Večer kad smo sjedili s Čarugom

24.11.2006.


snimio: Miroslav Edvin Habek

Tajpvrajter je autor.

A njih je premalo, zato vam želim reći da pišete.

Ovim se riječima obratio Predrag Vušović, glumac Dramskog kazališta Gavella, društvu koje se okupilo u srijedu u zagrebačkom kafiću Van Gogh, prije no što je počeo čitati Tajpvrajterove priče.

A Tajpvrajter je dan prije govorio je da koji mu to kurac treba u životu, a zatim bi dva sata kasnije objašnjavao kako je smiren, kao da se to događa nekome drugome.

Vušović je tu večer malo kasnio, jer je morao iznazivati nekoliko brojeva, čim je shvatio da je zaboravio naočale. U uvodnim riječima, nakon što je sjeo u barsku stolicu pod reflektor, i postavio bocu vode na dohvat ruke, prvo što je istaknuo bilo je da je za njega blog velika nepoznanica.
No, ono u što se razumije jest kvaliteta pisane riječi, i Vušović je naglasio da je Tajpvrajtera upoznao prije nekoliko dana, a njegove priče odmah je zavolio.

- Zato sam mu i predložio da nastavimo suradnju, i da za mene napiše monodramu - rekao je Predrag Vušović.

Prije no što je počeo čitati prvu priču, istaknuo je da nema namjeru glumiti, nego samo pročitati.
Eh, kad bih i ja znao tako "čitati".

Vušović je bez pauze pročitao osam Tajpovih priča. Počeo je sa Dužan rukama, slijedilo je Sedam sjećanja na Njega, zatim Kako je mog prijatelja Zlaju ubio u pojam Talijan imenom Giovanni, nakon toga Žena vukodlak mijenja Šusovu ćud, pa Nezaboravna, a završio je sa Ajmo sokole moj i U snovima sanjam priče.

U gornjem popisu namjerno nisam naveo priču Sad vas Čaruga pita tko je tu pokvaren. Nisam ju naveo zato što se činilo da tu priču te večeri nije napisao Tajpvrajter, niti da je čita Vušović. Djelovalo je kao da su se svi gosti kafića približili stolu za kojem je sjedio nitko drugi no Čaruga, zavaljen u naslon, razdrljene košulje, i dobro raspoložen pripovjeda nam kakve su žene, kako stenju u sijenu, i kako im ne može odoljeti.

snimio: Miroslav Edvin Habek (lijeva: Tajp priprema teren, desna: Vušović i Tajp)

Interpretacija Predaraga Vušovića, bila je ležerna, glasna kad je trebalo, smirena kad smo pomislili da bi nam to pasalo. Nije imao problema sa prešaltavanjem iz stare Slavonije u lokalnu zagrebački birtiju, niti sa skokovima iz Tajpovih snova na njivu gdje se njegov djed sprema zaorati prvu brazdu.

Iako ih zna napamet, činilo se da Tajp čuje svoje riječi kao da ih prvi put piše. Mi, koji smo ga promatrali, vidjeli smo da sluša pažljivije od nas. Moglo bi se reći da ovih osam priča predstavlja kratak presjek nekoliko osoba koji se skrivaju u Tajpu: nesretnog sina, zahvalnog roditelja, i komičara promatrača.

Kada je Vušović pročitao posljednju priču, iskoristili smo stvorenu atmosferu na način da ništa nismo forsirali. Počeli smo pričati druge priče, uz smijeh, zezanciju i hladno pivo.

U svakom slučaju, činjenica ostaje da su ovakva okupljanja pun pogodak, i da postoji jedna cijela generacija novih pametnih ljudi, okupljenih oko vrijednosti pisane i čitane riječi, koja će bez razmišljanja umjesto cjelodnevnog buljenja u MTV sjesti i poslušati priče čovjeka kojeg nikad zapravo nisu upoznali do te večeri.

Bila bi velika šteta da se ovakve večeri ne nastave.

snimio: Miroslav Edvin Habek

snimio: Dragan Matić, Jutarnji list

Noćna

21.11.2006.



