Bijele oči

30.10.2006.



Kad bi bijele oči bile već toliko blizu da je bila potpuno uvjerena kako u njima ne postoji ni najmanjeg traga zjenice, baš tada bi se probudila.
Grabila je spavaćicu na prsima, jer nikako nije mogla dovoljno snažno udahnuti da odbaci težinu u plućima.
Duga sjeda kosa bila je pri vrhovima slijepljena u znojne pramenove, a njeno staro srce je toliko lupalo da joj se cijeli torzo jedva primjetno trzao kad bi se uspravila u krevetu.

Snovi su bili sve češći kako je bila starija, a što je više rođendana prolazilo, sjećanja na prošlost sve su više dobivala na mirisu i okusu.
Onog trenutka kad bi zaspala, stotine ljudi u prugastoj odjeći, kretalo se u tami prema njoj. Vrlo polako, neki su puzali, neki šepali, a neki se približavali četveronoške. Neki su držali starce pod ruku, a neki su za sobom povlačili djecu. Nije bježala, samo je promatrala kako neumorno izranjaju iz tame, i grabe prema njoj.
Stotine bijelih očiju i nijemih lica.
Do nje bi uvijek prvi stigli oni koji su puzali. Zgrabili bi je za gležnjeve i onda se polako rukama povukli na njen struk. Tada bi već lagano pokleknula pod pritiskom tih žilavih tijela, a onda se prevalila na laktove. Sekundu kasnije, bijele oči već su plazile prema njenim prsima, i čim bi joj se unijele u lice, izranjala je iz tog sna kao ronioc koji je krivo procjenio svoje mogućnosti.
Lamatala je rukama i nogama dok nije sa sebe stresla i posljednje tragove sna i shvatila da je u sobi ipak sama.

***

Šumsku stazu osvjetljavao je samo snop iz velike ručne svjetiljke, a jedini zvuk koji se probijao izmaglicu rane zime bio je šum lišća po kojem je gazilo deset djevojaka. Hodale su u koloni, i svaka je rukom ispod brade čvrsto stisnula okovratnik kaputa. Bila je na začelju pa svjetlo nije dopiralo do nje, i pognute glave pratila je cipele djevojke ispred sebe. Hodale su već 15 minuta kad je ispred njih na sjekirama očišćenom proplanku izronio mlako osvjetljeni ulaz u betonsko zdanje. Tamo ga je prvi put upoznala i ostala s njim naredne četiri godine.

***
Znala je da više neće moći zaspati, a njeno znojno tijelo stresla je hladoća kao da se opet nalazi u toj šumi, prije 50 godina. Nikad neće zaboraviti prvi susret s njegovim očima. Kad je nakon ledene šume ušla u njegovu sobu, činile su se toliko toplima, da je to odmah smirilo njezinu tremu i nervozu zbog koje je joj je trebalo nekoliko sekundi da mu odgovori kako se zove i iz kojeg je grada.
Skuhala je čaj i promatrala osvjetljenu ulicu uz male gutljaje iz tople šalice. Razmišljala je kako nije imala pojma koliko će joj ta noć u šumi promjeniti život. Koliko je taj čovjek uspio promjenti sve živote i svijest ljudi.

***
Pisma je uvijek diktirao. Polako, smirenog glasa, kao da drži propovijed. Uvijek su bila osobne naravi, nikad službena. Sjedio bi u naslonjaču, prekriženih nogu, uvijek u dugim hlačama, bez obzira na doba godine, jer se sramio svojih bijelih koljena. Riječi je smišljao dok je gladio svojeg psa koji je slijepo slušao svaki njegov mig. Ona i kolegica su uvijek ručale ili večerale s njim, izmjenivši koju rečenicu o proteklom danu, ali uglavnom u tišini. Objed nikad nije završio a da ne pohvali kuharicu. O svojim idealima i snovima, koji su joj se činili da će prostrijeti raj na zemlji, pričao je samo u uredu. Svi su znali da se želi odmoriti dok jede.
Kako je samo naivna bila.

***
Ulice nikad nisu spavale. U usporedbi s vremenom kada je tipkala diktate i u tišini jela u njegovu društvu, bila je uvjerena da se nisu promjenili samo ljudi, već da i asfalt, svjetla ulice, i nebo iznad velegrada izgledaju drugačije. Čak i golubovi sad čudno lete.
Nije prošao dan, jutro ili večer bez da se silina krivnje ne slijeva u grudu odmah ispod njenog grkljana. I zatim kao da je ta gruda puštala suze i blokirala sve zvukove jecanja. Nije grčila lice, nije krivila usta. Plakala je kao da plače njena ljuska, a ne duša.
Navuče razmaknute zavjese, odloži praznu šalicu, i sjedne za stol. Upali malu lampu, iz ladice izvuče debelu fasciklu i otovori je. Duboko, duboko udahne.
Kako je samo naivna bila.

***
I kada je ljudima bilo teško, i kada su se pojavile prve naznake sumnje, vjerovali su u njega. Ona je za svojim pisaćim strojem promatrala i slušala kako im i što govori.

- Ne razmišljajte o tome što treba učiniti. Niti se zbog toga grizite. Ja preuzimam svu odgovornost. Uvijek. Za svakog - često je znao poručiti u slušalicu.

Kakav čovjek, kakva snaga, kakva žrtva, sjajile su tada njene oči. Bio je vrlo strog preko telefona.

- Gdje smo ono stali - upitao je nakon što je spustio slušalicu. Opet je imao glas propovjednika, a ne čovjeka koji želi promijeniti svijet.
- Odanost i hrabrost je zadnje što sam otipkala - odgovorila je.
- Dobro. Novi red molim vas... - napomene, prekriži noge i spusti ruku na leđa psa koji se ispružio pored njegovih cipela.

