Cijelo selo moglo se sakriti ispod dlana ispružene ruke, kad bi se tako s pogledom igrao netko tko se popeo na jedan od dva brijega iznad tih tridesetak kuća.

Ma kako su samo ti bregovi zeleni bili, čak i svježi snijeg na njima nije se mogao bljeskati u punom sjaju. A u proljeće, kleli su se prolaznici, samo ako si minutu gledao u bregove, cijeli svijet činio ti se zelenim, sve dok se ne počne spuštati sumrak, kada i inače boje počnu blijediti...

Baš u to doba, negdje u vrijeme kad prve kokoši idu na spavanje, a horizont samo što nije usisao i posljednje tragove sunca, pogled je bio najljepši. Svatko tko je to doživio, pričao je poslije kako nije imao hrabrosti izustiti niti riječi, dok je s vrha gledao kako svjetlo polako titra po zelenim padinama. Dok se odsjaj prelijevao po travi, izgledao je kao površina otopljenog zlata koje još vrije.

I zatim bi, vrlo kratko, ma kraće od jutarnjeg zvona, selo bilo u sjeni, a vrhovi bregova i dalje okupani 24-karatnim svjetlom, kao kupole stražarnica koje čuvaju usnule seljane.

Pričali su seljani da je jednom davno to sve bio jedan brijeg, i da se zatim samo jednoga jutra iz njegova trbuha probio potok. Hladan i proziran kao oči šumske vile. Brijeg je polako popuštao pod njegovom studeni, kao da ga plug ore, i potok je sve više propadao dok nije udario u stijene. Sad se svako malo pjeni dok se prevalja preko njih, i onda se spušta ravno u selo koje je prepolovio. Nastala su tako dva brijega, skoro ista, jedan je malčice nabijeniji, ali su oba zaobljena kao obrazi zdravog djeteta.

Jednom je netko rekao da ga podjećaju na guzove krojačice koja živi u predzadnjoj kući, odmah uz potok. I stvarno, kad bi ona malo brže koračala, oni su poskakivali kao ti isti bregovi kad se na njima promatra igra sjena dok su se razbijale o padine nad kojima je vjetar gonio oblake.

Točno prije sredine sela potok je, naglo, poput gnjurca, zaranjao opet pod zemlju i prolazio ispod okruglog trga, na kojem su se seljani dosjetili sagraditi bunar. Nije se trebalo približiti ni na deset koraka od bunara, a već bi se čuo šum potoka iz njegove utrobe, kao da će svaki tren pjena preliti preko ruba.

Upravo je na tom bunaru, svakoga jutra, zastao seoski kolar da popije malo vode, prije nego što sa sjekirom na ramenu ne otpješači u šumu na suprotnoj strani sela. Prislonio bi sjekiru na kameni obruč i rukama debelim kao debla koje svaki dan lomi, ukrao u kanti dio potoka s dna.
Kad bi se napio, stresao bi glavom da otjera hladnoću iz grla, i zatim mokrim rukama protrljao šiju. Dograbio je opet sjekiru, svalio je na rame i krenuo dalje prema šumi.
U stopu ga je pratio njegov sinčić, po ljeti uvijek bosonog, prekratkih lanenih hlača i posivjele košulje koju je ujutro često znao obući naopako. Njegov je zadatak bio nositi malu torbu s kruhom i sušenim mesom, i veliku bocu koju je njegov otac također svakog jutra punio u središnjem bunaru. Na putu je razigran cijelo vrijeme skakutao kao da se pod njim prostire žeravica, a ne mekani šumski pokrov.

Živjeli su u kući iz koje je pucao najljepši pogled na bregove, ali daleko od toga da je bila najljepša u selu. Ali, ako je nešto valjalo na njoj, to je onda bila stolarija. Uvijek sjajna, uvijek mirisna i čvrsta kao da je takva izrasla iz zemlje, umjesto da ju je natapao znoj s kolarova čela.

Majka je izdahnula kad je dječak tek prohodao. Odnijela ju sušica. Sjeća se kolar koliko je bio umoran dok joj je tesao lijes jer noćima nije mogao zaspati. Djelom od tuge, ali uglavnom zbog tišine teške kao njegova umorna glava, jer se bio navikao da tone u san uz zvukove ženina kašlja, ponekad toliko neumornog da mu se činilo kako joj se, osim krvi, i duša prosipa po jastuku.