Grad se s gnušanjem ugasio sam u sebi i prepustio ulice mladoj noći punoj nade i elana, prošaranoj naletima hladnog zraka koji se lijepi na lice kao ostaci svježeg bagremovog meda.
Mokre ulice stresle su sa sebe one koje vjeruju samo suncu. Na stakleni asfalt, kao gliste poslije kiše, izronili su ljudi na čijim se kaputima lomi svjetlo koje sipi mjesec kroz okruglu rupu na tamnom nebu.

Prozor automobila otvorio je dovoljno da udahne tu svježinu koja je sa trgova, križanja i parkirališta počela strugati i posljednje tragove opušaka, pljuvački i psovki. Dnevna licemjernost, sumnje i pogledi ispod oka bježali su pogođeni farovima automobila kao lešinari pred naletom gladne lavice.
Svjestan te noćne revolucije nasmiješio se sam sebi u retrovizoru i ugasio radio u želji da čuje kako se pod gumama drobe sva sranja koja su po njemu udarala taj dan.

Pripremio je svoj govor.

- Ne možeš od mene tražiti da ti slijepo vjerujem, a govoriti kako mi nešto ne smiješ reći. Ne mogu biti bezuvjetna podrška ako smo jutro počeli tajnama. Nema svrhe tražiti odgovore ako ih sama nemaš potrebu izustiti.

Sve je zvučalo kao potpuna idiotarija.

Svoje boje grad je prizemljio: crvena, žuta, narančasta i zelena, rasule su se kao pikule po lokvama protegnutim uz rubnjake. Bilo mu je žao noći koja će se pogrbiti od tuge, jer svakog jutra mora umrijeti samo da bi se opet rodila, onako naivna i čista kao dijete ostavljeno na tuđem pragu.

Kad je sparkirao auto, spremi ključeve u džep i sjedne na klupicu. Odlučio je pričekati trenutak kad će noć shvatiti da je priča završila.

Tko ste vi, zli ljudi?

20.11.2006.



Ni tisuću, niti 10, a ni 100 tisuća svijeća nije dovoljno.
Radije neka gori samo jedna, ali neka priča priču djeteta pod ruševinama.
Neka govori o sinu koji grli neobrijanog oca,
neka pripovjeda o polupraznim većicama u rukama ljudi u čija su leđa bile uperene cijevi.

Možemo željeti razumijeti, ali nikada nećemo shvatiti,
mi, koji smo slike gledali na ekranima.
Uvijek ćemo reći da ih volimo,
ali ne možemo shvatiti mržnju koja je neke tih dana održala na životu.

Zgužvane ulice, napuknute zgrade, iskrivljena lica, zvuci sirena u grlu,
u lampi slomljena sijalica. Umorni ljudi u zaklonima,
s prstom na obaraču snivaju o krevetu sa svježe opranom posteljinom.

Uplašenoj djeci ništa se ne objašnjava.

Tko ste vi, zli ljudi? Koje uskuhano grotlo vas je izbacilo u naša dvorišta?
Kako se usuđuješ napisati tuđu priču?
Kako te nije sram govoriti o danu koji nije tvoj?


Danas sam stranac za ljude iz ubijenog grada. Onog trenutka kad su se probudili,
postao sam čovjek koji nije mirisao, osjećao ili gledao izgubljene ulice,
svježe obojanu ogradu, klupu na kojoj su se grlili,
dvorište koje su pometali, prečice koje su znali.

Zabranjeno mi je maštati o svadbama i pjesmi skrivenim iza zelenog grmlja,
o toplini nevjestinog tijela zaklonjenog bijelim zavjesama,
o susjedovom osmjehu dok ujutro tapša mladoženju.
Ne smijem zaviriti u zdenac iz kojeg se vodom gazdarica škropi po grudima,
niti udisati sjene prvog sumraka koje mirišu na svježe pokošenu travu.

Kolona se trese. Isprekidana, nakrivljena, očajna kao probušeni krovovi
koje šiba dim dok vatra jedno doba pretvara u pepeo.
Koraci lome smrznutu travu, ravnaju zaleđeno blato,
stružu inje sa korova koji se jedino veseli pustoši.

