novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

09

pon

04/18

u podrumima Prisavlja

blogdogg.blog.hr

zvao me Todorić da svojim vezama u obavještajnom podzemlju pokušam utjecat da se u arhivi htv-a iz Vile Marije izbrišu svi oni dijelovi radi kojih bi javnost mogla zaključit da mu je Marić vanbračni i nikad priznati sin kojemu je tu bol odrastanja bez oca morao nadoknadit foteljom ministra financija. spremam se za na Prisavlje. Cvetojević dolazi po mene s Teslom. oće se i on prikrpit da se usput izbrišu obje epizode onog poduzetničkog talent showa. ja vozim. te jebene aute na struju nemoš ni pod ručnom pošteno okretat na trgu. Marčinko mi se javlja i veli da mi nemre pomoć, al mi daje broj od Galića. stižemo najzad na Prisavlje. imamo lažirane članske iskaznice Mosta pa nas puštaju na porti. nekakav tutlek nam se klanja dok se spuštamo kroz svih 9 krugova htv arhive. prvi krug Lijepom našom. drugi hrvatske humoristične serije. treći krug-emisija o bontonu. četvrti krug-Aco Stanković. peti krug-filmovi Matanića. šesti krug-Mir i dobro. sapunjare su skroz dolje u osmom krugu. dnevnici u sedmom. Cvetojevićevog talent showa nema. neko ga je već otuđio i sad čeka da Cvetoje postane ministar poduzetništva da ga može ucjenjivat. uzimam kantu benzina i palim sapunjare kad čujem Obrada Kosovca iz devetog kruga:

-loži lučonošo, smrzoh se ko pička!

Zajedno

aneta.blog.hr



Stari panj nije sam. U snažnom proljećnom mirisu osjeća se zajedništvo. Imela se i dalje drži stabla. Krhki most između neba i zemlje nadvisuje zbunjeni dan. Topla je svjetlost.

Papir za pisanje

kintsukoroi.blog.hr



Moja Marija danas je ispunila zahtjev za OIB najbolje sto je znala i poslala mi ga.
Citko je.
Negdje sam malo popravila.
Dobro je.
Zatrazit cemo brzim putem, jer sve se moze.
To se obicno cini za one stranke koje vicu, prijete i idu do ravnatelja.
U mojoj referadi, sve Marije ce biti sretne i nece morati vikati, niti prijetiti.
Ono sto zelim je,
u svom ovom kaosu i besmislu,
zadrzati i provoditi svoj standard ljudskosti.
I to me neizmjerno veseli.
Ta moja mjera gradjanskog neposluha,
u kojemu jedino postujem i volim pojedinca, covjeka.
Nasla sam divan papir za pisanje.
Danas joj je rodjendan.
A ne 04.09. kako se vodi u nasim evidencijama.
Nema slucajnosti.


08

ned

04/18

Povratak u prošlost (3)

sempercontra.blog.hr

60. godišnjica

Bijaše to davno kad u svoj Dnevnik, 20. lipnja 1958., zapisah:

Da se ne mučite mojim 'šrakopisom' evo prijepisa:
Danas je kraj. Nema više mučenja. Nema više kolaca ni jedinica. Danas je završila škola. Sve je gotovo. Sa izložbe sam sve pobrao. Iako su mi htjeli uzeti lektiru, uspio sam je dobiti. Zapravo uzeo sam ju. Najljepša je na školi pa su je htjeli uzeti za uzor. Ali ja je nisam dao. Sad je sve u redu. U 4h bila je proslava, tj. završna školska priredba. Čitao sam svoj rad: „Vodenica i rijeka“. Sve u najboljem redu.

Možda bi bilo bolje da sam lektiru ostavio školi jer joj se, tijekom mog seljakanja od nemila do nedraga, izgubio trag. A zaista je bila lijepa, puna mojom rukom nacrtanih ilustracija. I da ne pomislite kao sam bio loš učenik; nikada nisam dobio ni 'kolac' ni jedinicu, ali škola mi je ipak bila 'mučenje'.

* * *

Dvije godine kasnije počelo je moje seljakanje: Varaždin (Gimnazija), Zagreb (faks, 'Končar'), Bijeljina (vojska), ponovo Zagreb, odlazak na 'privremeni rad' u Doboj ('Energoinvest').

Nakon sedam godina 'pečalbe' povratak u Čakovec odakle je putošestvija počela. Bilo je to 1977. godine. U gradu sam bio gotovo stranac. Moji suučenici osnovali obitelji, dobili djecu. Nisam imao pojma gdje su i kako žive. Sjetih se da iduće, 1978. godine, navršava 20 godina tzv 'male mature', pa pomislih kako bi bilo zgodno organizirati susret mojih školskih drugarica i drugova. Zamišljeno, ostvareno. Slijedeće smo se godine sastali. Ta naša proslava bila je okidač za još nekoliko generacija koje su učinile isto. Kao dokaz da se to doista i dogodilo prilažem ovu fotku - suvenir u obliku daske za rezanje.

Nizale se godine. Nažalost, moja zamisao da uspostavim kontakte sa suučenicima nije se ostvarila. Predugo se nismo viđali, svatko je već imao neko svoje društvo, a ja sam nakon deset godina rada kao projektant u Birou u Čakovcu, nastavio raditi u CONING Varaždin i tu dočekao umirovljenje. Prilike za kontakte bilo još manje. Tako prođe slijedećih 40 godina.

* * *

Neki dan bane u sobu moja bolja polovica i kaže:
„Je si li vidio poziv za proslavu 60. godišnjice u 'Međimurju'?“
„Kakve godišnjice?“, pitam ja.
„Male mature!“, odgovori supruga razdragano.
Uzeh novine i zaista.

U prvom redu, druga faca s desna jako sliči mojoj malenkosti :-).

Ako bude zdravlja i 'sreće junačke', eto nas opet zajedno (barem oni koji su još živi), ali ovog puta povodom 60. godišnjice 'male mature'.

dvadeset godina...

usvijetutajni.blog.hr



Nedavno stiže poruka od kolegice s kojom sam od prvog osnovne pa do kraja srednje išla u razred; kaže, rezerviraj si vikend 7 na 8.04. za tulum, okupljamo se svi iz razreda iz osnovne. Prije toga ne bi mi ni palo na pamet da ćemo se okupiti, zatim sam pomislila, a kojim je to povodom baš sad došlo do toga...i ulovila se računati...osnovnu smo završili 98....ajme, 20 godina...ne... ne 20...ne može bit...
pa kako je moguće...pa, buraz se rodio kad si bila u sedmom razredu, on ima 21...da, 20 godina draga moja...