Pokušao je, želio sinu usaditi uspomenu na majku, ali što mu je od nje ostalo? Isprana spavaćica izbodena blijedim kapima krvi, još bljeđa fotografija njih dvoje s bebom u naručju i četka za kosu na ormariću uz krevet koju se već godinama nije usudio pomaknuti. Jedini pravi i prašnjavi podsjetnik na sretne dane.
Tuga bi ga stresla kao groznica kad bi mu sin rekao da se sjeća kašlja, ali ne i majčina lica. A bio je pljunuta slika svoje majke. Prodornih, velikih očiju koje nije mogao ispuniti niti odraz cijelog svijeta. Crne, guste kose, tvrđe od čičaka koje bi mu otac čupao iz hlača kad bi se vratili iz šume. No na ženu bi ga najviše podsjećao kad bi se naljutio. Prekrižio bi tada ruke, namrštio obrve i malo nagnuo glavu na desno. Sjeća se kolar da bi u tim trenucima ženu poljubio u taj ponuđeni obraz, i dobio osmijeh. I sin mu je tada sve opraštao.

No, vrijeme je pokazalo kako ispod te ljepote koju je naslijedio od majke nije bilo previše pameti. Nikako nije sam mogao vezati uzice na cipelama (zato je i ljeti trčkarao bos), teško je pamtio što ga je otac učio o tesanju drva, a slova je teško sricao, kao da se bori sa zalogajem koji mu je zapeo u grlu.

Međutim, izgledalo je kao da se glazba rodila baš u njemu. Nije bilo te melodije, te pjesme ili fućkanja koje njegov sinčić nije iz prve ponovio. Kad bi sjekao drva u šumi, sin bi često zapjevao, a u stolarovoj glavi bljeskale bi tada slike njegove žene koja sjedi pred ogledalom i četkom prolazi kroz svoju kosu. I ona je tada pjevala.
Kad bi se krošnjama probio taj dječji glas, slavuji nisu šutjeli, već bi sve glasnije počeli pjevati kao da iz ljubomore pokušavaju nadglasati tonove koje je ispuštalo grlo tog dječaka. A otac, otac bi onom sjekirom zamahnuo u drvo snagom koju ni njegove ručerde nikako ne mogu stvoriti. Pjesma bi stala kad bi se drvo počelo prevaljati, bio je to trenutak kada dječak širom otvorenih očiju promatra visoki hrast kako umire prije nego što će tresnuti o tlo. Nakon toga uvijek je sanjao oca kako se bori protiv divova u dalekoj zemlji.

Jednog je dana kolar, umjesto novca, posao naplatio sa 20 jaja, jednom šunkom i malom prašnjavom trubom. Hranu je posložio u ostavu, a trubu izglancao i dao je sinu. Igračaka je ionako bilo malo, samo one koje bi kolar istesao od ostataka drva.

Dječaku se truba isprva činila teškom i skliskom. Proučavao je njene savijene cijevi i slijedio ih pogledom koji bi se zatim izgubio u vrhu koji se pretvarao u veliko uho. Ali kako su prolazili dani, sve se više navikavao na nju, sve dok je jednog popodneva nije prislonio na usta. I od tada se od nje nije razdvajao. Privezao je na nju i dio konopa, da mu ne smeta u rukama dok oca prati u šumu. Očaran je bio tonovima koje je drhteći ispuštala truba. Sve je isprobao, kako stvarati piskutave, a kako duboke tonove, koji su ga podsjećali na grleni smijeh njegova oca. U nekoliko mjeseci pretrpio je i bolne jagodice i žuljeve na usnama.

I onda je zasvirao.

Tog jutra otac je sklapao novu bačvu, i dok je nabijao metalni obruč, čekić je zastao u zraku kad je iz kuće začuo zvuk trube. Ukipio se, a onako prekriven sjenom, kao da se pretvorio u radnički spomenik.

Bila je to melodija koju nikad do sada nije čuo, i nije ostajala u ušima, probijala se duboko, u grudi, pa zatim i još dublje. Ipak, činila mu se toliko poznatom, kao da se cijeli život budi uz nju. Na trenutak je pomislio da se njegov sin pretvorio u tonove i pripovijeda mu onako kako niti jedna riječ to ne može.

Nečujnim koracima ušao je u kuću, stao pred vratima sobe i rukom se naslonio na zid. Njegov sin sjedio je na krevetu presavijenih nogu, i sklopljenih očiju prebirao po tipkama. Iako su se zvukovi odbijali od zidova sobe, niti jedan se nije činio preglasnim ili pretihim, klizili su kao sjene kad bi s fenjerom netko prošao ispred prozora.

Samo je tjedan dana trebalo da cijelo selo zavoli svirku tog dječaka. Svaki dan rađala se nova melodija, i to takvom lakoćom da su stari seoski svirači prestali pozdravljati njegova oca. Ali su mu se zato svi drugi uvijek smješili, tapšali ga po ramenu i po njemu često sinu slali kolače. Ponosnijeg oca nije bilo.