Napeti metal, zvuk vode u čuturici, stenje koža vojničke čizme.
Okovratnik grebe šiju, tijelo se znoji pod džemperom,
ruke se crvene dok ih grize studen.
U daljini, staza će stati kad najmlađi progovore.

Vjetar nosi tuđe zastave, a magla skriva sumnju koja tinja u strancima.
Nemaju hrabrosti djecu pogledati u oči. Očevi su im razapeti na zemlji.
Izvrnutih džepova ostaju nagi.

Gol je ostao i grad. Počiva na mrtvima koji su ga zidali,
a kad ih iskopamo prepoznat ćemo ih po žuljevima i hrapavim dlanovima.

U ulici grada Vukovara vjetar je prevrnuo lampione.

Fotografija: Damir Glibušić (Jutarnji list)

Božićno jutro

15.11.2006.



Kad mu je snjegović u snu rekao da se probudi, tad se i probudio.
Još je trajala noć, ali se kroz prozor probijalo svjetlo ulične lampe, a u njenom odsjaju na zidu sobe rojile su se stotine malih sjena: tragovi debelih, pamučnih pahulja koje je tamno nebo sipalo iznad grada.

Odgrnuo je poplun sa sebe i otapkao do prozora, kleknuo na stolicu i priljepio nos na prozor. Snjegović se cerio u dvorištu debel, okrugao i zatrpan svježim snijegom. Izgledalo je kao da ima dvije kape. Prava crvena, koju su mu on i tata jutro prije nabili na glavu, malo se spljoštila pod novom kapom, visokom i bijelom. Onom kakve nose dobri čarobnjaci u pričama koje mu je tata šaputao navečer prije spavanja.
I mrkva, najveća koju su našli u frižideru, bila je prekrivena snijegom, kao da ju je netko prelio šlagom. Pahulje su zasule i dvije grane zabijene u debeljka, i dječak zamisli kako je, samo minutu prije, snjegović njima grabio po dvorištu.
Stotine svjetlih točaka titrale su omotane oko ograde dvorišta, a pahulje koje je dohvaćalo svjetlo ulične lampe bljeskale su dok ne bi uronile u pokrivač na zemlji, i lampa se tu noć pretvorila u čarobno drvo na kojem se svake sekunde rađaju novi kristali, odlamaju se i umiru u bjelini koja najavljuje Božićno jutro.
Pri toj pomisli dječak se naježio od sreće, i na djelu prozora koji je zamaglio njegov dah, nacrta smješka. Siđe sa tolice, navuče papuče, ali stane kad je ruku položio na kvaku.
Što ako prepadne Djeda mraza? Što ako ga uhvati kako ispod jelke gura one debele, velike poklone koje je u pismima molio da mu donese? A što ako Djed mraz još nije došao? Brzo će svanuti, a on onda više neće moći zaspati, brinući se da Djed možda nije stigao do njih, pretrpan poslom.
Njegove misli prekine tihi zvuk koji je odmah prepoznao. Kuglice su udarale jedna u drugu. Netko se šuljao oko božićnog drvca. Srce mu jače zalupa, a obrazi zarumene.

Stigao je.

Pritisne kvaku lagano, kao da bi se mogla petvoriti u prah, i ušulja u hodnik. Priđe ogradi ispod koje je dnevna soba plesala obasjana plamenom iz kamina. Ukrasi na božićnom drvcu upijali su odraz vatre i na njemu su sad gorile desetine malih plamenova, razbacanih po jelki koja se raširila u kutu sobe.
Njene grane u podnožju obgrile su tri velike, crvene kutije. Dječaku se omakne glasni uzdah oduševljenja.
Iza ugla zatim izviri crveno srebrna kapa, ispod koje su se razlili sijeda kosa, brkovi i brada koja ga je podsjetila na šećernu vatu. Dva oka pogledaju u dječaka koji tad grčevito stisne ogradu.