Približio se i taj dan, na grupi na fejsu smo se već bili raspisali o svim silnim nepodopštinama iz tog doba...čak smo i provalili bili u školu, njih 5-6 iz razreda, dobili ukore...razrednik se samo odvalio smijati kad su mu rekli imena iz razreda da nas se prisjeti. Razrednica od prvog do četvrtog je rekla...je je...bili ste svi jako inteligentni...i jako jako nestašni. Nažalost ona nije mogla doći.

Složila sam za nju i razrednika neke sitnice od bakra, za razrednika sam to kuckala jučer dopodne, završila teko oko dva tri. Pogledala ja tako kad se nalazimo par dana ranije, pisalo je u 8. Dan prije je dodano da se nađemo u 7 i ja sam to pročitala ali uopće nisam doživjela. I tako krenem ja iz Zagreba prema Samoboru, pogledam da li se u međuvremenu što dopisalo i shvatim da kasnim...

Ako ništa, barem sam se stvarno super sredila, onako rokerski raščupano, prvi puta u životu da je kosa stvarno stajala kako sam htjela...
Svi su se bili skupili već pred restoranom, izgrlila sam cure. One svoje dvije tada najbolje prijateljice koje otad gotovo nisam srela i nisam mogla vjerovati da ih vidim. Svi su komentirali kak sam jako narasla...ma nisam miceki, bila sam ja uvijek visoka i među višima u razredu, al vi ste fakat ostali niski dečki. Neki od njih...oni najslađi i najdruštveniji. Doletio je tako do mene jedan od tih malaca i ja se njega ne sjećam. Pojma nemam tko je. Na kraju sam pitala cure, mali Borna, dečko je išao do 4. razreda s nama pa u c razred. Imao kovrčave kose hrpu...sad je s puno manje kose na glavi.

Ima nas dosta zapravo koji nismo udani ni s djecom. Ima ih dosta i koji jesu, glavno razredni zabavljač je pravi obiteljski čovjek s kćerkicom, sposoban u poslu, simpa do besvjesti, boljeli su nas trbusi od njegovih beskrajnih priča, dogodovština i viceva. Nije se možda od njega previše očekivalo, bio je problem škole u to doba...znam da je i mene znao daviti ponekad. Ali, lud kakav je bio, ispod svega toga je ipak bila dobrica jedna.

Nakon večere smo išli u njegovu vikendicu na jednom od brda iznad Samobora...nisam znala čime se bavi pa možete zamisliti iznenađenje kad nas je u jednoj kleti dočekala disko rasvjeta, muzika, topla peć i prepun prepun bar...dečko je koktel majstor i to nagrađivan po kojekakvim natjecanjima. Mućkao nam je čitavu noć beskraj čuda...od kojih nimalo nije boljela glava. Tekila sunrise, cuba libre, mohitosi, ma bilo je svega, po željama...
Puno smo pričali svi, pohvatali donekle tko je sad gdje, s poslom, ovim onim...ali ono najbolje od svega je baš ta neka opuštenost s kojom smo svi došli. Nekad su obljetnice mjesta gdje se pomalo odmjeri tko je gdje stigao, ovo nimalo nije bilo tako...svi smo došli s namjerom da se opustimo i zabavimo...i bome jesmo.

Na kraju je nas 5-6 najupornijih ostalo na nogama do 8 ujutro. U nekom trenutku oko 6 otvorili smo vrata i shvatili da je vani dan...stajali još na balkonu, trabunjali kako je ovo rijetkost i kako nas je iznenadilo ovo sve...i kako moramo to opet ponoviti.
Izgleda da nam se piše i neki roštilj u 5 ili 6 mjesecu...ma, milina.

Tako je to kad se odnekud skupi 20tak ljudi koji se i znaju i ne znaju. Ostali smo svi isti...razredni zabavljači su i dalje razredni zabavljači...mirni dečki su i dalje takvi. Ja sam tu iskočila s one neke periferije, čudne male kreativke i pametnjakovičke koja je svima pisala zadaće.

U jednom me trenu baš taj naš domaćin ulovio u zagrljaj i rekao dečkima vani na terasi, jao, vidi ti male, u koji je ona komad izrasla, taman je, kako smo mi nju gnjavili, a baš mi je žao...sad bi je malo drugačije gnjavili svi...
Bio je to onaj jedan od filmskih trenutaka, kad se svemir iskupi...što si bila mala štrkljava curka koju nitko nije doživljavao previše, osim za pisanje zadaća. Sada su bili iznenađeni tom otvorenom ženom spremnom za zezanciju i tulumarenje do jutra.

Nakon svega smo popili jutarnju kavu u Samoboru, odvezla me kolegica na kolodvor...a tamo sam naletjela na svoja dva najdraža planinarska vodiča sa školom, koja su i nas vodila u planinarskoj školi.
Izjavio je onaj moj...omiljeni...duga priča...kako uopće ne izgledam umorno jer su me pitali otkud ja...a ja rekla, pa da sam znala uzela bi gojzerice...i produžila s vama.


P.S. u petak letimo u Irsku :D

Trudna sam... Čuješ li me?!

www-somethinglikecarry-com.blog.hr

Znam da nisam pisala mjesecima... Toliko toga se desilo, a ne znate. A možda vas i ne zanima... Bilo kako bilo ja ću vam ukratko reći šta me muči i šta želim... Naposljetku, nema nitko tko me razumije kao ja sama sebe.

Dakle, došao je taj 12.mjesec kada sam prestala pisati. Imala sam dobar razlog, obećajem! Najme, D.i ja smo se odlučili vjenčati. Trebao je doći u Hrvatsku 19.12., a vjenčanje je trebalo biti 30.12. Sve je bilo po planu, sve sam sama morala organizirati, no dobro. Nije mi teško palo. Ah, žene i organizacija. I tako je on došao. Dočekala sam ga s njegovim tatom i bratom oko 1 na aerodromu u Zagrebu. Dani prije vjenčanja bili su ok. Dosta stresni, ali on je bio tu pa više nisam morala sve sama. Oko pola 6 popodne, točno dan prije Stare godine, bili smo muž i žena.
Poslije vjenčanja, sve je bilo dobro, ali imala sam stalne mučnine. Nije me čudilo, ako sam trudna, tako sam napravila test nekoliko dana prije vjenčanja. Bio je negativan. D.i ja samo se rastali 5.1.i on je otišao nazad za Australiju. Dogovorili smo se da će otići riješiti papire i ako ne uspije riješiti papire i za mene, vratit će se do 4.og mjeseca.
Taman nekoliko dana nakon što je otišao napravila sam još jedan test. Bio je pozitivan. I zatim još jedan. Opet pozitivan. Ok, počela sam plakati. Ne zato što nisam htjela dijete nego zato što on nije bio tu da zajedno saznamo.
"Halo, šta se dogodilo?!" javio se D., dok je kod njega bilo 3 ujutro. Plakala sam. Nisam mogla doći do riječi, a kada sam napokon došla...
"Trudna sam, maco. Trudna sam."
"Stvarnoooo?!" rekao je, nekako nedefiniranim tonom.
"Da, evo sad sam napravila test. Pozitivan je. Dvije crte. Ne jedna."
I tako smo D.i ja saznali da ćemo postati roditelji.
Sve je to bilo uredu, dok on nije postao svjestan toga. Nikada neću moći reći da nije sretan što će dobiti dijete, ali definitivno nije spreman na to.
Počela sam ga malo po malo ispitivati kada će se vratiti jer mjeseci su prolazili, ali od papira za mene ni traga. On se počeo jako zivcirati i ponašati se kao da mene krivi što su mu planovi propali. I tako je naš odnos i cjelokupan brak došao na veliku kušnju koju ni jedno nismo mogli podnjeti. Ja nisam htjela biti osoba koja će mu "uništiti život", a on nije htio mene učiniti nesretnom. I tako smo pričali i pričali i ja sam osobno zaključila da je bolje da onda svako vodi svoj život jer očito ja ne mogu bez njega sve prolaziti, a on ne želi doći tu, u zemlju bez budućnosti i krenuti sve iz početka. Naravno, on se bunio jer ne želi prekinuti naš brak, ali ja sam ga zamolila da me ostavi na miru da razmislim što ćemo, jer kompromisa u ovoj situaciji očito nema.

