200 kuna

06.06.2006.


Toga dana nisam ništa pio. Bio sam dobre volje - lijepa, topla večer, uživao sam u laganoj vožnji spuštenih prozora kroz koje sam njušio miris raspoloženih ljudi na čijim se licima ocrtavala nestrpljivost dok odbrojavaju dane do godišnjeg odmora i valjanja po plaži.

Bez misli u glavi, pjevušio sam uz U2, i lagano autom krstario ulicom pored Odbojkaškog doma.

Vrlo su rijetki trenuci kada vam se raspoloženje u nekoliko sekundi promjeni iz pozitivne krajnosti u negativnu. Meni to čak zvuči i kao definicija šoka.

No šok je slaba riječ, kada se to ljudsko tijelo stvorilo na nekoliko metara ispred mog automobila. Na svu sreću reagirao sam brzo, nisam bio svjestan odluke da pritisnem kočnicu, imao sam osjećaj da je noga sama reagirala.

Prekasno.

Bijela majca.

Traperice.

Škripa kočnica.

Glava na šajbi.

Tišina
.

Za svakim udarcem srca osjecao sam kako mi lice poprima jaču nijansu bljedila. Kroz slomljeno staklo, vidio sam izobličene obrise bijele majce i traperica kako leže na travi pored ceste.

Dok sam izlazio iz auta, već sam u glavi odradio uobičajeni ritual misli za takve situacije: prvo nevjerica, ovo nije istina, zatim kratki trenuci panike, onda zbunjenost, što sad, i na kraju prihvaćanje stvarnosti, POMOZI ČOVJEKU!

Osjetio sam olakšanje kada sam vidio da je mladić u polusjedećem položaju. Držao se za glavu. Krvi nije bilo.

- Jesi dobro? Zovem hitnu – rekao sam i uhvatio se za mobitel.
- Glava me boli. Nemoj zvati hitnu.

Zastao sam zbunjen.

- Moram zvati hitnu i policiju. Moraju te pregledati.
- Ne treba, dobro sam. Daj mi 200 kuna i sve je rješeno.

O čemu ovaj priča, odzvonilo mi je u glavi kao gong. Kakvih 200 kuna? Dok sam pokušao srediti misli, mladić se polako dignuo.

- Gle idem tu do frendova u kafić, vidjet što oni misle, odmah se vratim – reče i OTRČI u smjeru ljetnih terasa.

Nisam se ni snašao, a već sam ostao stajati sam pored automobila s upaljena četiri žmigavca. Vrata ovorena, šajba razabijena, a ljudi se već počeli skupljati oko mene kao da sam neko čudo iz cirkusa.

Zajebi sve to. Uzmem mobitel, zovem muriju. Nisam ni počeo ukucavati broj, i ugledam policijski auto kako dolazi ulicom prema meni.

Čim sam vidio upitan pogled policajca za volanom kako me odmjerava, doviknem:

- Baš vas zovem.
- Što se dogodilo – čujem policajca dok je izlazio iz auta.

Kratko sam mu ispričao.

- A gdje je stradalnik?
- Ne znam.
- Kako to mislite, ne znate?
- Dignuo se i otišao prema kafićima. Odnosno otrčao. Rekao je da će se vratiti.

Policajac je zašutio i par sekundi gledao mene, pa auto. Opet auto, pa mene.

- Čudno. Inače vozač pobjegne s mjesta događaja. Ovo još nisam vidio – reče dok je otvarao blok.

Samo sam slegnuo ramenima. Nisam znao što odgovoriti. Nakon nekoliko minuta stigao je i policijski kombi s inspektorom.

Mladiću ni traga. Za to vrijeme nekoliko svjedoka ispričalo mi je što se dogodilo. Jedan je rekao da je mladić u bijeloj majci hodao rinzolom i jednostavno pao pred auto, a drugi je naglasio kako mu se činilo da se bacio pred auto.

U svakom slučaju, nakon tih izjava, novca koji me je tražio, pa na kraju i činjenice da je nestao, od stanja šoka sam otplivao u jaki bijes.

U kombiju me je inspektor podvrgnuo alkotestu. Bio sam čist ko suza. Tragovi kočenja pokazali su da nisam brzo vozio. Na kraju je je ispalo da sam ja oštećenik.

No nije mi bilo svejedno. Ipak je to bio jak udarac glavom. Što ako mu pozlije nakon nekoliko dana? To sam rekao i inspektoru koji se složio samnom i dao mi broj telefona. Čuli smo se nakon tjedan dana. Onom mladiću ni traga.

Nakon toga, tjednima mi je u glavi odzvanjao zvuk kada glava lomi staklo. Onaj tupi udarac kada tijelo pada na lim koji se savija pod njegovom težinom. Ali najviše mi je u glavi odzvanjalo onih par sekundi tišine nakon udarca tijekom kojih sam se borio sa činjenicom da sam možda ubio čovjeka.

Nakon nekoliko mjeseci činilo mi se da je sve otišlo u zaborav. Smirio sam se, na autu sam imao novu šajbu, a iz policije je stiglo rješenje da nisam kriv.

Jedne subote, supruga i ja smo se spremali na svadbu. Igledali smo dobro, ona elegantna i seksi, ja u crnom odijelu. Ulazimo u auto, kad čujem iza sebe:

- Oprosti, možeš li mi pomoći, molim te.

Okrenem se.

- Ne bih gnjavio ali cura i ja smo ostali bez benzina tu niže. Možeš mi posuditi 200 kuna. Daj mi telefonski broj, vraćam lovu odmah sutra ?

200 kuna? Onaj zvuk udarca u šajbu pogodio me kao teretnjak u punoj brzini. Predamnom je stajao onaj isti tip kojeg sam udario prije nekoliko mjeseci. I imao je bijelu majcu. I tražio 200 kuna. Nešto sam promrmljao, više se ne sjećam što. I sjeo u auto.

- Jesi dobro? Činiš mi se blijed – upitala me žena nakon nekoliko minuta vožnje.

Ispričao sam joj sve.

OPROSTI

01.06.2006.

Sine, jedne si se noći probudio u suzama i pokušao me zagrliti.

Ja sam te odgurnuo, nervozan zbog posla.

Oprosti mi.

Ja sam idiot.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se