< | siječanj, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
emajliranu poštu primam na dvasina@gmail.com
Danas sam si odvojila vremena za blog. Mislila sam malo pročitati i iskomentirati «moje» blogere. Figa! Mislim na ono: MALO. Već je deset, a ja još nisam ni polovicu «obradila». Produktivnost mi je pala na niske grane. Dođem tako do bloga Almost poznate i – klik! Sjetim se jutrošnjeg razgovora sa Velikim sinom. - Jučer me zvala mama jedne curice iz razreda. I rekla mi je da je I. došla sva uplakana iz škole - Zašto? - Pa kaže da su je dečki zezali da je debela i da je štreberica i da je Srpkinja... - Znam. Al ja nisam! - I bolje ti je da nisi! Sramota! A tko je? - (nabroji dečke, sve djeca budžovana, jedan odličan učenik, a isto debeljuškast) - Ne smije se rugati drugima zbog njihovog izgleda, ni nacionalnosti.... Tu se ubacuje baka - Ni boje kože! A sad : ta-na-na-na...moj prvorođenac izjavi: - Pa normalno. Ja baš volim crnce. I oženit ću se crnjkinjom. Baš super! I djeca će mi biti crna! - ???? - samo, mama, znaš, treb'o bi ić studirat u Zagreb, tamo ima crnaca. Tu kod nas samo mi i Kinezi.... A Mali pilić, on je fora čim zine, of kors :))) Prošli tjedan učimo nazive prstiju na rukama. Krenem od palca. - Ovo je palac. Hajde, reci palac. - Palac! - Super! A ovo je kažiprst. Reci sad kažiprst - Prst - Ma ne prst! Reci kažiprst! - Prst – rek'o sam! - Ali ne samo «prst», moraš reći «ka-ži-prst»! To ti je zato što s njm pokazuješ.... - Mama, rek'o sam! Neću više! ( sad se već ljuti, i vidim da mu dosađujem. A ja uporna...i ne kužim!) - Ajmo iz početka – palac! - Palac - Kažiprst Mali demonstrativno prekriži ruke na prsima i stisne usnice. Odustala sam. Probala nakon pola sata ponovo. I tad sam KONAČNO SKUŽILA FORU. A vi? |
Drage i dragi moji, hvala vam što me niste zaboravili. Nisam ni ja vas, al evo, zalomilo mi se...Danas sam posebno tužna, umrla je jedna stara baka, koja nije baš moja baka, al je jako volim i znam da je to moralo doći, i da joj je sad ljepše i bolje nego jučer, dok je još ležala u bolnici, već danima ne otvarajući oči, živeći od infuzije i trpeći bolove.... Inače, učim, uzaludno započinjem razno-razne redukcijske dijete i bavim se svojim klincima. Zato me ni na blogu nema, al proći će i to...valjda...jednom. Više volim HEP-u biti dužna nego vama, zato, evo nastavka priče o prepisivanju: Na drugoj godini faksa imala sam neki glupavi ispit, a i moj dečko ( poslije Zakoniti). On je tu materiju imao i u srednjoj, pa mu je to više bilo ko luk i voda, a meni se činilo komplicirano. U svakom slučaju, nagovorio me da izađemo na taj ispit, iako uopće nisam učila. A računala sam da ak prođem pismeni, do usmenog ću nešto i naučiti, valjda. I tak, pišemo mi test, nešto sam i sama računala, a nešto mi je i on na papiriću poslao. I to u nekom priručniku ( tipa logaritamskih tablica) koji smo smjeli koristiti na ispitu. Naravno da sam umirala od straha, al nekako sam uspjela prepisati. Pred kraj, profesor je obznanio da će rezultati biti isti dan popodne, a nakon toga i usmeni. Nije mi bilo bitno, jer, ponavljam, ničemu se nisam nadala. I tak, došetamo mi da vidimo rezultate. I jaaako se iznenadimo. Ja- prošla pismeni, ocjena: vrlo dobar. On- pao, dobio jedan! Jedva me nagovorio da izađem na usmeni. Stvarno nisam puno znala, baš mi je bilo neugodno. Sva sreća da smo odgovarali jedan po jedan, u nekom malom kabinetu, pa nitko nije mogao čuti tu sramotu od odgovaranja. Veli meni prof: Kolegice, ne mogu vam dati više od TRI...A ja, onak, skromno: Ma, dobro, pa pišite vi onda trojku....I ne mogu nadoć od sreće kak sam bez truda riješila ispit. Moj dragi ostao je zadnji, i otišao je u kabinet reklamirat test, odnosno, pitati zašto je pao. Ja sam fino u kantini ispijala kavicu i čekala. Došao je ljut ko ris. - I?