dva

< lipanj, 2005 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Srpanj 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (5)
Studeni 2007 (11)
Listopad 2007 (9)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (31)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (8)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (14)
Prosinac 2006 (10)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (12)
Rujan 2006 (11)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (9)
Travanj 2006 (11)
Ožujak 2006 (5)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (6)
Prosinac 2005 (12)
Studeni 2005 (20)
Listopad 2005 (16)
Rujan 2005 (21)
Kolovoz 2005 (11)
Srpanj 2005 (15)
Lipanj 2005 (10)
Svibanj 2005 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off



Linkovi



Adwocatus

Auzmiš

Decy

dr Luka

Franc

Freestyler

Goldeneye

Kenguur

Kljun

Koki

Koraljka

Marchelina

Maslačkica

MišicaNL

MonoperajAnka

Neni iz bajke

Pjesma o jednoj mladosti

Sepia

Slatkogrkinja

Šampsica

Šarli

Tip koji sjedi

Trilliana

Uštekana mama

Zlatna djeva

Bajna djeva

emajliranu poštu primam na dvasina@gmail.com

ali rijetko provjeram poštu, pa ako vam je bitno/hitno da pročitam što ste mi napisali, javite mi u komentarima da imam mail ;)

24.06.2005., petak

Bljedoliki vračevi i njihova svita


Dragi ljudi, hvala vam svima koji svratite do mene, ostavite komentar ili ne, svejedno. Drago mi je vidit da nekom nedostajem :))) Nije me bilo neko vrijeme, Magi, ne, nisam bila na moru, ali posložile su se neke stvari, a blogam na poslu (ups, nemojte nikom kas’ti), i tako. Nisam se ni u kužinu zavukla kako Laprdava misli, čak što više, ponovno sam na dijeti, po stoti put iz početka. A šta ja mogu, kad nisam karakter, a i prilike su takve, k’o da sam vrag vreba, pa tek što se discipliniram i počnem neku dijetu, iskrsnu neki tulumi, roštilji, čabe(ili ć, a Maro???), krizme (“firme”- za čitateljstvo sa zapada lijepe naše) i ode moja dijeta u vražju mater.
Najljepša stvar što mi se dogodila od zadnjeg pisanja je da sam opet postala teta, tj. moj brat je postao tata, i to dviju prekrasnih djevojčica – blizanki. Rođene su 21.06., zovu se Katarina i Magdalena i treće i četvrto su dijete (onak, neplanirano). Svi smo jako hepi što je za sad sve ok, još su malo u inkubatoru, primaju kisik, Magdaleni su morali i krv dati, a malo ih je i novorođenačka žutica stigla. Uz to su Magdaleni “našli” i šum na srcu, al ja sam nekako optimist, mislim da će sve na dobro izaći.
Ono što me žalosti u cijeloj priči su naravno, naši liječnici i ostalo medicinsko osoblje, i cijeli taj sustav u kom se većina njih smatra malim bogovima, nedodirljivima i nepogrješivima, u kom sve nas, laike, smatraju smetalima, ak išta pitamo da nam pojasne, a nedaj bože da nešto sugeriramo. Znam da nisu svi takvi, al većina je, bar ova s kojima sam ja imala posla, a vjerujte, unazad deset godina puno smo se “družili”. Ja sve ovakva jezičava, tak sam se suzdržavala da im ne kažem što mislim, a sve zbog onog osjećaja “ne se sa rogatim bosti” i opet će mi trebati, a moja djeca su u pitanju.