Svjetlo u sobi na trenutak je zatitralo.

***
Brzo je listala kroz gomilu posloženih papira, već požutjelih iako su bili zaštićeni debelim kožnim koricama. Pronašla je što je tražila. Sjećala se i najmanjeg detalja te noći kad je tipkala ovaj diktat.

Odanost i hrabrost.

Koliko su joj te večeri ove riječi izgledale pune smisla. Kao da su bile izmišljene za tog čovjeka i taj trenutak.
U rukama je držala papir koji bi je učinio vjerojatno jednom od najbogatijih žena u zemlji. Ali je u stvari bila toliko siromašna, da nije bilo tog novca koji bi mogao rastopiti grudu koja je prtiskala njeno grlo. Niti otjerati one bijele oči nazad u tamu. Digne se, i iz kuhinje donese veliki metalni pladanj. Položi papir na tacnu, zapali cigaretu, i plamen upaljača prinese rubu dokumenta.
Vatra osvjetli staračke pjege na njenim rukama.

Plamen je već počeo zahvaćati orla raširenih krila na vrhu dokumenta, i ona baci posljednji pogled na potpis i sedam redaka koji će se pretvoriti u pepeo:

Kunem se Tebi, Adolfe Hitleru
Kao vođi i kancelaru njemačkog Reicha,
Na odanost i hrabrost.
Prisežem Tebi i nadređenima,
Koje ćeš Ti imenovati,
Na poslušnost do smrti.
Tako mi Bog pomogao.

SS prisega

Obala teče

26.10.2006.



Izmislio je jednu malu igru koja bi ga uvijek smirila i odagnala mu sve ostale misli iz glave. Stajao bi ispred prozora i promatrao rijeku. Nakon par minuta koncentracije, uspio se uvjeriti da rijeka stoji, a da pored nje teče obala, krošnje i njegova kuća. Prizvao bi u noge osjećaj vožnje pokretnim stepenicama i tada bi ustinu klizio uz rijeku.

Studeni je počeo, i preko noći već je pao prvi snijeg. Znao je da će njegovi tragovi biti prvi koje će otkriti svjetlo dana. Maskirna odora koju je odjenuo još je imala miris svježeg pranja.

Voda je ključala. Miris kave ispunio je kuhinju kad je umješao četiri žličice, i na stol postavio dvije šalice. Bio je siguran da će se ona probuditi za pet minuta. Čim se kava slegnula osjetio ju je kako ga promatra.

- Dobro jutro – pozdravi je okrenut leđima.
- Dugo nisi mogao zaspati – odgovori ona.
- Nisam ni spavao.
- Kamo vas šalju?
- Rekao sam ti već. Bolje je da ne znaš.
- Kako se rastajemo? Bez pozdrava ili...

Nije joj odgovorio, a ona više nije pitala. Sjeli su i u tišini popili kavu. Nabujala rijeka šumila je dok je pored nje tekla obala.
Otpije posljednji srk i šalicu odloži u sudoper. Popravi opasač, malo ga zategne, i dohvati maskirnu jaknu sa vješalice. Ona ga je cijelo vrijeme promatrala i čekala.

Okrene se prema njoj. Gledao ju je neko vrijeme, a ona je buljila u šalicu. Srce joj je lupalo, a on osjeti kako se zemlja kreće.

Priđe, malo joj podigne bradu i poljubi je u čelo. Približi usne njenom uhu i nešto šapne. Zatim se okrene, dohvati automat sa stolića u hodniku i zatvori vrata iza sebe.
Nije čuo kad je rekla zbogom.

Dok je stajao pod nadstrešnicom, upije miris ledene noći koliko god su mu pluća dopuštala. Bio je jedan od prvih ljudi koji je te godine vidio snijeg. Na pamet mu padnu stihovi pjesme za koju se ne sjeća kad ju je čuo.

Vani je hladno, vani je tama,
Budi hrabra kad ostaneš sama.


Nasmješi se. Uvijek je bio patetičan pred zoru. Popravi beretku, a snijeg zaškripi pod njegovim cokulama. Bio je suh kao i nada da će se vratiti.

U daljini, nebo se bljeskalo iznad Vukovara.

U kadi

24.10.2006.



- Patrik, ajde da te okupam.
- Tata, ali ne moramo kosu oprati.
- Znaš da moramo.
- Ne treba, sam sam je oprao.
- A što ću reći mami kad me pita jesam li ti oprao kosu?
- Pa nemoj joj reći.
- Ne?
- Ne. Znaš kakve su ženske.

Trubač

19.10.2006.



Cijelo selo moglo se sakriti ispod dlana ispružene ruke, kad bi se tako s pogledom igrao netko tko se popeo na jedan od dva brijega iznad tih tridesetak kuća.

Ma kako su samo ti bregovi zeleni bili, čak i svježi snijeg na njima nije se mogao bljeskati u punom sjaju. A u proljeće, kleli su se prolaznici, samo ako si minutu gledao u bregove, cijeli svijet činio ti se zelenim, sve dok se ne počne spuštati sumrak, kada i inače boje počnu blijediti...

Baš u to doba, negdje u vrijeme kad prve kokoši idu na spavanje, a horizont samo što nije usisao i posljednje tragove sunca, pogled je bio najljepši. Svatko tko je to doživio, pričao je poslije kako nije imao hrabrosti izustiti niti riječi, dok je s vrha gledao kako svjetlo polako titra po zelenim padinama. Dok se odsjaj prelijevao po travi, izgledao je kao površina otopljenog zlata koje još vrije.

