Huh, stvarno dugo nisam napisala novi post...a toliko toga je bilo prošli tjedan. Malo dijete mi je opet bilo bolesno. Već tjedan dana ne ide u vrtić. Danas idemo na kontrolu i valjda od sutra startamo normalnim tempom... dok je bolestan čuva ga moja mama – umirovljenica, a i nju je "zapljuvao", tako da je i ona na antibioticima...
Ajmo na veselije teme... Prošli vikend smo dragi i ja bili na svadbi – u Puli. Nisam nikad prije posjetila taj prekrasan grad ( i , općenito, Istra mi baš nije poznata), a dragi je bio samo kao dijete. Došli smo u petak navečer i smjestili nas u Noninu kuću, vrlo blizu arene. Mi, Slavonci, ni nismo bili tako malobrojni kako se činilo da će biti. Svi smo doputovali u petak, razmjestili nas na tri lokacije, nahranili i poslali spavat... al ne lezi vraže! Dragom se ne spava. Tako da me iza ponoći nagovorio na romantičnu šetnju po uspavanoj Puli. A teško žabu u vodu natjerati...Baš me začudilo kako je malo ljudi vani. Valjda izlaze u okolna mjesta. Zaista, prava pustoš u gradu. Al zato raj za laganini šetnjicu, ruku po ruku, s noge na nogu. Kako se mom mužu može prije dogoditi da zaboravi ženu nego fotoaparat, tako imamo prekrasnih snimki Pule by night.
brodogradilište:
svako misto svoje sidro ima:
Ujutro se probudio prije svih i otišao u nabavku za doručak, sve fino servirao, skuhao i kavicu...ma, tko ga ne bi volio. Pogledajte...
Inače, na jedno pedesetak metara zračne linije od našeg prozora je zvonik jedne crkve. Ljudi, kad to počne zvonit....probudi i najpospanije
Dok smo se raskrmeljili, razbudili uz kavu i doručak, ostalo nam je svega dva sata za nabrzinsko prešetavanje po centru, jer u podne smo već morali biti na ručku i u protokolu. A valjalo se i malo dotjerati, našminkati, skockati...
Žao mi je što se sa mojom dragom blogoprijateljicom Pjesmom nisam uspjela naći, ali valjda će biti prilike neki drugi put.
Iz dnevnog obilaska....
zlatna vrata
detalji
arena po danu:
sjeli smo s Ircem na kavu:
al smo se zbog bure premjestili unutra u kafić, i ostali smo ugodno iznenađeni unutrašnjošću
Mi, Slavonci potrpani u šest automobila dopratili smo našeg ženika do odabranice njegove, slatke plave Puljanke, koja se seli u Slavoniju. Naravno da se pred njenim vratima orilo :"Otvor ženo kapiju...", naveliko nazdravljalo buklijama napunjenim trogodišnjom šljivovicom.
A švedski stol je bio prava ikebana:
I onda je krenula kolona na fotkanje po Puli. Nama dosta neobično, jer se kod nas fotka u ateljeu i pred crkvom ili matičnim uredom. Ovdje, objasnili su nam domaćini, fotka se vani, na više lokacija. Tak da su naši mladenci pozirali u marini, pa u amfiteatru,
pa još na jednom mjestu... a mi, s obzirom da baš i ne poznamo grad, vozali smo se za njima, po metodi "kud svi Turci, tu i mali Mujo". Stvarno nisam zamišljala Pulu kao grad s toliko "uzbrdo-nizbrdo" ulica, ko da sam u San Francisku...
Sam čin vjenčanja
( čini mi se da je to gradska vijećnica) posebno je bio svečan zbog "žive glazbe" gudačkog kvarteta koji sjedi u predvorju i diskretno muzicira... baš posebno i izuzetno svečano.
Istarska koza u predvorju:
Već tradicionalno zasipanje rižom:
Svečana večera i fešta upriličena je u jednom mjestašcu cca 5 km od Pule, u restoranu s pogledom na more, tj. marinu. Iako je cijeli dan po malo puhala bura, navečer je pojačala, ali smo svi išli na male šetnjice po vani, dragi i ja sa fotićem, of kors
marina:
Klopa je bila priča za sebe. Njami, njami... neobično za nas, al vrlo ukusno i delikatesno. Torte su bile prekokrasne i jestive,
a glazba fenomenalna. Znali su i svirali sve – i slavonske i dalmatinske i evergrine, domaće i stranjske. Pa nije za čuditi da se plesalo i po stolovima :
Mladoženja nam se baš dobrano namučio dok nije sa zubima, i s rukama strogo na leđima s nožice svoje drage podvezicu skinuo...
I tak, začas je bilo "evo zore, evo dana" (dalje neću) i u pet sati smo se rasuli, svatko u svoj krevet.
U nedjelju nas je Pula ispratila suncem i mahanjem mladenaca koji dolaze za tjedan dana u svoj slavonski dom. A tu se onda drugi vikend sprema nastavak fešte za sve koji nisu mogli doći "dolje", a bit će i nas koji ćemo "reprizirati". Što se mora – nije teško...
Nakon 4,5 sata vožnje stigosmo natrag kući. Put ko put, ništ posebno. Kroz Učku plati 28 kuna i uživaj. Na izlazu s jedne i druge strane stoje prodavači maruna – kestena. Nismo kupili. U nedjelju je kod nas kestenijada, pa ćemo se poslužiti domaćima, mada su oni istarski nešto posebno – tako bar kažu. Nije mi žao kestenja, bitno da smo se uvjerili u kvalitetu istarskog pršuta, grape i vina... stvarno prva liga.
Izljubismo dječicu, povadismo stvari i jednu otrgnutu grančicu oleandera za koju čisto sumnjam da će se primiti. Temperaturni šok je bio i za nas, a kamoli za biljičicu sa Mediterana. Još jučer sam mislila kako mi je baš jako hladno jer saš nisam ispavana, al kad sam jutros pjehe krenula na posao, ošinulo me je minus jedan u zraku, i prvi mraz na travi sam primjetila. Gotovo je s majičicama kratkih rukava i niskim računima za plin.
Jučer je bio rođendan moje majke. Našla sam prekrasnu čestitku. Ne znam tko je napisao tekst, al mi je jako pasao, a i mama se rasplakala kad ga je pročitala:
"Mi, djeca, moramo postati roditelji da bismo uistinu znali cijeniti tvoje probdjevene noći, od rada umorne ruke i bezbroj dana, žrtvovane s ljubavlju". Pedesetdeveti, a meni je još uvijek mlada i lijepa. I potrebna.
|