Danas sam pričala sa šogoricom, ona leži na rodilištu, a klinceze su na pedijatriji, dakle drugom odjelu u istoj bolnici. Bolnici koja sebe proglašava “baby friendly” dogodilo se da majka koja ima mlijeka, koja želi dojiti svoju djecu, dakle takva majka izdoji mlijeko u bočicu i baci ga u umivaonik, jer nitko neće uzeti tu bočicu, prošetati (a imaju i lift ) do drugog odjela i dati da se njena djeca s tim nahrane. Umjesto toga oni dječicu hrane bebimilom, i još su u stanju izgrditi je na pasja kola, ak joj se slučajno upale dojke, pa dobije temperaturu i sl. To sam čula na vlastite uši kad sam ja bila tamo. Deru se na tebe kao na zadnju kravu, te kak to ne znaš, te cc, šta oni još moraju učite te žene, pa lako se bilo hebavati, onda ne drečiš tako ko sad kad rađaš, ma, mislim FUJJJ! To isto osoblje, koje deklarativno jaako podržava dojenje, gostuju na radiju, bude na tv-u, puni su im hodnici plakata o prednosti dojenja, oni nisu u stanju poslati majčino mlijeko sa jednog odjela na drugi. I kolostrum je otišao u kanalizaciju, a to je nešto neponovljivo, za te djevojčice, kao i za svako novorođenče to znači puno više imuniteta i zdravlja od bilo čega drugoga u prvim danima života. Bitno da će oni hzzou fakturirati svega i svačega, od pelena, koje baj d vej, sami roditelji kupuju i nose, do bebimila, koji je potpuno suvišan. A ne mogu reći da su prezaposleni, jer prošlih je dana samo pet rodilja bilo na cijelom katu rodilišta.
Druga stvar koja mi je digla živac su godišnji odmori tih naših dotura i te njihove zamjene. Ma ja razumijem da svatko ima pravo na ge-o, a pogotovo ljudi koji rade tako stresan i odgovoran posao, al kad su zamjene u pitanju, to je ludara živa. Zamjenski liječnik, pored svojih, kao rješava i tuđe pacijente, al samo hitne. Pa ko bi blesav po ovim vrućinama vodio dijete i čekao satima kad mu nije potreba. Moje malo dijete je imalo neke gljivice u ustima koje smo riješili još prošli tjedan, i sad su mu se vratile. Ništ, javim jučer na posao da ću kasniti, spremim ujutro dijete, odvezemo se do tete doktorice, i poljubimo vrata! Naša pedijatrica je na g.o. i dolazi 01.07. zamjena je druga teta, koja radi poslije podne. Vratim malog baki, odjurim na posao, odradim do pola4, gladna(na dijeti) dopičim kući, nađem malog u dvorištu, dida ga čuva, on se igra sa zemljom od cvijeća, crn, u ušima ima zemlje, za noktima sve crno, mene muka hvata. On se otima, plače, ja ga odvučem u kupionu, izribam, ponovo u čistu robu, pa u auto zagrijan na oko 50 celzića i ponovo kod dr. Tamo roditelji i djeca u grozdovima vise iz čekaonice, al me ne demoraliziraju. Predam knjižicu i nabacim blablativ sa mamama. Jedno pet minuta. Onda dođe sestra, mala, zgodna, jako fina i pristojna. Pita a što mi trebamo (tlak raste, pa kruha i mlijeka, valjda!), sestrica se ispričava i veli kad nema temperaturu, onda nije hitno, 16 je sati, dr radi do 21, al više ne prima, ak nije hitno. Vidim da joj je neugodno, pa u sebi samo okrešem pas mater svima, i patam ju a kad sutra radi. E, sutra od sedam, ujutro. Dobro, dajte knjižicu, ja ću doći sutra u sedam nula nula, al nek ne očekuje dr da ću je čekati dok kavu ne popije. To sam onak, malo glasnije dreknila, pa izađe druga seka, starija i iskusnija. Kaže, nemojte u sedam, onda dr ima savjetovalište sa malim, zdravim bebama, dođite sutra oko pola devet. opet pas mater u sebi. kod kuće mi je odma bilo lakše kad sam se dobro najela (1 kuh jaje, 1 naranče i 1 dvopek). Jutros sam svejedno otišla predati knjižicu prije pola osam i probat se dogovorit sa sestrom kad da dođem sa malim. Dođem ja, jedno četvero djece čeka, a dr još nije ni stigla na posao. Ostavim knjižicu zblenutoj sestri, kažem da odoh raditi, a dijete ću dovesti kad uspijem klizniti sa posla. Uspjela sam u 12 sati. u lijepo ugrijanom autu dopeljala sam svog mališana, a u 12 i 20 već smo išli natrag. Obavljena posla. Bolje da ne napišem kako. I tak mi je post predugačak. A i mislila sam pisati o kraju škole.