Nije se mogao pomaknuti. Strah, sreća, ushićenje i nevjerica spetljali su se u čudesno klupko čije su ga niti sputale kao sjajnu drvenu lutku koju je drvodjelja upravo istaknuo u izlogu.

- Bio sam dobar - šaptom izusti dječak.

Sijeda glava i dalje ga je šutke promatrala.

- Znam - odgovori tiho naposlijetku.

Zatim se blago nasmješi i prisloni kažiprst na usne. Bilo je dovoljno da dječak trepne i crvena kapa i sjeda brada nestali su kao izbrisani sjenama koje su šarale sobom. Pričekao je još nekoliko minuta šćućuren iza ograde. Previše prestrašen da siđe dolje, otrčao je u sobu i zavukao se u krevet.

Čim su se pojavili prvi znaci zore, probudio je roditelje.

- Mama, tata, vidio sam Djeda mraza – uzviknuo je pentrajući se u krevet roditeljima.

- Jel ostavio poklone - protrlja otac oči.
- Je, i rekao je kako zna da sam bio dobar. Dođi da vidiš poklone - skoči sa kreveta i počne vući oca za ruku.

Kada su sišli u dnevnu sobu, dječak otrči do poklona. Njegovo ozareno lice ocu otjera i posljednje tragove sna. No, jedan pogled na sobu bio je dovoljan da mu izbriše osmijeh sa lica.

- Smijem otvoriti poklone – upita dječak već skidajući sjajne trake sa kutija.

Otac ga nije čuo. Otišao je nazad u sobu po ženu. Nakon 15 minuta sjedili su u kuhinji uz kavu. Telefon je bio nasred stola.

Čim je žena završila sa pisanjem, gurne pred njega list papira, a on dohvati telefon.

- Halo, dobar dan. Htio bih prijaviti provalu. Da...sinoć. Nestao je ženin nakit, moj novčanik, DVD player, dvije slike.... Naša adresa je...

Kućni ljubimci

13.11.2006.



- Tata, jesi nahranio ribice?
- Nisam.
- Ajde požuri, popizdile su.

Kako su skončali Pljuga i Suza

09.11.2006.



Pljuga je Suzu upoznao još u srednjoj školi.

Desetak momaka okupilo se u krug oko mlade rode koja je tresnula iz gnijezda s visokog dimnjaka. Svi su se pravili pametni i glasno razmišljali što bi sad trebalo poduzeti. U grupi je bio i Pljuga, ali nije promatrao jadnu pticu, nego Suzu koji je plakao dok je gledao kako roda klepeće krilima.

Otuda mu i nadimak. Svako je malo ronio suze. Kad bi na ulici vidio svatove, plakao je od sreće, Kad bi vidio šepava psa, onda od tuge. Onoga trenutka kad bi se netko u filmu zagrlio, Suza je već brisao oči. Plakao je čak i na kraju Ramba, i to od sreće jer je Rambo preživio. A kad se u videotekama pojavio E. T., Suza je tri dana bio u krevetu.

Roda je na kraju uginula jer se rulja posvađala oko toga što je trebalo poduzeti, ali su zato od toga dana Pljuga i Suza postali nerazdvojni.

Pljuga je svoj nadimak dobio tek poslije kad je počeo pušiti. Uvijek je imao cigaretu iza uha. Bojao se da će ostati bez pljuga, a ovako je, kaže, uvijek imao jednu u rezervi. Poslije mu je bilo čudno ako iza uha nije zataknuo jednu "stošu".

Već pri kraju srednje škole svi su znali: gdje je Pljuga, tu je i Suza, i obratno, naravno. Dobro su se slagali, Pljuga se već naviknuo da Suza zakmelji bar tri puta dnevno, a ostalima je bilo malo čudno vidjeti nabijenog muškarca obrijane glave kako uplakan maše svatovima dok prolaze ulicom. S druge pak strane, Pljuga je bio visok i mršav, crne kose, uvijek nepočešljan. Prema svima ciničan do boli, osim prema Suzi.

Nakon srednje škole u njihovu malom gradu nije bilo posla i uvijek su bili bez love. Tako je sve i krenulo. Prvo su počeli krasti cigarete iz dućana, onda su po noći orobili nekoliko kioska, i na kraju provalili u par stanova.