I zatim bi, vrlo kratko, ma kraće od jutarnjeg zvona, selo bilo u sjeni, a vrhovi bregova i dalje okupani 24-karatnim svjetlom, kao kupole stražarnica koje čuvaju usnule seljane.

Pričali su seljani da je jednom davno to sve bio jedan brijeg, i da se zatim samo jednoga jutra iz njegova trbuha probio potok. Hladan i proziran kao oči šumske vile. Brijeg je polako popuštao pod njegovom studeni, kao da ga plug ore, i potok je sve više propadao dok nije udario u stijene. Sad se svako malo pjeni dok se prevalja preko njih, i onda se spušta ravno u selo koje je prepolovio. Nastala su tako dva brijega, skoro ista, jedan je malčice nabijeniji, ali su oba zaobljena kao obrazi zdravog djeteta.

Jednom je netko rekao da ga podjećaju na guzove krojačice koja živi u predzadnjoj kući, odmah uz potok. I stvarno, kad bi ona malo brže koračala, oni su poskakivali kao ti isti bregovi kad se na njima promatra igra sjena dok su se razbijale o padine nad kojima je vjetar gonio oblake.

Točno prije sredine sela potok je, naglo, poput gnjurca, zaranjao opet pod zemlju i prolazio ispod okruglog trga, na kojem su se seljani dosjetili sagraditi bunar. Nije se trebalo približiti ni na deset koraka od bunara, a već bi se čuo šum potoka iz njegove utrobe, kao da će svaki tren pjena preliti preko ruba.

Upravo je na tom bunaru, svakoga jutra, zastao seoski kolar da popije malo vode, prije nego što sa sjekirom na ramenu ne otpješači u šumu na suprotnoj strani sela. Prislonio bi sjekiru na kameni obruč i rukama debelim kao debla koje svaki dan lomi, ukrao u kanti dio potoka s dna.
Kad bi se napio, stresao bi glavom da otjera hladnoću iz grla, i zatim mokrim rukama protrljao šiju. Dograbio je opet sjekiru, svalio je na rame i krenuo dalje prema šumi.
U stopu ga je pratio njegov sinčić, po ljeti uvijek bosonog, prekratkih lanenih hlača i posivjele košulje koju je ujutro često znao obući naopako. Njegov je zadatak bio nositi malu torbu s kruhom i sušenim mesom, i veliku bocu koju je njegov otac također svakog jutra punio u središnjem bunaru. Na putu je razigran cijelo vrijeme skakutao kao da se pod njim prostire žeravica, a ne mekani šumski pokrov.

Živjeli su u kući iz koje je pucao najljepši pogled na bregove, ali daleko od toga da je bila najljepša u selu. Ali, ako je nešto valjalo na njoj, to je onda bila stolarija. Uvijek sjajna, uvijek mirisna i čvrsta kao da je takva izrasla iz zemlje, umjesto da ju je natapao znoj s kolarova čela.

Majka je izdahnula kad je dječak tek prohodao. Odnijela ju sušica. Sjeća se kolar koliko je bio umoran dok joj je tesao lijes jer noćima nije mogao zaspati. Djelom od tuge, ali uglavnom zbog tišine teške kao njegova umorna glava, jer se bio navikao da tone u san uz zvukove ženina kašlja, ponekad toliko neumornog da mu se činilo kako joj se, osim krvi, i duša prosipa po jastuku.

Pokušao je, želio sinu usaditi uspomenu na majku, ali što mu je od nje ostalo? Isprana spavaćica izbodena blijedim kapima krvi, još bljeđa fotografija njih dvoje s bebom u naručju i četka za kosu na ormariću uz krevet koju se već godinama nije usudio pomaknuti. Jedini pravi i prašnjavi podsjetnik na sretne dane.
Tuga bi ga stresla kao groznica kad bi mu sin rekao da se sjeća kašlja, ali ne i majčina lica. A bio je pljunuta slika svoje majke. Prodornih, velikih očiju koje nije mogao ispuniti niti odraz cijelog svijeta. Crne, guste kose, tvrđe od čičaka koje bi mu otac čupao iz hlača kad bi se vratili iz šume. No na ženu bi ga najviše podsjećao kad bi se naljutio. Prekrižio bi tada ruke, namrštio obrve i malo nagnuo glavu na desno. Sjeća se kolar da bi u tim trenucima ženu poljubio u taj ponuđeni obraz, i dobio osmijeh. I sin mu je tada sve opraštao.

No, vrijeme je pokazalo kako ispod te ljepote koju je naslijedio od majke nije bilo previše pameti. Nikako nije sam mogao vezati uzice na cipelama (zato je i ljeti trčkarao bos), teško je pamtio što ga je otac učio o tesanju drva, a slova je teško sricao, kao da se bori sa zalogajem koji mu je zapeo u grlu.

Međutim, izgledalo je kao da se glazba rodila baš u njemu. Nije bilo te melodije, te pjesme ili fućkanja koje njegov sinčić nije iz prve ponovio. Kad bi sjekao drva u šumi, sin bi često zapjevao, a u stolarovoj glavi bljeskale bi tada slike njegove žene koja sjedi pred ogledalom i četkom prolazi kroz svoju kosu. I ona je tada pjevala.
Kad bi se krošnjama probio taj dječji glas, slavuji nisu šutjeli, već bi sve glasnije počeli pjevati kao da iz ljubomore pokušavaju nadglasati tonove koje je ispuštalo grlo tog dječaka. A otac, otac bi onom sjekirom zamahnuo u drvo snagom koju ni njegove ručerde nikako ne mogu stvoriti. Pjesma bi stala kad bi se drvo počelo prevaljati, bio je to trenutak kada dječak širom otvorenih očiju promatra visoki hrast kako umire prije nego što će tresnuti o tlo. Nakon toga uvijek je sanjao oca kako se bori protiv divova u dalekoj zemlji.