- 15:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Dobila mailom, dijelim s vama

Poštovani G. Direktore,

javljam se na oglas za tajnicu jer sam vidijela u novinama a dosta brzo tipkam s jednim prstom i kod računanja isto znam zbrajati a malo kod djeljenja sporije ali ipak izraćunam.



Drugo znam na telefon makar bolje znam s ljudima jer sam vidijela da ljudi bolje samnom komuciraju u ćetri oka pa i kad ih je više nego na telefonu.

Još molim da nebude poso kopliciran ali svejedno sam zainteresirata bez obzira.

Da odma priznam znam da mi baš nejde gramatički i da dosta brkam č i ć i ije i je ali je kod mene osobnost da to sve nekako izadže na dobro. Drugo što se tiće plače o tome možemo se razgovarat ko ljudi nisam ja neka da sam gramziva.

Što se tiče za poćet posao mogu odma to jest kad vam odgovara.



Hvala za odgovor koji molim što prije jer mislim da čete ovakvu nać teško jer danas je teško nać provesijonalnu osobu.

Sštovanjem,

Mara

PS – Izvinite ako je molba kratka jer nisam u praksi još za takve molbe pisat pa šaljem i sliku.

ima kod mene i slika Marina, al je nikako ne mogu uvalit (sliku ;) nisam još profesijonalna u tijem stvarima. Zamislite plavušu tankog struka i povećeg mljekarstva oskudno odjevenu








Odgovor firme

Draga Maro,

Radiš od sutra (nabavili smo spell checker)
- 10:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

10.06.2005., petak

Liz ili griz, pitanje je sad

Baš me zanima kad bi pitali ljude što više vole čokoladu ili sladoled, kakav bi bio rezultat? Netko mi je jednom rekao, ali to su stogo neprovjereni izvori, da žene više vole sladoled, a muški svijet čokoladu. Osim što će ova tvrdnja izazvati podsmjeh muških, i asocijaciju na : Hajde, hani, pliz, pliz.. pjesmuljak ( da, stvarno, pa gdje su oni?), po tome bi se ja mogla svrstati u jednu skroz muškobanjastu plavušu. Ja sto puta više volim čokoladu nego sladoled. I najviše Milku, mada znam da to nije u redu, trebalo bi podupirati Kraš, Kandit i Zvečevo, al šta mogu kad su mi najdraže ove koje svizac pakuje. Da me ne grize savjest, ja kad god nekom kupujem čokoladu, kupim domaću, najčešće zvečevačku (Jurop zna zašto), al kad me netko pita kak će mi se odužiti za ovo ili ono, ja kažem: Lilena krava sa jogurtom i jagodama, ili lješnjakom, gramaža ovisi o tom jesam li na dijeti ili ne ;))
A zašto ja to uopće pišem? E pa zato što sam se nečeg sjetila dak sam pisala komentar kod TriLilice, a vezano za osvetu njenom bratu.

Moja baka je imala sestru u Kanadi. Nekoliko puta joj je išla u posjetu, na dva-tri mjeseca. Kad se vratila, uvijek je imala torbu više, i u njoj sto čuda, za svakoga ponešto. Po povratku, svi bi se mi, njena djeca i unučad sjatila kod nje i čekali svoj tal. Za neke je stvari točno znala kome su namjenjene, a neke smo si sami razgrabili, po sistemu a la Ljubo: tko je jamio, jamio je. Slatkiši su bili neobični, čudnih okusa, al znate ono o konju i zubima.
Nakon prve posjete, u bakinoj se torbi, između svih ostalih divota našle i male zgodne čokoladice. Malo veće nego one fine runolist. Čim sam ih ugledala, odmah sam ih spazila, i strpala u džep. Većinu. Ipak ja nisam baš takva lakomica. Dio sam podijelila, tko je htio. Moj brat, sestrična, ujak, moj tata. U onoj gužvi, baka nije ni primjetila da smo se mi počastili. I nikom ništa, dok se malo gužva nije sredila, te baka sjela i počela priču: ovako je to bilo...prvih dana me mučilo to što mi se uši nisu odčepile od aviona, a da prostite, guza mi se začepila (razlog zaboravih op.a.), još kad k tome dodam poremećaj u spavanju, zbog vremenske razlike, požalila sam što sam uopće išla...Naravno, da su se uši bake moje odčepile, san joj se normalizirao, a za ono treće sestra joj je kupila – ČOKOLADICE –jaaaaako djelotvorne. I ne treba puno, kockica, dvije.
Ne trebam naglašavati da nas je bilo posvuda, pa i niz nogavice je krenulo, kod onih najsporijih. A čokoladice, ništa posebno ukusne, što je najgore od svega.