Prošlo je od toga već 6 dana. Čujemo se radi reda tu i tamo. Ništa novo se ne događa. Ja plačem danima, on je počeo piti. Ne znam sta će biti, ali nisam zamisljala da cu ostati bez osobe koju volim najviše na svijetu i koja me jedina ikada razumjela. Niti sam sanjala da će moje dijete odrastati bez oca. Nadam se i molim Bogu da se to neće dogoditi.

Pisat ću vam... sretan

07

sub

04/18

Moje tri kratke priče

arianasubic.blog.hr

DJEVOJKA SA BILJARSKIM ŠTAPOM
Čudnih li pukotina u pozadini. Čudne li svijetlosti što kroz njih prolazi. Tek tračci, kao strijele sijeku trošnu, skučenu, ustajalu prostoriju. Njihov proboj kroz kožu moga zatiljka. Tople i pune ugode, a opet tako hladne. Ja znam istinu. Osjetim njihovu jezivost i brutalnost. To nije ona nevina svijetlost iz njenoga kuglastog izvora. Ona je lažna. Svakom trulom pukotinom sve iskvarenija. Gnjile što odudaraju prokletstvom i nečistom smrti. Smrad dobro sakrivenih crvi što raširuju pukotine trujući još više svijetlosti. Osjećam tu gmizajuču gamad na svom zatiljku. Nagnuta nad biljarskim stolom ne mogu se pomaknuti. Povući se dalje u tamu od tih prijenosnika najsmrtonosnijeg virusaa. Bolesti društva. Ovoga puta ne mogu pobjeći. Više ne. Više niti ne želim. Nešto je toliko prelijepo u tome. Ugodno? Sigurno ne. Opijena sam moći. Moć istine i njezina prihvaćanja. Puštam je da uđe kroz moj zatiljak. Mračnost moje duše i njezinu samu srž. I kontrolom nad biljarskim štapom oštro udaram bijelu kuglu.

40 MILIJUNA OPASNOSTI
Buka! Gužva! Previše ljudi, previsoke zgrade, vidno polje kao u konja opremljenoga za trku. Sluha tri metra pod vodom. Mješavina mirisa stopljena u jedan nedefinirani smrad što se slijeva na sve pupoljke jezika. Vjetar, dodiri ljudi u tolikoj gužvi. Vješto zbunjuju kožu.
Buka! Gužva! Ubojice osjetila. No statistički naboj… upozorenja?...nečega. Podigne mi svaku dlaku na tijelu.
Zamjetih veoma skupo dotjeranog muškarca. Koračajući žurno u susret meni. Vikao je u mobitel i začuh njegove riječi nađuvši se tek nekoliko centimetara dalje.
„ A od kuda da ja tebi stvorim 40 milijuna kuna ovoga trenutka?“
40 milijuna kuna. I toliko pitanja u glavi. Čime se bavi? Direktor? 40 milijna čistoga ili prljavog novca? Što bih ja s toliko novaca? Misli se nastaviše nizati u glavi jedna za drugom. Svaka potežući novu. 40 milijuna misli prođoše mi glavom kroz prijeđenih 400 metara. Tu stadoh. Pred zgradom gdje me čeka razgovor za posao. Briznuh u plač.
Čime se bavi. Prije 400 metara. Neće me zaposliti. Nakon 400 metara.
Okrenuh se na milji života. Na tih 40 milijuna kuna. 40 milijuna misli. 40 Milijuna opasnosti.

PLES S VAMPIROM
„ Volim svoj posao. Mnogi posao zubara smatraju dosadnim. Ne vide njegovu puninu kreativnosti. Smatram se istovremeno i doktoricom i umjetnicom. Taj predivan i uzbudljiv trenutak kada oblikujem plombu. Tužno je koliko ljudi zanemaruje svoje zube, dolazeći tek kada je bol neizdrživa.
Toliko umanjivanje njihove važnosti. Važnosti koju shvate tek kada počnu propadati jedan za drugim. Ja sam zubarica, ja poznam njihovu važnost. No nisam znala koliko su ljudi u mome životu važni dok nisu počeli odlaziti jedan za drugim. Crpila sam njihovu energiju, hraneći se emocijama…Pravi emocionalni vampir koji je krao njihovi sreću, kvarila i razboljavala. Sada će se oporaviti. Možda. A ja? U moru ljudi žrtve se nalaze. Sada shvaćam važnost ljudi. Moje hrane. Ja ću biti dobro. U moru ljudi žrtve se nađu samo tako. „
Taj monolog proleti joj glavom kada ju je nježan i topao muškarac zavrtio, te privio ka sebi, predlažući sljedeći korak., a ona mu se nasmiješi već grižući svojim zubima membranu emocija.

Malo znam biti uvrnuta tu i tamo. Bolje da ne iznosim svoje horor priče belj

uspjeh nakon dva desetljeća

babl.blog.hr


AVOKADO

Svojevremeno sam pasionirano sadio avokado. Sjeme se navede da proklija po posebnoj proceduri koju je danas čas posla pronaći na internetu, ali u vrijeme kad sam se time bavio bila je tajna koju su izuzetno malobrojni znali.

