novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

18

sri

01/17

Zimovalište klonova

gp-crnobijele.blog.hr




Zagreb

Koliko njih će pregrmiti zimu?
Čut će se!

---

nissnisa.blog.hr

520

...

Mapiranje Trešnjevke: Predbožićna šetnja Trnjem

nepoznatizagreb.blog.hr



Zajednička fotka šetača kod Miramarskog podvožnjaka. Snimio: Mladen


Evo napokon i izvještaja sa posljednje prošlogodišnje šetnje projekta "Mapiranje Trešnjevke" kojom smo se prošetali sjeveroistočnim Trešnjevačkim susjedstvom odnosno sjevernim dijelom Trnja!

Šetnja je održana u hladnu predbožićnu večer (petak, 23.12.2016.) i grupi od 20 šetača nije bilo lako izdržati neugodno nisku temperaturu tako da su neki odustali i prije službenog kraja, no oni koji su bili prikladno opremljeni prošli su s kraja na kraj sjevernog Trnja posjetivši neke od najzanimljivijih uličica tog dijela grada u kojima još uvijek živi duh predgrađa.

Trešnjevka i Trnje (zajedno sa nešto udaljenijom Peščenicom) dijele mnoga slična povijesna iskustva razvoja predgrađa od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje i zanimljivo je detaljnije promotriti sličnosti i razlike njihova razvoja ... niz podataka o povijesnom razvoju pogledajte na slijedećim linkovima, a nakon toga evo i nekih od usporednih zapažanja!

Podrobnije o povijesti Trešnjevke:
- starija povijest
- administrativni razvoj tokom povijesti
- kronološki prolaz kroz trešnjevačku povijest

Podrobnije o povijesti Trnja:
- kronološki prolaz kroz trnjansku povijest

Kvartovske granice: I Trešnjevka i Trnje su zadobili svoje jasne konture dolaskom željeznice 1862. (Zidani Most - Zagreb - Sisak) i dogradnjom ogranka prema Budimpešti 1870. Željeznica i Trešnjevci i Trnju čini sjevernu granicu i onu između njih, a za oba kvarta južna granica je Sava

Veza kvarta prema centru grada: Oba kvarta su od centra odijeljena željezničkom prugom kao "kineskim zidom" u koju su uključeni i kolodvori (Glavni kolodvor na rubu Trnja, Zapadni koloDvor na rubu Trešnjevke) kao još masivnije komunikacijske prepreke. Trnje je prvo dobilo željeznički podvožnjak (1913. Kumičićeva/Miramarska) kao vezu prema gradu, poslije su slijedili pješački nathodnik pa zatim danas postojeći pothodnik, no Trešnjevka je dobila više prijelaza (1929. današnja Adžijina potom i Savska cesta, Tratinska, a slijedili su i drugi uzduž Savske ceste te onaj najsumvremeniji na sjeveru, za Selsku cestu)

Željeznica: Kod oba kvarta željeznica je bila faktor koji je njihov razvoj pogurnuo u smjeru razvoja industrije i obrta te je, usporedo sa time, odgovorna i za naseljavanje doseljenika koji su se doseljavali i nalazili posao u novim industrijskim postrojenjima i tako doprinosili rastu naselja predgrađa. Ali, željeznica je (vidi gore!) isto tako i Trešnjevku i Trnje odijelila od centra grada. Zanimljivo je da i Trešnjevka i Trnje imaju niz zgrada sagrađenih za željezničke radnike - trešnjevačke se nalaze uz Zapadni kolodvor i nešto su starije od trnjanskih, dok su trnjanske mnogobrojnije i veće, a nalaze se uz Trnjansku cestu.

Sava: Trnje ima bliskiji kontakt sa Savom kroz uređeno šetalište po nasipu (1983./1984.), dok Trešnjevka ima "tampon zonu" u obliku sportskog parka na Jarunu (dovršenog za Univerzijadu 1987.)

Autoput: Kroz oba kvarta je u kasnim 40-ima i ranim 50-ima prošao Autoput koji je prerezao lokalne komunikacije i snažno utjecao na život kvartova. (za više detalja vidi OVDJE)

Važne kvartovske komunikacije: Trnje je svoju drugu važnu komunikaciju u smjeru zapad-istok dobilo u ranim 50-ima (današnja Ulica grada Vukovara koja je život započela još u kasnim 30-ima probijanjem tadašnje Varaždinske i Dubrovačke ulice) i ta je ulica postala ogledni primjer suvremenog "bulevara" tog vremena uz niz reprezentativnih javnih i stambenih zgrada, dok je na Trešnjevci donekle sličan, ali puno manje pompozan prometni pravac sagrađen tek u 80-ima, Horvaćanska cesta, koja je mnogo bolje uklopljena u kvartovska naselja (npr zavojita za razliku od posve ravne Ulice grada Vukovara) i prate ju pretežno stambene zgrade. Obje ulice danas nose i tramvajski promet.

Sport: I Trešnjevka i Trnje su kvartovi sa važnim sportskim objektima - nekako u isto vrijeme su na Trešnjevci nastala nogometna igrališta NK Concordie (danas NK Zagreb) i NK Šparte te na Trnju (NK Građanski, uz Plitvičku ulicu, NK Viktorije, uz Miramarsku ulicu i NK Tipografije, na mjestu današnjeg Cvjetnog naselja). U približno istom se razdoblju savsko se kupalište tokom vremena preselilo sa područja Trnja na područje Trešnjevke. Trnje je u prvoj polovici 20. stoljeća imalo i biciklistički stadion te prostor za moto trke uz Miramarsku ulicu. No, tokom vremena je Trnje izgubilo velik dio svojih sportskih objekata (osim današnjeg igrališta NK Trnje kod Bosutske ulice, igrališta nekadašnjeg NK Jedinstvo/Zagrebački plavi u Veslačkoj, igrališta NK Croatia 98 na Savici i objekata veslačkih klubova u Veslačkoj ulici), dok je Trešnjevka dobila niz novih objekata, od sportske dvorane Kutija Šibica, Doma Sportova, dvorane Cibona, objekata na Jarunu i na Savi.