S obzirom da tu svraća i muško i žensko čitateljstvo, pitanje je sad: što više volite ( da vidim jel ona teorija drži vodu)
- 12:26 - Komentari (35) - Isprintaj - #

09.06.2005., četvrtak

Svi moji auti - saga o Zelenku I

Zelenko je bio na prvi pogled ništa posebno. Ali, kao i za mnoge stvari u životu – nije vrijedio helou-efekt, nema ljubavi na prvi pogled, tek nužno zlo, koje se kasnije pokazalo kao jako dobra investicija u stari auto. Zelenko je “stojadin”, zastava 101, tundra zelene boje – star 15 godina. Koštao nas je ondašnjih tisuću maraka i još smo 500 uložili u startu. Kupili smo ga kad je naš prvorođeni sinčić imao godinu dana, ja se morala vratit na posao poslije porodiljskog, a malo dijete kretalo u jaslice. Bio je prosinac, vani snijeg i led, i muka mi je bilo što ga uopće moram voziti. Iako je prošlo ponešto godina od unfala sa bubom, ja sam još imala veliki strah od sjedanja na vozačko mjesto. Vjerojatno se tog straha nikad ne bih oslobodila da je moj Zakoniti imao vozačku. Ali nije. Živio je u centru grada, nije imao potrebe polagati vozački onda kad to većina mladih radi, sa stjecanjem punoljetnosti, a kasnije mu se sve manje dalo s tim gnjaviti. Još kad je spoznao da mu odabranica srca njegova ima vozačku dozvolu, sasvim se fino opustio. Na začuđene poglede i pitanja onih koji to nisu znali, ležerno je odgovarao da mu je ovako baš dobro, uvijek može popiti koju čašicu kad izađemo, o svadbama da se i ne priča, a ionako sam ja vozala dijete doktoru. Važno mi je za reć da je prethodni vlasnik auta bio čovjek koji isto ne vozi, i da je auto prije mene vozila njegova supruga. Kupili su ga novog, dovezli u grad, i u tih 15 godina što je bio kod njih nije izašao više od 10 km u radiusu izvan grada.
I tak je zelenko počeo svoju službu kod nove gazdarice, al ak je mislio da neće vidjeti ništa više od ovih gradskih ulica – prevario se. Pod redovno smo išli u Mađarsku po pelene i špeceraj, pa dva, tri puta u Zagreb, u Klaićevu, na neke ultrazvuke sa Sinekom. Na more svake godine. Krk, Lošinj, Crikvenica...
I nikad nekih kvarova, ostajanja na cesti. Imao je on svoje mušice, daleko od tog. Jedno vrijeme nešto je štekao sa paljenjem. Anlaser, ili tako nešto. Uglavnom, proradio je nakon što se u određeni dio (ne znam čega) pod haubom udarilo sa nekim zašiljenim drvenim kolcem. sad zamislite scenu : Plavuša na parkiralištu, pokušava upalit auto, ne ide, uz psovanje (sebi u bradu) izlazi iz auta sa zašiljenim kolcem u ruci, podiže haubu, uperi našiljeni kraj kolca u nešto unutra, pukne dva-tri puta, vadi kolac, zatvara haubu, ulazi u auto, veže pojas (da, da), pali staru krntiju, i starta uz škripu guma. Za skrivenu kameru! Najgore je što mi se to događalo baš na nekim prometnim mjestima, i baš kad je naišao netko poznat :( sad mi je baš lijepo toga se sjetit, al onda bi ga... uf!

Apdejt: Veliki sin sinoć sretno doputovao, smazao lazanje i bez puno priče otišao spavat. Dojmove ću valjda saznati danas poslijepodne
- 15:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.06.2005., srijeda

jedan brzinski...

