novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

15

pet

06/18

Tamo gdje možeš biti svoj

diademae.blog.hr

Jednog dana Morski je predložio da odemo u centar Osake u jedan predivan park ruža. Naravno da sam pristala jer smo to inače imali u planu i bilo je divno vrijeme. Japanci kao veliki ljubitelji prirode iskoriste svaki slobodan komadić zemlje za zelenilo i cvijeće, bilo to u gradu ili izvan grada.

Japanci su vam čudni ljudi prema našim mjerilima i to skoro u svemu. Tako na pr. skoro nikada nećete vidjeti da se okreću za nekim ili da se zabulje u nekog k'o mi Hrvati. No, tada u tom parku ruža prvi puta sam vidjela da i toga ima u njima, doduše u daleko manjoj mjeri nego u nama. Razlog tome bili su dva simpatični transvestiti u bijelim svećanim haljinama.

Na licima Japanaca koji su krajičkom oka pogledavali prema njima nije bilo nimalo zlobe, mržnje itd. već su to bili kratki pogledi s nježnim i dobronamjernim smiješkom na licu, skoro pa nevidljivim i neprimjetnim. Sve je djelovalo tako simpatično i prijateljski kao da smo svi mi tamo bili povezani nekom nevidljivom prijateljskom niti.

Ja, ne bih bila ja, da nisam došla do njih i lijepo ih prijateljski zamolila da li se mogu uslikati s njima na što su oni rado pristali. Zaista sam bila jako sretna zbog toga i drago mi je da sam iskoristila taj trenutak.

Taj tko me poznaje, zna da volim i cijenim različitosti i da nikada ne bih nikog osudila ili povrijedila zbog toga što je drugačiji. Svatko ima pravo na svoj odabir i biti svoj i toga ću se uvijek držati u životu. Drago mi je da i Japanci tako osjećaju i misle.

Srce iz tegle

slucajnosrce.blog.hr

(srce uočila Zvonka)

Disaster in Brštanovo

istinasamoistina.blog.hr

Prvo je se miss Meli pokvarija auto pa je onda ona izgledala vako


Za to vrime su neki ladies bile in strike; jerbo su tile spasit oni butterfly iz pisme Because su čule da neki people oće izist oti butterfly

Miss mela
Miss Meli su te stupid woman išle na živce i ona i je tila
Vodit ka kuje na gej paradi



Onda je Miss Mela zvala This man šta oće opravit her car pa je onda izgledala vako



Onda je Miss Mela zvala her friend Kim, i rekla da jon je puna kapa tih poets, da njon nije do pisme i da jon pošalje nešto sučin more ić u rat.



Onda je zvala miss Bičvicu da vidi ima li šta ist pa jon je miss Bičvica send a picture od neke rane



Onda je miss Mela pala u depresijun i obukla pancirnu veštu, i ošla vidit ima li ona V štagod drugo ist.

:)))

yulunga2.blog.hr







E ne dam ja protiv pjesnika... ni protiv Anči ne dam... a ni protiv Mele nikako :))

I zato evo i mog 'pjesničkog' doprinosa... u to ime (ili se kaže u njihovo?) dižeem... 3 (slovima - tri) posta - autobiografska :)




1. 02.09.2016.






neočekivanja za zauvijek
i čekanja od tamo
prazno i glasno
Bah!










2. 02.09.2016.









udah vjetra u kostima
je hladan
je suzan
je bolan
je bôlan, bólan
je...
gladna sam, mama









3. zeka-peka 03.09.2016.








Rođendani

množe se i glože

ja sam, ja sam, ja!

nisi

ja!

ti si

Ti...










ti umjesto njega napiši

potok42.blog.hr


ti to učini, pjesniče. pomozi.
on ne može, on ne bi smio,
sklon je samopovređivanju.
njegov nepredvidljivi gnjev
sprječava ga da se suoči sa
žalom zbog neostvarenih žudnji.
zar ne vidiš ožiljke i svježe
rezove na koži njegove duše?

ti umjesto njega napiši
pjesmu o prijateljstvima,
o mlakoj vodi koja više ne teće,
o beživotnosti, o ružnim odstupanjima
od zrcaljenja slike odanosti i ponesenosti,
o smeđoj travi koju zazeleniti ne mogu
više ni cjelogodišnje kiše.

ti oblikuj stihove
o njegovoj suputnici
koju je napustilo strpljenje,
ispunjenoj strahom i neostvarenim
obećanjima, o kući u ulici nepovjerenja,
urušenoj besmislenim ponavljanjima
i kiselim maglama budućnosti.

ti stvori liriku
o njemu posustalom, iskidanom,
pred rasućem, slomljenom, satrvenom,
skršenom, rastrojenom,
o sablasnom gradu duhova
iz kojeg su otišli tragači zlata,
koji su pustinjskim pijeskom
zameli vjetrovi povijesti.

ti ispiši poeziju
o jednom životu koji je projurio
ne povrijedivši promatrače,
o serijskom automobilu koji se
utrkivao na reli vožnji i izletio sa staze,
o jednom životu – nepomičnoj
zahrđaloj olupini
koja ne dopušta da ju otegle,
koju ne žele tegleći odvući.