Jednog je dana kolar, umjesto novca, posao naplatio sa 20 jaja, jednom šunkom i malom prašnjavom trubom. Hranu je posložio u ostavu, a trubu izglancao i dao je sinu. Igračaka je ionako bilo malo, samo one koje bi kolar istesao od ostataka drva.

Dječaku se truba isprva činila teškom i skliskom. Proučavao je njene savijene cijevi i slijedio ih pogledom koji bi se zatim izgubio u vrhu koji se pretvarao u veliko uho. Ali kako su prolazili dani, sve se više navikavao na nju, sve dok je jednog popodneva nije prislonio na usta. I od tada se od nje nije razdvajao. Privezao je na nju i dio konopa, da mu ne smeta u rukama dok oca prati u šumu. Očaran je bio tonovima koje je drhteći ispuštala truba. Sve je isprobao, kako stvarati piskutave, a kako duboke tonove, koji su ga podsjećali na grleni smijeh njegova oca. U nekoliko mjeseci pretrpio je i bolne jagodice i žuljeve na usnama.

I onda je zasvirao.

Tog jutra otac je sklapao novu bačvu, i dok je nabijao metalni obruč, čekić je zastao u zraku kad je iz kuće začuo zvuk trube. Ukipio se, a onako prekriven sjenom, kao da se pretvorio u radnički spomenik.

Bila je to melodija koju nikad do sada nije čuo, i nije ostajala u ušima, probijala se duboko, u grudi, pa zatim i još dublje. Ipak, činila mu se toliko poznatom, kao da se cijeli život budi uz nju. Na trenutak je pomislio da se njegov sin pretvorio u tonove i pripovijeda mu onako kako niti jedna riječ to ne može.

Nečujnim koracima ušao je u kuću, stao pred vratima sobe i rukom se naslonio na zid. Njegov sin sjedio je na krevetu presavijenih nogu, i sklopljenih očiju prebirao po tipkama. Iako su se zvukovi odbijali od zidova sobe, niti jedan se nije činio preglasnim ili pretihim, klizili su kao sjene kad bi s fenjerom netko prošao ispred prozora.

Samo je tjedan dana trebalo da cijelo selo zavoli svirku tog dječaka. Svaki dan rađala se nova melodija, i to takvom lakoćom da su stari seoski svirači prestali pozdravljati njegova oca. Ali su mu se zato svi drugi uvijek smješili, tapšali ga po ramenu i po njemu često sinu slali kolače. Ponosnijeg oca nije bilo.

A dječaka i njegovu trubu svi su htjeli čuti. Dok je svirao, virili bi pogrbljeni kroz prozore, nalukavali se preko ograde, a oni najhrabriji sjeli bi na klupu u dvorište i slušali.

Jednog se dana dječak s trubom popeo na vrh brijega, onog nabijenijeg. S njega se prostirao najbolji pogled na selo, a s desne strane potok su skrivale grane lješnjaka, i zatomile njegov šum.

Kratko je promatrao selo, a zatim sjeo i zasvirao.

Melodija je brže od potoka potekla niz padinu i kao težak dim nadvila se nad selo, prodirala pod sve nadstrešnice, pod krovove, u sva dvorišta i štale. Tog trenutka cijelo je selo stalo, svatko je u čudu podigao glavu i nijemo slušao. I onda, kad su shvatili, nije bilo čovjeka koji se nije osmjehnuo. Mnogo si ostavili sve što su radili, izašli su na trg i pogledali prema brijegu. Tek kad su stavili dlan nad obrve, pogled im je uspio probiti blještavilo sunca, i ugledali su malog dječaka kako sjedi na vrhu i svira.
Dok se suton promaljao iza njihovih leđa, dječakova truba sjajila se u njegovim rukama, jedna jedina najsvjetlija točka iz koje je curila melodija. Onog trenutka kad je sunce povuklo i posljednji krak svjetla, a odsjaj utrnuo, zašutjela je i truba.

Od toga dana nadalje, dječak je na brijegu svirao svaki dan. Počinjao je kad bi sunce spuštajući se probijalo krošnje, a završio kad bi ga šuma cijelog progutala.

Prolaznici su prenijeli glas o malom sviraču, a oni koji nisu znali za njega, protrljali bi oči kad bi ga prvi put vidjeli na brijegu. Počeli su se ljudi slijevati u selo, sve više i više. Dolazili su vidjeti i slušati malog trubadura, sutonskog svirača, kako su ga počeli zvati. I odjednom selo se proslavilo.

Jednog jesenskog jutra, kad je magla prvi put zavijugala podnožjima stabala, iz šume se vratio samo dječak. Izronio je iz nje, tih, pognute glave i odvezanih cipela, koje je ujutro sam loše vezao. Prišao je prvom čovjeku kojeg je vidio.

Oca su mu pronašli pod hrastom koji ga je prevario. Krenuo je da se prevali nadesno, ali, kao da se u posljednjem trenutku predomislio, svalio se nalijevo, dok kolar nije gledao.

Prvi put u selu lijes je morao napraviti netko drugi.

Ali, i toga dana, kada je gledao kako mu oca zakapaju u lijesu neravnih rubova, dječak je svirao, sve do onog kratkog trenutka, ma kraćeg od jutarnjeg zvona, kada s vrha brijega isčeznu posljednji tragovi uzavrelog zlata.

