Ni tisuću, niti 10, a ni 100 tisuća svijeća nije dovoljno.
Radije neka gori samo jedna, ali neka priča priču djeteta pod ruševinama.
Neka govori o sinu koji grli neobrijanog oca,
neka pripovjeda o polupraznim većicama u rukama ljudi u čija su leđa bile uperene cijevi.

Možemo željeti razumijeti, ali nikada nećemo shvatiti,
mi, koji smo slike gledali na ekranima.
Uvijek ćemo reći da ih volimo,
ali ne možemo shvatiti mržnju koja je neke tih dana održala na životu.

Zgužvane ulice, napuknute zgrade, iskrivljena lica, zvuci sirena u grlu,
u lampi slomljena sijalica. Umorni ljudi u zaklonima,
s prstom na obaraču snivaju o krevetu sa svježe opranom posteljinom.

Uplašenoj djeci ništa se ne objašnjava.

Tko ste vi, zli ljudi? Koje uskuhano grotlo vas je izbacilo u naša dvorišta?
Kako se usuđuješ napisati tuđu priču?
Kako te nije sram govoriti o danu koji nije tvoj?

Danas sam stranac za ljude iz ubijenog grada. Onog trenutka kad su se probudili,
postao sam čovjek koji nije mirisao, osjećao ili gledao izgubljene ulice,
svježe obojanu ogradu, klupu na kojoj su se grlili,
dvorište koje su pometali, prečice koje su znali.

Zabranjeno mi je maštati o svadbama i pjesmi skrivenim iza zelenog grmlja,
o toplini nevjestinog tijela zaklonjenog bijelim zavjesama,
o susjedovom osmjehu dok ujutro tapša mladoženju.
Ne smijem zaviriti u zdenac iz kojeg se vodom gazdarica škropi po grudima,
niti udisati sjene prvog sumraka koje mirišu na svježe pokošenu travu.

Kolona se trese. Isprekidana, nakrivljena, očajna kao probušeni krovovi
koje šiba dim dok vatra jedno doba pretvara u pepeo.
Koraci lome smrznutu travu, ravnaju zaleđeno blato,
stružu inje sa korova koji se jedino veseli pustoši.

Napeti metal, zvuk vode u čuturici, stenje koža vojničke čizme.
Okovratnik grebe šiju, tijelo se znoji pod džemperom,
ruke se crvene dok ih grize studen.
U daljini, staza će stati kad najmlađi progovore.

Vjetar nosi tuđe zastave, a magla skriva sumnju koja tinja u strancima.
Nemaju hrabrosti djecu pogledati u oči. Očevi su im razapeti na zemlji.
Izvrnutih džepova ostaju nagi.

Gol je ostao i grad. Počiva na mrtvima koji su ga zidali,
a kad ih iskopamo prepoznat ćemo ih po žuljevima i hrapavim dlanovima.

U ulici grada Vukovara vjetar je prevrnuo lampione.

Fotografija: Damir Glibušić (Jutarnji list)