Ak ne stignem napisati post o mojim autima danas, nastavak ide sutra. Naletilo mi neko brdo posla, pa se moram odmaknuti sa bloga. Inače sam cijeli dan kao na iglama. Navečer mi dolazi Veliko prvorođeno dijete. Naručio je lazanje za večeru ( opet ću si upropastiti dijetu), a kolač sam već jučer priredila. Sva sam ustreptala, ko da idem na prvi spoj sa dečkom. E, šta ti je ljubav...
- 13:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

07.06.2005., utorak

Svi moji auti - II dio

Tek tad sam primjetila da su vozačka vrata nekako jako navaljena na mene. Ništa, idem preko suvozačkog sjedala. Izađem van, i pogledom potražim bus. Sva sreća da je u međuvremenu došlo nešto ljudi do mog auta i mene. Jer, počela sam se osjećati kao da netko jako polako spušta ful crnu roletnu preko mojih kapaka kad sam ugledala autobus prevrnut na bok u jarku, uz cestu. Treća misao je bila: ja sam nekog ubila u tom busu! Donijeli su neku drvenu hoklicu bez naslona, čašu vode, malo me poljevali, malo mi gurali da pijem ( ko ono: pola pije, pola Šarcu daje). I svi su odjednom imali sto pitanja: kak se zoveš, kome da javimo, jel te šta boli. A ja sam samo htjela do onog prevrnutog busa da vidim ima li preživjelih. Nisu mi dali. Kako hitna, a ni policija nije stizala, čovjek pred čijom kućom se to dogodilo me stavio u svog žutog golfa i odvezao u bolnicu. Istek u auto sam se rasplakala. Kud baš danas, na rođendan da mi se tako nešto desi! Do bolnice sam se ipak toliko pribrala da sam mu dala moju adresu, pa je otišao mojima reći što se dogodilo. U bolnici su mi poslikali lijevu ruku, nije bila slomljena iako me jako boljela i imala sam valjda još dva mjeseca šljivu koja je mijenjala boju od ljubičaste na zelenu i žutu. Nikakvih drugih ozljeda nisam imala, osim malo stakla zabodenog po glavi i toj lijevoj ruci. Poslije sam ipak skužila da sam si malo poremetila statiku, pa imam povremenih problema sa kralješnicom, al to je sve ništa kako je moglo završiti. U busu je bilo malo putnika i hvala dragom Bogu svi su bili živi. Ozljeđena je bila samo jedna žena, imala je slomljena 3 rebra. Kasnije smo se i upoznale u bolnici. Nije me tužila i tražila bilo kakvu odštetu, a ta 3 slomljena rebra spadaju u “teže tjelesne povrede”, da su bila 2, bile bi lakše tjelesne povrede. Kako god, stvarno sam bila presretna što nitko nije jače nastradao.
Na bubi je bilo podosta štete. Lijevi blatobran i retrovizor su se doslovno stopili sa busovim limom, šoferšajba ( ili po hrvatski – prednje vjetrobransko staklo) je ispala cijela i pala ispred auta – i nije se razbila. Vozačka vrata su bila uništena, pukla letva volana, negdje nešto ispalo iz neke kugle, i majstor ga je jedva uspio popraviti do Božića!
Išla sam i na sud, dobila novčanu kaznu, ne znam koliko je nula bilo iza petice, al to vam je ona novčanica sa likom džozefa broza. Na kraju balade ispalo je da sam ja skrivila sudar zbog vožnje neprilagođene vremenskim uvjetima i bla, bla. Onaj naparkirani auto koji mi je zasmetao na cesti, i zbog kojeg sam prešla na drugu stranu, brzinom ata strašnomlata je nestao prije nego se policija nacrtala na uviđaju. Uviđaju – namjerno, tek je kasnije postao “očevid”. Ja se još uvijek ne osjećam krivom, i zahvalna sam mojima što mi ni onda, a ni nikada kasnije nisu prigovorili to što sam im uništila prometalo.