Kvartovski centar, tržnice i trgovine: Trešnjevka za razliku od Trnja ima jasno definiran centar sa jednom od najvećih gradskih tržnica, dok je kod Trnja drugačije, to je kvart bez jasnoga centra, a stara trnjanska tržnica je gotovo izumrla i na životu je tek tržnica Savica (Trešnjevka ima još dvije tržnice uz glavnu, onu na Jarunu i u Prečkom). Kao zanimljivost, Trnje nema niti jedan trgovački centar, čak niti neku veću trgovinu, dok Trešnjevka također ima ispodprosječnu količinu trgovačkih centara.

Industrijsko naslijeđe: Trnjanski gigant "Gredelj" se odselio iz kavrta i pred stečajem je, dok su trešnjevački giganti "Končar" i "Ericsson Nikola Tesla" još uvijek u kvartu i uspješno posluju. S druge strane "olupina" Bubare (otvorena 1892.) na Trešnjevci lokacijom i zanemarenošću podsjeća na mnogo poznatije i veće ostatke zgrade Paromlina (pokrenut 1862.) na Trnju.

Uličice predgrađa: Splet uličica Pila i Njivica na Trnju podsjeća na sličan niz ulica zapadno od Trešnjevačke tržnice, između Dobojske i Sokolgradske ulice.

Poslovni tornjevi: Dok Trnje ima nekoliko reprezentativnih poslovnih zgrada (od zgrade Vjesnika i "Zagrepčanke" pa do Zagreb towera i zgrada u Strojarskoj), Trešnjevka ima Cibonu i Sky Office

Hoteli: Trešnjevka ima hotel Panoramu (sagrađen 1968.), a Trnje ima hotel Internacional (sagrađen također tokom 60-ih).

Tramvaj: Tramvaj je kroz Trešnjevku prošao 1935., a kroz Trnje 1949.

Osnovne škole iz međuratnog perioda: Trešnjevačka Osnovna škola Augusta Šenoe (1931.) ima trnjanski pandan u Osnovnoj školi Tina Ujevića (1935.)

Stambena naselja iz međuratnog perioda: Naselje Prve hrvatske štedionice (1935. pa nadalje) je reprezentativno međuratno naselje Trešnjevke, dok je adut Trnja Cvjetno Naselje (od 1939.). Ipak, Trešnjevka ima i nekoliko starijih naselja socijalnih stanova (Maršićeva ulica, Pongračevo, Naselje Istrana i invalida ...), koja na Trnju gotovo ne postoje (samo Plinarsko naselje)

Mediji u kvartu: Za razliku od Trešnjevke koja je dom samo jednom od vodećih medija, RTL televiziji, Trnje ugošćuje HRT, TV Jabuku, TV AL Jazzeru, Hanza medije (nekad Europapressholding), dok je nekad na Trnju radila i izdavačka kuća Vjesnik zajedno sa Večernjim listom i drugim novinama i revijama (danas se tamo nalazi tek štamparija Tiska).



Okupljanje šetača. Snimio: Mladen


Uvodna riječ. Snimio: Mladen.


A sad evo i priče o samoj šetnji - započeli smo je razgovorom o tome kako je naše mjesto sastanka, Trg Dražena Petrovića, odlično mjesto za uočavanje razvoja grada kroz protekla desetljeća i stoljeća, jer se tokom vremena na tome mjestu promijenilo mnoštvo različitih funkcija - vidi OVDJE više o tome!.

Na sjeveru je na prostoru Tehničkog muzeja nekad bila tramvajska remiza (od 1891. do 1935.), a potom dio Zagrebačkog zbora (od 1937.) da bi tek nakon Drugog svjetskog rata (1948., za potrebe Zagrebačkog zbora) ) bila izgrađena sadašnja zgrada u koju se 1959. uselio muzej koji je osnovan još 1954. na inicijativu prof.dr.sc. Bože Težaka.

Istočno se na mjestu SC-a nekad nalazila parna pilana Vjekoslava Heinzela (1877.-1910.) , potom tvornica namještaja Bothe & Ehrmann (1910.-1935.), zatim Zagrebački zbor (1937.-1957.), da bi se tu na kraju otvorio 1959. Studentski centar. Južno, na mjestu današnje dvorane Cibona i njene okolice, bila je od 1898. Tvornica kartonaže Schmidt i Hudetz, potom od 1928. Tvornica dvopeka i keksa Bizjak i drug, zatim tvornica dječje obuće Zagreb i pored nje rukometno igralište RK Borac da bi na kraju bila sagrađena sportska dvorana i dva poslovna kompleksa, Cibona i Hoto toranj.

Nakon tih povijesnih "štikleca" smo krenuli uz Savsku cestu do Koturaške koja je svoje ime dobila po biciklistima, "koturašima" kako su se nekad zvali. Koturaška cesta je pandan Magazinskoj cesti sa Trešnjevke, obje su nastale uz prugu kao veza prema sagrađenim skladištima i tvornicama koje su nicale uz željeznicu. Na samome uglu Savske i Koturaške se nekad odvajala Cvjetna cesta, jedna od tadašnjih glavnih trnjanskih prometnica u smjeru sjever-jug. Dobila je ime po Gradskoj vrtljariji koja se nalazila uz nju na mjestu današnje zgrade MUP-a koja je sagrađena godine 1939. kao prostor za Obrtnu školu (projekt poznatog arhitekta Ivana Zemljaka), a sa druge strane, prema Bednjanskoj, je nekad bio Gradski majur na kojem su se uzgajale domaće životinje za prehranu u gradskim ustanovama (bolnice, škole itd).
Sada se na tome uglu nalazi Osnovna škola Tina Ujevića sagrađena 1935. godine, projektirao ju je arhitekt Ivan Zemljak.

