamo po vinu. Kaj veliš? - drmne ga po ramenu Silva.
- Samo ako opet doneseš Jadrankine gaćice - napokon se pojavi osmijeh na Špehinu licu.
- Jesam li vam ja ikada rekao da to nisu bile njene gaćice? - namršti se Silva.
Mađar i Grga trznuli su se kao da im je štukir zagrizao udicu: Sereš! Moooooliiim?
- Nikad vam to nisam rekao? Malo sam se preseravao - kimao je glavom Silva.
- Pa, čije su to bile gaćice? - pita Grga.
- Donio sam bio sestrine.
- Nemoj me jebat! Koji si ti bolesnik. Pa mi sve ove godine živimo u zabludi! - pljesne dlanovima Mađar.
- To sam si i mislio - smijao se napokon i Špeho.

Nakon smijeha četiri su prijatelja ostala sjediti u tišini. Zapovijed za polazak došla je pola sata kasnije. Spremili su deke, zategnuli opasače i provjerili kalašnjikove. Dolje uz obalu čekali su čamci.
- Ne sviđa mi se ovo nebo - izjavi Špeho dok je zakopčavao jaknu ispod grla.
- Zakaj? - pogleda ga Grga.
- Mjesec se mršti.
- Mršti?
- Da.
- Pa, mjesec se ni ne vidi od oblaka.
- Nema veze. Osjećam njegov pogled na leđima. Mršti se.

Nisu više pričali dok su se spuštali prema obali koju je grebala rijeka. Voda im je izgledala golema, veća od noći i života. Klizila je pokraj njih kao staklasta zmija čije se ljuske presijavaju pod skrivenim mjesecom. Prijatelji pogledom prijeđu preko neba. Kupa ih je nosila prema uperenim cijevima koje će tek sijevnuti po njima.

Kad se mjesec pokazao, bili su razdvojeni. Špehu je zakačila teška grana vrbe uz obalu, Mađara je pod sebe uzelo grmlje. Grga je bio 200 metara niže u plićaku, a Silva je ležao na sprudu. Ukočene noge voda mu je uporno pokušavala odnijeti.