Doli Carica

freshcayg.blog.hr

Uvik san ima dobre odnose sa ovin pivačicam iz Slavonije, Slawonchica me doduše malo gnjavila, ali to van je jedno divno biće, a i zove se isto ka i Purgerica, i piše te pisme, koje nekako odma razumiš, nema nepoznati riči, čista emocija, šta bi rekli kod mene u selu.

Mala M, ona mi je isto draga, njene pisme nekad ni ona ne razumi, ali to je zato jer ona još ne razumi ni samu sebe, većina svita ne razumi sam sebe, ali se za razliku od male M ne opterećuje s tim, more živit sam sa sobon neshvaćen.

A onda je došla ova Carica, jebate nije se još ni zagrijala ode a već me počela izbacivat s liste, srića pa mi je moja prijateljica V, koja još uvik ne priča sa mnom rekla da me je ova namjerno izgurala, i još da se smijala.

E pa nemore više tako, neće mene niko gurat s liste, ka da vi pisnici morate svaki dan napisat pismu, nisu pisme stolica da moraju bit redovite, jebate oni Tadijanović je Živija dvista godina a nije napisa pisama ka ovi ode, u misec dana.

U stvari jebalo bi mi se šta oni imaju redovite pisme, da mene ne guraju s liste, svi znamo da ako nisi na listi ka da te i nema, jesi vidija kaki je burek niki dan Gurmi ispekla, niste vidili, naravno da niste vidili kad nije bija na listi, vi ni ne znate da Gurmi zna skuvat burek, jebe se vas za Gurmi ili mene, vama je važno ko je na listi.

Jeste vi primjetili da se većina pisnika uopće ne druži s nama, totalno su asocijalni, naseru tu svoju redovitu pismu i očekuju da in se auditorij divi, nekako in je ispo časti razgovarat s rajon, i onda popizdu šta in niko ne piše komentare, pa se uvridu, a ima i onih serijski samoubojica, koji se uvik iznova ubijaju jerbo niko neće da shvati njiov genij.

Zato je doša dan da dignemo glas protiv pisnika, pogotovo ovih koji mene miču s liste ka šta je ova Carica, niste vi ni Mišo ni Tonson pa da imate toliko pisama, ne morate imat redovite pisme, rekli smo nisu stolica, oni Lorca bi se samoubija kad bi vidija koliko ste vi produktivni.

Doli pisnici
Doli pisme
Nemojte se junačit, V nikad ne spava ona će vas uvik vidit kad nevine blogere gurate s liste.

Živila drugarica V i njena budnost, nećete razbojnici dok je V na straži.

Tamo gdje...

star-rose-bloger.blog.hr

Ne znam za što plačem i smijem se u isti mah!
Dali će bol sutra biti manja nego jučer!?

Ili ću plakati ili ću jecati?
Ili ću u Nebo gledati
I samo se smijati?

Ljubav ne možeš zadržati silom!
Ona dođe
Ostane
Ode !

Pogledaj u Nebo !
Tamo su odgovori!

Istina je uvijek na putu....

Povećanjem do nestajanja ...

nepoznatizagreb.blog.hr



Savska cesta, između Vodnikove i Žerjavićeve. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Na posljednjoj stanici

caricauniverzuma.blog.hr

Kako nazvati iskrcavanje na posljednjoj stanici?
Stanici perona?
Vlak je stao i izašla sam,
s perona ludila i zablude.

Zadnja stanica za sve,
ne ispričane priče
i izostavljene točke.



Točku sam stavila.
Novu rečenicu započela.
Olakšanje.

