- kad sam bila mala djevojčica, tepala mi je: Sunčice moja – iako to ni izbliza nije moje ime
- naučila me čitati i pisati prije polaska u osnovnu. Za pisanje se ne sjećam, ali na čitanje me je «navukla» sa Regočem i Kosjenkom. Slova sam već poznavala, ali lakše mi je bilo slušati, nego čitati (naravno!). I ona pročita donekle, i stane..neće više. Ja molim, ona ne odustaje. «Znaš čitati, a ja sad moram peglati. Uzmi knjigu, sjedi ovdje, i čitaj na glas, obje ćemo uživati». I što sam drugo mogla, nego nastaviti kako mi je i rekla. Poslije sam čitala i neke stvari (njoj, na glas) koje baš i nisam razumjela i voljela, ali pretpjela sam. I danas mi nije žao.
- Kad sam dobila prvu jedinicu u školi – nije vikala, bjesnila, prigovarala. Stavila me je u auto, odvezla u knjižaru i kupila knjigu. Za uspomenu. Karel Čapek: Bajke.
- Negdje u šestom osnovne me je počela učiti kuhati i peći kolače. Sjećam se početka, čak i mjesta na kojem je onda štednjak stajao. Miješala je neku zapršku («zafrig», po domaći). I nek ja sad malo miješam, ona je kraj mene. Ja počnem, nespretno, zahvatim kuhačom vrele zaprške, i nabacim njoj na ruku… ahh, i danas ima ožiljak. Znam da joj nije žao. Meni je.
- Kad me je ispraćala sa autobusnog kolodvora na kojekakve izlete i putovanja, vidjela sam da plače. Rekoh joj: «Zašto plačeš? Pa meni je lijepo, ja sam sretna! Putujem nekamo!» Odgovorila mi je tada, ja zapamtila do sada: «Kad budeš pratila svoju djecu, znat ćeš odgovor.» Da, sada znam.
- Sjećam se kad me je kao šesnaestogodišnju srednjoškolku natjerala, baš ono natjerala, da idem na Uskršnje jutro pogledati ima li što za mene u gnijezdu..ah, koja mi je to tlaka bila, pa nisam ja dijete! A koje je oduševljenje, vrisak i sreća bila, kad sam u kutu dvorišta, u bratovom gnijezdu našla novu, prekrasnu modernu školsku torbu. Za koju sam prije pitala. Pa mi je bilo rečeno da se nema novaca, nek se strpim još malo i nek nosim staru.
- Vjerovala je u mene puno puta kad i ja sama nisam.
- Kad sam odlazila na studij, u Zagreb, rekla mi je nešto što baš nisam čula od drugih djevojaka da su im roditelji govorili. Rekla mi je da me voli, da zapamtim i da nikada ne zaboravim da imam mamu ( i roditelje, da, imam ih oboje, hvala Bogu, još uvijek). Da ako zaglibim u lošem društvu, ako padnem godinu, ako ostanem noseća, ako mi se bilo što tako ružno dogodi, da se ne bacam sa savskog mosta, ili pod tramvaj. Da dođem kući. Da će mi biti teško, ali da ćemo izdržati. Da su svi problemi mogu nekako riješiti, da ne treba odustajati od sebe, od života.
- Nakon što sam usputno pripomenula da bih voljela da zna štrikati, jer bi mi onda k'o i neke druge mame mogla isplesti tada moderne džempere, u božićnom su paketu u Zagreb došla čak 4!
- Danas, podržava i ovo moje studiranje u «stare dane». Ako zna da mi je ispit blizu, da učim do kasno u noć, samo pojača porcije, i nazove me na posao da poslije dođemo kod nje na ručak, i još si ponesemo za večeru ili sutradan. Svaku moju sms poruku o položenom ispitu čuva, pročita je tko zna koliko puta, zna napamet bolje nego ja kad sam koji položila.
- Da, to je moja mama! Žena koja se još uvijek sjeća Šiška Menčetića, Jeđupke, koja zna bez kalkulatora kvadrirati i drugi korijen vaditi iz nekih velikih brojeva, na koju sam jako ponosna i jako je volim
Danas moja mama ima točno 60 godina. Malo? Puno? Teško je to reći, a nije ni važno. Nisam još smislila što ću joj odnijeti, nešto već budem, nije to ni važno. Važno je da joj dođem, da je zagrlim, da joj kažem koliko je volim… I da je još trebam, ooo, da. Iako sam iz onog ranog odnosa majka-dijete dobila puno toga, sada smo u nekom prijateljsko – savjetodavnom odnosu i mogu reći da zaista uživam. Npr. - ne pravim često «kopar sos», pa nazovem da je pitam kako se to ono spravlja. Ili – plaća mi kasni, a hitno trebam nešto platiti, opet je mi mama i njen umirovljenički crni fond na raspolaganju. Iako Mali ide u vrtić, kad god je bolestan, da ja ne idem na bolovanje, ona uskoči i pričuva, njeguje. (Naravno, kad bi bilo nešto opakije u pitanju da bih, bez obzira na posao, bila s djetetom, ali one anginice , kad prođe najgore, a to bude kao po pravilu za vikend, onda je baka servis idealna stvar). Kad je Veliki imao problema u petom razredu, kad se nije znao pokrenuti prije podne sam kod kuće – opet je baka uskakala. Aktivirala, motivirala, čitala s njim povijest, nadgledala zadaće iz matematike i hrvatskog, čak je imao i vježbanje likovnog kod nje  . Na neki nevjerojatan način izgradila je svoj autoritet, čak i kod moje djece. Tako ponekad, kad me razljute, kad me neće slušati, ja im se priprijetim: «Reći ću vas mojoj mami!» Hehe – djeluje! 
( Ovo je sasvim osoban post, moj tijek misli nabacan u crticama.. na današnji dan bi se moglo pisati i o rođendanu bana Josipa Jelačića, i o tome da je danas Svetski dan hrane/ dan kruha, pa na žalost i dan koji ćemo pamtiti kad dan pogibje mladog i perspektivnog pjevača Toše Proeskog.
Kako vidite, vratila sam prvobini dizajn bloga , hvala Darkwolfu  , ali «restauracija» još traje. Moram revidirati blogoliste, posjetiti blogove novih i starih blogoprijatelja, «završiti misao» započetu prošlim postom i još koješta. Što bi rekli naši stari: ima dana ko kobasica, do Nove godine valjda ću uspjeti  )
|
zapalit ćemo poneku svijeću, ili njene modifikacije, ili kupiti bateriju za one "umjetne" - votever, ili kako tko voli
A ja ću eventualno neku seku 
, ( aha, ćaću im eventualnog zakartam ….
)
, al kad se je danas Veliki, a onda mali, počeo zbunjivati sa radio stanicom, namještanjem stanice (da ne krči, jel..), pa autobusnom stanicom (jel se tamo ide po bebe), pa ..)
, a i Dora je između 4 i 6 godina. 