Nakon toga smo neposredno nakon škole ušli u zanimljivo dvorište sa nizom niskih kuća koje su možda baš služile radnicima vrtlarije (osnovana 1893., poslije mijenjala ime u Nasadi, Flora, da bi 1977. napokon dobila ime Zrinjevac, sok se uprava preselila u Remetinec još krajem 50-ih godina). Pored tog dvorišta se nalaze zgrade nekadašnje Tvornice baterija Croatia, a nakon nje i poslovna zgrada nekadašnjeg Europapress holdinga koji se sad zove Hanza Media (nekadašnji natpis EPH je uklonjen gotovo bez traga)

Nakon te zgrade smo skrenuli u Koransku ulicu, a potom u Radonjsku, slijepu ulicu na čijem kraju se nalazi nekoliko malih starih kućica koje se nisu gotovo ništa promijenile od međuratnog razdoblja. Neke od njih su napuštene no u nekima se još živi ...



Pred osnovnom školom Tina Ujevića. Snimio: Mladen.


U dvorištu iza osnovne škole. Snimio: Mladen.


Stara metalna vrata iza kojih se krije neizgrađena parcela ... Snimio: Mladen.


Pumpa za vodu u Radonjskoj ulici - natpis na pumpi poručuje da se ostavi voda teči jer je treba jedan od stanara. Snimio: Mladen


Tabla iz nekih prijašnjih vremena ... Snimio: Mladen.


Kućica u Radonjskoj ulici. Snimio: Mladen.


Još jedan prizor iz Radonjske ulice. Snimio: Mladen.


Krenuli smo dalje prema Kupskoj ulici, iza nove zgrade HEP-a čija je izgradnja prije nekoliko godina prouzročila urušavanje ulice. No, osim tog neslavnog događaja ta ulica krije i zgrade u kojima je svoj rad započela XV gimnazija poznatija kao MIOC (hvala Vesni na podsjećanju!)
(škola je osnovana 1964., a preselila se na današnju lokaciju na Jordanovcu 1975.)

U susjednoj Galovačkoj ulici smo pronašli još jednog "Željeznog Franceka" (pumpu za vodu) koja radi, a PimpMyPump ekipa ga je ukrasila ilustracijom sa albuma Haustora. Ispred FER-a nas je čekala ekipa TV Jabuke, nakratko smo se uživo javili u njihov program ... no, hladnoća nam je ohladila noge i prste (a pogotovo voditeljici u tankome baloneru wink) pa smo požurili Bednjanskom ulicom uz stara skladišta prema pauzi za grijanje. Pogledali smo zanimljivu ogradu kod Miramarskog podvožnjaka (sa motivom leptira!), prošli kroz divlje parkiralište na mjestu bivše tvornice vaga, a bacili smo i pogled na street art instalaciju autora Lonca, Srce, (He)Art

Prošli smo iznad pothodnika i zatim napokon otišli na grijanje, u kafić Cug, opremljenim drvenim klupama poput nekadašnjih zagorskih vlakova. To je pravi lokalni birc sa šarolikom klijentelom kojeg se isplati posjetiti i zbog interijera i zbog atmosfere.



Kupska ulica. Snimio: Mladen


Pauza, iza nas zgrade nekadašnjeg MIOC-a. Snimio: Mladen.


Djelo kolektiva "PimpMyPump" uz jednog od još živućih "Franceka" u Galovačkoj ulici. Snimio: Mladen.


Iz drugog kuta. Snimio: Mladen.


Priprema za javljanje uživo na TV Jabuku ispred FER-a. Snimio: Mladen.


Još jedan Francek ... na žalost, neradeći ... Snimio: Mladen.


Pogled na zgradu FER-a uz parking na dijelu bivšeg zemljišta "Geofizike". Snimio: Mladen.


Prolazeći iznad Miramarske ... Snimio: Mladen.


Uranjamo u zonu sumraka .. wink na kraju Koturaške se nalazi veliko divlje parkiralište. Snimio: Mladen.


Heart ... Autor: Lonac, snimio: Mladen.


Pogled odozgo na stajalište ZET-ovih autobusa kod Pothodnika. Snimio: Mladen.


Pogled na interijer "Cuga". Snimio: Mladen.


Šetači se pomalo odleđuju ... wink Snimio: Mladen.


Nakon temeljitog zagrijavanja u toplom lokalu uz čaj i kuhano vino šetnju smo nastavili Trnjanskom cestom, između željezničarskih zgrada. Ulicu grada Vukovara smo prešli kod Kruga, a zatim smo opet zaronili u svijet malih kućica u uskoj Šumetličkoj ulici koja nas je pored Đačkog doma dovela u blizinu stare Trnjanske tržnice koja se posljednjih godina gotovo ugasila.

Hladnoća nas je tjerala da se brzo gibamo, nastavili smo uz crkvu Krista kralja (za koju je nacrt napravio Ivan Meštrović, župa je onsovana 1938.), nogometno igralište NK Trnje (klub je 2014. slavio 90 godina!) i vodocrpilište Kruge ...

Krivajska nas je ulica potom ponovo dovela do ulice Kruge nakon koje smo se još jednom našli u labirintu uskih ulica i kućica, između mnogobrojnih Pila i Njivica ... šetnju smo završili već promrzli kod raskršća Ulice grada Vukovara i Držićeve zaželjevši si sve najbolje za blagdane i uz veselje što će slijedeće šetnje biti u toplije doba godine!



Najuporniji šetači uz ogradu igrališta NK Trnje. Snimio: Vanja


U labirintu Pila i Njivica ... Snimio: Vanja


Za kraj se zahvaljujem Mladenu na fotkama, a vama kao "poklončić" dodajem link na monografiju Trnja izdanu 1981. godine!