Jednog jutra dok su pili kavu kod Suze, Pljuga zapali pljugu, prekriži ruke i nasloni se na stolicu.

- Imam poklon za tebe - reče i pogleda Suzu u oči.
- Za mene?
- Aha.
- Kakav poklon?

Pljuga izvadi pištolj iz džepa i položi ga pred Suzu.

- Pištolj?
- Ne, kremšnite - odgovori Pljuga u svom stilu.

Izvadi i drugi pištolj, pa ga stavi ga pred sebe. Suza se namršti.

- Otkud ti to?
- Nema veze. Jel' ti se sviđa?
- Pa, lijep je. Hvala ti. Ovo je prvi poklon od tebe - reče Suza i umalo zaplače.
- Nemoj mi samo počet kmecat. Ne zanima te što ćemo s njima?
- Mislim da znam.
- Reci onda.
- Banka ili pošta?
- Banka - reče Pljuga, nagne se i počne mu objašnjavati plan.

Idućeg dana Suza se vratio iz robne kuće. Dok su pili pivo, pružu Pljugi vrećicu. Unutra je bio paket s najlonkama.

- Jesi tražio crne? - upita Pljuga brišući pjenu od piva.
- Jesam - kimne Suza i izvadi ih iz vrećice.
- A koji je ovo kurac?
- Halteri.
- Halteri? Koji će ti kurac halteri?
- Pa prodavačica mi je ponudila, a ja ih kupio da ne budem sumnjiv.
- Ti ovakav, obrijane glave, kupio si i haltere da ne budeš sumnjiv?
- Aha. Rekao sam da je za curu.
- Ajd' dobro - reče Pljuga i zapali cigaretu.

Nakon piva otišli su kod Suze isprobati najlonke. Putem je Suza zaplakao jer je vidio dvoje mladih kako se nježno ljube na klupi.
- Život nas voli - rekao je Suza tada brišući oči. Pljuga nije ništa komentirao, samo ga je povukao za rukav.

Kad su stigli u stan, otišli su u kupaonu, raspakirali najlonke i navukli ih na glavu. Stajali su tako nekoliko sekundi ispred ogledala, spljoštenih noseva, izobličenih usana i iskrivljenih lica. Vrhovi čarape padali su im preko leđa kao samurajski repovi.
Pogledaju se i odvale od smijeha.

Banka je tog jutra tek otvorila vrata, a dvije žene na šalterima upravo su završile drugu kavu. I zaštitar je taman odložio svoju šalicu i krenuo sjesti u kut pored ulaza kad su unutra ušetala dvojica s crnim najlonkama na glavi i pištoljima u rukama.
Pljuga je cijev odmah uperio zaštitaru u čelo, a Suza je zaobišao šalter te službenicama pred nosom mahnuo svojim pištoljem i kažiprstom im pokazao da šute. Zaštitar je dignuo ruke, Pljuga mu izvadi oružje iz futrole i zapovijedi da legne na pod. Selotejpom mu zalijepi usta i sputa ruke.

Suza je bacio crnu torbu na pult i službenicama rekao da se odmaknu od stolova. Prije nego što se odgurnula, ona deblja nogom je pritisnula tihi alarm. Dok su trpale novac u torbu, Suza pogleda prema Pljugi koji mu kimne da je sve pod kontrolom. On je stajao iznad zaštitara i držao mu pištolj uperen u leđa. Svako malo pogledavao je prema ulazu. Nakon pet minuta torba je bila gotovo puna love, a Suza je opet umalo zaplakao kad je vidio debele svežnjeve.

U tom trenutku zaorila je sirena ispred banke.

Pljuga je skočio kao da mu je petarda eksplodirala u guzici, prilijepio rame uz prozor i proturio nos. Tri policijska auta, izvučeni pištolji, rotirke upaljene. Tihi alarm, sine mu u glavi. Popizdi.

- Suza, dolazi ovamo - zadere se.

Sljedeće sekunde i Suza je s torbom na ramenu virio kroz prozor.