ROLADA S MALINAMA

gurmanka.blog.hr





... maline i vanilija, sočno i ukusno!
Ugodan vikend :)

ne izmišljam...

boniana.blog.hr





ne, ne izmišljam
ili možda samo malo u mašti nesvjesno živim
kratko od kraćeg
da ne zavaravam sebe, jer je to tako lako i vrlo jednostavno
zavarati se da bih vjerovala u nepostojanje stvarnog
jer
sve stvarno umara
onemogućava
sve ima uteg i biljeg s kojim se živi ali ne bježi
al' zato mi se dogadja ponekad da ukradem noćni treptaj
neke daleke zvijezde
jer sam bez sna u snovima budna
dogadja mi se
da s maestralom otplovim samo mislima
nikad s pravim jedrima
jer prava jedra trebaju pravog mornara
a ja ploviti ne znam
nisam naučila sputana konopima
pretvoreni u veliki grop bez mogućnosti odmatanja
a brodovi znaju biti pronadjeni u lukama neucrtanim u karte
i zbilja ne umišljam ako kažem
da bih ponekad htjela biti na brodu
uz hrid nepoznatog otočića
daleko od obale i nepronadjena
neotrkrivena
pritajena
kao i sve želje kojima je
put
odavno zastrt



foto:Z.Dumanić-Pag

Nastavak o pojedincu!!

zivotjecudo.blog.hr

Ne, nisam se mogla oteti dojmu i prešutiti... Moram komentirati jer bi inače pukla, vjerojatno.

Ne vjerujem hrvatskom pravoduđu – reče Mamić kao opravdanje zašto ne želi izručenje iz svoje druge domovine.

Ima čovjek potpuno pravo... Zatvorili bi ga u zatvor, potrošio bi užasno puno novaca na odvjetnike i na kraju bi izašao van, slobodan od svega. No, previše bi tu živaca i para ( a znamo da ih nije lagano stekao) bilo utrošeno, dok bi on čamio u zatvoru i čekao da sud postupi "ispravno". Oprostite na neupućenosti, ukoliko ih ima, jer ne čitam takve članke nešto posebno, onako letimično prođem. No, shvaćate poantu...

Apsurd!!

I ne, ne osuđujem ga nimalo... Tko zna, da sam se rodila malo drugačije naravi, možda bi i ja sada sjedila u Međugorju i izvlačila se na pristranost i nesposobnost našeg pravosuđa.

No shvaćam što pokreće ljutnju... Kao što sam danas već pisala, uspoređivanje – on može/smije, ja ne...

Nejednakost... Što nas zapravo čini nejednakima?
Ne volim nepravdu, uglavnom ne volim nepravdu... Ili možda?

Uzmimo u obzir jednog Horvatinčića... Pobio je dosta ljudi čovjek, koliko sam pročitala... Opasan za volanom... I tako, eno njega negdje tamo vani, uživa u svojoj slobodi, ne možete mu zamjeriti, čovjek je imao sinkopu, znate vi šta je to... i toliko ga je pogodilo da je tek nakon savjetovanja sa odvjetnicima i doktorima shvatio šta se njemu zapravo dogodilo!
Odmah vas je sve razljutilo... Vjerojatno već kod čitanja samog imena se dogodila određena averzija na njega... Upitnici nad glavama, bijes, ljutnja, potreba za istjerivanjem pravde...

No, hajde ovako... Pero Perić je čovjek koji svaki dan živi poput svakog od nas.. Bez nekog velikog bogatstva (novčanog), radi da bi preživio, sto problema nad glavom... I eto, dogodi se, s vremena na vrijeme, nakon posla, Pero voli navratiti u svoj omiljeni kafić i popiti koju s nogu. Onako, da se malo opusti. No, hajmo reći da taj dan nije okusio kapi ( da ne upalimo sve one protivnike alkohola i volana ), nesretnim slučajem dogodilo mu se da je pokupio nekoga. Nađe se neka nepravilnost u svemu i obitelj ga tuži.... i gle sreće, Pero dobije odvjetnika pro bono koji ga navodi da se izvuče na sinkopu. Pero je sada u dilemi – preuzeti odgovornost ili iskoristiti rupu u zakonu?? Pomozite Peri da odluči!!

Pero je preuzeo krivicu, Marko je preuzeo krivicu, Tomo je preuzeo krivicu... itd. I odjednom, nešto funkcionira. Pojedinac je promijenio nešto..

No i dalje stoji pitanje, što biste vi savjetovali Peri??
Mislite li da Vas prilika ne bi učinila lopovom??

Imam ja još primjera, al moram ostaviti nešto i za kasnije...

No, još nešto ipak moram ispričati... Naime, radila sam kod jednog poslodavca, prvo plaća na ruke, nema prijave, nema ništa. Rekoh, ok... Fučkaš tu mirovinu, ionako je neću doživit, a ako i budem bit će mizerija. Onda, upoznavanje sa nelegalnim radnjama unutar objekta, kao da smo najfrendovi na kavi i to je sve tako normalno. Svi to rade... Šutim ja par dana i na kraju puknem... Napišem ja štivo o svemu tome, predam raznim inspekcijama i naravno odem od tog (usudit ću se ) idiota.