Blenković opet blista

goto.blog.hr



Praznik demokracije


Saborska nadmetanja (u tuposti) (a taman smo se navikli bez blentona (zbog božićno-novogodišnje pauze)) su nastavljena.

Uz svu bijedu osporavanja vlasti (na raznovrsne načine, od kojih su neki ljevičarsko-srbijanderski) zablistao je premijer.
Premijer (Vlade u odlasku) je iznova (u nedostatku pameti) istako svoje biračke glasove koji su ga doveli na premijersko mjesto. (Nije spomenu koliko je to glasova u postotku (demokracija podrazumijeva legitimitet vlasti i moralni legitimitet (50% plus jedan glas)), ali je (uklopljeno u složeniju rečenicu) spomenuo zašto je dobio glasove, pripomenuo je kako je dobio mandat, za stranku koja nije bila izgledna (??) osvojiti vlast.)
Strašno.

Bezobzirno isticati osvajanje vlasti (bez programa i plana)(bez demokratske vrijednosti mandata) ocrtava nekaradni karakter (jednog aparatčika)(koji u svojoj gluposti urušava osnovne temelje države - zajedništvo naroda kojem vlast pripada i koji odlučuje o predstavnicima vlasti).
Izrečeno je uputio (nakupini zombija) u Saboru.

Vlast je jedina svrha ove Vlade (što je vidljivo u svim pekarama Lijepe naše).
Hrvatska državotvorna, domoljubna, prosperitetna politika se najbolje brani općim napretkom (kojeg sa ovim budalašima (zaostalim iz titove krvoločno-nakaradne ere) neće biti).

Ajde ća! ilililili .... (((((Goni se u * materinu.)))))



ONAJ "DRUGI SVIJET"

shadowofsoul.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist

napisano: 27.7.2013. u 15.05h, iz moje 5. zbirke poezije "NA TRGU PTICA"

Onaj Drugi Svijet, Svijet Sjena, otkud ponekad pročitam poruku bijelog sna, pitao je moje srce, želi li se sresti sa njim?

''Sjeti me se'', reče anđeo iz Svijeta Sjena i zarobi mi srce na duge godine i osamljene sate, prerušila se noć iz tamne sjene i odvela me putem svjetla svijeće do srca kojeg je čudo dodirnulo kad te toliko zavoljelo.

Znaš li, da će pjesma postati bijeli san onog trena kad se iz duginih boja vratim i zaronim pogled u tvoje plavetnilo?

Znaš li, da Onaj Drugi Svijet nema taj šarm i koliko li je gorak med ovog života kojeg dijelim s tobom?

Znaš li, da su sve priče o davnim bajkama istinite i da su postojali duhovi koji su noću odvodili duše u svoj svijet?

Znaš li, da su anđeli voljeli mlade djevojke i da su se rađali nefili?

Sve to dolazi iz dalekog kraljevstva Onog Drugog Svijeta Sjena otkud sam i ja zalutala i ubrala cvijet ljubavi iz oceana tvojih plavih očiju.

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN 978-953-7889-83-8

Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Image and video hosting by TinyPic

U posjeti teti Darateli

curica-pricalica-pricica.blog.hr

Valeria je teenagerica kao i svaka druga. Obožava telefonirati, lijepiti postere slavnih pjevača… I naravno, kad bi došla u goste a ne bi bilo nikoga njezine dobi, bilo bi joj dosadno. A najviše ju je živciralo kada bi ona morala ići teti Darateli. I baš je jednog divnog proljetnog dana u svojoj sobi lijepila postere, kad je unutra ušla mama. “Presvuci se, idemo teti Darateli.” Rekla je mama. “Ali mama zar ne mogu otići kod prijateljice, ili ostati sama doma ili bilo što?” Očajnički počne ispitivati Valeria. “Ne možeš.”Kao iz topa će mama. Uskoro su sjeli u auto. Mama, tata i Valeria. Nakon kratke vožnje Valeria se spremila za užas. Samo je gledala u malu, sivu kuću, koja i nije baš bila previše vesela. Valeria potišteno došeta, što je sprorije moguće do ulaznih vrata. Pozvoni. Zvono je ispuštalo zvuk koji dobiješ kada noktima škripiš po školskoj ploči. Netko otvori. Bila je to neka niža debela osoba. Imala je kosu do ramena, smeđu i neurednu. Oči su joj bile zelenkaste i ogromne poput šalica, a usta balava, slinava, sa tragovima čipsa i čokolade. To je bila teta Daretela. Odmah je Valeriji uručila poklon. Kad ga je otvorila, unutra su bile prljave, smrdljive i poderane čarape. “Ali to nije sve!” Uzviknula je teta Daratela i dala Valeriji čokoladu kojoj je rok trajanja istekao prije 3 godine. Valeria se pretvarala da je oduševljena ali i nije baš bila. Napokon su svi ušli u kuću koja nije bila ništa bolja od smetlišta. Valeria u sebi pomisli “Pronađi razliku… Smetlište VS kuća tete Daratele…” U sredini sobe je bio kauč, pun komadića čipsa kojeg je teta Daratela pojela prije dvije godine… Odmah pored njega je bio stakleni stol. Zapravo, uopće se nije vidjelo da je stol napravljen od stakla zbog svih tih silnih omota od bombona i čokolada… U ostataku sobe nije bilo namještaja. Već smeća. Posvuda prljave čarape, omoti slatkiša, kostiju bataka, hrpetina novina, praznih plastičnih boca… Nema čega sve nema… Ispod hrpe smeća viri svinjska kost, koja je stara dvije godine. Valeria ju je vidjela i pretprošle godine kada su došli u goste. Na zidu je visjela diploma. Valeria je znala da teta Daratela nije baš previše bistra pa se zagleda u diplomu. Na njoj je pisalo “ČESTITAMO NAJPRLJAVIJOJ OSOBI OVOG OGROMNOG GRADA!” Valeria se zgrozi. Uskoro je teta Daratela pozvala sve za stol. Koji je bio prljav od prošlog Božića. Na stol je iznijela piletinu punjenu brokulom I majonezom. Za desert je bila torta od čokolade. I to ne bilo kakve! Od čokolade kojoj je istekao rok trajanja. Valeria je odglumila da nije gladna, iako je bila gladna kao vuk. Teta Daratela je nagovorila Valerijinu mamu, da nagovori Valeriu da pojede sendvič. Zapravo je teta Daratela potajno na pljesnjivi kruh stavila piletinu punjenu brokulom i majonezom. Valeria je to uz dosta muke pojela, a kao nagradu je dobila još toga. Teta Daratela pravi najfujkavija*, najbljakastija* I najodvratnija jela na svijetu. Ma teta Daratela je prava prljavica-smrdljivica. Teta Daratela pred Valeriu iznese gumene bombone. Valeriji su se činili u redu sve dok teta Daratela nije rekla: “Te bombone koje sam ti sada dala, sam čuvala jako dugo. Sada trenutno imam 30 godina a ove bombone mi je moja mama kupila kada sam imala 7. Izgubila sam te bombone na tavanu i sada sam ih našla. Poklanjam ti ih. Valeria odglumi da treba na WC ali zapravo je išla baciti te bombone natrag na tavan. Nije imala srca baciti bombone tete Daratele. Ali samo zato što će ih vidjeti! Ionako će misliti da su to drugi bomboni jer je ona najmanje bistra osoba tog grada. Čak je i za to dobila diplomu! Nakon godina prljavštine Valeria ode u posjetu teti Darateli. Kuća je bila veća nego obično. Kada je Valeria ušla vidjela je puno nepoznatih ljudi. Začudila se. Malo je prošetala tom kućom kada spazi znak na kojem piše: “DOBRODOŠLI U DARATELIN MUZEJ PRLJAVŠITINE!” Teta Daratela je otvorila muzej prljavštine. Od tog dana završili su Valerijini posjeti teti Darateli. Izlika je: “Ona ima previše posla oko muzeja!” Teta Daratela, prljavica, godinama je još uživala u prljavštini.

