Ne volim se javno sramotiti i ispadati budala. Upravo je u tome problem svaki puta kada supruga i ja budemo pozvani na svadbu.

Jer, njoj se baš tada, jednom u dvije, tri godine, pleše kao nikad do sada.

Kriv sam što nikad nisam završio plesnu školu, ali nije da baš ne znam napraviti niti jedan korak povezan sa ritmom kojeg nabijaju četiri svirača koji su se u životu vjerojatno nagledali budala i budala koje misle da su rođeni Travolte.

Međutim, problem je u tome što u periodu plesne hibernacije od dvije do tri godine, nestane i ono malo samopouzdanja koje muškarac dobije kad su u pitanju ritmički koraci na javnom mjestu i pred prijateljima koje gledaš svaki dan.

O plesu niti riječi dok dolazimo kod mladoženje. Niti riječi dok idemo po mladu, prateći zastavu koja se vijori u rukama tipa koji se njome razmahao kao da predvodi napad kod Gettysburga. Na samom činu vjenčanja u crkvi i dalje se ne spominje tancanje.

Prvo pitanje stigne kada me zabljesne danje svijetlo na izlasku iz mraka u kojem sam par minuta svjedočio zavjetima mladoženje i nevjeste, a ostatak vremena slušao bulažnjenje svećenika o tome po čemu sve čovjek može biti velik i kako je baš njegova crkva najljepša u Zagrebu i ima najljepši toranj iako je 200 metara udaljena od Katedrale.

- Hoćeš plesat samnom? Baš mi se pleše – kaže mi supruga dok pored nas u crkvu ulazi dvadesetak žena, žureći da se bace na koljena pred oltarom ukrašenim električnim svijećama i fotokopiranim plakatima gospe od gipsa koja je navodno proplakala negdje u južnoj Americi.

A i meni je odmah došlo da zaplačem nakon tog njenog pitanja. Od muke. Jer znam da ćemo se zbog toga možda i posvađati do kraja svadbe. Svejedno se pokušavam odmah izvući iz mogućnosti javnog nastupa.

- Ne znam više plesati. Sve sam zaboravio. Ispast ću budala.
- Ma kakva budala, ti dobro izgledaš dok plešeš.

Zanimljivo je da mi supruga takve komplimente dijeli samo uoči pira. Dok ne vidi četiri čovjeka s instrumentima, nema ni komplimenta.

Uglavnom preživim otvorni ples gledajući mladoženju kako još trijezan stisnutih zubiju u sebi broji: jen, dva, tri, jen, dva tri....

Taman kad su svatovi počeli osjećati utjecaj aperitiva, stiže predjelo. Kupio sam si još sat vremena. Premalo da uspijem smisliti obranu ili se sjetiti kako se pleše jebeni dvokorak.

Čim je tacna s narescima nestala na konobarevim rukama, počeli su frcati njeni komplimenti.

- Gle kad smo tek počeli hodati, bila sam sretna što sam našla muškarca koji ne izgleda smješno dok pleše. Većina frajera je uglavnom troma i klampava. Kad ih gledaš imaš osjećaj da lamaću tuđim rukama i nogama. Tebe je stvarno lijepo gledati dok plešeš – šaptala mi je u uho dok sam žvakao posljednji komadić kulena.

I taman mi se u glavi stvori slika mene dok klizim podijem kao Fred Astaire koji mora svladavati otpor zraka zbog klempavih ušiju, kad ispod oka primjetim nekog srednjovječnog muškarca koji se baca pred bendom kao amazonski vrač pod utjecajem trava koje se u botanici stručno zovu debilanus publicus.

Novi poticaj za nastavak pokreta otpora.

- Gle, ljubavi, prošlo je tri godine otkako sam posljednji put plesao. Ne želim ispasti javna budala. Mogli smo par dana prije svadbe malo vježbati, pa bi bilo sve ok. Ali nismo – pokušavam joj objasniti dok prestravljen gledam kako oznojena rulja u deliriju počinje fomirati "vlakić".

Supruga je počela shvaćati da komplimentima i šaputanjem na uho neće daleko stići.

Znaš što, ljuti me što neke stvari ne možeš napraviti zbog mene. Sve što tražim je jedan ples – počinje frontalni udar, a ja se očajnički pokušavam sjetiti stvari koje inače radim upravo zbog nje.

- Ali ti od mene tražiš da svjesno napravim idiota od sebe. Volim te najviše na svijetu, ali molim te nemoj tražiti od mene da ispadnem budala – pokušam tihim tonom nastaviti raspravu.

- Znaš što, to mi je počelo smetati. Samo želim plesati sa svojim mužem. To je sve.

- Pa to je najmanji problem ljubavi, kad dođemo doma, pustiti ću glazbu, plesat ću s tobom sve do zore ako treba – kažem, ponosan na to kako mi mozak brzo radi iako pijem sedmi bambus.

- Nije to isto. Ja hoću sada – reče i demonstrativno se digne i ode plesati sama.

Otišao sam van zapaliti najdeblju cigaru koju sam ikad vidio. Nakon pet minuta pridružili su mi se prijatelji i počeli smo brbljati.

U tom trenutku moja je supruga brzim korakom prohujala pored nas i uputila se na ulicu. Eto pizdarije, pomislim i viknem za njom. Nije se osvrtala. Zgrabim mobitel i nazovem ju. Ništa. Potrčim za njom.
Vratili smo se držeći se za ruke. Nije bila ljuta, išla je po cigarete, a ja sam se osjećao kao majmun. Prijatelji su se smijali, jer su znali kuda je krenula. Bilo im je zabavno gledati kako trčim za njom.

Nakon sat vremena, prestali su njeni napadi za ples.

- Uh, ubijaju me ove visoke pete. Otpast će mi noge. Malo ću ih skinuti dok sjedim – rekla je.

Jebiga, zaboravio sam na štikle.