Diogen, stari filozof, bio je čovjek neobično strogih pogleda. Kad bi se danas pojavio sigurno bi ga proglasili u najmanju ruku nekim nazadnim moralistom koji ne pozna težnje i radosti ljudi ovoga modernog doba. Zamislite što je učinio jednom zgodom. U pola bijelog dana prolazio je prepunim atenskim trgom sa svijećom u ruci kao da nešto traži.
“Tražim čovjeka!” – tako je odgovarao onima koji su ga znatiželjno pitali...
Nekidan se i u mom malom gradu jedva pronašao čovjek. Na sreću, ipak se pronašao. Priča ide ovako: moja draga i dugogodišnja prijateljica je dijabetičarka. Od malih nogu. Zna sve o svojoj bolesti, nosi se s njom, nikad se ne žali. Odgovorna je osoba. Ali, dogodilo joj se, glupo mi je ulaziti u detalje kako i zašto, “da je pala u hipo”. Za neupućene (kao što sam i ja bila) to je kad padne šećer u krvi jako nisko, i bolesnik može upasti u komu i svakakve ružne posljedice su toga stanja organizma. To joj se dogodilo dok je zaustavljala auto pred ljekarnom, u centru grada, na 10 do 15 metara od gradske ambulante za hitnu pomoć. Osjetila je ona i predosjetila što joj se događa. I ima uza se bombone glukoze, i kekse, za takve nezgode. Pojela je nekoliko bombona, ali osjećala je da joj se stanje pogoršava, mozak grozničavo radi, ali tijelo otkazuje. Uspjela je zadnjim atomima snage izaći iz auta, nasloniti se na njega i pogledom TRAŽITI ČOVJEKA. Pored toliko ljudi koji su prolazili nezainteresirano pored nje, uopće se ne obazirući na njen izgled, za šapat : Pomozite, zlo mi je! , vjerujem u gotovo zadnji tren se pojavio ČOVJEK!
OGORČENA SAM, UŽASNUTA, RAZOČARANA, pa ljudi, zar ste zaista mogli proći pored osobe koja je bespomoćno stajala naslonjena na auto, koja je šapćeći molila za pomoć, koja upće ne nalikuje, niti se može zamijeniti za pijanicu, narkomana, prosjakinju, ili tako nekog društvenog “otpadnika” kraj kojeg većina prolazi kao pokraj NIČEGA, mada je i to za osudu, ali ispada mi sada iz teme.
Jedva, i hvala Bogu, da je naišao ČOVJEK, junak, raritet, kako se čini, potpuno nepoznat, i pružio joj pomoć. Sve je dobro završilo, ali ostaje gorak okus. Pa, ja ne mogu zamisliti da prođem pored osobe koja samo izleda da joj je zlo, da ništa i ne traži, pitala bih je mogu li pomoći. Sjetila sam se jedne smiješne zgode iz studentskog života... Bila sam prva godina. stanovala na Savi, osmi paviljon. Dolazim jedne večeri s nekog tuluma u sitne sate u dom. Prati moj tadašnji veliki prijatelj, (a poslije dečko, a poslije Zakoniti), dok tražim ključeve od sobe, čuje se ženski glas (dalmatinka...): “Ajme, gospe...ajme, majko moja...ajme, umrit ću!” Ja sva zbunjena gleda u mog frenda, a on ne reagira. Uzvici, uglavnom u tom stilu opet se čuju. Odustajem od traženja ključe, krenem preama sobi na dugom kraju hodnika iz koje sam čila glas. moj frend me zaustavlja. “ Pa, pusti me. Zar ne čuješ da je ženskoj zlo. Možda joj nema cimerice! Idem je pitat jel da joj pozem hitnu!” Jedva me je zaustavio. I objasnio mi da ženska kriči u zanosu, da se seksa, i da joj uopće ne treba neka nadobudna i naivna brucošica na vratima...
A, malo me bilo i sram, ali, eto, da sam bila sama, ja bih joj sigurno kucala na vrata. Nekad se toga sjetimo, i smijemo. I nije mi žao što sam takva. Ako ikad budete bili u prilici, tj neprilici, kao moja frendica, i nitko vam ne bude pomogao, znajte da taj dan JA nisam prošla pored vas. Jer sigurno ne bih samo prošla!
|