- pitam ja. - Dvojka!- reži on.( ni ne sluteći da će puno godina poslije TO postati blogersko ime njegove životne odabranice...he, he, he) - Pa super, ko da je ocjena važna, važno je da si položio. A zašto si dobio jedan na pismenom? - Zbog prepisivanja!!! - ??? - Profa je mislio da sam ja prepisivao od tebe, a ne ti od mene!!! Zato sam dobio jedan na pismenom... Inače, faks je bio uglavnom «muški». A oni rijetki izdanci ženskog roda, koji nisu odustali nakon prvog semestra su u pravilu bile ženske koje su bolje znale, više učile i dobivale bolje ocjene nego muške kolege. Tak je i naš stari profo mislio da sam ja njemu pomagala, a ne on meni. A i primjetio je cijelu stvar samo zato što ZADATAK NIJE BIO TOČNO RIJEŠEN. Tko mu je kriv... ;)) |
Jeste l' čuli djeco Vjerujte, bez šale, Otvara se škola Za pačiće male Svi Pačići došli, Kao đaci stoje Stari patak metn'o Naočari svoje. I učili, učili, Od srijede do petka Al se nisu makli Dalje od početka Ništa više ne nauči Pačurlija ta, Nego što je prije znala PA, PA, PA Možda sa fulala koju riječ, al ovo gore je jednan pjesmuljak koji sam naučila u vrtiću ili u prvom osnovne. Ne znam točno, a davno je bilo i jedno i drugo. Gledam jučer na teveu frku na fer-u. Oko prepisivanja. Studenti su prepisivali (varali), uhvaćeni su na djelu, i njihova imena su objavljena na internerski stranicama fer-a. Pa imperija uzvraća udarac. Otvaraju blog na kojem ogovaraju profesore fer-a. Jedan kao ne zna ni upaliti računalo, drugi dolazi na nastavu pijan.... javnost je podijeljena. Što je mislim, nije toliko važno. U moje vrijeme bilo je drugo...A ja sam štreberica i kukavica. I stvarno mogu nabrojati sve moje uspjele i neuspjele pokušaje prepisivanja i varanja u školi. Prvi: Niži razredi osnovne škole. Niti jedne četvorke u učeničkoj knjižici. Prava odlikašica. A zaboravila napisati zadaću. Tema je bila: kako sam obradovala mamu za Majčin dan. Oni koje je učitelj prozvao, morali su se ustati i na glas pročitati zadaću. Naravno da je i mene prozvao. Ne znam kad, u koje trenutku, ali pala mi je na pamet ideja da čitam iz prazne bilježnice. I tako, ustanem se i počnem....Sve bi bilo super da sam na vrijeme stala. Al, brbljava (kakva bila, takva i do dan danas ostala ) ja odužila taj moj literarni uradak. Pa me učitelj prekinuo, oduševljen, daj donesi da vidim kolko tog još ima, i evo ti pet! Naravno da sam htjela u zemlju propasti, da su mi suze grunile na oči, da sam posramljeno i tiho priznala da ja ustvari uopće nemam ni slova napisanog... Rezultat je bio jedna petica za izmišljanje i jedna jedinica za nenapisanu zadaću. I priča koja je nasmijala cijelu zbornicu. I pratila me u peti razred. Al ne s nekim pogubnim posljedicama, već više kao simpatična snalažljivost. A mama me je povela u grad, kupila mi knjigu (Karel Čapek: Bajke, Biblioteka vjeverica) napisala u nju posvetu: Mojoj dragoj djevojčici za uspomenu na prvu jedinicu...od roditelja. Čuvam knjigu još i danas. A i mama je nekako predosjećala da ipak neće trebati kupiti regal za nove knjige, koje bi bile kupljene za svaku sljedeću negativnu ocjenu. Sutra: prepisivanje na faksu u sjećanjima 2mame |