A dječaka i njegovu trubu svi su htjeli čuti. Dok je svirao, virili bi pogrbljeni kroz prozore, nalukavali se preko ograde, a oni najhrabriji sjeli bi na klupu u dvorište i slušali.

Jednog se dana dječak s trubom popeo na vrh brijega, onog nabijenijeg. S njega se prostirao najbolji pogled na selo, a s desne strane potok su skrivale grane lješnjaka, i zatomile njegov šum.

Kratko je promatrao selo, a zatim sjeo i zasvirao.

Melodija je brže od potoka potekla niz padinu i kao težak dim nadvila se nad selo, prodirala pod sve nadstrešnice, pod krovove, u sva dvorišta i štale. Tog trenutka cijelo je selo stalo, svatko je u čudu podigao glavu i nijemo slušao. I onda, kad su shvatili, nije bilo čovjeka koji se nije osmjehnuo. Mnogo si ostavili sve što su radili, izašli su na trg i pogledali prema brijegu. Tek kad su stavili dlan nad obrve, pogled im je uspio probiti blještavilo sunca, i ugledali su malog dječaka kako sjedi na vrhu i svira.
Dok se suton promaljao iza njihovih leđa, dječakova truba sjajila se u njegovim rukama, jedna jedina najsvjetlija točka iz koje je curila melodija. Onog trenutka kad je sunce povuklo i posljednji krak svjetla, a odsjaj utrnuo, zašutjela je i truba.

Od toga dana nadalje, dječak je na brijegu svirao svaki dan. Počinjao je kad bi sunce spuštajući se probijalo krošnje, a završio kad bi ga šuma cijelog progutala.

Prolaznici su prenijeli glas o malom sviraču, a oni koji nisu znali za njega, protrljali bi oči kad bi ga prvi put vidjeli na brijegu. Počeli su se ljudi slijevati u selo, sve više i više. Dolazili su vidjeti i slušati malog trubadura, sutonskog svirača, kako su ga počeli zvati. I odjednom selo se proslavilo.

Jednog jesenskog jutra, kad je magla prvi put zavijugala podnožjima stabala, iz šume se vratio samo dječak. Izronio je iz nje, tih, pognute glave i odvezanih cipela, koje je ujutro sam loše vezao. Prišao je prvom čovjeku kojeg je vidio.

Oca su mu pronašli pod hrastom koji ga je prevario. Krenuo je da se prevali nadesno, ali, kao da se u posljednjem trenutku predomislio, svalio se nalijevo, dok kolar nije gledao.

Prvi put u selu lijes je morao napraviti netko drugi.

Ali, i toga dana, kada je gledao kako mu oca zakapaju u lijesu neravnih rubova, dječak je svirao, sve do onog kratkog trenutka, ma kraćeg od jutarnjeg zvona, kada s vrha brijega isčeznu posljednji tragovi uzavrelog zlata.

Dječak nikad nje bio sam, nikada gladan, nikada žedan. Kuća nikad nije bila prazna. Seljani su se brinuli za njega, grlili ga, gladili po kosi, odijevali, čistili.
Postao je sin svih njih. Voljeli su ga iskreno, puno više nego što su ga žalili.
Kako i ne bi kad su svaki dan lakše radili znajući da će u suton s brijega začuti njegovu trubu, njegove melodije koje su im tjerale osmijeh na lice, napravile od njih bolje ljude. Iskrenije i zadovoljnije. Muževi su češće ljubili svoje žene, žene pjevušile dok su kuhale, djedovi u prolazu lupkali bake po guzama.
I sad, kad je dječak ostao sam, bili su spremni vratiti mu sve što im je poklonio.

A on, sve viši, ali i sve tiši, svakog je dana i dalje odlazio u šumu. Nekad bos, nekad otpetljanih vezica i naopako odjevene košulje. Prije toga, uvijek bi zastao kod bunara i popio malo vode. U kući osim četke više nitko nije dirao ni sjekiru zabijenu u dvorištu.

Počeli su pričati seljani kako su dječakove oči postajale plitke, a odraz svijeta u njima mutan. Neki su naglas pričali da su to vidjeli i dok je svirao, iako je tada sklapao oči. A svirao je sve tužnije. Što su se seljani više trudili oko njega, melodija je postajala sjetnija.
Kao da note, čim ugledaju sunce i zelenilo bregova, venu i padaju na tlo poput ispucalog lišća.

Jednog su jutra pronašli trubu ostavljenu na bunaru. Nikad više nisu vidjeli dječaka, ali, osim četke i sjekire, i truba još danas tamo stoji.