Sutra: saga o zelenku


i apdejt, zahvaljujući Neni

Zaboravih jučer napisati da mi je ideju za piskaranje o mojim brm-brmima ( sad malo oponašam moje Malo zlato) dala moja nova blogerska prijateljica Laprdava


A javio se i Veliki sin - nekako je nujan, a kaže da nema problema u ljubavi, ni sa učiteljem, a i našao je 40 kn (svojih), pa ne mora gledati kak drugi ližu sladoled ;) Uspjela sam skužiti da mu ipak malo nedostajemo, ili barem domaća kuhinja. Rekao mi je doslovno: Mama, ako ikad tamo budemo išli na more, ni slučajno nećemo jesti u tom hotelu! Pitam, a gdje ćemo onda? ( I sad, čekam da mi kaže kako ću ja kuhati, jer to radim jako dobro - KOJA GREŠKA) Veli on meni: pa u pizzeriji!
- 15:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #

06.06.2005., ponedjeljak

Svi moji auti

I ne samo moji. Kad malo bolje razmislim, ni jedan nije bio na moje ime, a za svakoga imam posebno mjesto u mojim uspomenama. Najprije je to bila folcvagen buba, 1300. Auto mojih roditelja. Vozila nas po europi, jadranu, nigdje nas nije iznevjerila. Najviše joj zamjeram mali prtljažni prostor i mali “anšlag” – na znam kako se to kaže na hrvatskom, al to je ono kad ti treba veliki radius da negdje skreneš. Enivej, bubica je bila prva liga, za bolje nismo imali love, a ni neke velike potrebe. U četvrtom srednje položila sam vozački i povremeno sam je užicala za večernje izlaske. Sjećam se moje prve samostalne vožnje. Frendica Maja je bila dovoljno hrabra da sjedne na suvozačko mjesto. Sve je bilo pod kontrolom dok nismo došle na jedan semafor, bilo je crveno, a lagana uzbrdica, a iza nas se stvorio veeeliki teretnjak. Naravno, kad sam trebala krenuti, živo zlo.. ja bih išla naprijed, a buba klizi natrag. Živci rade, nervozni trube, a ja nikako da uskladim kočnicu, kvačilo, gas, ručnu... Čak sam Maji, sasvim ozbiljno ponudila da izađe iz auta ako se boji. Nije izašla, i to joj nikad neću zaboraviti. Nekako sam uspjela, ruke su mi se tresle, i najkraćim putem sam vratila auto na sigurno –u garažu. S vremenom sam se ipak opustila i postala sigurnija u sebe.
Uz tu moju bubicu me veže i prvi (zar je potrebno napisati : neuspjeli) pokušaj seksanja u autu. Zakoniti i ja se uvijek odvalimo smijati kad se netko dohvati teme seksa u autu. Najveća mi je zamjerka bila što nema zavjesice, pa što ako krene, pa ak netko naiđe, a mi se “zaglavimo” (mislila sam na ovaj način zaglavljivanja o kojem sad svi pričaju – slučaj varaždinske svadbe), a što ako netko prepozna registraciju. I tako, ništa od “posla u prirodi”. I dan-danas je njemu, više nego meni zbog toga žao ;)
Kako je vrijeme odmicalo, i moj dečko se naučio da ja dolazim po njega autom kad negdje izlazimo, on ionako nije imao vozačku, a najveći mu je gušt bio što me ne mora pratiti kući u neke sitne sate. On je živio jako blizu centra, a moj dom je bio u predgrađu, od centra prema zapadu (je, Jura, kak si pogodio).

Sve ima svoj vijek trajanja, pa i ta naša bubica, al nije otišla mirno u mirovinu, već uz veliki prasak, za koji sam zaslužna, a tko drugi nego JA! Taj dan mi je bio rođendan, dvajstiprvi. Kraj kolovoza, sparno, kišica laganini paducka, subota. Tata je prethodnu noć radio treću smjenu, mama imala nekog posla, pa je mene zapalo da “skoknem” autom u obližnje selo kod tete. Već skoro nadomak njene kuće ima jedan oštar desni zavoj. Jako bitno za priču je i da je u selu bila svadba, pa je sparkiranih auta bilo po jarcima i uz cestu i na cesti. Tako je jedan bio fino parkiran sa sva 4 kotača na mom kolničkom traku. Ja ga krenula obilaziti, iz suprotnog smjera, iza okuke naišao je autobus... kasno sam ga vidjela, uhvatila me panika, zakočila sam, zaplesala na cesti, far autobusa mi se našao pred očima, čula sam BUM! i iza toga duga, neugodna tišina. Užasno tiha tišina, zujala mi je u ušima. Vidjela sam sve što i prije BUMA, pa mi je nekak odma bilo jasno da sam živa. To mi je bila misao broj jedan. Broj dva, zahvaljujući filmovima bila je: sad će se auto zapaliti! Odmah sam odvezala pojas (da, da, imala sam pričvršćen pojas) i pokušala otvoriti vrata. Nije išlo...