Dječak nikad nje bio sam, nikada gladan, nikada žedan. Kuća nikad nije bila prazna. Seljani su se brinuli za njega, grlili ga, gladili po kosi, odijevali, čistili.
Postao je sin svih njih. Voljeli su ga iskreno, puno više nego što su ga žalili.
Kako i ne bi kad su svaki dan lakše radili znajući da će u suton s brijega začuti njegovu trubu, njegove melodije koje su im tjerale osmijeh na lice, napravile od njih bolje ljude. Iskrenije i zadovoljnije. Muževi su češće ljubili svoje žene, žene pjevušile dok su kuhale, djedovi u prolazu lupkali bake po guzama.
I sad, kad je dječak ostao sam, bili su spremni vratiti mu sve što im je poklonio.

A on, sve viši, ali i sve tiši, svakog je dana i dalje odlazio u šumu. Nekad bos, nekad otpetljanih vezica i naopako odjevene košulje. Prije toga, uvijek bi zastao kod bunara i popio malo vode. U kući osim četke više nitko nije dirao ni sjekiru zabijenu u dvorištu.

Počeli su pričati seljani kako su dječakove oči postajale plitke, a odraz svijeta u njima mutan. Neki su naglas pričali da su to vidjeli i dok je svirao, iako je tada sklapao oči. A svirao je sve tužnije. Što su se seljani više trudili oko njega, melodija je postajala sjetnija.
Kao da note, čim ugledaju sunce i zelenilo bregova, venu i padaju na tlo poput ispucalog lišća.

Jednog su jutra pronašli trubu ostavljenu na bunaru. Nikad više nisu vidjeli dječaka, ali, osim četke i sjekire, i truba još danas tamo stoji.

Noć je mirisala na snijeg

17.10.2006.



Čim je zakoračio pod otvoreno nebo, duboko je udahnuo. Noć je mirisala na snijeg, a tama na obzoru poprimila je nijansu marelice.
Sjaj uličnih svjetiljki raspršivala je vlaga u zraku. Zagledao se u desetke svjetala i zaškiljio. Zabavljalo ga je kako tada oko sjaja izbiju krakovi. U tom trenutku bio je okružen malim uličnim zvijezdama od kojih se asfalt sjajio kao svileni stoljnjak.
Iz unutrašnjosti kaputa izvadi cigarete i jednu stavi među usne. Posljednja.
Sranje, pomisli, i zgužva kutiju. Spremi je u džep dok ne naiđe na koš za smeće. Podigne okovratnik i uputi se niz ulicu.

Kasna jesen bila mu je najdraže doba godine. Veselila ga je najava ledenih jutara, studenih večeri. Oduševljavao ga je prvi snijeg koji ublaži oštre konture Grada. Rubovi postaju zaobljeni, automobili okrugli, ceste široke. Cijeli kvartovi omotani u bijelo: netko ih je vlažne i mljackave uvaljao u brašno. Drveće potišteno pod težinom snijega kao strašila kojima je neko dozvolio da spuste umorne ruke i sada iznenada privlače ljepotom.

Često ovako znaju prošetati. Grad i on. Malo i popričaju, iskreno, tiho, kao umorni i oznojeni ljubavnici. Ove noći Grad mu je pripovijedao o zaboravljenom groblju, o maloj parceli prepolovljenoj utabanom stazom prekrivenom jarkocrvenim lišćem koje je drvored stresao sa sebe. Skrivalo se odmah preko ceste, iza gustog grmlja čije je boje mogao shvatiti samo netko tko zna da njegove grane predstavljaju granicu između živih i mrtvih. Kada bi sunce namjerniku, koji stoji na uskom ulazu, udaralo u leđa, njegova bi sjena padala točno po sredini polukružnog pohabanog kamena. Slika je podsjećala na sunčani sat. No ulaz je bio na zapadu, pa bi se namjerniku učinilo da je uranio na mjesto gdje se ne pita za vrijeme.
Samo par koraka od vrha kamena, kao da je iz zemlje iznikla, počinjala je utabana staza. Onako išarana sjenama debala, više je sličila na goleme položene ljestve.
Na groblju nije bilo drugih staza, s obje strane tekla je trava iz koje su niknuli kameni spomenici i mršavi križevi. Dvadesetak njih i jedna mala čistina koja tek čeka svoj kamen.
Natpise na većini vrijeme je izbrisalo, ostali su samo ožiljci, tragovi nemilog šibanja kiše i fijukanja vjetra.
Grad se više nije sjećao tko su ljudi pokopani pod njegovom zemljom. A ipak nije dozvoljavao da se buka njegove utrobe prevali preko grmlja.

Grad mu je pričao kako je danas na tom groblju promatrao ženu sijede kose, odjevenu u crno, kako pogrbljena čisti grob. Prstima je počupala travu tako da niti jedna vlat više ne dodiruje kamen. Suho lišće pomela je na kup i natisnula ga u vrećicu. Svakih pola minute ispravila bi se, uhvatila dah i pričekala da višak krvi ode iz glave. Zatim je vodom polila kamenu ploču, kleknula i s obje ispružene ruke počela trljati. Dijelovi prstiju koji su držali četku pobijelili su joj od grčevitog stiska.

Grad mu se povjerio da je tada osjetio njenu potrebu da dodiruje hladni kamen, da ga nemilice trlja. Kao da želi opipati svoje uspomene, nadajući se da će ih osjetiti preko hrapave površine. Starica je u tom trenu bila najbliže svojoj prošlosti, od koje je dijeli granica utjelovljena u isklesanoj ploči. Bliže od toga nije mogla prići. Barem ne još.

