dva

< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (5)
Studeni 2007 (11)
Listopad 2007 (9)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (31)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (8)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (14)
Prosinac 2006 (10)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (12)
Rujan 2006 (11)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (9)
Travanj 2006 (11)
Ožujak 2006 (5)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (6)
Prosinac 2005 (12)
Studeni 2005 (20)
Listopad 2005 (16)
Rujan 2005 (21)
Kolovoz 2005 (11)
Srpanj 2005 (15)
Lipanj 2005 (10)
Svibanj 2005 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off



Linkovi



Adwocatus

Auzmiš

Decy

dr Luka

Franc

Freestyler

Goldeneye

Kenguur

Kljun

Koki

Koraljka

Marchelina

Maslačkica

MišicaNL

MonoperajAnka

Neni iz bajke

Pjesma o jednoj mladosti

Sepia

Slatkogrkinja

Šampsica

Šarli

Tip koji sjedi

Trilliana

Uštekana mama

Zlatna djeva

Bajna djeva

emajliranu poštu primam na dvasina@gmail.com

ali rijetko provjeram poštu, pa ako vam je bitno/hitno da pročitam što ste mi napisali, javite mi u komentarima da imam mail ;)

14.07.2005., četvrtak

Kako više nisam kompletna, tj priča o mom kulenčiću

Kad već u zadnje vrijeme stalno tepem po
bolesničkim temama, odlučila sam još i ovo
napisati, pa onda jedno vrijeme nadam se da ću
moći zaobilaziti medicinske teme.

Ja u svojih trideset i nešto godina nikad nisam bila na operaciji, nikad pod anestezijom, sve do tog petka, 03.12.2004. Otišla ja ujutro na posao, kao i svakog petka. Čak sam i za jauznu pojela neki topli sendvič, radila posao svoj svakidašnji, uredski, smišljala planove za popodnevni veliki šoping...kadli me nešto počelo stezati, štrecati u predjelu, hm, recimo:struka. Kako sam imala jedne sasvim zgodne crne, malo rastezljive hlače, najprije sam mislila da me to one žuljaju. Je da su konfekcijski br 38, i da sam ih kupila prije zadnje trudnoće, al’ nekako sam se ja ugurala u njih. Odozgor zgodna majičica, povrh svega moderan sakoić i sasvim prolazno za jedan običan petak u uredu.
Stezalo me je sve više, kako se primicao kraj radnog vremena. Već sam si potajno, da drugi kolege ne primjete, raskopčala i dugme na hlačama, pa šlic do pola...ništa mi nije pomagalo. Maštala sam o povratku kući, oblačenju najlabavije trenerke, zauzimanju “pustite me svi na miru” položaja na trosjedu. Da veselje bude veće, Zakoniti mi javi da će poslije posla ostati na fešti u firmi, neka teta je odlazila u mirovinu, pa je priredila party. Veselo, odma me jače zabolilo kad sam skužila da ću poslijepodne umjesto na trosjedu provesti u trkanju za Malim zlatom, i jedina sreća je bila što je Veliki sin išao u poslijepodnevnu smjenu u školu, pa sam bar njega skinula s vrata do navečer.
I tako, dovukla se ja doma, uspavala Malo dijete, izvalila sa na trosjedu(ipak), a meni sve gore i gore. Šarafa, steže, kao trudovi, a još k tomu i mučnina me hvata, tjera na povraćanje (da prostite), a gotovo ništa nisam ni jela za cijeli dan. Susjedi (svekar, svekrva i šogi) baš su taj dan otišli na promociju zbirke pjesama naše mlade rođakinje, tako da sam zaista bila prepuštena sama sebi i svojoj muci. Zovem Zakonitog, pitam ga dokle će, i da mi nije dobro, to je već bilo oko 19 sati. Zaista je ubrzo nakon toga došao kući i htio me voziti na hitnu. A meni se baš i nije išlo, jer mi je bilo glupo da im kažem da me boli od toga što su me hlače nažuljale. Mislim, fakat bi me mogli šutnit nogom u dupe i izbacit sa hitne..Već je i bigbrader započeo, a kod mene isto: boli i boli i muka pa muka. I popustim ja i spremim se za doktora. Na koncu, ne mogu mi ništa osim mi reć da mi nije ništa..Organiziramo čuvanje djece i odosmo na hitnu. Tamo gužva za parking za popi*dit, moral sam pješke jedno 30-40 metara, nigdje bliže mjesta. A to moje hodanje se svelo na stavljanje sasvim polako nogu ispred noge, tijela savijenog u srp bez čekića. Kad sam se konačno dovukla do dr i legla na stol za pregled, neka mlada i samosvjesna dr me upita da joj pokažem gdje to mene točno boli. A ja: pa skroz u krug. Kad je ona mene pretisla na jedno mjesto, malo poviše desnog kuka, zakukah ja: E TU JE IZVOR !!!(bola). Poslali me u bolnicu, šta će samnom. Proklinjala sam i Zakonitog, i rupe, i šahte po cesti i rekla mu ne bude li me dovezao do samog ulaza u bolnicu da si proba zamisliti što ću mu činiti. I tako, i tamo su me gledali, pipali, pritiskali i velevažno mi priopćili: IDETE VEČERAS NA OPERACIJU!
Mooolimm, šta, kako, pa ne mogu, nisam ni djecu izljubila...A kirurg mrtav-hladan: skinite prstenje i ogrlicu, pozdravite se sa mužem i vodimo vas pripremit za salu...

- 11:14 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>