Nastavit će se...

nevezano za temu posta: Veliko dijete došlo je sretno na odredište još u subotu. Ne javlja se previše, uglavnom mu je dobro, osim što je već spi*dio 150 kn džeparca, a i skroz mu je bez veze kupat se u bazenu s morskom vodom. Eh, bolje da ne komentiram :-P
- 15:22 - Komentari (14) - Isprintaj - #

03.06.2005., petak

Kratki prijavak prije vikenda



Već sad znam da će biti burno. Sinčina sutra ujutro u 7 putuje u Selce. Drma ga putna groznica, a ja se sva sreća od posla ni ne stignem brinuti previše. tak je bilo do 11.
Jutros sam malo šalabazala po vašim postovima i naletila kod moje zagrebačke skoro imenjakinje na strašnu vijest. Utopilo se dijete na maturalcu. Istog trena me presjeklo. Jadni roditelji, jadni nastavnici koji su ih vodili. Odmah sam u glavi složila cijelo predavanje za mog mulca. I sjetila se moje mame koja je uvijek plakala kad me ispraćala na neko ljetovanje. Mene je točno bilo sramota što ona cmizdri dok autobus krene. I rekla sam joj jednom, pa šta plačeš zbog mene, meni će biti lijepo, ja sam sretna, putujem, kakve to veze ima s tvojim suzama. Nije mi ništa drugo rekla doli – VIDJET ĆEŠ KAD BUDEŠ IMALA SVOJU DJECU. I vidim. I plačem. Kriomice.


u hr glavna tema karl(ičn)a i entoni keš
na blogu glavna tema sms glasovanje
a u mojoj glavi – more (strepnje)


Želim vam svima ugodan vikend – nastavak bloganja u ponedjeljak


- 15:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #

02.06.2005., četvrtak

Ribanje i moje prigovaranje

Mogu slobodno reći da se kod nas u kući uvijek dobro jelo. Jelo se sve, ili gotove sve, ali riba baš i ne. Vjerojatno je zemljopisna širina u tome imala znatan utjecaj, a i ribu ne moš kod kuće uzgojit, a i dok očistiš one sitne kosti najedeš se krumpir ili grah salate i kruha, pa ti riba dođe više ko desert. Riba se jela na veliki petak i badnjak, i sam miris pečene ribe i dan danas mene asocira na ta dva dana u crkvenom kalendaru.
Najčešće su mama ili baka obavile prljavi dio posla – čišćenje ribe. Ja sam u tome sudjelovala samo u toliko što sam dobila onaj zračni mjehur da na njega skočim. Pa on glasno pukne! I to mi je možda najbolji dio vezan uz ribu.
Sva sreća (po mene) je da i Zakoniti dijeli moju ljubav prema degustiranju morskih i riječnih ribica, pa nemam traume iz kuhinje. Znam samo da nikad u životu nisam živu ribu primila u ruke, a i mrtve bi se mogle lako izbrojati. Ni sa ostalim plodovima mora ne stojim baš najbolje. Još su mi lignje najfinije, a i one odnedavno ne zauzimaju visoko mjesto, “zaslužan” je jedan post od inače vrlo simpatičnog blogera Mafijaša kojeg redovito čitam. Sad ak se Zakoniti javi komentirat, zagnjavit će me da nisam spomenila fiš paprikaš. Tu smo mi, slavonci, kakti majstori, pa svi nešto nakuhavaju, prave se fišijade i slične obžderačke zgode i navade. Ma nemam ja ništa protiv, ko voli, nek izvoli, ali meni je fiš (da prostite) juha koja smrdi na ribu!
Zato nije ni čudo što me veliko dijete ispituje hoće li na moru biti išta za papati osim ribe, jer,pogađate, ni on je ne voli. Zadnji put sam je pripremala za badnjak, a to je bilo za skrivenu kameru – vjerujte.

