dva

Ljudi moji, uspjela sam!!!!!!!!!! Sretna sam, i želim tu sreću s vama pobijediti. Najveće bitke u životu su one koje čovjek vodi protiv samog sebe. Pobijediti sam sebe, dokazati si da nešto možeš, samo ako to jako i želiš...nešto od tog sam osjetila danas, nakon položenog jednog ispita, nakon puuuuuuuuno godina. Mislim, imam ja već neku školicu, neki papir koji se ponekad naziva Njeno veličanstvo diploma, al htjela sam još...nešto posve drugo, nešto čime se susrećem na svom radnom mjestu, i na onom prošlom. I tak, nitko me nije tjerao, nitko ni sa čime uvjetovao, jednostavno sam pomisla da bih se trebala još malo školovati, još neku višu završiti, i naravno, da ja to mogu. Bilo bi previše srcedrapajuće reći kak su me svi moji mili i dragi, bliži i dalji u tom svesrdno podupirali. Kad baš i nisu. Okej, neki su rekli: idi, probaj, vidjet ćeš, drugi su pak samo prekrenuli očima, treći su rekli: pa šta ti to sad treba pod stare dane, a bilo je, kunem se, i onih kojima sam u očima vidjela zlurade primisli...i mislim da sam se baš zbog ovih zadnjih najviše zainatila.
Ideja mi je sinula u listopadu, pomalo se ubacujem u kolotečinu, a i Zakoniti se može hvaliti da spava sa studenticom. Jedino se moram požuriti, da mu ne bi na promociji čestitali kao ponosnom tati diplomantice..he, he..
Ovo je samo prvi korak, imam ih još podosta, al ko i za sve velike i male stvari važno je napraviti prvi korak. I ja ga napravih. Bilo je realno za očekivati da se pri tom prvom koraku zatepem, padnem, pa i ozbiljno ozljedim, da nakon njega odustanem...da prođem ko Bambi na snjegu (ili ledu?). Baš si jutros nešto razmišljela o toj usporedbi, jer jutros je, nakon dosta vremena jutros kod mene zaista i padao snijeg.
Da zaključim: Dva je pokupila dva, i idemo dalje :))))))))))))))