Lorena Mamić 10 godina

Let srca

slucajnosrce.blog.hr

(srce uočila Nisa)

Saga o srcu (3.dio)

Ne poznajući ograničenja vinulo se u visinu, kao Feniks rođen iz vode, svojom blještavom svjetlošću donosi jutrom dan, stremeći beskraju slobode...

Nema naslova

50nijansiplave.blog.hr

Trošenje dragocjenog vremena na trenutak pažnje, bespotrebno je rasipanje energije!


U spomen (4) - ALEKSANDAR KALMAR

nediljkonedic.blog.hr

ALEKSANDAR KALMAR ACO

(Zaječar, 8. travnja 1930. – Slavonski Brod, 18. XII. 2016.)



U Slavonskomu je Brodu još 18. prosinca 2016., u 87. godini, preminuo zagonetač Aleksandar Kalmar.
Obitelj mu se 1944. doselila u Osijek. Nakon ženidbe seli u Oriovac u kojemu je s obitelji živio do 1975. kada se seli u Slavonski Brod. Do umirovljenja radio je u knjižnici poduzeća „Đuro Đaković“. U braku s Miroslavom imao je 9-ero djece (5 kćeri i 4 sina).

Prvu zagonetku objavio mu je osječki „Rebus“ 1960. Kasnije je surađivao u Čvorovim izdanjima, Vjesnikovu kvizu, Kvizorami i Feniksu. Članom bjelovarskoga Čvora bio je od 1969. Među zagonetkama prevladavale su križaljke, premetaljke i opetovni likovi. Predstavljen je u Leksikonu zagonetača Jugoslavije Stjepana Horvata (Bjelovar, 1978.)

Pisao je pjesme i humor. Objavljivao je u SMIB-u, Modroj lasti, Mostovima (Pljevlja), Traženjima (Požega) ... Predstavljen je u zborniku radova „Mi budimo jutra“, zbirci „Prilog humoru“, čitankama za osnovnu školu „Dobro jutro“ i „Stihovi za najmlađe“, te leksikonu Martina Grgurovca „Pučko stvaralaštvo Slavonije i Baranje“ (Vinkovci, 1987.). Za života objavio je stihozbirku naziva „Kako nacrtati riječ ljubav“. Sahranjen je na Gradskome groblju u Slavonskom Brodu 20. prosinca 2016.

Kolega

Enigmatska bizarnost

nediljkonedic.blog.hr

Na Memorijalu Pavle-Libran, kojega je Kvizorama priredila 2013., u sastavljanju premetaljke na zadanu temu dogodila se jedna nevjerojatna slučajnost. Naime, čak 5-erica sastavljača podijelila su 1. mjesto s istom premetaljkom:

ENIGMAT ZNALAC VEĆ DUGO BLAGO POČIVA.

(Slavko Bovan, Zdenko Capan, Krešimir Majetić, Stjepan Orešić i Zdravko Žarković, Kvizorama broj 1108, 29. VI. 2013., str. 3)

Da je riječ o malome broju slova, tada to ne bi bilo ništo neobično, no ovdje se radi o čak 31. slovu u postavci, odnosno odgonetki koja glasi:

GLUMAC I ZAGONETAČ PAVLE BOGDANOVIĆ

K tomu, Bovan je iz Kikinde u Vojvodini, Capan je iz Karlovca, Majetić iz Jastrebarskoga, Orešić iz Zagreba, a Žarković iz Zadra! Ljudi moji, je li to moguće!