Zakoniti je donio pet pastrva, sindikat ih častio. I što ću, morala sam ih pripremiti. Najprije sam donijela tjednu zalihu starih novina i strateški ih rasporedila po radnom stolu. Uz pomoć jedne vrećice (da je ne diram golom rukom) izvadila sam jedan primjerak pjegavice na stol...I tako: gledam ja nju, gleda ona mene. Okrenem glavu (svoju), al onda više stružem po prstima nego po pastrvi. Zaključim: ne valja. Želudac mi se grčio u grlu, vrijeme ručka približavalo. Odgodim mučnu radnju i krenem zapalit cigaretu (da se smirim). Naravno da su mi prsti smrdili, uopće mi nije pasala. Za svaki slučaj stavim pun lonac krumpira kuhati. Za salatu. A mogla sam lijepo i knedle sa šljivama skuhati. Nije meso, a svi volimo. Mogla sam, ali nisam. Vratim se ribi. Mudro zaključim da treba i drob izvaditi. Nisam nikad u životu. Do tad. Sa kuhinjskim škarama. Najrađe bi joj i oči izvadila da me ne gleda, ali mi je to još više bljak. Ništa, operem ruke i nazovem Zakonitog da ga pitam jel baš jako gladan. Srednje kiseli odgovor me natjerao da se natjeram opet bliže lešu na stolu. Tješila sam se slično kao kad idem kod ginekologa. Ma nije to ništa, pa ti si odrasla žena, to je posao ko i svaki drugi, stisni zube i pretrpi nelagodu, bolje i to nego biti gladan (bolestan)...

Uglavnom, dvije od pet je neprolazna ocjena i ja to znam, ali si ne mogu pomoći. Ostale tri sam velikodušno poklonila mojoj mami – nek si čisti i pripremi, zet časti ;) I opet je ipao super zet mojom zaslugom!

I apdejtam, ovako gladna, pred kraj radnog vremena, nije sve riblje meni baš totalno bljak, osobito ak sve netko drugi obavi ( a jesam gotovanka). Kad vidim kod skoro generacije slikicu morskih, na gradele, možda mi se i ukus promijeni.

- 08:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #

01.06.2005., srijeda

Džeparac

Danas je na redu svakodnevna jadikovka sa naglaskom na džeparac. Već danima ucjenjujem Velikog sina da ću mu ako ne napravi ovo, ili napravi ono, dati deset kuna po danu džeparca za ekskurziju. Naravno da će biti više, al moram s njim igrati na onu foru o mrkvi i batini. Dakle, putuje se u subotu ujutro. Škola u prirodi nije ipak u Splitu, nego u Selcu, al koga briga, more je more! Za pet dana moramo iskeširati 1135 kunića. To se njega ne dotikavlje previše, on vrti svoj film, za razumjeti je desetogodišnjaka. Putna groznica drma ga već danima. A ideje su mu svjetske:

-mama, daj pliiiiiz nazovi u selce i pitaj jel mogu ponest plej stejšn, i jel kojim slučajem imaju kompiće u sobama!
-Karlo nosi 340kn džeparca, jel mogu i ja toliko dobiti?
-daj molim te provjeri jel znaju oni šta drugo skuhati osim ribe!
-a ako dobijem vodene kozice, jel da to nije strašno i da mogu ići!


Ma sve bi ja to njemu ostavila da provjerava na licu mjesta, al što ću sa džeparcem. Pa, mislim, stvarno je bez veze da za 5 dana dobije 50kn ( 10 po danu), ali i 340 za 5 dana mi se čini malo puno previše. Pogotovo njemu, kojejeg i 50 lipa žulja u džepu, a izgubio bi i par nacrtanih gusaka da mu se povjeri na čuvanje :(


Kako vi to rješavate sa svojim potomcima? Što vam se čini, koja je razumna svota? Eto, ak ima tko šta pametno za reć, samo navalite. Ali nije uvjet, komentirajte enivej ;)

P.s. sutra je roditeljski, pa možda i učo da neku pametnu sugestiju g
- 13:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se