Nakon što je Đorđe umro, ostale su mi dvije stvari koje me podsjećaju na njega. Njegova osobna iskaznica i njegov pogled.

Nekoliko dana prije smrti, sestre u bolnici su ga obrijale, ošišale i okupale.

- Imamo iznenađenje za vas - rekao mi je doktor preko telefona.
- Kakvo?
- Vidjet će te kad dođete u bolnicu.

Bilo je gotovo smješno koliko se doktorov stav promjenio nakon nekoliko objavljenih tekstova o Đorđu. Sada sam u bolnicu mogao ušetati kad sam htio.

Đorđe je bez brade i brkova bio uistinu drugi čovjek. No, to nije bilo iznenađenje.

Đorđe je bio budan i svjestan.

- Đorđe, imate posjetu - rekao mu je doktor koji se u posljednje vrijeme nekako uvijek našao ispred objektiva fotoreportera.

Otvorio je oči i pogledao me.

U njima se vidjelo da se predao.

U tom sam trenutku znao da ga više neću vidjeti.

Zato me nije iznenadio poziv iz bolnice nakon nekoliko dana.

- Đorđe je umro jutros. Od upale pluća. Znate, kada tako teški bolesnici dugo leže, dobiju upalu pluća, imunitet im je jako slab i zatim tije…. - glas iz slušalice zatomile su mi misli.

Bio sam siguran kako su mu pomogli da umre. Možda je tako bilo i najbolje.

S posljednjim grumenom zemlje koji je ispao iz lopate na groblju, završila je i priča o čovjeku iz tmine.

Iza sebe je ostavio gomilu smeća u malom podrumu, razrokog susjeda s tregerima kojemu je laknulo, i svoju osobnu iskaznicu koju i danas nosim u novčaniku.

Jedne večeri zaustavio me policajac.

- Osobnu iskaznicu molim vas.
- Izvolite
- Oprostite, ali to niste vi.

Slučajno sam mu dao Đorđevu osobnu.

- Tko vam je to - podigne obrvu policajac.

- Učitelj iz mraka.