Avokado je lijepo i zahvalno drvo, pogodno za uzgoj u stanu. Sadio sam ih, pričekao da porastu do oko metar i onda ih poklanjao za rođendane i sličnim prigodama. Nije trebalo dugo čekati jer avokado brzo raste. Ima velike listove i za oko godinu dana počne cvasti velikim bijelim cvjetovima. Najbolje od svega je kako zahvaljuje kad ga se zalije vodom. Zahtijeva mnogo vode, a za manje od minute nakon što ga se zalije počne dramatično mahati svim lišćem.

No prije dvadesetak godina dogodio se dramatičan preokret - sjemenke su prestale klijati. Zaludu posebna procedura, zaludu sva briga i pažnja, neće pa neće. Kroz tih dvadesetak godina pokušavao sam barem pet-šest puta godišnje uzgojiti novo drvo, ali nisam uspio dobiti ni klicu. Pretpostavio sam da se nešto promijenilo u načinu kako su plodovi biljke stizali do nas: ili su ih brali prezelene, pa puštali da putem sazru, ili su ih smrzavali tokom puta da se ne pokvare ili nešto treće. Možda je riječ o tome da je u mladosti sve raslo, sve cvjetalo? Bilo kako bilo, sjemenke avokada koje su stizale do mene bile su neplodne.

Pokušavajući nedavno po tko zna koji put iznova, gotovo po navici, ne očekujući rezultat stavio sam novu sjemenku u proceduru. Na veliko iznenađenje, sjemenka je proklijala. Da li se nešto promijenilo s avokadima koji su se pojavili na tržištu ili je posrijedi rijetko izdržljiva sjemenka - ne znam, ali da me obradovala - obradovala me.

Pričekao sam pogodno vrijeme i posadio je u zemlju. Očekivao sam da će klica proviriti za dva-tri dana, ali ništa se nije događalo. Uporno sam svakodnevno zalijevao i nakon tri sedmice sam već bio uvjeren da je sjemenka ipak zakazala.

Već kad sam izgubio svaku nadu i pitao se o smislu daljnjih nastojanja, promolio se vršak mlade biljke. Nakon toga je sve krenulo kao po loju. Za dva tjedna narasla je četrdeset centimetara i potpuno se oblikovalo pet listova, a još nekoliko je krenulo. Sad očekujem da će biljka izrasti u veliko, zdravo i lijepo drvo.

Svakodnevno gledam svoj avokado i nešto si mislim: kad će jednog dana mojoj obitelji predati urnu s mojim pepelom neće trebati mnogo razmišljati što će s njim. U tegli ima još upravo dovoljno prostora do ruba da se nasipa ono što će dobiti iz krematorija i tako bih uspio ono što najviše želim - da ostanem u kući i poslužim nečemu korisnom i lijepom.

Pratim taj avokado kako raste i premišljam: strpljen - spašen. Ne valja gubiti nadu. Upornost se isplati. Ustrajnost vodi cilju, donosi nagradu. I mislim si, mislim - toliko sam već uzaludnog truda uložio u pokušaje da je drvo odlučilo uzvratiti i poslalo jedno stablo po mene, na vrijeme da me uzme pod svoje.







CENZURA ILI GEE.Pard Vegetarijanac

agness.blog.hr

- Opa, koliko si popio? - pitam Medu i uzimam mu onu ,desetu bocu šljivovice iz ruku... Naime, kako smo bili u planini, a rakija moga tate...
Ajme, sorry ljudi, kriva bilježnica, kriva dogodovština, ali ono, skroz. I gdje mi je uglađenost nestala?!? Gospodična Anjeta Katarič Petrojevna, saberite se.... Akhhhhm...

- Cenzuriraj ovo, Agneza


*********

Jednog jutra, prohladnog i vlažnog, ne znam baš u kojem mjesecu išla sam po gljive Vlažnjače. Baš kao što im ime govori, najčešće se pojavljuju u ta vremena i to baš kad padne kiša sa sedam zuba sa juga, a sunce (ono malo što ga ima) ulete u trajni hrk. I one, te nesretnice, toliko se razmnože, da jedna od druge ne može ni disati. A smrdi im iz usta strašno, pogotovo kad utonu u beskrajna maštanja, najviše o streličarstvu. Zaista ne znam zašto su toliko opčinjene skandinavskim izgledom i blago mišićavim mladićima u kasnim dvadesetima, koji su vrsni strijelci.


No nakon što sam ih ubrala odprilike pedeset i pet, čula sam neko kuckanje i puhanje za vratom. Instiktivno sam krenula lijevom rukom kao da ću odmaknuti nevidljive mrave s vrata ali neka tj. Nečija bodljasta, nazovimo to ruka me zaustavila.

- Dobar dan i oprostite na tome što se šuljam – reče malo oprezno gospodin Gepard.
(Znam, meni isto kao i vama, ali poslom kojim se bavim, ne smijem nikada biti šokirana, nego odveć sabrana i elokventna)

- Oh, ne oprostite Vi meni Gospodine Geparde, nisam Vas spazila. Brala sam ove Vlažnjače za želučane tegobe i neurotična raspoloženja pa sam se zamislila. Kako mogu pomoći cijenjenome? I, usput, ispričavam se na indiskretnom pitanju, ali niste li vi 30000000000 gepardske šape udaljeni od vašeg staništa?!? – oprezno sa smješkom upitam.

- Zapravo, GEE. Pard je. Mi smo iz ovog originalnog, prvog plemena. Ali, nižerasni Gepardi imaju masla na glavi, pa su sve lobirali. Ali imam problem, pomozite brzo, zapovijedam, ako možete, naravno. Ionako vas ne mogu pojesti pa zapovijed možete ignorirati... Ovaj, da – zbunjeno će

- Recite, obećavam da ću učiniti sve što je u mojoj moći da Vam pomognem, Vaša GEE. Pardosti


- Otac me isključio iz oporuke i obitelji jer sam postao vegetarijanac- nervozno će - Ali, tako me boli želudac, a on to ne razumije. Kao da će mi vatra proždrijeti sve iznutra. Jedino čim se mogu hraniti, a to je neobično, jest maslačkov list. A on nikad nije rastao na našem terenu, do moje boli. I što da radim? Ne bi bilo nepodnošljivo, da maslačak stalno ne gunđa i govori o Kafki i nekakvom Radiusu na kvadrat. A list kad ga progutam žali samog sebe i štuca. – reče razdražljivo.
Pogledam lijevo i desno, pljusnem se isključivo desnom rukom i to ne dlanom i pljunem na pod, jer je takav protokol, pa mu bez treptanja objasnim.
- Cijenjeni GEE. Parde, vi ste samo jeli velike komade mesa, bez da ste grickali i žvakali svaki zalogaj. Zato su vas prokleli svi
budući i oni prošli zalogaji jer ste nezahvalni i neobazrivi prema zalogajnim osjećajima. Od sad pa nadalje morate piti čaj od komorača i vlažnjače, ali prije toga bez da izađe ijedna riječ iz vaših usta, morate pričati s vašim zalogajima i zalogajčićima dok se tako krhko stanje i nepovjerenje s njihove strane ne popravi. Što će dalje biti, ja ne znam. Za dva dana opet možete početi jesti meso. Izvolite sad ovaj čaj. I, da vaš otac će vas automatski ponovno prigrliti, ne bojte se.