E, moja Hloverka, nije ni tebi sinoć bilo lako. A ni nama. Treba tu svu zavrzlamu: tko je koga ušto, našto, krozšto i zašto raspetljati... i mislim da ljudi i ne znaju puno više nego što su znali. Ja npr, uopće nisam promijenila svoje mišljenje o njima. Samo se malo potvrdilo. A ne znam i jel uopće bilo zanimljivo nekom tko nije njihov birač. I još jedna jako zanimljiva stvar. Ne znam jel netko primjetio: uopće nije bilo telefonskih poziva gledatelja. Pa, normalno! Mi smo mala sredina, nitko se neće dovesti u situaciju da nazove, izgrdi jednog, drugog ili trećeg, pa da poslije nadrapa. A ak bi nekog htio pohvaliti, uvlačiti mu se...onda je to bolje učiniti direktno, u 4 oka, veći je efekt....katastofa!!!! A kog smo mi to tamo mogli vidjeti? Prvo, šefa jedne političke stranke, koji bi se htio riješiti lokalnog ( al ne zanemarivo utjecajnog) poduzetnika koji mu ruši ili «ruši» ugled stranke. Zašto je on bio tamo? Zato što je jedan član njegove stranke, koji participira u županijskoj vlasti, otrgnuo se stranačkoj stezi. Ma moš mislit! Tip je htio preći u protivnički tabor, čime bi se dogodio prevrat u vlasti, pa bi hadeze i koalicijski partneri izgubili većinu, a esdepe i njegovi partneri dobili vlast. E sad, u igri je i ostavka ili lažna ostavka na članstvo u stranci, i bože me sačuvaj šta sve ne. Drugi, župan, hadezeovac, u sukobu interesa po procjeni saborskog povjerenstva, jer je davao trećem igraču mjenice i poslove. Mislim da je on jedini župan u cijeloj domaji, koji se nije maknio sa te dužnosti od osnivanja županije. Valjda voljom birača, pa šta se onda bune? Treći, po Hloverki, ključni čovjek sukoba, poduzetnik koji je htio biti i političar. Nije u emisiji puno dolazio do riječi, al baš mi je zapeo za uho jedan detaljčić. Kaže gosn poduzetnik- ja sam se kao nezavisni kandidat aktivirao politički zato da dobijem više posla. Nitko nije na to reagirao, ali, stanite, hej, zar to nije malo naopako? Dakle, ak hoćeš raditi, graditi, dobivati posao, nije dovoljno biti dobar u svom poslu, imati dobre projekte, imati dobre cijene i reference, sve to možeš objesiti mačku o rep ak nisi u politici! I još ak si mudar ko lija, proračunat ko kalkulator, onda ćeš biti malo sa hadezeom, malo sa esdepeom, dobit ćeš sredstava, mjenica..kolko ti apetit traži. I još ćeš si liječit ego pojavljivanjem na teveju! Četvrti igrač, gradonačelnik, ima svoju priču. JA sam napravio puno u ovom gradu, JA sam trn u oku lopinama, JA se nedam i imam podršku svog šefa stranke, i drugovi – NO PASARA!!!!! A s čijom lovom, gradonačelniče? A sukob interesa gradonačelniče? A lova (mjenice, šta ti ja znam šta) koja je otišla tom poduzetniku, koji tvrdi vas je on postavio na čelo grada? A u drugu ruku, u gradu se zaista radi. Vide se promjene. Uveo je darivanje roditelja novorođenčadi sa po 1000 kn, napravio stazu za skejtere, dječja igrališta, dao urediti prilaze i rampe za invalide, za umirovljenike starije od 70 godina i samce organizira božićni ručak i druženje, i još svakom da valjda po 100 ili 200 kuna. A i prije njega su bili gradonačelnici, pa se baš i nije tako radilo... Peti igrač je do kraja misteriozan. Gledatelji da kraja emisije nisu mogli skužiti jel on je dao ostavku ili nije. I jel može sam odlučivati komu će se prikloniti ili mora slušati direktive odozgor. I koliko je stranaka do sada promijenio i zašto. Pa zašto ne postane nezavisni kad mu nitko ne odgovara? Možda se boji da bi to bio fajront njegovog bavljenja politikom. A vlast je slast, kaže se u narodu. A i sinoć se moglo vidjeti. Jer za malo drugih stvari osim vlasti bi se ugledni pripadnici nekog društva onako išli izblamirati na javnoj televiziji. Njima je slasno, a biračima izgleda gorko. I fino je Hloverka završila emisiju rekavši da joj je baš drago da ona nije birač u takvom gradu i žipaniji. Blago njoj! |