- A u kurac, gle kol'ko ih je. Kaj ćemo sad?
- Ne znam, čekaj da razmislim. Vas dvije u ćošak i da vas nisam čuo - uperi pištolj u žene koje su otapkale u kut kao da gaze po jajima.

Vani zagrmi glas iz megafona.

- O o o opkoljeni ste. B b ba ba bacite oružje i iz iz iz izađite van p p p p podig n n n nutih ruku - mucao je glas deformiran megafonom.

- Pljuga, jel to nas netko zajebava? - pogleda ga Suza.

- N n n n ne možete pob b b bjeći - uporan je bio glas.

- Ne znam koji je ovo kurac - slegne ramenima Pljuga i opet proviri.

- Neki murjak u civilu s megafonom. Ne vjerujem! Kreten muca i još na razglas - uhvati se Pljuga za glavu.

- Kaj sad? - čučne Suza.
- Niš, jebiga, izletimo van, oprašimo pištoljima po njima, pa magla svaki na svoju stranu.
- Di se poslije nađemo?
- Na starom mjestu.
- O.K.
- Spreman?
- Je.

Čim su izjurili van, počeli su pucati po policijskim autima. Obojica su pokošeni nakon nekoliko koraka. Suzi je jedan metak prostrijelio vrat, a drugi razvalio rame. Dok se prevaljao preko živice, novac iz torbe frknuo je u zrak. Ostao je ležati uzdignutih nogu koje su zapele u grmlju. Pljugu su meci odbacili natrag u zid i svalio se u polusjedeći položaj, pogođen u lijevu stranu prsa i trbuh.

Nad njim su se u trenu stvorila trojica policajaca s uperenim pištoljima i jedan u civilu s megafonom u ruci. Pljuga pogleda prema Suzi. Krvave novčanice ležale su mu na prsima, nije se micao.

Inspektor s megafonom čučne nad Pljugu i strgne mu najlonku s lica.

- Z z z z zašto se n n n niste predali? K k koji vam je k k k urac? - pogleda Pljugu u oči dok je drugom policajcu pružao njegov pištolj.

Pljuga se malo pomakne.

- Je je je jebi se - iskezi mu krvave zube i umre.

Božićni duh iz King Crossa

06.11.2006.



Nije vidjela da ga nema, osjetila je.

Prestala je tipkati SMS poruku i odmah pogledom preletjela oko sebe.
Još jednom.
I opet.
Nije ga bilo.

Panika je navalila baš iz mobitela, naježila joj leđa, zaklecala koljena, raširila oči i pritisnula glavu.
Brzim korakom napravila je mali krug, šarala pogledom tražeći narančastu jaknu u gomili. Ne, nije ga bilo.
Panika je napravila malo mjesta očaju, a malo i bijesu. Ostati na mjestu? Potražiti ga? Jebeni mobitel i SMS! Neka ide u tri pizde materine…

Majko mila, gdje mi je sin?

Stotine ljudi milile su predvorjem King Crossa, a ona se okrene i potrči prema izlazu. Skoro je tresnula u pokretna vrata, a zatim proletjela kroz njih iako se još nisu ni otvorila do kraja. Opet brzi pogled preko beskrajnog parkirališta. Još jedan. Ma nije ovdje, ne bi izašao sam na cestu. Jedino ako… ma ne, sigurna je. Ne bi on sam na ulicu.
Vrati se natrag u predvorje i počne brzim i dugim koracima grabiti kroz gomilu. Sad joj je već i srce svojim lupanjem najavilo da polako gubi kontrolu. Glasniji od bubnjanja u prsima bili su samo snažni udarci njenih peta dok je prvo pogledom, a onda i tijelom vijugala oko ljudi koji su postali jebene prepreke, ništa drugo.

***

Veliki lav sjedio je ispod palme u izlogu. Mora reći mami da mu ga kupi. Čim se sjetio da ga mama još čeka kod ulaza, odlijepi dlanove od izloga i okrene se. Nepregledni zid visokih ljudi tekao je ispred njega. Smrzne se od straha u djeliću sekunde. S koje strane je mama? Nije ni prislonio leđa na staklo, a pogled su mu zamutile suze kojima su se oči počele puniti. Čim se skutrio ispod njuške velikog lava, glavu mu lagano pogladi topla ruka.