Kada je završila, polila je vodom ruke, istrljala ih i obrisala krpom. Sjela je ispred groba na malu, sklopivu stolicu i promrzlim rukama navukla preko koljena rub haljine više nego što je on to dopuštao. Učahurila je šake u krilu i umirila se. Nakon desetak minuta, ustala je upirući se o koljena, izravnala crnu vestu, pokupila stvari, polako odšetala prema ulazu kao da se opire želji za osvrtanjem.

Priznao mu je Grad kako je poslije provirio i kroz prozor njene kuće. Kroz malčice odmaknute zastore promatrao ju je kako prilazi bijelom štednjaku i priprema kavu. Gumene čizme zamijenila je crnim šlapama koje je zbog oteknutih zglobova vukla po podu. Sa šalicom iz koje se pušilo, sjela je u naslonjač i na koljenima prelistavala stare albume i prstom prelazila preko požutjelih fotografija.

Grad je završio s pričom.

Iz tišine ga je prenio nagli nalet vjetra koji je na pločnik ispred njega nasuo lišće. Bio je izvan dohvata svjetiljke, pa mu se učinilo kao da se sjena razbila na komade. Osjetio je da grad čeka reakciju.

- Zašto si mi to ispričao - upita.
- Htio sam ti pokazati koji mi ljudi nedostaju.
- Ne razumijem.
- Vidiš, ova starica je na tom groblju svaki dan.
- I?
- Kad završi posao, sjedne malo i predahne. Prisjeća se.
- I dalje mi nije jasno.
- Ona se svaki dan pred tim grobom vraća u svoju mladost kada je sa suprugom šetala mojim ulicama. Prštala je od sreće. U svakoj njenoj uspomeni sam i ja. U njoj i dalje gori ljubav prema meni. Ona i dalje voli svoj Grad. Svaki park u kojem su se poljubili, paviljon u kojem ju je zaprosio, prolaz u kojem se pripijala uz njegovo tijelo. S uspomenama pokopanim ispod te ploče živi i ljubav prema meni.

Bilo mu je jasno. Kvrgave ruke te starice predstavljale su ono što je polako počelo umirati u Gradu. Poštovanje prema zdanju koje on predstavlja. Prema svim ljudima koji su sazidali njegov duh.

Noć se već probila duboko u sebe. Tabani su mu bili hladni, a grad se spremao na počinak. Bilo je toliko tiho da je mogao čuti sklopku koja je mijenjala boje na semaforu. Ubrzao je korak tako da je prolazio kroz paru koju je ostavljao njegov dah.

Zamislio je staricu koja je oprala ruke, navukla spavaćicu i zaspala u naslonjaču s rastvorenim albumom. Prije toga pripremila je torbe za odlazak na groblje i ostavila ih kod vrata. Odmah do crnog kaputa s kojeg je nešto prije očistila tragove blata.

Zastane na trenutak i osvrne se. Osjetio je kako zgrade tiho dišu, a grad se opušta i tone u san gust kao magla u kojoj se rastapao pločnik pod njegovim nogama. U daljini je nazirao niz uličnih svjetala. Opet zaškilji i nasmiješi se.

Znao je da ga Grad voli kao ispijenu kurvu: dovoljno pijan od taštine u njemu je Grad prepoznavao odanost izdresiranu očajem.

Posegne u džep i napipa zgužvanu kutiju cigareta.
Sranje, pomisli i odšeta u noć.

Ispovijest

12.10.2006.



- Kako je bilo u vrtiću?
- Dobro.
- Što ste radili?
- Igrali smo se… Tata, znaš kaj?
- Kaj?
- Leon me udario.
- Udario?
- Da. U leđa.
- Kada? Danas?
- Ne.
- Jučer?
- Ne.
- Nego?
- Sutra.

Opravdanje za Njega

10.10.2006.



- Bog uzima uvijek s razlogom.

Kad je čuo tu rečenicu rasprsnuo mu se mozak, a bijes ga je sunuo na noge. Unio joj se u lice.

- Kučko glupa, o ti jedna glupa kučko. I kada nema odgovora, mora ga biti. Jedan razlog. Navedi mi jedan jedini jebeni razlog zbog kojeg bi nam Bog uzeo dijete. Svake nedjelje smo tamo. Moliš mu se svaki dan. Milostiv? Milostiv moj kurac. On je opako, zlo dijete koje gazi kukce iz čistog zadovoljstva. Kažnjava ih bez razloga.

- Ne govori tako o Njemu, molim te.

Gledao ju je u oči. Vidio je u njima strah od riječi koje je izgovorio o Njemu. Ne, to nije bio strah. Bila je prestravljena. I u ovom trenutku, u kojem moraju preživjeti spoznaju da im je sin mrtav, ona razmišlja o božjem bontonu. Protresao se od jada.

- Evo ti sad tog tvog Boga. Tvoje utjehe. Moli se Njemu da prođe bol, otiđi pred oltar i plači pred nogama tog krvnika.

Svalio se na kauč i zaridao. Plakao je zbog sina, ali i od nemoći jer nije mogao shvatiti. Mogao ga je smiriti jedino odgovor koji mu nitko nije mogao dati.
Prišla mu je polako, ispružene ruke kao da želi pogladiti ranjenu zvijer. Sjela je do njega, zabila mu lice u rame.

- Molim te, nemoj Ga se odreknuti. Dobit ćeš svoj odgovor. Što ti srce govori?

- Srce mi govori da sam prvi čovjek na svijetu kojeg je On odgurnuo. Odvalio mi šamar. Oteo mi moju krv i meso, bacio ih u zemlju i zakucao čavlima. Ženo, osjećam se kao eksperiment, osjećam Njegov radoznali pogled, kako promatra da vidi što će biti kada učini nešto što nema razloga. Želi vidjeti hoćemo li mi pronaći neko opravdanje za Njega.

