Znam da će zvučati grozno, ali u početku sam mislio da glumi i izmišlja. Ne toliko zato što je spominjala majku, malog dječaka i svemirce, već zato što je bila vrlo lucidna i normalna dok je pričala o njima.

- Bok baka.
- Bok miškec.
- Kako si?
- Joj, pusti me u gužvi sam.
- Kakvoj gužvi baka?
- Puna mi je kuća ljudi, a nemam dovoljno stolica.

Nakon takvog odgovora bilo mi je lakše vjerovati da glumi. Kakvi ljudi? Tko je to došao? Bilo mi je još gore kad sam shvatio da je sve što govori istina. Takvu sliku su njene oči slale u glavu. Jer stan je bio prazan.

***

Micika je rekla da su se baki samo izvrnule oči i da joj je klonula glava. Moždani udar došao je nakon treće kave, u Zapruđu na terasi kod "Šiptara". Kad sam je posjetio u bolnici bila je širokim kožnim remenjem zavezana za krevet. Otimala se polako, povlačeći jednu ruku, a zatim drugu dok se remen nije zategnuo i tiho zaškripio. Prepoznala bi me na nekoliko minuta, a onda se opet iznenadila što me vidi. U trenucima raspoznavanja izgovorila je svoju prvu istinu.

- Miškec, ovdje po noći pada kiša, pa me onda odvedu u podrum.

Doktor je rekao da se vrlo dobro oporavlja s obzirom na njene godine. Moja stara postavljala je svoja standardna pitanja dok doktor ne bi shvatio da je bila medicinska sestra. Ja jednostavno nisam bio spreman. Još jučer me baka pitala kad ću doći usisati joj stan, a sad leži sputana za krevet i zavezana se izvija kao plavuša iz filmova B produkcije prije no što će je poludjeli pripadnici zlog kulta žrtvovati nekom bogu izmišljenog imena.

Pred ulazom u odjel, stara i ja smo zapalili cigaretu.

- To joj je kazna - tresla joj se cigareta u rukama.
- Kakva kazna ?
- Za dedu.
- Ne kužim.
- Pa ona ga je ubila. I sad plaća za to.
- O čemu ti pričaš?
- Znala je da ima šećer, a ipak mu je kuhala baš ono što ne smije jesti. Zato je i njega strefio šlag. Zato je i umro.
- Gle, ne pušim tu spiku, i ne želim je ni slušati. Idemo doma - rekao sam joj blažu verziju, iako mi je došlo da joj odgovorim da ne sere gluposti.

***

Parkiralište ispred psihijatrije u Jankomiru nikad nije bilo puno. Nije bilo ni pješačkog prijelaza koji bi dijelio parking od uvijek spuštene rampe i kućice u kojoj je stalno sjedio portir. On nikad nije imao pitanja za posjetitelje. Shvatio sam da je njegova uloga paziti samo na osobe koje žele izaći.
Baka je nakon oporavka završila iza te rampe. Odjel psihijatrije činio mi se kao država za sebe. Vatikan bolesnih vjernika koji svakog jutra izgovaraju molitve svojih svjetova i klanjaju se psihijatrima koji im umjesto hostije u usta guraju šake tableta. Nitko ne sumnja u njihove dogme, a svi pretpostavljaju što se događa iza tih vratiju.
To je dom licima koja su zaustavljena u vremenu, a na njima se ocrtavaju događaji koji su ih prenjeli preko tog praga. Usađeni u njihove glave kao demoni koji se opiru medicinskom egzorcizmu.
Njihova valuta su cigarete koje dobiju samo tijekom posjeta. Mnogi od njih nose pelene, a poslušni su kao djeca. Tako i pričaju. Iskreno i nepovezano. Veliki vrtić pokvarenih mozgova. Bijele halje, šlape koje se vuku po podu, pogledi izgubljeni u slici televizora. Neki čak ni ne progovore kad žicaju cigaretu. Dovuku se do vas kao krpene lutke i pred usta postave raširene prste i i ukipe se. Dovoljno je među prste umetnuti cigaretu i onda te lutke nastave dalje. Kao da ubacujete novčić u lokomotivu ili konjića u lunaparku.

Baka bi nas uvijek dočekala u kutu sobe za posjete. U podne. Sama, u spavaćici i vesti na kopčanje. Suznih očiju, ali praznih od lijekova.
- Zašto si me ovdje ostavila - odmah bi pitala moju staru.
- Mati, moraju vidjeti što ti je. Moraju te izliječiti.
- Meni je bolje i želim kući.
- Shvati već jednom da više ne možeš sama živjeti.

To nisam ni ja mogao shvatiti, a kamoli baka. Ona bi zatim zašutila i opet plakala. No ispod oka i dalje je gledala nešto što mi nismo mogli vidjeti, a kasnije o tome nećemo puno pričati, samo sanjati.
U čekaonici je odjednom nastalo komešanje. Šlape su se počele vući po podu, pogledi se odljepili od televizora, cigarete ostavljene u pepeljarama. Niz hodnik je prošao glavni liječnik.

- Doktore, doktore, moram vas nešto pitati. Bolje mi je, kad ću moći.... - glas iz hodnika prekinuo je udarac vratiju koja je iza sebe zalupio doktor.