dva

Predbožićno vrijeme, 2001. godina. Moj prvorođenac je đačić prvačić. Ide u 1. b na jednu od tri gradske osnovne škole. Bliži se kraj prvog polugodišta. Zakoniti dolazi po mene poslije posla i sav ponosan priča: danas sam ispao najveći tata-frajer u razredu našeg sina. Slučajno. I nenamjerno. Dakle prava komedija zabune... Zakonitov direktor (inače vrlo ok čojek, al izgleda predugo i previše direktor) ga taj dan zvao u ured, i sav u panici pita: U koji razred i koju školu ide moj sin? Zakoniti već puca od smijeha i govori mu: pa u prvi razred, mislim te-i-te škole. Sad ga dišo zapanjeno gleda, pa moli da provjeri još kod nekih osoba. Ženicu si ne smije zvati, jer bi bilo po glavi stanovnika kad dođe kući. I sad, kad su provjerili, i sa sigurnošću utvrdili gdje to dišin mali ide u školu, slijedi novi šok! Direktor je, naime, nabavio božićnu jelku, baš krasnu i feš, preko kuma iz šumarije, of kors, i poslao nekog vozača da je odnese u 1. b jedne škole i kaže učiteljici da to šalje tata iz Jednefirme. Vozač je otišao u rečenu mu školu, našao 1.b, sve rekao što je trebao i otišao. Javio se direktoru da je izvršio poslić, jedino što u 1. b nije bila učiteljica, nego neki učitelj, ali who cares! Nakon toga je nastao blink, blink, u glavi vrlog nam diše. Nakon sitnih provjera došao je do zaključka da je božićno drvce poslao u pogrešnu školu!!! A da fora bude veća, ta jelka je završila u razredu našeg sina, koji jedini ima tatu iz Jednefirme. Tak je moj Zakoniti postao frajer-tata, a pričica o diši koji ne zna na koju mu školu ide sin ješ se uvijek šaputa u Jednojfirmi, a može se i na blogu čitati :)