Točka. Novi red.

08.01.2007.



Rijetko ga je što u životu veselilo i uzbuđivalo kao prazna stranica. Kao rađanje priče. Iščekivanje trenutka kada put kojim priča treba krenuti postane jasan kao sjaj koji pucketa površinom pladnja punog dijamanata.

Ovaj put nije bilo tako. Glava mu je bila kao divlja šuma, čim bi napravio čistinu, ogoljeno drveće jedva je čekalo da ju ponovno preuzme. Sjene u mislima lovile su jedna drugu, a trag njihovih šiljastih repova odražavao mu se u očima.
Osjećao se kao u kući strave. Pripremljen u tami skreneš iza ugla, a kad pred tebe izleti čudovište ipak ti srce skoči u grlo. Napraviš korak unazad, zatim dva naprijed i onda shvatiš da cijelo vrijeme gledaš svoj odraz u ogledalu.

Prazna stranica koju je ovaj put pripremio nije bila pod njegovom kontrolom. Niti je očekivao da će na kraju pročitati što je napisano. Priča je trebala završiti bez njega. Takvo obećanje davao je vrh kirurškog noža kojeg je držao na zapešću. Majka mu je oduvijek govorila da je to sječivo bilo nešto najoštrije što je ikad vidjela. Dugo možda dva centimetra, sa prorezom na suprotnom kraju koji je valjda predviđen da se utakne u dršku. Odraz u ogledalu spuštao se samo do trbuha. Ruke su bile skrivene jer nije skidao pogled sa svojih očiju.

Devet poteza. Toliko mu je trebalo da rastvori kožu. Ruka nije slušala mozak. Deseti je prerezao razgoljenu žilu. Promatrajući oslobođenu krv, nije razmišljao o tome što se događa i što će se dogoditi. Pulsirajući mlaz podsjetio ga je na veliki vodoskok u Dubrovniku pored kojeg bi se volio igrati kao dijete dok ga je majka upozoravala da se ne smoči. A vodoskok, obasjan svjetlima iz podnožja, svako malo mijenjao je silinu kojom mlaznice prskaju vodu, pulsirao u ritmu glazbe koja se slijevala s pozornice iza njega. Ljudi su plesali, pljeskali, pjevali, ne obazirući se na vodu. A njemu nije bilo jasno zašto ih ova ljepota uopće ne zanima.
Osjetio je kako ga je voda zalila i majčine ruke koje ga povlače dalje od svjetala u korijenu vodoskoka.

Kad je otvorio oči vidio je majku koja se nadvila nad njim. Krvavih ruku jer je ručnikom pritiskala njegovu ranu. Ona je otvarala usta, ali čuo je samo šum, kao da mu je granata eksplodirala iznad glave. Noge su bile mlohave, a majica mu se lijepila za trbuh. Iznenada je zatvorio oči, predajući tami svoju krivnju.

- Nema spavanja, ostani budan - drmao ga je glas.
Bilo mu je čudno kako je već vrijeme za ustajanje. Pa samo što je zaspao, a bude ga za školu. Zar nije subota?
- Nije subota, otvori oči, nema spavanja - osjetio je stisak na ramenu.
Kroz šum se probijao zvuk sirene. Ležao je u kombiju, a kroz prozor je vidio kako prolaze pročelja zgrada, svjetla šibaju preko ozbiljnih lica. Bilo je oblačno. Ne, bio je sumrak.

Cijela slika izblijedi. Kao birokratsko lice. Dok ga gledaš bistro je kao ledeni potok, ali u sjećanju postaje mrlja, svježe nacrtana slika zaboravljena na ljetnom pljusku. Ostaju samo detalji koji se ne mogu sklopiti. Loše izrezane puzzle. Kiruršku masku po sredini je lagano napuhavao dah, a liječnik se nije dobro obrijao. Na nekom aparatu gorilo je narančasto svjetlo, podsjećalo je na upaljenu peglu. Ruku mu je potezao konac, ali nije se pomakla. Zamislio je sebe kao lutku kojom upravlja neki početnik, i pokušava je natjerati da maše.

Bol je došla nakon šivanja. Lupala je glasnije od pisaće mašine iza koje je psiholog, ili psihijatar, postavljao pitanja. Nakon svakog odgovora, mašina je lupala. Svi razlozi, motivi i grčevi postajali su udarac slova. Točka. Novi red.

Te noći otac mu je plakako na nogama, a on se pretvarao da spava. Bilo ga je sram, nepomično je ležao sklopljenih očiju u mraku svoje sobe. Majka je čistila pod u kupaonici. Sklopljene oči napokon su ga natjerale u pravi san. Tri ili četiri puta prije zore, vrisnuo je u snu. Sjećanje iili predskazanje? Da mu je samo znati.

Danas, godinama poslije kad je i sam postao otac, shvatio je da....naprosto je shvatio. Jer, kako je jednom rekao njegov prijatelj, neke se stvari ne trebaju reći. Nikada ne mogu zvučati onako kako ih osjećamo. Ali sve je pospremljeno. Prošlost izgleda uredno posložena kao da ju je dohvatila Mary Poppins na amfetaminima. Svaki prizor na svojem mjestu. A ovu sliku vidi posebno jasno. S odmakom. Malu, daleku, ali oštru.
Kao pogled kroz pogrešnu stranu dalekozora.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.