- Oh, GEE.Pardovih li mu nebesa, pa hvala vam. Zato vas neću pojesti. Ali ti zalogaji, ne znam, baš su... AAAh, no dobro možda smršavim. Poželite mi sreću – reče, te lijeno, sasvim prenaglašeno i šlampavo izađe iz šume.
- I to ti je Gepard, hah- pomislim i zahvalim prirodi što sam cijela.


Nedugo nakon toga otišla sam jer nisam više mogla slušati čiji Skandinavac bolje gađa iz strijele, kojemu se mišić ruke ljepše napinje i koji ima najplavije oči. A i da vam budem iskrena, dosta mi je čudnih stvorenja i njihovih razmaženih raspoloženja za jedan dan.
Otišla sam kući, popila jednu čašicu tekile te nastavila dalekozorom sa sljedećim slučajem koji je vrištao : - Dovrši me !!!!
I jesam
>

06

pet

04/18

Znam da ceka pismo

kintsukoroi.blog.hr



Ona me zvala vezano za isplatu mirovine.
Nema osobni identifikacijski broj.
To moram objasniti staricici koja lose govori hrvatski i to je razlog zasto volim svoj posao.
Drhtao joj je glas i petljala je francuske i hrvatske rijeci. Ime joj je Marija.
Udala se za Francuza i davno nekad,
sa svojih 18, otisla s njim zivjeti u Pariz.
Govori o Zagrebu onako,
kako ja govorim o prvoj ljubavi.
Sramezljivo, njezno,
zajapureno, pjenusavo.
Ko stikana jastucnica.
Stari parfem.
Izvezen rupcic.
Rodjena je davne 1933.
Od udaje nije dolazila tu.
- Vjerojatno ga vise necu vidjeti,
kaze kao da govori o voljenom.
Bolesna sam i vise ne putujem.
U glasu joj titra profinjenost.
Onaj francuski r rasprskava se
ko mirisna magnolija.
Na sve strane svijeta pikula se njen smijeh.
Mora da krasno pjeva.
Rekla sam joj da Zagreb zasigurno
nije onakav kakvim ga ona pamti.
Drugim rijecima, tvoj voljeni se promijenio.
Ili ga vise nema, cherry.
Kazem joj da sam zaljubljena
u ono sto jos nisam vidjela
i sto ne poznajem.
U Pariz. U francuski.
- Vi biste se tako dobro snasli tu,
smije se, jer se volite smijati i cavrljati.
Sad se smijemo skupa,
jer ja pomisljam
kako ce to zvucati onima
koji slusaju nase razgovore.

Marija zivi u starackom domu.
U gradicu na Azurnoj obali,
Mandelieu la Napoule.
Udovica je.
Na googleu gledam slike.
More. More.More.
Dodjite, kaze ona meni bezbrizno
ko djevojcica.
-Ajde, kaze. Ne cekajte.
Za Bozic mi salje malu preslatku cestitku.
Que cette nouvelle annee
soit pleine de joie et de rires,
de serenite et de bonheurs partages!

Trazim pisma ukrasna gradom.
Zelim je razveseliti.
Trazim lijepe razglednice Zagreba.
Znam da ceka pismo.

Za šaku spermića

huc.blog.hr




Osjetio sam da me netko cima za rame.
- Hej, di si? O čemu sanjaš – začuo sam ženski glas.
- Ha?
- Ajmo, brzo o čemu sanjaš – insistirao je glas.
Otvorio sam oči. Maja mi je pod nos gurnula diktafon.
- Koji vrag?
- No, idemo, pričaj!
- U redu, evo:


Gledao sam kako mi ga zdušno siše, ta mala, tek pristigla brucošica iz selendre gdje je i Bog rekao laku noć. Gledao i mislio, jebo te, studentica mi pljuga! Imala je lijepe debele usne baš za fafanje. Svršio sam, grunuo bez upozorenja, direkt u njezino grlo, vodeći računa samo o vlastitom užitku. Na moje zaprepaštenje ona je spremno gutnula sjeme. Potom smo sjeli i zapalili đoju. Smračila se. - Što je - upitao sam. - Ovo je prvi put da sam prevarila dečka, rekla je. – Gle lutko, nemoj da se ždereš, to je sasvim OK. Mali je kreten. Prije neki dan se toliko ušlagirao da je umalo riknuo, sat vremena si ga vraćala u život, sama si mi to rekla. No nije željela riječi utjehe. Željela je patiti zbog osvete i dakako, uživati u njoj. Počeo sam je obljubljivati, sisati bradavice, milovati s unutrašnje strane bedara. Malo sam prođarao klit. Sokovi su briznuli. Natakao sam je na moj prekaljeni umjetnički kurac i karao dok joj nisam iz glave izbio narkomanskog slabića, dok na svijetu nije ostalo ništa osim žestoke jebačine i tjelesnog užitka. Svršila je žestoko, ali ja još nisam bio gotov. Postavio sam ju četveronoške. – Sada ću te vulgarizirati analno – rekao sam. Nije se pobunila. Štoviše, rukama je susretljivo razmaknula guzove da lakše uđem. Hračnuo sam na kitu, dobro podmazao, a zatim pažljivo uklizao. Postepeno sam pojačavao ritam. Jebemti, jebem jebenu studenticu u jebeno dupe, jebeni tango u Parizu, urlao sam pun sebe u sebi. Potražila je podsobom moja jaja, zgrbila ih, stisnula-otpustila. Pa opet...stisnula-otpustila... Ona me muze, pomislio sam. Seoske navike. Svejedno. Svršio sam. Brizgao kao gejzir toplu spermu u njezinu utrobu. Na nju je također prešao val svršavanja. Eh, razvratna čeljad! Ponovo smo zapalili đoju. - Ovo je kuća užitka u gradu zabave i seksa, a ja sam tvoja mala droljica, pedofilčino jedna - rekla je samozadovoljno. Nasmijao sam se. Otkrivala je svoju spolnost. Uskoro će postati svjesna snage seksa, moći svoje pičkice... Pogledala je na sat i shvatila da kasni na sat Filozofije. Odbacila je pokrivač, poskočila s ležaja i žurno počela skupljati razbacanu odjeću s poda. Dok se odijevala zamijetio sam da ona, s tom svojom kratkom kovrčavom kosom, s tim svojim uskim strukom, tankim i dugačkim trupom bez sisa, guzičicom ala Donatelov brončani David, izgleda kao adolescent prije no djevojka. Želim li ja to, kao neka iskusna i izraubama starogrčka vojničina, biti u stvari proteže kakvom muškiću? jebati zgodnog dečka u dupence? pitanje se samonametnulo. Međutim, žensko tijelo dječaka koje je završilo u mom krevetu, završilo je tu pukim slučajem. Nisam ga tražio na ulicama grada. No sve je bilo moguće, baš sve...