- On od nas ne traži opravdanje. Traži samo da Ga pustimo u sebe. Zagrlimo i vjerujemo u Njega. I ne sumnjamo. Ako je odlučio uzeti nam sina, onda je to učinio samo zbog njega. Iz ljubavi prema njemu. Dok mu još bolest nije počela izjedati dušu.

Položila mu je ruku na vrat. Osjetila je kako mu koža gori. Kako se trese. Kad bi samo uspio shvatiti, razumijeti. Pročitati njene misli. Bol za sinom bila bi odmah lakša. Utjeha bi mu legla na grudi.

- Ti znaš da bi mu On pomogao da je tako trebalo biti. Možda nismo dovoljno otvorili srce. Možda smo bili preslabi da bi prodrijeli do Njega – tiho je rekla.

- Trebali smo zvati doktora. Lijekovi bi mu pomogli. Molili smo se tri dana uz krevet. I kad nas je dijete molilo da mu pomognemo, Boga smo glasnije zazivali. Ja nisam ništa čuo. Nije odgovorio. Napustio nas je. Lijekovi bi pomogli – odmaknuo se od nje.

- Ne govori tako. Znaš da je jedini pravi lijek Njegova snaga, vjera u Njega. Njegov dah može prihvatiti samo čisto tijelo. Ono koje vjeruje. Otići ćeš u pakao.

Dignuo se na noge, odšetao do prozora i zagledao se van. Kiša je bubnjala po staklu u ritmu glavobolje. Tragovi koje su ostavljale kapi cijedile su se po njegovom odrazu. Tamna silueta na kojoj se ne raspoznaju oči. Okrene se.

- Shvati ženo jadna, da sam već u paklu. Ako postoji gori pakao od ovoga, ako je On sposoban stvoriti nešto užasnije od ovog, onda se Boga treba samo bojati – reče.

Protrlja vrat kao da nema zraka, strgne svećenički kolar i baci ga u kut. Zatim ode da se više nikad ne vrati.

Poželi kišu

08.10.2006.



Sjeo je na vrh brežuljka i naslonio se na lijevu ruku.

Desna ga nije baš slušala, tek je prije par minuta prestala krvariti, a rana od šrapnela počela je gorjeti. Nije bio toliko umoran koliko se više osjećao mamurnim. Tijelo se polako oslobađalo od adrenalina.

Pred njim se prostirala visoravan išarana rovovima, jamama, žicama i tijelima poginulih. One ranjene odmah je prepoznao jer ne zovu u pomoć nego dižu ruku u zrak kao odlikaš u učionici. Smrdilo je po blatu i barutu, a u ušima mu je još zujalo.

Preostali vojnici skupili su se na rubu šume, zamatali rane ili izvaljeni pod krošnjama ispijali vodu iz čuturica. Netko je zapalio vatru, ali nitko nije znao što sada, kad je sve gotovo. Kud s mrtvima. Naviknuti da drugi misle za njih, nije im ni na kraju pameti bilo da nešto poduzmu bez zapovijedi. Samo je jedan sa strane i dalje neumorno lamatao zastavom, kao da će svaki čas iz šume izroniti neki mladenci.

Do sada je čuo priče, ali je danas prvi put vidio kako se uistinu umire. Uz skvičanje, plakanje, jaukanje i zazivanje majke. Nekoliko vojnika hodalo je bojištem i zabadalo bajunete u preživjele koji nisu nosili njihove boje. Ubijali su ležerno, ubadajući kao da skupljaju papiriće šetajući parkom.

Tijela oko njega bila su razbacana u najčudnijim pozama. Kao da su smrznuti, a ne probodeni ili prostrijeljeni. Jedan je klečao čelom priljepljenim uz zemlju. To ga je podsjetilo na slike iz džamije koju je prije nekoliko mjeseci vidio u novinama.
Drugi je, izvaljen na leđima, s obje ukočene ruke grčevito držao čizmu na prsima. U njoj je bio i ostatak njegove noge.

Različiti tipovi, različite smrti, sinulo mu je. Odmah pomisli na nekoliko vojnika koje je dobro poznavao i pokuša zamisliti kako bi oni umirali. Ako već nisu.

Na cijelom polju najviše su se isticale košulje koje su otkrivali razderani, spaljeni ili otkopčani vojnički kaputi. Bijele. Uvijek čiste, vojska je inzistirala. Na trenutak mu se učini da gleda polje na kojem se tope krpe snijega. Zato bitke izgledaju krvavije ako pada snijeg, sjetio se što je govorio stari koji je prodavao kestenje ispred bolnice gdje je liječio izranjavane tabane.

Jato svraka kružilo je nad blatnjavim lešinama spuštajući se i dižući kao jeftini vrtuljak sa sajma. Začudi se kako su neki mislili da dolaze kopati oči poginulima, a oni priglupi da odnose duše.
Mrtvima nisu krale oči ili kljucale dušu, crne ptičurine su bile lude za ulaštenim gumbima na uniformama.
Obećao si je da će to biti jedina stvar o kojoj će pričati kad se vrati.

Nakon toga zalegne na zemlju i poželi jaku kišu.

Pakleni kvart u HDR-u

06.10.2006.


photo by 2tref

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Evo, odlučio sam napisati post koji se malo razlikuje od mojih dosadašnjih tekstova. Odnosno nije crnjak ili priča ili crtica. Recimo da je kategorija fotografija.