Bože budale, ne... Ovrha na računu, a mogla sam raditi na crno i nitko mi ništa ne bi uzimao. I koliko nelegalnih radnja, mogla sam još progurat i koju svoju, pa još nešto zaraditi. No, ako se meni ne uplačuje mirovinsko, ako se sakriva porez, kako uopće da sadašnji umirovljenik dobije svoju mirovinu, kako da sustav funkcionira??
I tako ja odlučih biti pojedinac koji će nešto promijeniti... Vjerujem da još uvijek ti moji papiri stoje negdje u uredu nekog inspektora, s vremena na vrijeme ih nezainteresirano pogleda, a moj poslodavac i dalje radi u svoju korist – ako oni nas mogu krasti, mogu i ja njih- objašnjenje.
Di je točno nejednakost??
Tapkamo na mjestu ljudi... Želimo si bolje, a šutnjom, radimo protiv sebe.

I možda pojedinac ne mijenja svijet, ali živi sa saznanjem da je pokušao i da može uzdići glavu i reći da je ponosno nejednak!!

Peta noć u vlaku - 3.dio

vlakomnarizu.blog.hr

Mislim da smo večeras prošli Čitu, jedan u nizu za strance zatvorenih gradova do 1991. A odmah 100 km dalje, bilo je odvajanje za Transmandžursku liniju, koja na tom dijelu napušta glavnu rutu prema Vladivostoku i šiba južno prema ni manje ni više, nego Mandžuriji. I na kraju kao i Transmongolska, završava u Pekingu. Nit vidješmo Čite, niti smo skontali to odvajanje. Ne mogu vjerovati da nismo u stanju primijetiti kompletan grad, kada prođemo kroz njega. Odlučio sam sada stalno gledati kroz prozor i to počevši od sad. Mrak. I vidim nas, kao obris. Ima nas ko Rusa, što u kupeu, što na prozoru. Gdje god pogledaš, mi. Opkoljeni smo samima sobom. Ništa od ovoga, morat ću čekati dok svane dan. A do tada ću zaboraviti da trebam gledati kroz prozor. Jebem ti, kako god okreneš, ne valja.

Otvara se nova flaša votke, ne znam samo odakle izniču, kao da cvatu tu negdje ispod kreveta. Babuška Tatjana nam stalno gura neke pizdarije pod nos. Ali koliko god da nas smara i s kikirikijem i bombonima i sada je još našla i neke tablete, mislim da joj trebamo biti zahvalni što nas šopa. Jer na kraju krajeva, što se tiče alkohola ili konkretno votke, mislim da smo prezeleni za nju. Tako da fino strpamo voćni bombon u usta i onda ga zalijemo votkom i eto ti jednog predivnog okusa. Ovako se ovaj alkohol, koji je preko štele dobio dozvolu da se flašira i dobije etiketu votke, uspijeva piti bez nekih većih ustručavanja. Sad jel našoj babuški cilj da nas obuzda u opijanju ili nas želi zavarati s okusima i napiti ko letve? Evo opet jedna narodna poredba. Kakva je pijana letva? Zamišljam sebi nekoliko fino izbrušenih i lakiranih letvi za šankom, u gostionici „Bidermajer“, prvoj birtiješini do pilane. Slave završetak svoje specijalizacije, iz debla u letvu. I sanjaju tvornicu namještaja Oriolik u Oriovcu.

„Ma sve je to ok, al valja se domoći Ikee. Sada kad smo prošle specijalizaciju, treba otići van. Vani su pare“ reče jedna iznimno profinjena hrastovina i onako polako i vrlo glasno, srkne gutljaj koktela, ukrašenog malim suncobrančićem.
„Ma zaboli me čundara i za Švedsku i za Ikeu“ odgovara ponosno druga.
„Ti nemaš čundaru, ti si letva.“
„Imam.“
„Nemaš.“
„Imam.“
„Nemaš.“
„Imam.“
„Nemaš.“
„Imam!“
„Aj pokaži!“
„Jedi govna!“
„A jeste vas dvije baš u elementu danas. A ja odrvenih skroz od ovog alkohola, još malo pa neću više ništa ni osjećati.“
„Naravno da ništa ne osjećaš, kad si letva.“
„E, nemoj nikada omalovažavati moje osjećaje. I šta si se tu savila tako? Ispravi se malo, sad si letva, de malo bontona.“
„E vas dvije, bolje vam je da se krenete slagati, trebat će vam. A ja ako popijem još jednu, složit ću se ko kredenac.“
„Nabijem te na kurac! Hahahhaah!“
„Ti nemaš kurac. Ti si letva.“
„Evo nje opet. Imam!“
„Nemaš.“
„Imam.“
„Nemaš.“
„Imam.“
„Imaš.“
„Nemam. … Marš!“