Zanimljivko

Države svijeta (9) - AUSTRALIJA

nediljkonedic.blog.hr

AUSTRALIJA – Jedina država koja je istodobno i kontinent. Obuhvaća površinu od 7.682.300 km2. Podijeljena je na 6 saveznih država (Victoria, New South Wales, Queensland, South Australia, Tasmania i Western Australia) i 3 teritorija (Northern Territory, Jarvis Bay i Austrlian Capital Territory). Pod upravom Australije su i otočje Norfolk, otoci Koraljnoga mora, Kokosovi otoci, Australski antarktički teritorij, Božićni otok te otočići Ashmore i Cartier i Heard i McDonald.



Najviši vrh Australije je Mount Kosciuszko (2.226 m), dok je najdulja rijeka Murray (2.530 km). Ova zemlja nema kopnenih susjeda. Najbliži morski susjedi su joj Novi Zeland i Indonezija.Ima više od 20 milijuna stanovnika među kojima je i mnogo doseljenika s Balkana te nešto domorodačkih Aborigina. Glavni grad je Canberra od koje su veći Sydney, Melbourne, Brisbane, Perth i Adelaide. Službeni je jezik engleski. Valuta je australski dolar. Država je članicom Commonwealtha, neovisna od 1. siječnja 1901.

Zemljopisac

Podzemni London

mariano-aureliano.blog.hr

Na Badnjak, moja je supruga dobila mail ovakvoga sadržaja: "Spremajte se i hvatajte prvi let za London! Sve ćemo vam platiti, samo dođite! Ovo morate vidjeti, morate, morate! Dobro znate da oboje čvrsto stojimo na zemlji i bavimo se znanošću, no ovo što smo otkrili u dnu stepenica u našem stanu na Fitzroy Squareu nadilazi svu našu maštu! Čekamo vas, javite kojim avionom dolazite da vas znamo dočekati. Vaši Patrick i Dejana Lipscomb."

Trebalo nam je ipak 48 sati da se izorganiziramo; u pet popodne drugog dana Božića sletjeli smo na Heathrow. Dejana je dugogodišnja prijateljica moje supruge, odrasla u jednom zagrebačkom sirotištu; kad je moja supruga Mirna prvi put s 19 godina krenula put Engleske, Dejana ju je već čekala u jednom malom hotelu u Bayswateru, s mjesec dana prednosti i iskustva u čišćenju hotelskih soba. Danas predaje na Školi orijentalnog i afričkog studija (SOAS, The School of Oriental and African Studies, University of London) nedaleko Fitzroy Squarea, a njen suprug Patrick, oxfordski student, predaje matematiku na Gower Streetu, UCL (University College London), još bliže njihovu stanu na dvorišnoj strani slavne zgrade u kojoj su živjeli George Bernard Shaw i Virginia Woolf.

U sedam naveče završavali smo večeru u njihovoj maloj kuhinji. Osim kuhinje, u prizemlju bile su još samo kupaona i ostava; strme stepenice vodile su na kat, gdje su se nalazile još dvije sobe. Malen stan, vrlo pažljivo i lijepo uređen, odisao je jednostavnošću ljudi bogatog unutarnjeg života. Moja je supruga ispila zadnji gutljaj crnog vina kad je Patrick počeo: "Ovo što ćemo vam večeras pokazati toliko je nevjerojatno, toliko čudesno, da se zapravo nismo usudili povjeriti nikome osim vama. Dejana se odmah sjetila svoje prijateljice u Zagrebu i rekla mi: 'Pozvat ćemo njih, samo njih! U Mirnu imam potpuno povjerenje. Ona je doživjela čudesne stvari svojevremeno u Bury St Edmundsu, na poseban je način povezana s ovim engleskim tlom, i zato je smatram najboljom osobom za ovakvo što.' I meni je draže da ste vi ovdje, jer - iskreno - ne znam kako bi moji kolege sa Sveučilišta prihvatili ono što bih im imao reći. Pođimo, mjesto koje vam želim pokazati nalazi se u dnu stepenica, u hodniku."

Mirna i ja smo se pogledali, ali nismo ništa rekli. Uopće nismo znali što nas čeka. Dejana je išla prva, potom nas dvoje, Patrick je bio na začelju. U hodniku je bilo skučeno, žarulja je škiljila, stepenice su bile tamne pa su dodatno zamračivale prostor. "Znam da zvuči suludo, no ja ću se sada provući ovdje između zida i dna stepenica", rekla je Dejana. "Vi ćete me slijediti." "Gdje ćemo te slijediti?", pitao sam. "Pa ovdje nema ničega, samo tapete." "Znam, no vidjet ćete", rekla je Dejana. "Čini se da nema ničega, ali ima. Pogledajte." Sagnula se kao da će čučnuti ispod stepenica, zatim se naslonila rukom na zid, a onda je prošla kroz neki otvor i nestala. Nisam bio dobro vidio, kroz što je točno prošla. Kao da je neka iznenadna omaglica bila prekrila scenu koja se odvijala preda mnom. Moja je supruga bila sljedeća: čučnula je i tako čučeći napravila korak, dva naprijed. "Zid je mekan...", rekla je, a potom ušla kroz nepostojeću rupu u zidu. Nisam je više vidio. Kad sam ja došao do istog mjesta na zidu, najprije nisam primijetio ništa neobično, ni otvor koji bi se iznenada stvorio, a ni mekoću zida. Patrick mi je sugerirao da se pomaknem malčice ulijevo, kao da se želim podvući ispod stepenica, jer je ondje pravo mjesto za prolazak. Kad sam to učinio, na tren osjetih blagu vrtoglavicu. Učini mi se, da bih se mogao provući kroz mali, mali otvor. Krenuo sam kroz njega i najednom - bio sam na onoj strani. Vrtoglavica je trenutno nestala; stajao sam u polumraku i udisao drugačiji zrak. Dolazeći za mnom, Patrick me malo pogurnuo prema naprijed. Nisam vidio ni Dejanu ni Mirnu. Pred nama je bio tamnoljubičasti, blagosvjetlucavi uski hodnik od obojanih pečenih ciglica. Krenuli smo njime desetak metara, a na njegovu kraju čekao nas je ženski dio našeg društvanca.

