Samo ću ovo napisati

30.07.2006.


Novinar sam, zaposlen kao urednik u jednim dnevnim novinama.

Bez obzira što mnogi ljudi misle o mojoj struci, ja ju shvaćam ozbiljno i pridržavam se strogih pravila struke, a o kriterijima objavljivanja vijesti nemam namjeru polemizirati.

Posljednjih godina pokrenuta je rasprava trebaju li novinari dobiti benificirani radni staž. Struka je naravno stala u obranu te inicijative, dok se jedan drugi dio javnosti tome usprotivio.

U ovom tekstu neću navoditi statistike, životnu dob novinara, stres koji nas svaki dan udara na poslu, niti koliko je naše radno vrijeme.

Samo ću vam ovo napisati:

Preminula je beba u bolnici, imala je 20 mjeseci.
Poginuo je dječak star 6 godina, na njega je pao automat sa napicima težak 200 kilograma.
Depresivna majka ubila je bebu jer nije htjela prestati plakati. Uhvatila ju je za noge i mlatila joj glavom o stol.
Šestero mladih poginulo je u kombiju u teškoj prometnoj nesreći zbog neprilagođene brzine.


Ja sam otac, imam dva sina, jedan je star 4 i pol godine, a drugi samo 13 mjeseci.

Roditelji su bebu pronašli mrtvu u krevetiću, nakon što je cijelu noć gorila od visoke temperature.

Nisam mogao kontrolirati suze kad je moje dijete imalo 40 temperaturu.

Posljednje riječi 6-godišnjaka koji je ležao priklješten pod automatima bile su : "Mama, boli me trbuh".

Jedne sam noći sanjao da mi je sina udario auto. Prije nego što je njegovo krhko tijelo počeo lomiti lim, sve sam gledao kroz njegove oči. Kunem vam se, kada sam se probudio, tjeskobu sam osjećao kao fizičku bol.

Nakon što je glavu svoj bebe razbila o stol, majka nije pustila niti suzu.

Kada se vratim s posla, osmjeh i zagrljaj mojih sinova upijaju svu moju nervozu.

Šestero mladih putovalo je na tulum u susjedni grad. Ostali su na mjestu mrtvi.

Gledao sam fotografije njihovih tijela u grobnici od zgužvanog lima koje čitatelji nikad neće vidjeti. Hvala bogu.

Svi ovi osjećaji i slike ponekad me prorešetaju samo tijekom jednog radnog dana.

Pouka o moru

28.07.2006.




- Milo moje, poštuj more.
- Hoću djede.
- I voli ga.
- Hoću.
- Sutra te budim prije svitanja.
- Gdje ćemo djede?
- Na ribanje.

Kako sam drpao profesoricu Partizanku

27.07.2006.




Profesorica koju smo zvali Anka Partizanka, a predavala nam je u srednjoj školi "Ekonomiku" bila je sitna žena srednjih godina, pjegava lica koje se uvijek sjajilo od nekih krema, noge su joj bile gotovo na granici kokošjih.

Nije bila ružna, a opet nije bila ni missica.

Nas 30 muških u razredu to nije smetalo, prštali smo od viška testosterona, bitno je da se suknja digne iznad koljena i odmah je počinjala zajebancija, ili kako bi to rekao jedan iz našeg bivšeg razreda (mucajući): Ja bi je k k k k k ko kravu!

Posljednjih dva tjedna nastave u četvrtom razredu srednje živjeli smo za maturalnu večer, koju smo trebali proslaviti sa ženskim razredom iz "kulture" u Križanićevoj (gimnazija).

U razredu smo se ponašali kao gomila muškaraca tijekom boks meča kada se ringom prešetava polugoli komad noseći broj sljedeće runde.

Svaki dan smo se hvalili jedni drugima "kaj ćemo im sve raditi", klasična spika tinejdžera kojima se samo jedna stvar na pameti.

Imao sam tada 20 kilograma manje, i poprilično dobro sam prolazio kod cura.

Ali ne samo kod njih. Bilo je i nekoliko profesorica, kojima sam, ajmo reći bio "simpatičan".

Jedna od njih bila je i Partizanka, kod koje je ta "simpatija" bila najizraženija. To su primjetili i ostali dečki u razredu i, moram priznati, da mi je to pomalo i laskalo.