Evo Luke nam se vratio nakon podužeg izbivanja. Nisam ni skonto da ga nema. Ustvari nemam pojma ni jel izbivao poduže ili „pokraće“.
„Di si ti nestao?“
„Ma otišao do WC-a, pa malo zastao, prisluškivao kako se Sam nabacuje jednoj od onih provodnica.“
„Jaooo, nije valjda.“
„Da, da. Votka je učinila svoje. Jadni Sam je izgubio dodir sa zdravim razumom.“
„Ma kažem ja, votka je zlo.“
„Baš, zla votka.“
„Jesi za još jednu čašicu, kad smo već kod votke?“
„Naravno, davaj!“

Super mi je gledati Tomu koliko se napreže da akciju nasipanja votke u čašu, obavi najnormalnije, kao da nije već oduzet alkoholom. Stalno se koči, jer pokušava točno naciljati čašu, ali alkohol hoće da koordinacija pokreta ne funkcionira baš najbolje. Pa ili preleti s flašom preko čaše ili ode previše u lijevo ili u desno, onda se naglo trzne nazad da ko fol ispravi putanju. Uglavnom votka svaki put završi ili na podu ili Luku po hlačama i majici. A po nešto i u čaši. Samo čekam da mu zadnji atom koncentracije naglo otkaže i da pri slijedećem ciljanju čaše, proleti ravno glavom kroz vrata od kupea. Suman, za razliku od Tome, apsolutno vlada situacijom, pa već skoro pola sata sjedi sa majicom oko vrata i s jednom rukom u rukavu. Krenuo ju je skidati, ali kako smo se zapričali, naprosto je zaboravio na majicu, pa je ona ostala zapetljana oko vrata i desnog ramena.

„Hoćemo ga ići iščupati?“
„Koga?“
„Pa Sama.“
„Pa da ostanemo bez materijala za zajebavanje sutra. Neka ga još malo. Njemu je sad ionako izvrsno. Sutra kad mu budemo rekli gdje je bio, biće mu iznimno neugodno, a to kao njegovi pravi prijatelji ne bi trebali propustiti.“
„Ajde, onda neka uživa.“

Evo i babuška ulazi opet u kupe. Nisam ni vidio da je otišla. Mislio sam da je čitavo vrijeme tu negdje u kupeu i samo vreba da iskoči s nekom tabletom, bombonom ili kikirikijem. Ovaj put donosi tacnu i nekoliko šalica sa kavom. Ne da nam da pijemo votku, prije nego otpijemo malo kave. Brine se o nama kao da nam je mama. S obzirom koliko joj je stalo da se ne iznapijamo, vidimo da je bolje s njom imati zajednički jezik, nego ju izbjegavati. Samo da bi imali zajednički jezik, moramo lokmariti votku, budući da se pijani najbolje razumijemo. Svi moraju uzeti po gutljaj, oko toga nema uopće rasprave. Ajde, nekako bar nagovaramo Tatjanu, da odemo u onaj međuprostor za pušače, zapaliti jednu s obzirom na kavu. To dvoje ide jedno uz drugo, nepisano pravilo kod pušača, no globalno prihvaćeno kao tako. Uzimamo i kavu i votku i cigarete i bombone i pokušavamo izaći iz kupea, što nimalo nije jednostavno, kako se na prvu činilo. Hodnik nikako da uhvati liniju s nama, stalno pokušava kao Toma da nas nacilja, al nikako da se skroz skoncentrira. Pa nas udara prozorima, pa vratima od drugih kupea, gužva nam tepih pod nogama, gura nam zavjese u face. Cima nas sad naprijed, sad nazad. Votka se prolijeva po svuda, al na kavu pazimo kao na oči u glavi. Ipak je ona razlog, zbog kojeg smo krenuli iz kupea. Evo i babuške za nama. Umiremo joj od smijeha, jer stoji među svima nama prekriženih ruku, u zlatnom ogrtaču i nadgleda nas poput stražara, da li stvarno pijemo kavu, gutamo bombone i jedemo kikiriki. Ženu smo izbjegavali misleći da je prenaporna. Sada nam je nekako postala simpatična, budući da je se svakako ne možemo riješiti, a ionako na kraju krajeva ima dobre namjere, pa neka je onda tu s nama. Skupa sa svojim majčinskim angažmanom.