Oprezno smo kročili na ulični makadam. Bio je to pred nama onaj isti Fitzroy Square, pa ipak posve drugačiji! Plinske su svjetiljke treperile na toplom ljetnom zraku. Ljudi su bili drugačije odjeveni, ali ne kao u povijesnim filmovima. Pored nas, tiho se kotrljajući, prošla je starinska kočija, no bez konja koji bi je vukli. Vidjela su se unutra dva para, neki nasmijani i veseli ljudi. Osjećao sam kako u mene ulazi jedan novi osjećaj, kako me ispunjava kao ocean što se ubrzano ulijeva u tonući brod. Bio je to osjećaj sreće, tihe i pristojne, bez euforije, ali neumoljive i potpune, svakom sekundom sve potpunije. I mi smo najednom bili drugačije odjeveni: ja sam na sebi imao tamnocrvenu svilenu košulju i lagane tamne ljetne hlače, supruga je nosila predivnu cvjetnu haljinu koja joj je divno padala niz tijelo, a naši domaćini jednako nisu zaostajali u šarmu i prirodnosti. "Gle, nema British Telecom Towera!", uzviknuo sam. "Bože, gdje smo se mi to zatekli!?" "Nema mnogo toga, vidjet ćeš", namignuo mi je Patrick. Uzeo sam svoju ženu za ruku i privukao je sebi; prislonio sam svoje usne na njene i strastveno je poljubio. Moja se supruga smijala: "Ooo, ovo nisi već dugo uradio! Što ti je došlo?!" "Ne znam, ali sam pun sreće, pun energije i želje da učinim milijun lijepih stvari!"

Išli smo ulicama prema Sohou na jugu. Sve je bilo drugačije: kuće su bile dobro sačuvane i kao u nekom drugačijem, starijem stilu gradnje, no jednako u poznatim engleskim ciglicama. Ulice su imale drugačije nazive: Cleveland Street zvala se sada Bourbon Street, a Charlotte Street bila je Ulica bijelog viteza od Fitzroya. Ne moram ni reći da se Oxford Street nije tako zvala i da nije bila ulica robnih kuća i tisuća užurbanih turista u shoping-groznici. Hodali smo kao omađijani kroz tihe večernje predijele pune tajanstva i toplih sjena. Iako sam dobro poznavao širi centar Londona, mnoge su mi ulice bile posve nepoznate. Soho Square jedva da je nalikovao na sebe, tek neki detalji govorili su mi gdje se nalazimo. "Idemo na zapad", rekao je Patrick. "Nedaleko Oxford Circusa, nešto niže prema jugozapadu, nalazi se jedan ogromni fenomenalni trg koji 'u stvarnosti' ne postoji. Dođite, nema više od dvadeset minuta pješačenja do tamo." Hodali smo uličicama u nedogled, iz klubova je dopirao božanski zvuk jazz-glazbe, restorani su nas pozivali da sjednemo na njihove terase, ljudi su bili ljubazni i nasmijani. Nisam osjećao umor; držao sam suprugu pod ruku i tako smo hodali. Dejana i Patrick koračali su ispred nas, povremeno se okrećući da vide slijedimo li ih. A onda nas je dočekao prizor za koji nisam bio spreman! Zapadno od Regent Streeta, tamo gdje bi "u stvarnosti" trebao biti mali park na Hanover Squareu, stajao je umjesto njega ogroman, impozantan trg koji se ni s čim što sam u životu vidio nije mogao usporediti! Sav u tipičnim engleskim ciglicama tamnocrvene boje, bio je neka vrst mješavine najljepših rimskih trgova i građevina s Crvenog trga u Moskvi. Hodali smo prema sredini trga po ogromnoj ravnoj površini prekrivenoj makadamom, a ja se nisam mogao nadiviti prizoru. Neke su palače nalikovale poznatom crvenom Državnom povijesnom muzeju s moskovskog Crvenog trga, dok su druge bile poput paralelnih crkava s rimske Piazze del Popolo. Odnekud mi je stalno dolazila misao, da se ja ovoga sjećam, da sam ovdje već jednom bio. I što sam se više prepuštao tome osjećaju, to je on jače ulazio u moju svijest. A onda sam se svega sjetio!

Ovo je bio London na eteričkoj ravni materije. Postojao je ondje oduvijek, razvijajući se na svoj način jednako kao i "pravi" London. Imun na ratove i ljudsku pohlepu, izbjegao je sve negativne aspekte povijesnoga razvoja. Tekao je kroz vrijeme skladno, ne naprežući se da sustigne čovjekovu vanjsku glad za novim i boljim, za bržim i praktičnijim. Od djetinjstva dolazim ovamo u snovima, hodam ovim ulicama i razgovaram s ljudima. Ovaj trg moje je omiljeno mjesto na koje dolazim napuniti duševne baterije. Na njemu se osjećam kao na mjestu moći, na kojem su se mnoge energetske silnice splele u jedan snažan čvor koji posebno pogoduje nekim ljudima. Ispričao sam sve to svojim prijateljima, a oni su me gledali ozareno i znatiželjno. Ostali smo još satima na tome mjestu, sjedeći na klupicama ili zalazeći u građevine. Na južnoj strani trga bila je crkva naziva Sveta Helena okovana ljubavlju. Sjeli smo ondje na klupu u lijevom brodu i dugo slušali Bacha i Pachelbela na malim, intimnim orguljama - neznani netko kao da je samo za nas svirao nadahnut Božjom ljubavlju. Na koncu smo odšetali do Temze i ondje dugo sjedili promatrajući svjetlucavi ljubičasti sjaj tekuće vode. Bio sam iznimno zahvalan našim domaćinima što su bili odlučili da baš s nama podijele svu tu ljepotu. Oko dva iza ponoći krenuli smo nekom vrstom bešumnoga autobusa na kat prema našemu kvartu. Crnac u starinskoj uniformi zazvonio bi malim zvonom na svakoj stanici: neki su putnici udobno drijemali pa ih je trebalo probuditi. Iskrcali smo se nedaleko Fitzroy Squarea, pored taverne koja mi je također bila dobro poznata. Vozač nam je zaželio dobro jutro pa svojim čudnim autobusom odšumio dalje u noć. Predložio sam svojoj družini da svratimo u tavernu. Kao da sam ondje nešto očekivao. Sjeli smo na veliku polukružnu kutnu garnituru i naručili svatko po pintu piva. Pivo, dakako, nije nalikovalo ničemu što sam u životu pio: bilo je bogatog okusa i - znao sam - nije sadržavalo alkohol. Dok je moja supruga pričala s Dejanom i Patrickom, ja sam se povukao u sebe, želeći dokraja raščistiti taj osjećaj koji me progonio. Nešto bitno i ključno stalno mi je bilo na samoj granici sjećanja, ali bi mi ipak svaki put pobjeglo pred nosom.

