Poželi kišu

08.10.2006.



Sjeo je na vrh brežuljka i naslonio se na lijevu ruku.

Desna ga nije baš slušala, tek je prije par minuta prestala krvariti, a rana od šrapnela počela je gorjeti. Nije bio toliko umoran koliko se više osjećao mamurnim. Tijelo se polako oslobađalo od adrenalina.

Pred njim se prostirala visoravan išarana rovovima, jamama, žicama i tijelima poginulih. One ranjene odmah je prepoznao jer ne zovu u pomoć nego dižu ruku u zrak kao odlikaš u učionici. Smrdilo je po blatu i barutu, a u ušima mu je još zujalo.

Preostali vojnici skupili su se na rubu šume, zamatali rane ili izvaljeni pod krošnjama ispijali vodu iz čuturica. Netko je zapalio vatru, ali nitko nije znao što sada, kad je sve gotovo. Kud s mrtvima. Naviknuti da drugi misle za njih, nije im ni na kraju pameti bilo da nešto poduzmu bez zapovijedi. Samo je jedan sa strane i dalje neumorno lamatao zastavom, kao da će svaki čas iz šume izroniti neki mladenci.

Do sada je čuo priče, ali je danas prvi put vidio kako se uistinu umire. Uz skvičanje, plakanje, jaukanje i zazivanje majke. Nekoliko vojnika hodalo je bojištem i zabadalo bajunete u preživjele koji nisu nosili njihove boje. Ubijali su ležerno, ubadajući kao da skupljaju papiriće šetajući parkom.

Tijela oko njega bila su razbacana u najčudnijim pozama. Kao da su smrznuti, a ne probodeni ili prostrijeljeni. Jedan je klečao čelom priljepljenim uz zemlju. To ga je podsjetilo na slike iz džamije koju je prije nekoliko mjeseci vidio u novinama.
Drugi je, izvaljen na leđima, s obje ukočene ruke grčevito držao čizmu na prsima. U njoj je bio i ostatak njegove noge.

Različiti tipovi, različite smrti, sinulo mu je. Odmah pomisli na nekoliko vojnika koje je dobro poznavao i pokuša zamisliti kako bi oni umirali. Ako već nisu.

Na cijelom polju najviše su se isticale košulje koje su otkrivali razderani, spaljeni ili otkopčani vojnički kaputi. Bijele. Uvijek čiste, vojska je inzistirala. Na trenutak mu se učini da gleda polje na kojem se tope krpe snijega. Zato bitke izgledaju krvavije ako pada snijeg, sjetio se što je govorio stari koji je prodavao kestenje ispred bolnice gdje je liječio izranjavane tabane.

Jato svraka kružilo je nad blatnjavim lešinama spuštajući se i dižući kao jeftini vrtuljak sa sajma. Začudi se kako su neki mislili da dolaze kopati oči poginulima, a oni priglupi da odnose duše.
Mrtvima nisu krale oči ili kljucale dušu, crne ptičurine su bile lude za ulaštenim gumbima na uniformama.
Obećao si je da će to biti jedina stvar o kojoj će pričati kad se vrati.

Nakon toga zalegne na zemlju i poželi jaku kišu.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.