Mislio sam da ću nakon kave na sav ovaj alkohol, doslovno mozak izbljuvati, ali gle čuda, kava nas stvarno malo protresla. Čak si uspijevamo natočiti opet votku, bez pretjeranog prosipanja. A da ne govorim da je Suman riješio problem s majicom. Omotao ju je oko glave kao maramu, ali je sada gol do pasa i nije mu jasno zašto. I gitara se ponovo aktivirala. Luke i babuška kao da su odrasli uz Daleku Obalu, ako izuzmemo tekst pjesama. Ali ni s nama nije ništa bolje, na kraju krajeva. Nakon toliko sati ispijanja votke, mi frfljamo i laprdamo ko fol na ruskom, a ovo dvoje lupaju nešto između ruskog, našeg i nekog trećeg jezika.
Kakav divan sklad, a zora rudi, dan se bijeli. Nakon nekog vremena Luke ipak govori da se već trese i da mu je najbolje vidjeti šta je sa Samom, te otići malo prileći. Kako je to izjavio, nasuo si je još jednu putnu i ostao još sat vremena s nama, kako bi prije spavanja još jednom utvrdio gradivo o moru, galebovima, ljubavi, Dalmaciji, drači, pločnicima, fafanju, Balkanu, jablanima, valovima, jednoj divnoj crnoj ženi i ostalim peripetijama. Sedam je u jutro, dan je već dobrano uhvatio zamaha. Još je jedino babuška ostala s nama. Za divno čudo. Toliko mi je fenomenalna ova noć bila, da mi je totalno svejedno šta ovaj dan donosi. Niti mi se spava, ako ćemo iskreno. Toliko sam pun energije, da ne bi vidio ništa loše u tome, da sad izađem van i rekreativno trčim uz vlak. Da fino bez nepotrebnog utrkivanja i kurčenja, držim ritam sa vlakom. A kad mi dosadi u neko doba, jednostavno uskočim opet u vagon. Otuširam se, napravim si čaj, razmišljam o svijetu bez ratova, gladi, patnje i bola, dok glasno srkljačim vrući đumbir, sa čitavom granom limuna u šalici. Uf, zamanta mi se od ovog vizualiziranja. Toliko sam oglupio od ovog opijanja. Imam osjećaj da je sve normala, samo mi je umjesto glave jedan ogroman žuti balon pun helija, na kojem je nacrtan blaženi osmijeh. Babuška nam neumorno na svom jeziku priča o nečemu što mi ne razumijemo, a mi njoj neumorno odgovaramo na našem, što ona ne razumije. Nemamo tabu tema. Pričamo apsolutno o svemu i svačemu. Valjda.