Taman sam htio odustati, kad sam čuo Dejanu kako govori nešto o Arthuru Rimbaudu. Trenutno je nešto puklo u mojoj glavi, a sjećanja se oslobodila uz pjenušavi šum negdje iza zatiljka. Svega sam se bio sjetio, a napose ove taverne u koju sam redovito zalazio u jednom razdoblju između 1875. i 1880. godine. Bio sam mladi buntovni pjesnik koji je živio noću, a spavao danju, družio se sa studentima obližnjeg Sveučilišta, pio i jeo s njima, pisao pjesme i čitao tone knjiga. Bio sam vrlo popularan među njima, gotovo slavan, no ja sam pljuvao na tu slavu i tražio nove i nove putove pjesničkoga izričaja. Od jednog momenta nadalje, moja sjećanja prestaju, put me odveo u jednu daleku afričku zemlju u kojoj sam tragično skončao. Ova taverna u kojoj smo sada sjedili sačuvala je mnogo detalja mog tadašnjeg života, iako je "u stvarnosti" originalna taverna odavno bila srušena. Sada sam znao zašto me oduvijek toliko privlači London, a u njemu najviše od svega upravo Fitzrovia. Bio sam omamljen novorođenim spoznajama, a ujedno i ispražnjen, kao da se najednom sva ta gomila podsvijesti iz mene izvjetrila i konačno me oslobodila nepotrebna balasta. Pored svega, osjećao sam rasterećenje i spokoj, neku vrst oslobođenja od samoga sebe.

Ustali smo i krenuli prema izlazu. Nismo morali platiti, nismo imali potrebu odlaska u toalet, nismo bili nimalo umorni. Tri ulice dalje, čekao nas je naš ljubičasti hodnik od svjetlucavih ciglica. Pošli smo njime do kraja, a onda smo jedan po jedan čučeći ušli kroz "nepostojeći" otvor u Dejanin i Patrickov stan. Opet sam bio osjetio blagu vrtoglavicu prilikom prolaska, no ovaj put osjećaj je bio obrnut: iz spokojne sreće bez umora i ružnih misli ušli smo natrag u ovaj težak i ozbiljan svijet u kojem je uvijek potrebna snaga volje da bi se osjetila pozitivna energija. Spontana energetska podrška netragom je nestala i ja sam osjetio kako ostajem nasukan na tvrdu kost ego-svijesti, u kojoj ništa nije sigurno i izvjesno u svojoj prirodnoj dobrobiti, u kojoj je za sve nužno iznaći unutarnji smisao da bi se pokrenulo s mrtve točke nedovoljne količine motivacije. Valja dalje nastaviti postojati u ovom grubomaterijalnom svijetu, ispiti čašu trpkog vina, leći i zaspati, sa sjećanjem na čudesni "podzemni" London u kojem smo - zaista - proveli najljepšu večer u našim životima.

Botticelli nije naslikao jesen

starateta.blog.hr





samo je trebalo podići sumorno sivilo ravnodušnog neba
kao roletu nepravde. i tresnuti je.
iskoračiti na dokove.
otploviti.
kažu, ovih je dana sunce na moru i rijekama

i kad sam rekla da se pozdravite
to nije bilo zauvijek, to nije moguće
nikako nije moguće
svjedoci su kasnije birali hamburgere i bili sigurni u konstataciju!

tek da kažeš jedno brzo zbogom
rijetkim pticama i onoj nemirnoj zvjerki koja je motrila iz šipražja
na rubu tamne livade njihala se rijetka visoka trava
i iz kišnog teškog zraka virio je... lisac?... zec?
zec! zasigurno.
trebalo je samo otvoriti zgrčenu šaku
i mahnuti
oprostiti se od mrtve zemlje
viknuti: zbogom! zbogom!
onoliko glasno koliko treba jeki da pokupi horizont, i šumu,
i cvijeće kojemu nije mjesto u jesen.

dobro je opraštati se, ako treba po stoti put,
nikad ne znaš, mogla bi zaboraviti, može te tresnuti auto
ili spriječiti kakav besmisleni zalutali ugrušak
iako se kuneš da nećeš nikad,
da ne bi nikad,
ni govora...

pozdraviš se.
to je ionako samo mjesto na tihoj livadi
gdje više ne stanuje nitko osim zečeva i trčki.

svoje ćeš prozore otvarati kao mirni mjesečar
i dočekivati gosta nujnim smješkom sandrove primavere
a nitko ni slutiti neće
da već si pregrizla nar...



(botticelli: primavera, dijelovi slike; Kris waldherr: persephona)









Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se