Došao je i dan maturalne večeri, svi smo bilo podgrijani alkoholom i jako dobro raspoloženi.

Na večeru je bila pozvana i Partizanka koja se, danas mi je kristalno jasno, u akciju dala čim je moja ulaštena cipela prešla prag dvorane gdje smo slavili.

Od nas desetak koji smo ušli, pozdravila je samo mene.

- Bok mali.
- Dobra večer profesorice - uzvratio sam joj smiješak.

Maturalna večer krenula je žustro. Puno se pilo, jelo, plesalo. U jednom smo trenutku preoteli instrumente bendu, pjevali na pozornici i uspjeli im spržiti pojačalo. Kada je alkohol u bocama došao do donjeg ruba etikete, čak smo počeli izmjenjivati i cipele sa profesorima.

No cijelo to vrijeme bio sam svjestan pogleda profesorice pomalo zamućenog od alkohola.

U kut me je stjerala dok sam bio u WC-u. Sve je počelo razgovorom na razini osnovnoškolaca.

- Hoćemo razmjeniti cipele - doletilo mi je pitanje sa ulaznih vrata muškog WC. Naravno bio je prazan.

Partizanka je stajala na vratima malo razbarušene kose, a umjesto mutnog pogleda počele su joj se cakliti oči.

Nisam ni stigao odgovoriti a već mi je popravljala kravatu.

Sve ono hvalisanje, muška spika, i tinejdžerska nabrijanost nestali su zajedno sa vodom koju sam pustio u WC-u. U zahodu je stajao mladi muškarac s "punim rukama posla": ženom srednjih godina udaljenom deset centimetara, malom vragolankom ubrzanog disanja i bio sam siguran da bi svjetlila u mraku da se ugasilo svjetlo.

U sljedećem trenutku smo se ljubili. Prvi put sam tada u životu osjetio kako izgleda požuda zrele žene. Uhvatila me panika izmješana s uzbuđenjem jer sam postao svjestan njenog, za mene tada prejakog, iskustva.

Pokušao sam konkurirati toj njenoj energiji, ali, bože moj, što bi jednoj 30-godišnjakinji mogao pokazati klipan od 17 godina.

Alkohol u meni je ispario. Pod rukom nisam osjećao njene sise, već tvrdi vrh grudnjaka. Nisam osjećao njenu guzu, već me grebao ciferšlus. Nisam gladio njena bedra nego čipkasti završetak najlonke.

Konačno, uza zid nisam bio pritisnuo crvenokosu ženu, raskopčane bluze i zadignute suknje. Uz hladne pločice bila je naslonjena moja profesorica, koja je bila supruga ravnatelja moje škole!

U glavi mi je zazvonila uzbuna kao školsko zvono.

Iskobeljao sam se iz njene mreže od ruku i nogu.

- Moramo se vratiti - zvučao sam kao da me ispituje na satu.

Nije stigla ni trepnuti već sam izašao iz WC-a.

- Di si ti nestao - pitala me je cura dok sam sjedao za stol (išla je u taj razred iz "Kulture").

- Malo sam se trijeznio u zahodu - prosrao sam kao iz puške (iako to nije bilo daleko od istine jer sam došao trijezan kao musliman na prvu jutarnju molitvu).

Danas kad se toga sjetim nije mi neugodno, imam osjećaj da sam pravilno postupio. Znam i što sam propustio, ali znam i da bi me nakon toga sve komplikacije udarile u lice kao Tysonova rukavica.

Od tog dana na dalje znao sam zašto sam imao peticu iz Ekonomike, a knjigu nikad nisam ni otvorio.

Sve me ovo podsjetilo na noć kada smo frend i ja bili sa curama u stanu njegovog ujaka. Taj stan je bio iznad prozora jedne druge cure s kojom sam u isto vrijeme bio u vezi. Noć je bila burna i ujutro je cura izašla na balkon i počela vikati onoj dolje:
Heeej, probudi se, mi se ovdje gore….

Ali to je ipak druga priča.


Ljubila se kao deva

26.07.2006.



