snimio: Miroslav Edvin Habek

Tajpvrajter je autor.

A njih je premalo, zato vam želim reći da pišete.

Ovim se riječima obratio Predrag Vušović, glumac Dramskog kazališta Gavella, društvu koje se okupilo u srijedu u zagrebačkom kafiću Van Gogh, prije no što je počeo čitati Tajpvrajterove priče.

A Tajpvrajter je dan prije govorio je da koji mu to kurac treba u životu, a zatim bi dva sata kasnije objašnjavao kako je smiren, kao da se to događa nekome drugome.

Vušović je tu večer malo kasnio, jer je morao iznazivati nekoliko brojeva, čim je shvatio da je zaboravio naočale. U uvodnim riječima, nakon što je sjeo u barsku stolicu pod reflektor, i postavio bocu vode na dohvat ruke, prvo što je istaknuo bilo je da je za njega blog velika nepoznanica.
No, ono u što se razumije jest kvaliteta pisane riječi, i Vušović je naglasio da je Tajpvrajtera upoznao prije nekoliko dana, a njegove priče odmah je zavolio.

- Zato sam mu i predložio da nastavimo suradnju, i da za mene napiše monodramu - rekao je Predrag Vušović.

Prije no što je počeo čitati prvu priču, istaknuo je da nema namjeru glumiti, nego samo pročitati.
Eh, kad bih i ja znao tako "čitati".

Vušović je bez pauze pročitao osam Tajpovih priča. Počeo je sa Dužan rukama, slijedilo je Sedam sjećanja na Njega, zatim Kako je mog prijatelja Zlaju ubio u pojam Talijan imenom Giovanni, nakon toga Žena vukodlak mijenja Šusovu ćud, pa Nezaboravna, a završio je sa Ajmo sokole moj i U snovima sanjam priče.

U gornjem popisu namjerno nisam naveo priču Sad vas Čaruga pita tko je tu pokvaren. Nisam ju naveo zato što se činilo da tu priču te večeri nije napisao Tajpvrajter, niti da je čita Vušović. Djelovalo je kao da su se svi gosti kafića približili stolu za kojem je sjedio nitko drugi no Čaruga, zavaljen u naslon, razdrljene košulje, i dobro raspoložen pripovjeda nam kakve su žene, kako stenju u sijenu, i kako im ne može odoljeti.

snimio: Miroslav Edvin Habek (lijeva: Tajp priprema teren, desna: Vušović i Tajp)

Interpretacija Predaraga Vušovića, bila je ležerna, glasna kad je trebalo, smirena kad smo pomislili da bi nam to pasalo. Nije imao problema sa prešaltavanjem iz stare Slavonije u lokalnu zagrebački birtiju, niti sa skokovima iz Tajpovih snova na njivu gdje se njegov djed sprema zaorati prvu brazdu.

Iako ih zna napamet, činilo se da Tajp čuje svoje riječi kao da ih prvi put piše. Mi, koji smo ga promatrali, vidjeli smo da sluša pažljivije od nas. Moglo bi se reći da ovih osam priča predstavlja kratak presjek nekoliko osoba koji se skrivaju u Tajpu: nesretnog sina, zahvalnog roditelja, i komičara promatrača.

Kada je Vušović pročitao posljednju priču, iskoristili smo stvorenu atmosferu na način da ništa nismo forsirali. Počeli smo pričati druge priče, uz smijeh, zezanciju i hladno pivo.

U svakom slučaju, činjenica ostaje da su ovakva okupljanja pun pogodak, i da postoji jedna cijela generacija novih pametnih ljudi, okupljenih oko vrijednosti pisane i čitane riječi, koja će bez razmišljanja umjesto cjelodnevnog buljenja u MTV sjesti i poslušati priče čovjeka kojeg nikad zapravo nisu upoznali do te večeri.

Bila bi velika šteta da se ovakve večeri ne nastave.

snimio: Miroslav Edvin Habek

snimio: Dragan Matić, Jutarnji list