Već dosta dugo moj je hobi fotografija. No, moram priznati da sam tek nedavno čuo za HDR fotografiju i to iz jednog posta koji je napisao Sadistico Shy. Nije mi bilo teško, proučio sam na Internetu o čemu se radi, isprintao literaturu.
Rezultati su me naprosto oduševili. Ova fotografija je jedna od mojih prvih u HDR "tehnici".
Fotografije su toliko "realne" da se čine "nadrealnim". Princip je u biti vrlo jednostavan. HDR fotografija nastaje "spajanjem" barem tri fotografije identičnog kadra (za što vam je potreban stativ ili jaaaaako mirna ruka), koje bi se trebale razlikovati samo u duljini ekspozicije (presvijetla, normalna i pretamna). Mislim da svjetlinu fotografije nije preporučljivo mijenjati otvorom blende, jer se time mijenja i dubinska oštrina.
Evo, za primjer vam dajem tri fotografije (inače ih je pet) iz kojih je nastala ona gornja, pa prosudite sami.




Mislim da je došlo vrijeme za HDR, a fotografije ćete moći pogledati na Marlboro Man

Ali da sada ne počnem previše filozofirati o HDR fotografiji, dajem vam nekoliko linkova pa proučite:

* High dynamic range imaging
* The Future of Digital Imaging
* HDR Photography
* HDR
* Photomatix
* HDR & tone mapping

I za kraj još jedna najnovija fotka. HDR pogled sa zgrade.



Plan

05.10.2006.



- Tata, idemo u šumu.
- Sad odmah?
- Da.
- A braco? Ide i on s nama?
- On je još mali. Pojest će ga vukovi.
- Pa ja ću vas čuvati u šumi.
- Ne treba. Ti pazi na bracu. Ja imam mač.

Breza

03.10.2006.



Svaki put kad bi gazda stao na ulaz kuće, prvo je pogledao brezu. Veliku, raširenu, zdravu kao zemlja koja ga je hranila.

Nebi ni kavu skuhao, ni ženu poljubio. Svako jutro prvo je navukao čizme, zagrabio vode iz bunara i na tašte ju pio naslonjen na deblo. Zbrajao u tišini što sve treba danas učiniti, a što sutra.

- Vrag odnio tebe i tvoju brezu, znaš stari – dobacila bi mu gazdarica naginjući se nad bunar.

- Stara moja, da ova breza ima tvoju guzicu, odmah bi te ostavio – šalio se stari, naslonjen u hladu, otirući usta od hladne vode.

A hlad je bio dubok kao nebo nad bregovima podno puta. Taman kad bi sunce skočilo najviše, hlad bi pokrio sve pred ulazom u kuću. I stari bi opet bio toliko sretan, da samo što nije svaki dan trčao u selo i dovodio ljude da se hvali.

Imao je i čime, ovako zdrave i ponosne breze nije bilo sve dokle mjesni put nije sjekao glavnu cestu. A ni dalje nisu vidjeli takvoga drva, govorili su oni koji su kola tjerali sve do grada.

Kako se i ne bi tako visoko protegnula, kad je svaki dan gledala svog gazdu kako živi sve bolje, kako joj se smije dok u suton svlači čizme pored bunara. Gledala je ona kad je gazdaricu prvi put poljubio u njenoj sjeni. Sjećala se zatim i svatova, i cike i svirača, plesa i čestitki. Nije se ljutila ni kad joj je metak iz kubure probio koru. Jer i gazda je tog dana pjevao.

Poslije su u njenoj sjeni sjedila i djeca, skakala oko debla, bosa i sretna. Vriskala od sreće dok bi ih gazda naganjao oko stabla. Zatim bi umorna posjedala pored njega, a on bi im govorio kako će jednoga dana biti veliki kao njegova breza, i da u životu ima tri ljubavi: njih, staru gazdaricu i svoje drvo.

Breza je tako svakom godinom sve više širila svoju krošnju, a djeca se poženila, poudavala, i otišla. Gledalo je drvo kako se gazda savija sve više, iz dana u dan, a sjekira mu je postajala sve teža. Čizme su mu se izlizale, kosti izbile na rukama, znoj sve češće rosio čelo. Jednog dana gazdarica nije izašla iz kuće, a stari prvi puta nije u sjeni popio vode. Kad se isplakao, otišao je u selo po daske da napravi lijes i čavle da zakuca poklopac.

Radio je sve manje, a sve je više sjedio naslonjen na brezu. U početku bi se to od jutra proteglo do ručka, a zatim je pod brezom znao dočekati i noć. Dolazila bi mu djeca, nagovarala ga da ode s njima u grad.

- Ne mogu ja s vama. Što ću u gradu. Nema tamo ovakvog drva, ovakvog hlada, ovakve vode – govorio bi im.

Nakon nekog vremena nije više ni čizme mogao izuti. Pod brezom je jeo i pio, jedino ga je hladnoća tjerala u kuću da prespava.

I onda je sve prodao. Jednom bogatunu koji živi s one strane glavne ceste i za kojeg su mu rekli da je pošten čovjek i da će kuću dati sinu u ruke. I neka, treba ovdje biti netko jak, netko tko tek treba poljubiti novu gazdaricu.

Toga dana jedva je ustao iz kreveta. Posljednji put u ovoj kući. Odšetao je bos do bunara, zagrabio hladne vode i sjeo pod brezu. Nema takvog drva sve do glavnog puta, pomisli i ode po sjekiru.

Mlatio je po dnu breze i plakao, plakao i mlatio, sve dok se nije prevrnula. Zatim je po prvi put u životu sjeo pod sunce.

Novi je gazda dolazio putem. Mlad, crn kao i konj kojeg je upregnuo.

Ooooohaaa, zagrmi on, a konji stanu pred kućom.

- Gazda, jeste dobro? – skoči s kola.

- Jesam sinko.

- Pa što to s brezom učiniste – uhvati se za glavu.

- Sinko, ona nije bila na prodaju.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.