„Nje vožnji tu nazdavad horoštjet vzanje.“
„Lizanje? Jel to rekla da se ne smijemo lizati u vožnji?“ Toma je odmah uskočio u ulogu prevoditelja, a mi smo ga kao i sve ostalo, prihvatili objeručke.
„Da, jebiga. Nema više. A taman smo mislili.“
„Pa de još samo noćas!“
„I to između nožnih prstiju.“
„Meni se više čini da je rekla lazanje.“
„Lazanje ili je možda mislila sladoled. Jebote pa to je prava gozba za razliku od bombona i tableta.“
„Ja bi onda prvo lazanje, pa onda sladoled, ako nije problem. A onda i kantu da sve to povratim, skupa s votkom.“
„Meni jedan na štapiću, s čokoladom. Puno čokolade. I kantu još jednu, dakle dvije kante.“
„Mi, harašo za lizanje. Za Ivanovića prosim jedan na štapiću s čokoladom. I dvije kante, jednu žutu i drugu ako može zelenu. Da se ova dvojica ne zabune.“
„Ja znajem nemožna vuodka blažostaja nezgrodna.“
„Toma, reci nam bogati.“
„Kaže nekad, kasno na večer, zna se dobro naderati graha, kupusa i knedli. Sve to zalije onda jogurtom, pa zna biti malo nezgodna.“
„A jel?! Pa reci joj onda neka i sebi nabavi kantu.“
„Tatjana, davaj tri kante! Ne, daj nam svima po kantu, da se ne zajebavamo više s kantama. I onda svi možanska biti na miru nezgodnji.“
„Svako povraća u svoju kantu i svi harašo i sretnji.“
„Znaš šta se meni sada jede?
„Šta?“
„Knedle punjene šljivama.“
„Jao fuj.“
„Kažem ti ja, one knedle fino upiju sav alkohol, a ono malo viška alkohola zbog kojeg ti je i muka, se pomiješa fino sa onim šljivama. E tu stomak pomisli, pa ovaj je popio samo 2-3 domaće šljive, pa njemu nije ništa. I zvizne mozgu odmah mail, da obustavi osjećaj muke i povraćanja, jer se nema smisla tako osjećati nakon 2-3 rakijice. Radi se o tome da zajebeš stomak, znaš, mozak i kompletan sistem. I fino legneš spavati, bez da ti je muka, zlo ili nedaća.“
„Jebote, jelo protiv sistema. Znači ilegalno jelo?!“
„To ne možeš naručiti tek tako u restoranu. Takva jela idu ispod pulta. I jedu se u posebnim prostorijama, dalje od ljudi. Znaš, da ne bi bilo sjediš i neko ti dođe – oprostite, a šta to jedete? Knedle sa… Aaaa, tako znači! Hapsi i vodi u stanicu!“
„Pa eto, opet te na kraju snađu zlo i nedaće.“
„Sve je to radi šljiva. Zato ih i guraju u knedle, da bi ih sakrili. Ko zna kakva je priča s tim šljivama. I zašto ih pune knedlama.“
„Ne pune njih knedlama. Knedle pune njima.“
„Ja više ništa ne kontam. Mozak mi se trenutno sčućurio i dršće na malom drvenom splavu, sa kojeg vijori bijela krpa, na kojoj bijelim slovima piše S.O.S. Plutaju tako u moru votke.“
„Meni se čini da mi zjenica u oku već neko vrijeme pati od klaustrofobije.“
„Hahaha je, sanja već godinama da joj pokloniš široke poglede, na sve oko sebe.“
„Zjenica sanja slobodu jednog kameleonovog oka. Znaš da oni imaju onako isturene oči, kao da im je oko izašlo na balkon i malo razgledava okolo naokolo.“
„Kakav visok standard za oko. I sigurno je takvo jedno oko bar 10 puta zdravije, na otvorenom je, diše, rumeni se.“
„Ma da. A ne ovako, te si u očnoj šupljini, te kapak, pa trepavice, ma to ti je da oćoraviš od muke. E, a tek onda još na sve to, naočale. Ili ako neš đozluke, onda ovako ko ja, natakariš si leće.“
„Kako god, oko nije sretno.“
„Ma kakvi. Ja bi čak rekao, jedno osjetno tužno oko.“
„Pusti tu i tamo i koju suzu.“
„Ajde suzo, idi !“
„A suzi se ne ide, al oko inzistira. Idi ! Vani te čeka skroz novi svijet !“
„Neeeećuuu!“
„Suzo idi, molim te, samo idi.“
„I tu i suza pusti suzu.“
„Ajme sevdaha…skoro kao kada kažu jebem ti mrvu u mrvi.“
„Mrva u mrvi. Suza u suzi. Zamisli ideš to mikro razvaljivanje ispričati Ameru, koji je navikao na ogromnu Ameriku, na ogroman hamburger, na ogroman auto i ogromna prostranstva, kroz koje vode ogromne ceste i uz koje trče ogromni jeleni.“
„Ogromni jeleni?“
„Dobro, hajd bez jelena.“
„Jel to možda želiš reći da nas ne bi razumio.“
„Pa moguće da ne. A s druge strane vjerojatno nas ni Tatjana ne razumije, a ona nije Amer, nego skromna Ruskinja.“
„Pa što nas onda ne razumiju?“
„Pa zato što pričaju drugim jezikom.“

Baš me smijeh uhvatio nespremnoga. Držim ukočenu ruku, da ne bi prolio votku. Glava mi se toliko trese od smijeha, da mi se sada i vrat ukočio, suze mi naviru na oči i idem ih mahinalno obrisati ukočenom rukom u kojoj držim votku i uspijevam si saliti cijelu votku na obraz i na vrat.
Tatjana me prijekorno gleda, valjda želeći komentirati da sam pijan, te mi sugerira da uzmem kikiriki. Glupo je stariju damu izignorirati, pa uzimam kikiriki i bacam si ga po obrazu i vratu, misleći valjda da je poanta kikirikija da upije ovu votku, što mi se cijedi niz facu. Tatjana se hvata za čelo, a Ivanović plačući od smijeha, uzima još kikirikija i nabacuje ga po meni.
„Na, na, uhvati se za kikiriki, da ne potoneš!“

Odoh pišati, prije nego to obavim ovdje u kupeu. Stalno pomišljam da bi to napravio u kupeu. Još samo da počnemo obavljati nuždu u kupeu i to bi bilo dno dna pijanstva. Bauljam hodnikom, koji bliješti od sunčevih zraka, što probijaju prozore vagona. Neki čovjek stoji u potkošulji nagnut na prozor i bulji u daljinu. Samo me krajičkom oka doživljava, a ja se ubih od koncentracije da ga prođem, bez da se zakucam u njega. Nemam snage da stojim i pišam, pa sam podbočio glavu na neko željezo, koje baš i nije ugodan naslon, ali to mi trenutno ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Tek pri izlasku vidim, da sam čelo naslonio na šaraf, koji je sada ostao dobro urezan iznad nosa. Veća mi je briga, kako ću opet proći onog čovjeka u hodniku, bez da se zabijem u njega. U vlaku mir. Tišina. Hodnik okupan jutarnjim suncem, ljudi još slatko spavaju u svojim kupeima. Ali tada otvaram naš kupe i kao da sam otvorio vrata u neki drugi portal, u skroz novi svijet i dimenziju, koja kao da nije dio ovog mira, tišine, sunca i jutra. Ovdje stanuju zombiji. Kupe smrdi po isprolijevanoj votki, po čarapama, po nama, po usaftanosti kompletne prostorije, po ostatcima neprospavane noći. Toma i Tatjana raspravljaju svatko na svom jeziku, dok ova trojica umiru od smijeha. Sjedam ravno nasuprot nje, kao da se hoću pohvaliti sa otiskom šarafa.