***

Svaka nova sekunda koja je prolazila, zabijala joj je klin malo dublje u prsa, i ona su sad odbijala propeti se do kraja. A ljudi su u prolazu postajali utvare, obrisi koji iza sebe ostavljaju trag kao žar u mraku. Nije bilo detalja, nije bilo lica, ni izloga, ni žamora. Očajnički je htjela ugledati narančastu boju. Osjetila je kako joj tabani gore od snažnih koraka, a dva nevidljiva prsta počela su je pritiskati ispod grkljana.
Čim je zamakla iza ugla, na kraju širokog hodnika ugleda srebrnu kosu. Zamijetila ju je preko stotine ramena, potiljaka, tjemena, okovratnika, kravata, marama, torbica i božićnih ukrasa.
Zamijetila ju je jer se na klupici nadvila nad narančastu jaknu.

***

Kad je dječak podigao glavu i ugledao to staro, nasmiješeno lice, odmah joj je ispružio ruku. Povukla ga je nježno na noge i prislonila uz skute. Još suznih očiju, osjećao je kao da su dolebdjeli na klupicu ispred izloga iza kojeg se šepurio lav. Nadvila se nad njega, šapnula mu nešto u uho. On je kimnuo glavom, nasmiješio se, a starica je podigla pogled prema kraju hodnika. Oči joj postanu blage, kao da je vidjela utjehu koja se probija kroz vlagu potrošačke groznice.

***

Blage, mirne oči sijede starice pronašle su je preko dužine cijelog hodnika.

Sve je u redu. I to je to. Nema iznenađenja, olakšanja, sreće, ljutnje, tuge, bijesa. Samo poruka da je sve u redu. Otkuda, kako, zašto, nije bilo bitno, niti ju je zanimalo.
Približavajući se sinu, vidjela je kako je starica ustala, pogladila ga po kosi i lagano mu mahnula prije nego što je nestala iza ugla.
- Mama, samo sam htio vidjeti lava u… - dječakov glas prekinuo je njen snažni zagrljaj.
- Strašno sam se prepala, znaš?
- Znam mama, i ja.
- Obećaj mi da više nikad nećeš sam odlutati.
- Obećajem. Ali rekao sam ti da idem pogledati lava.
- Kakvog lava?
- Ovog u izlogu kojeg ćeš mi kupiti.

Nasmiješila mu se, opet ga zagrila, napomenula mu da se ne miče i zatim otrčala iza ugla. Srebrne kose nije bilo. Vratila se i sjela do sina.

- Tko je to bio? - upita ga.
- Baka mi je rekla da se ona brine za dečke koji su izgubili mamu.
- I što još?
- Da se ne plačem jer ćeš odmah doći. I čim je to rekla, ti si došla. Kak je teta to znala?
- Ne znam. Sad ću vidjeti.

Ustane i uđe u dućan. Bacila je i brzi pogled na lava.

- Dobar dan.
- Dobar dan, vidim pronašli ste sina.
- Jesam. Zapravo sam vas htjela pitati za stariju gospođu koja je…
- Sijeda kosa, crni kaput, sjedila s vašim sinom na klupici?
- Da, da, poznajete ju?
- Ne, nikad je nisam vidjela.
- Ne razumijem, pa kako onda…
- Vi ste već četvrta majka koja me ovaj mjesec pita za nju. Svaki put pronađu svoje dijete na ovoj klupici. A staricu, nju nikad nisam vidjela.

Prokleta mala klinika

03.11.2006.



- Patrik, imam poklon za tebe.
- Što si mi kupio tata?
- Otvori pa ćeš vidjeti.
- Helikopter!
- Jel dobar?
- Iso Miki kak je super!


UPDATE: Trazi se najbolje objasnjenje geneze izraza Iso Miki. Za nase blogere u dijaspori.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se