- Eto, to ti to – završio sam.
- Uuuuuuuu čovječe, sva sam se ovlažila - rekla je Maja - popipaj!
Uzela mi je ruku i prinijela je na mokru picu.
- Sviđa li ti se to?
- Aha.

Opkoračila me, gurnula moj već ustobočeni jutarnji kur u sebe, stisla butine i – IHAAAAAaa! Jahala me je frenetično. Njen pelvis je kružio, poskakivao, trzao se kao lud. Osjetio sam stisak i otpuštanje vaginalnih mišića. Good-good-good! Bližila se vrhuncu i kontrakcije su postajale sve snažnije. Uhvatio me strah od penis captivus, kite u klopci, te neugodne situacije koja će potom uslijediti. (– Halo Hitna, imamo ovdje situaciju!) No Maja je bila na dobrom putu da postigne grčevit i buran orgazam i ja sam to poštovao jer sa ženama nikada ne znaš svršavaju li uistinu ili fingiraju orgazam, što iz pristojnosti, što iz želje da čim prije dokrajče stvar i pojedu par slasnih kolačića. Njena obujmljujuća, kružnih kontrakcija puna vagina jednostavno nije muljala!
Prepustio se sudbini, ma kako završilo.

***

- Bija si sjajan mačore – rekla je Maja pripalivši cigaretu. Uvukla je dim.
- Samo sam ležao – odvratio sam.
- Skužaj ća san te zbudila. Ma činin to već nekoliko godin.
- Činiš točno što?
- Budim jude izsna, reči ćemo iz dubokog sna, iz REM faze. To ti je ono kada se očne jabučice trzaju ka da su poludile. Znan, dođe ka teroristički upad usan, ali nemoreš drugačije, judi ne pamte snove. Moraš ih zaskočit...
- Pa i nije ti neki hobi, draga...
- A ni hobi. Pišen knjigu o hipnopagogičkim slikama, radnog naslova Artemidorova bilježnica 2. Tvoju ću priču naslovit Za šaku spermića. Ha-ha-ha!

Ustali smo. Ispekao sam jaja sa šunkom, a potom je Maja odjurila napraviti intervju s Aba Buba Fukajom za neki web portal.

Fukaju pamtim još iz doba socijalističke Jugoslavije. Ratko Ljubić Fukaja rođen je u Ljubuškom davne 1944. godine. Još kao student, točnije, 4. veljače 1962. godine, negdje između 14-15 sati, baš kada je započinjalo Novo doba Vodenjaka, u studentskoj sobi doma na Savi Ratko je osjetio duhovni zov, napustio studij prava i zaputio se u južnu Indiju. U toku 60 dana obišao je energetska mjesta visoke svijesti: Dolinu piramida, Puttaparthy, Tiruvannamalai - Arunachala, Auroville i na kraju završio u malom seocetu Banga-Baura, gdje je pod vodstvom Swamija Rumbate Shri Akakaja Gatamurta Sidarte – koje su svi zvali Rabinsky - dovršio proces samospoznaje te u svoje kršćansko nasljeđe (kozmičkog Krista!) uspješno ukomponirao znanja i umijeća drevnog Istoka. 1973.godine vratio se u Zagreb te osnovao Marakarajanu, komunu za ljubavno-erotsku poduku i spoznaju Boga seksualnim putem. S obzirom da su Bealesi, nekoliko godina ranije trasirali put istočnjačke filozofije i budizma na Zapad Fukaji je posao cvjetao. A onda je propala Juga, nekoliko godina bjesnio je rat, Hrvatska se osamostalila, proveden je proces provedbe društvenog vlasništva u privatno, na vlasti su se smjenjivali Kurta i Murta, pola države je - što posredno što neposredno- živjelo od politike, psi su lajali, karavane prolazile, a Fukaja je – nomen est omen – neumorno fukao! I dok su tajkuni odbačeni od politike preko noći propali, Fukaja je preživio bespoštednu kapitalističku utakmicu, pojavu trećerazrednih kultova i sekti, samoproglašene seksualne iscjelitelje, seks edukatore, seksualne jogine, nedozrele tantričke budiste, superseksualiste, infraseksualiste, ekspanziju salona za tajlandsku masažu te u konačnici revival crkve i trijumf represivnog ćudoređa. Štoviše, uspio je proširiti biznis u nekoliko srednjoeuropskih prijestolnica gdje je, naravno, također vršio svetu dužnost profukavanja.

Nekom prilikom – mislim da su to bili Dani Indije - upoznao sam članicu Fukajine sljedbe, visoko rangiranu sestru Rahelu, Židovku iz Izraela. Naelektrizirane guste crne kose, bakrenoputa, velikih crnih očiju, pozamašnih grudi, s dubokim glasom delfskih proročica bila je egzotično zavodljiva. Te večeri upotrijebio sam čitavo svoje umijeće zavođenja ne bi li dopro do nje, barem sa svojih 18,5 cm, međutim sestra Rahela – ta frigidna svećenica ljubavi - ostala je imuna na moj šarm. Otišao sam toliko daleko da sam priznao kako u svojoj familiji imam Židova. Baruh im je prezime, Baruh kao Spinoza, kao prosvijetljeni. To joj je na trenutak podiglo budnost. – Ti si Židov – upitala je. – Nažalost ne – odvratio sam. Ponovo je utonula u dosadu. Ispričao sam se i pošao na WC. Ondje sam, vršeći veliku nuždu, pogledao Fukajin promotivni video na YouTubeu.

«… if you are very sweet your sex is very sweet, and the partners over the time will be more and more free... you will have more and more higher vibration... positivethoughtspositivefeelings, pozitive will intentions...», poručivao je Fukaja veselim glasom svojim učenicama.

Pri povratku pokušao sam Rahelu pridobiti varijacijom na temu, no ona je ostala vjerna svom guruu iako nisam siguran da je to izričito tražio od nje.

***

Maja se javila nakon tjedan dana.
- Jel te prosvijetlio Fukaj-kan – upitao sam posprdno.
- Ti si ljubomoran – nasmijala se.
- Samo utoliko što mu prolaze te pizdarije, a meni ne – brzo sam uzvratio.
- Došla bi u te večeras. Iman bocu Dom Perignona iz 2000-te – rekla je pomirljivo.
- Sjajno, dođi, rado ću te prosvijetliti. No bez jutarnjih prepada jer ću te izbaciti iz kuće. Meni je dobar, čvrst i dosanjan san veoma važan.
- Ne brigaj majstore. Neću te zaskočit, hi-hi-hi...

Dokoturala na rolama držeći na povodcu svog pahuljastog maltezera Čupka. Pijuckali smo stari šampanjac i čavrljali. Maja mi je pričala o Fukaji, njegovim komunama, čitavom tom sranju i ja sam još jednom morao izreći:
- ... jebote, kako mu to prolazi, kako to prolazi onom luđaku dr. Anti Pavloviću, kako to prolazi Braci sa Srebrnjaka, a nije čak niti originalan*, kako to prolazi vidovitom Milanu, kako prolazi ponoćnim gatarama, proricateljima sudbine iz kristalne kugle, kako je to prošlo doktoru Dabiću, C. Mansonu, kako to uopće prolazi bilo kome?
- Ne znan – rekla je Maja.
- Ja sam luzer – ustvrdio sam ogorčeno nadvladan posvemašnjom glupošću.
- Nisi mačak, ti si vrhunski jebač!
- Možda bih se trebao odreći pisanja i slikanja i postati žigolo?
- Svakako bi treba promislit o toj opciji. Mogu te zamisliti ka Perfect master of sex!
- Da, baš, jebač baba iz osiguravajućeg društva...

Zagrlio sam je – silno mi je trebao taj zagrljaj - te nježno poljubio. Vodili smo ljubav tanrički - very sweet – kao što to čini Sting ili Fukaja. Suze su mi nadošle na oči od ganuća. Od jada sam se zaljubljivao, bilo je evidentno. No sviđao mi se osjećaj zaljubljenosti. Mogao sam razumjeti sve one lako zaljubljive što lete od cvijeta do cvijeta. To je neka vrst droge. Znanstvenici su dokazali da je to neka vrst droge.
Proželi smo se, sparili, svijet je uzdrhtao. Stropoštali smo se na ležaj. Maja ja položila glavu na moja prsa. Zaspali smo. Usnuli.

U snu se sve ispreplelo:

... hodao sam na prstima kroz labirnt u Knososu strahujući od Minotaura sve dok napokon nisam našao masivna bijela vrata. Otvorio sam ih i zakoračio u luksuznu hotelsku sobu.
- Dobro došli – reče batler u fraku servilno se naklonivši.
- Još bolje vas našao – odvratih odahnuvši.
Za stolom su tri negdašnje holivudske zvijezde – Liza Minelli, Kim Novak i Goldie Hawn - igrale Bridge. Njihova lica bila su unakažena prvenstveno željom za vječnom mladošću, a potom estetskom kirurgijom. Groteskni dojam bio je pojačan kilom pudera, prenaglašenom šminkom, kričavom bojom kose i ekstravagantnim postapokaliptičkim haljinama. Tek tada sam spazio da u ruci stišćem književnu nagradu Fric. Odložio sam ju na ormarić do vrata. Dlan mi je bio znojan.
Liza se pridigla sa stolca, uprla kažiprstom u mene i polupijanim hrapavim glasom prošuškala:
- Gošššpon, šve šžnamo o vama!
- Da – okrenula se Kim– baš sve! Dokaži! dokaži da si tako dobar!
- Uistinu, dokaži – podržala ju je Goldie.
- Ja sad idem – rekao je Batler i šmugnuo iz sobe.
Tri su ocvale dame ustale, zapjevale i zaplesale

I wanna be loved by you, just you/ And nobody else but you...

pri čemu su svako malo podizale suknju i pokazivale mi svoja sijeda međunožja.
Lude kuje pune su šuta doktora Feelgooda**, pomislio sam.
- Ajde, pokaži im što sam te naučio – do mene je dopro Fukajin glas. Stajao je postrance i smješkao se. Oči su mu sjale luđačkim sjajem.
- Ajde, sad ili nikada – dražio me.
Srce mi je tuklo kao ludo. U redu, učinit ću to jer u svojim tekstovima moram pokazati slobodoumnost i društvenu odgovornost, seks u trećoj dobi nije i ne smije biti tabu tema! Dohvatio sam Kim i strasno je kušnuo. Pažljivo sam ju polegao na krevet s baldahinom.
– For the good times, za onda dobra, dobra stara vremena - rekao sam.
- Help me make it trough the night - rekla je ona. – Znaš, jednom sam poševila Krisa Kristoffersona – dodala je.
- Zaboravi sad na Krisa...
Spustio sam se dolje i zabio njušku u njenu ogromnu vulvu. Kim je zaječila. Zarekao sam se, dotjerat ću je do vrhunca, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti! Odlučno sam zabijao jezik u njenu picu. Klit joj se digao kao mali penis, pa sam ga krenuo grickati i cuclati. Zagušljivi miris ishlapljele Chanel petice miješao se s mirisom i okusom srednjovjekovne kuhinje. Bilo je užasno, no svatko nosi teret koji može ponijeti. Sve za umjetnost, umjetnost nije za sve! Liza i Goldie su me bodrile pljeskajući kao dva tuljana. Odjednom sam začuo prijeteći glas iz nebesa: SEKS JE PREVIŠE MOĆNA SILA DA BI SE OVAKO ZAJEBAVAO S NJOM! U blizini je tresnuo grom. Osjetio sam kako mi maltezer šnjofa jaja. Boratov glas je rekao: – Hej, what are you doing? Podigao sam pogled. Osuđujućim pogledom streljala me vlastita majka.
Spasonosan Majin glas probijao se kroz noćnu moru:

- Mačak, budi se! Tako slasno mljackaš, o čemu sanjaš...


----------------------------

* liječenje pogledom zapravo izmišljotina Brune Gröninga, njemačkog iscjelitelja narodnih masa iz pedesetih godina prošlog stoljeća
** miks amfetamina, životinjskih hormona, koštane srži, enzima, ljudske placente, pain killera, steroida i multivitamina...


"Ubitačna" imensko-prezimenska kombinacija

nediljkonedic.blog.hr

Narod je davno rekao da ime ne može naružiti čovjeka. No, ako se zovete PAKEZA i k tomu vam je prezime DRKENDA, je li tomu tako. Ime Pakeza ružno zvuči, ali lijepoga je značenja. Izvedeno je, naime, iz perz. „pakize“ – čista, nevina, lijepa, divna, odnosno istoga je značenja kao i ime Katarina (grč. „kathare“ – čista).



Pakeza Drkenda, inače, jest prof. dr. sc. na Poljoprivredno-prehrambenome fakultetu u Sarajevu te prodekanica za naučno-istraživački rad.

Z

05

čet

04/18

MATE KRKALO

geomir.blog.hr

Ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je.