Ona uporno pokušava objasniti Tomi, da ne smije biti mangup ili se ponašati toliko zajebantski, jer bi ga Vladivostok mogao brzo naučiti pameti, bude li se tamo tako ponašao. Tomi se čitavo vrijeme pričinjava da u njenim riječima čuje riječ „tigar“, pa na sve što Tatjana kaže, on ju ispituje u vezi tog tigra. Tako jadna Tatjana uporno o opasnostima koje vrebaju u Vladivostoku, a Toma uporno pokazuje kroz prozor i traži tog tigra, kojeg Tatjana navodno spominje. Sad njoj nije baš najjasnije kakav se tu tigar spominje, dok joj Toma pokušava objasniti, da ako je riječ o tigru, to jedino može biti sibirski tigar. Naravno, koji bi drugi mogao biti, kad se već vozimo kroz Sibir. E, sada ona njemu pokazuje na prozor i govori kako bi bilo bolje da ne bleji kroz prozor, nego sluša šta mu priča. Toma opet, baš sada gleda kroz prozor, jer si njeno upiranje prstom prema prozoru, objašnjava kako upravo sada treba da gleda kroz prozor, ne bi li vidio tigra. I čak mu se čini, da ga vidi u daljini, na nekom malom mostu. Sibirski tigar. Sjedi tako na rubu mosta, noge mu vise iznad potoka i klati ih naprijed nazad. Sluša „A long time gone“ od Crosby, Stills i Nasha na Radio Mandžuriji i promatra vlakove koji prolaze. Tako ova nebuloza sa tigrovima i opasnostima koje vrebaju na nas traje čitavo jutro. Već je i na hodniku prometno, ljudi su se ustali po kavu i čaj. Tatjana nam pokušava nešto u vezi frizura objasniti, Toma joj se ispričava što nemamo dalekozor, te kako nam je strašno žao radi toga. Ovo naše sjedenje stvarno više nema nikakvog smisla. Ajmo spavati, nadamo se da će Tatjana sama skontati da bi bilo vrijeme da se izgubi u svoj kupe. Njen najdraži sugovornik, za divno čudo također odustaje od tigrova i hoće da se popne na gornji krevet, kada ga Tatjana odjednom zgrabi šakom za jaja. Mi ostali ostadošmo u šoku, ne znamo bi li se smijali ili bivali zabezeknuti. Izabrali smo oboje. Valjda je s tim Tatjana zaželila sretan put i mirno more. Brane je samo s jastuka jedva prokomentirao „Jako čudno ponašanje.“

Kako on to reče, tako ga Tatjana na izlazu ošinu pogledom i prokomentira valjda da je previše blijed i budući da tako polumrtvo leži, sigurno je alkohol uzeo danak. Ne znajući ono što mi znamo, da je to Branetov standardno polumrtav i polunezainteresiran položaj. Ona je na to brzo zbrisala iz kupea i još brže se vratila sa nekakvom tabletom, koju sada pokušava Branetu ugurati u usta. Brane se jadan opire, pokušava joj objasniti da je ok, da je najnormalnije mortus pijan i da nema potrebe za tabletama. Scena koja nalikuje kao da majka malom dijetetu pokušava na silu dati užasno gorak sirup protiv kašlja. Na kraju mu je gurnula tabletu u ruku i zaprijetila da ju mora popiti. I dok se sagnula iznad stolića po vodu, Brane je brže bolje gurnuo meni tabletu u ruku, uzima vodu i zalijeva kao da ju je progutao. Tatjana ga još hvata za bradu i tjera da zine, kako bi se sama uvjerila u to. Brane sjedi bespomoćno i kroz smijeh viče, naravno na ruskom - „Popil sam, popil !“
Mi ne možemo ustati od grčeva u stomaku. Tatjana je na kraju odustala, stala na vrata od kupea, kratko nešto prokomentirala i nestala. Bio je to ujedno i oproštaj od naše zlatne babuške.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum