Grad se s gnušanjem ugasio sam u sebi i prepustio ulice mladoj noći punoj nade i elana, prošaranoj naletima hladnog zraka koji se lijepi na lice kao ostaci svježeg bagremovog meda.
Mokre ulice stresle su sa sebe one koje vjeruju samo suncu. Na stakleni asfalt, kao gliste poslije kiše, izronili su ljudi na čijim se kaputima lomi svjetlo koje sipi mjesec kroz okruglu rupu na tamnom nebu.

Prozor automobila otvorio je dovoljno da udahne tu svježinu koja je sa trgova, križanja i parkirališta počela strugati i posljednje tragove opušaka, pljuvački i psovki. Dnevna licemjernost, sumnje i pogledi ispod oka bježali su pogođeni farovima automobila kao lešinari pred naletom gladne lavice.
Svjestan te noćne revolucije nasmiješio se sam sebi u retrovizoru i ugasio radio u želji da čuje kako se pod gumama drobe sva sranja koja su po njemu udarala taj dan.

Pripremio je svoj govor.

- Ne možeš od mene tražiti da ti slijepo vjerujem, a govoriti kako mi nešto ne smiješ reći. Ne mogu biti bezuvjetna podrška ako smo jutro počeli tajnama. Nema svrhe tražiti odgovore ako ih sama nemaš potrebu izustiti.

Sve je zvučalo kao potpuna idiotarija.

Svoje boje grad je prizemljio: crvena, žuta, narančasta i zelena, rasule su se kao pikule po lokvama protegnutim uz rubnjake. Bilo mu je žao noći koja će se pogrbiti od tuge, jer svakog jutra mora umrijeti samo da bi se opet rodila, onako naivna i čista kao dijete ostavljeno na tuđem pragu.

Kad je sparkirao auto, spremi ključeve u džep i sjedne na klupicu. Odlučio je pričekati trenutak kad će noć shvatiti da je priča završila.