Mi muškarci uistinu smo čudni. Po pitanju ukusa kod žena, naravno. Poredajte 1000 muškaraca i dobit će te 1000 različitih odgovora što ne vole na ženama. Preuski bokovi, debele noge, kvrgava koljena, ravne guzice, velike uši, ružni prsti, prištava koža… popis može ići u nedogled.

Ispričat ću vam nekoliko razloga zašto sam jednom davno prekinuo sa djevojkom koja se zove Nikolina.

Simpatična cura, velike smeđe oči, tamna kosa, solidne sise, duge noge, uvjek obučena u tamno.

Kad bi se nasmijala, crte lica razvukle bi se u pravilne linije, usnice malo stanjile i još više zacrvenile, a oči malo stisnule tako da bi u njima prevladala boja kestena. Volio sam vidjeti kako se smije jer je u tih nekoliko sekundi uvijek izgledala kao da joj je malo neugodno.

I zašto samo onda u prvih nekoliko dana odlučio prekinuti vezu?

Prvo su bile krive čarape.

Sjedili smo na vrhu kule Lotrščak i gledali sumrak nad Zagrebom (ahhh….) Imala je tamne hlače trifrtaljke.

- Prekrasno je ovdje gore. Super si se sjetio da odemo u Stari grad - rekla je nježno.
- Gdje ćemo sutra, nastavila je. - Mogli bi u Ribnjak ili Zoološki vrt. Ili negdje na cugu, pa u kino - predlagala je i uhvatila me za ruku.

- Slušaš li ti mene uopće - probudila me iz šoka i transa.

Naravno da je nisam slušao jer nisam mogao odvojiti pogled od njenih čarapa.

Njene hlače zadigle su se gotovo do koljena a ispod rubova hlača izvirili su krajevi njenih najlonki. Imala je dokoljenke različite boje koje su se k tome još urezale u meso. Iznad ruba dokoljenki virilo je par kratkih dlačica koje je očigledno promašila brijući noge.

Katastrofa.

Kako neko može obući jednu crvenu a jednu zelenu najlonku? Zar je slijepa, ili je boli kurac? Ako je boli kurac, kakva je onda osoba? Što joj još nije bitno u životu? I kad bolje pomislim ove joj cipele uopće ne idu uz te najlonke. Izgleda kao opatica.

- Slušam te, odgovorio sam, - Gle imaš različite čarape - dobacim kao usput.

- Vidi, fakat. Nisam ni skužila. Ma baš me briga.

Znao sam.

- Gle nisam ni noge dobro obrijala - nastavila je.

Nemoj srat.

Na vrhu Lotrščaka smo se i prvi puta poljubili. Onako, za pravo. I od toga trenutka na dalje počela je moja emotivna kalvarija potaknuta neopisivo sluzavim i neugodnim fizičkim iskustvom.

Ljubila se kao deva.

Ne šalim se, mislim to doslovno. Kad god bi se počeli ljubiti zjevnula je tako jako da sam pred očima uvijek imao naslovnicu knjige i filma Ralje. Gurnula bi mi jezik do grkljana i zatim njime lamatala kao crijevo pod jakim mlazom koje nitko ne drži. A isto tako je slinila. Kad bi se omaknula sve oko njenih usnica sjajilo bi se kao čelo oznojenog Ljube Ćesića Rojsa.

I još je zatim dobila herpes.

U samo nekoliko dana naši su poljupci postajali sve kraći i kraći. Vezu sam prekinuo jednako brzo kao kad vam nestaje signala na mobitelu kad ulazite u tunel.

- Mislim da se više ne bi trebali viđati - rekao sam 48 sati nakon iskustva na Lotrščaku.
-Zašto, što je bilo?
- Pa mislim da.. Znaš… Nismo baš… Neće ići… Bolje da… - gubio se signal u mojoj glavi.
- Ništa te nisam shvatila.
- Ma stvar je u meni… Ne osjećam… Onda nije fer… Samo bih te… - nastavio sam.
- Sve mi je jasno. Nazovi me ako se predomisliš - rekla je i otišla.

Nisam nazvao.

Ovo me sve podsjetilo na san koji mi je jedan prijatelj ispričao. U snu je imao jako jako dugačak jezik i zato su ga obožavale starije dame, koje su u redu čekale pred njegovim vratima i onda je on svakoj…

Ali to je ipak već druga priča.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se