Zelenko je bio na prvi pogled ništa posebno. Ali, kao i za mnoge stvari u životu – nije vrijedio helou-efekt, nema ljubavi na prvi pogled, tek nužno zlo, koje se kasnije pokazalo kao jako dobra investicija u stari auto. Zelenko je “stojadin”, zastava 101, tundra zelene boje – star 15 godina. Koštao nas je ondašnjih tisuću maraka i još smo 500 uložili u startu. Kupili smo ga kad je naš prvorođeni sinčić imao godinu dana, ja se morala vratit na posao poslije porodiljskog, a malo dijete kretalo u jaslice. Bio je prosinac, vani snijeg i led, i muka mi je bilo što ga uopće moram voziti. Iako je prošlo ponešto godina od unfala sa bubom, ja sam još imala veliki strah od sjedanja na vozačko mjesto. Vjerojatno se tog straha nikad ne bih oslobodila da je moj Zakoniti imao vozačku. Ali nije. Živio je u centru grada, nije imao potrebe polagati vozački onda kad to većina mladih radi, sa stjecanjem punoljetnosti, a kasnije mu se sve manje dalo s tim gnjaviti. Još kad je spoznao da mu odabranica srca njegova ima vozačku dozvolu, sasvim se fino opustio. Na začuđene poglede i pitanja onih koji to nisu znali, ležerno je odgovarao da mu je ovako baš dobro, uvijek može popiti koju čašicu kad izađemo, o svadbama da se i ne priča, a ionako sam ja vozala dijete doktoru. Važno mi je za reć da je prethodni vlasnik auta bio čovjek koji isto ne vozi, i da je auto prije mene vozila njegova supruga. Kupili su ga novog, dovezli u grad, i u tih 15 godina što je bio kod njih nije izašao više od 10 km u radiusu izvan grada.
I tak je zelenko počeo svoju službu kod nove gazdarice, al ak je mislio da neće vidjeti ništa više od ovih gradskih ulica – prevario se. Pod redovno smo išli u Mađarsku po pelene i špeceraj, pa dva, tri puta u Zagreb, u Klaićevu, na neke ultrazvuke sa Sinekom. Na more svake godine. Krk, Lošinj, Crikvenica...
I nikad nekih kvarova, ostajanja na cesti. Imao je on svoje mušice, daleko od tog. Jedno vrijeme nešto je štekao sa paljenjem. Anlaser, ili tako nešto. Uglavnom, proradio je nakon što se u određeni dio (ne znam čega) pod haubom udarilo sa nekim zašiljenim drvenim kolcem. sad zamislite scenu : Plavuša na parkiralištu, pokušava upalit auto, ne ide, uz psovanje (sebi u bradu) izlazi iz auta sa zašiljenim kolcem u ruci, podiže haubu, uperi našiljeni kraj kolca u nešto unutra, pukne dva-tri puta, vadi kolac, zatvara haubu, ulazi u auto, veže pojas (da, da), pali staru krntiju, i starta uz škripu guma. Za skrivenu kameru! Najgore je što mi se to događalo baš na nekim prometnim mjestima, i baš kad je naišao netko poznat :( sad mi je baš lijepo toga se sjetit, al onda bi ga... uf!
Apdejt: Veliki sin sinoć sretno doputovao, smazao lazanje i bez puno priče otišao spavat. Dojmove ću valjda saznati danas poslijepodne
|
