Dobro jutro, svima :)
Najprije da napravim jedan pogled na vikend – s odmakom. Petak navečer neću samo pamtiti po izvanrednim vijestima na svim mogućim tv kanalima sa hr govornog područja, već i po druženju sa
Almostpoznatom blogericom koju je put nanio u moj grad. Baš mi je bilo lijepo. Djecu i zakonitog sam ostavila nek se snalaze, a ja lijepo u 21, ko u stara dobra vremena petkom – u grad. Pretresle smo naše obitelji, poslove, zanimanja, kulturu i sport... I dogovorile se za novi susret.
Svi kompetentni i nekompetentni već su svoje rekli glede te nove kuge, pa se ja ne bih nešto posebno više vraćala na taj famozni ha jedan en pet – famozni, pametni mutant. Al nešto me stvarno raspi*dilo – u subotu navečer, u rtl-ovim vijestima bio je prilog sa vranskog jezera, ornitološkog rezervata. U blizini je i selo Vrana, tu je novinarska ekipa snimila kokoš jedne seljanke koja kljuca i papa jednu uginulu crnu ptičicu!!!!! Mislim, ja sam poludila...Još u petak, pa onda opetovano u subotu, kao jednu od preventivnih mjera resorno ministarstvo je izdalo naputak da se sva pernata živad MORA DRŽATI ZATVORENA. A ova, ne samo da je slobodno šetala, nego je pod blagoslovom svoje priproste gazdarice, i pred kamerama (za primjer) čokala mrtvu pticu! Ne znam jel netko od vas to vidio, al mene je šokiralo. A gazdarica kaže: ma sinko, ne bojim se ja te ptičje gripe, pa daleko je to od nas...da, da, daleko, Našice i Orahovica su baš daleko od Vranskog jezera, tri dana putovanja transkontinentalnom željeznicom!!! Gdje bi to ptice mogle preletiti.... pa tamo na zimovanje dolazi samo oko 140 000 ptica vodarica...sitnica, ženo!!!
A moj veliki sin tako voli doručkovati pečeno jaje na oko...piši kući: propalo!
U nedjelju je bila kestenijada – mi smo po običaju zakasnili. Kad volimo dremuckati nedjeljom popodne. Stigli smo na kraj, štandovi prazni, mošt i kesteni rasprodani, program završio, al vrijeme prekrasno, taman za kavicu na terasi jednog od kafića. I dogovor za partijicu bele kod kumova. Baš mi je trebalo, već dugo nismo kartali. I onda dođemo kod njih, popijemo kavicu, porazgovaramo malo, kad njima gosti na vrata. I žilavi su bili, nisu otišli dok naš Ljubo nije izgubio, tak da je bela otkazana do daljnjeg.
I da naslov ovog posta ne bude potpuno promašen – još koja o kosi...Piše sinoć veliki sin zadaću. Iz ulomka iz Šimunovićeve Duge trebao je pronaći i prepisati opis Srne (Brunhilde – al se smijao tom imenu!). I našao je opis, i prepisao ga. Piše Šimunović da je njena kosa bila poput ugašenog zlata, poput onih vlažnih dlaka na kukuruzu... i sjetim se ja jedne berbe kukuruza...
Brali su se kukuruzi naše susjede i frizerke, tete M. Išla i moja familija. Poslije, navečer, napravila mi je mini-val, i trebala sam ići u grad. Subota je bila. I već je počela sezona onih magluština što se zavlače i razvlače po gradu sa prvim znacima mraka. A friški minival, lijepo istegnut na veliku okruglu četku i nije tako loše izgledao. Samo mi magla nikako nije išla na ruku. Dok dođem do centra, sav će mi se zakovrčati...a kako je friški, ima i onaj oduran miris...Već sam bila na vratima, kad mi padne na pamet da si još malo (malo više) zalakiram kosu, ne bi li što duže odoljela magli. I trk u kupaonicu, pred ogledalo, zažmirim, ne dišem, i dugo, dugo, dugo lakiram kosu. Onda otvorim oči, istrčim iz kupione, i u hodniku udahnem. I gotovo zavrištim od muke. I nevjerice. I očaja. U ruci mi je bio insekticid.....u glupom spreju, iste boje kao i lak za kosu.