Kliknuti na link i slušati originalni izgovor teksta


Malo po malo mišćani molega mista na škoju su sve veće doznavoli obo Matetu ča je duošo iz Bosonske Posavine. Doznali su da je išo ća iz svuog sela, di mu je živila fameja, tarbuhom za kruhon. Nojprin je išo lavurat u škier na Riku, ma ga tamo ni pjažilo, jerbo je bi tieški lavur, molo ploća, a u grodu skupoća pok je otputovo do Splita, a uotle na škuoj.
I ni fali: bilo je teplo primaliće, vartli se zelenili od trovie, a Mate bi žvielto i alavija potuko trovu i privolto ziemju.
Tu rič „alavija“ je nouči na škoju i čiesto je izgovoro, kad je iti reć da će dobro obavit posol.



Apožito je voli lavurat okolo vikendic: domaćice bi mu dovale dobre mariende i boje bi mu plotile nego mišćanke. Leruoj mu je bi uvik na ruku i posli mariende, soka
(ni pi vina) i čorne kafie priši je da nojde za „krkat“ na drugo misto (ča je iti reć za lavurat i dobit odma pineze).



Mate Krkalo (tako su ga zvoli, jerbo prezime mu se ni ni znalo) sve veće se isko ne somo u litnjim misiecima, nego i kašnje, u jematvi, a onda, posli jematve, za brat masline i cipat darva, pok je na škoju bi sve veće vrimena i ne bi pasalo puno posli Božića i Novega godišćo da se ne vroti na škuoj di je bilo teplije nego u Bosnu iako je spo u prikolicima u proznemu turistiškon kampu.



Godišća su pasovala i činila svoje, i Mate je ča od lavura, ča od neredovite hronie i neuriednega života sve slabije mogo lavurat, a priviko se i na vino i rakiju, i kad je dobro zakuholo u Bosnu, mišćani su ga sve češće vidili „pod gason“. Tuo mišćane ni puno smetalo, anci, smijali su se kad bidu vidili veseloga Karkalota.
Ma kad su duošli turisti na škuoj, i tuo u ono ni ratno ni mirno vrime, i kad bi Mate izvečera dobro potiego iz butilije, na vas glos bi viko i sovo po rivi ča je smetalo ne toko mišćanima koliko njihovin gostima i Mate je dospi kod suca za prekršaje „zbog narušavanja javnoga reda i mira“.

Jugoslavije već ni bilo, a Mate je bi daržavjanin nove Repuplike Bosne i Ercegovine i dobi je rješenje u kojemu je pisalo da „u roku 24 sata napusti teritorij Republike Hrvatske.“
Ovuon je bi polupismen, zno je da sad ni kako je bilo prin, ma mu isto ni išlo u glovu da su sad Harvoska i Bosna dvi nove i druge daržave, a ni mu bilo ni na kroj pameti da ide ća iz škoja di je dobro „krka“.
Kad su istekle 24 ure, policija ga je pronošla, ukarcala u svoje auto i vozila do nojbližje loznice na granici s Bosnon i tamo ga ostavila.



Ma se Mate, ko maška, žvielto snošo: kroz niku šumu di ni bilo graničarih paso je granicu, duošo na noge do mista di se mogo ukarcat u autobus do Splita i trajekton se vroti na škuoj.
Odma iz trajekta išo je do poznote fameje i pito hi da ča to hoće reć „napustiti državni teritorij“, nebili kakoguda se mogo obronit ako epeta duojdedu po njega,
Ma in tuo, njemu, ni bilo lako špjegat da bi kapi.

Lito se bližilo kraju, već ni bilo puno gostih, policija i mišćani su gledoli na njega kroz parste i tako je Mate osto sve do zimie na škoju.



A jednega hlodnega zimskega jutra komunalci su nošli inkordono mortvo tilo na rivi.
Bi je to Mate kojemu su mišćani ko karšćaninu (uvik bi se bi zlameno prin mariende) i harvotu iz Bosonske Posavine otvorili ploču općinskega greba i tako Mate nieće (barien sve do sudnjega dona) napustit teritorij Repuplike Harvoske .


Autor: Insulano Blog autora
prošti: Geomir
foto: Geomir

Manje poznate riči:
Pjažilo = sviđalo
žvielto = brzo
alavija = kako treba, dobro
pasovala = prolazila
anci = baš naprotiv
sovo = psovao
loznica = ulazni otvor u ogradnom zidu polja (granični prelaz)
špjegat da bi kapi = objasniti da to shvati
osto = ostao
inkordono = ukrućeno
zlameno = prekrstio, prekrižio?

Bat-man

igorovbatman.blog.hr

Dobar dan moje ime jest Igor dombi i danas ćemo pričati o mojoj strasti, čitanju stripova.Započeti ćemo sa jednim od najvećih stripova i heroja veličanstvenim batmanom. Bat-man je ikona izdavačke kuće DC, prvi se put pojavio u stripu "Detective Comics #27" (1937), a tri godine nakon toga je dobio svoj vlastiti strip pod imenom "Batman" (1940), Batmanov je tajni identitet američki milijunaš Bruce Wayne, koji se okrene protiv zločina nekoliko godina nakon ubojstva njegovog oca i majke.Batman je najčešće viđen noseći kostim koji izgleda kao šišmiš da bi utjerao strah u svoga neprijatelja.On živi u zamišljenom gradu Gothamu. Batman se nekada bori protiv zločina sa svojim pomoćnikom Robinom koji se prvi put pojavio u stripu "Batman #1" (1940).Cijeli batman univerzum je stvorio pisac Bill Finger a ilustrirao ga je Bob Kane.Preko godina batman je čak postao kulturna ikona kroz godine pojava u brojnim filmovima,stripovima i knjigama.Prva pojava batmana na televiziji je bila u televizijskoj seriji pod imenom "Batman"(1960) koja je bila više komedija nego mračna drama, šest godina nakon toga batman je dobio i svoj prvi film koji se temelji na seriji "Batman"(1960), potom dolazi još jedan novi film nakon dvadeset i tri godine akcijski triler "Batman" (1989) film je postigao velik uspjeh, a i danas se smatra filmom koji je najsličniji stripu, nakon toga je bilo još puno adaptacija lika batmana u filmovima i TV serijama, najnoviji film u kojemu se pojavio batman je "Justice league"(2017).Jedan od razloga zašto je batman toliko poznat jest to što on nema moći za razliku od drugih heroja, on koristi razna oružija i stvarčice kao što su: batarang,pojas sa pomagalima,elektromagnet,dimne bombe i tako dalje. Batman se isto vozi u batmobilu, automobil crne boje koji može dosegnuti nenormalne brzine, ali batman se nije uvjek vozio u batmobilu, tjekom 30-ih on se vozio u dugačkom crvenom automobilu.obožavatelji batman stripova tvrde da je najbolja era batman stripova bila u sedamdesetima.tijekom 40-ih jedan batman strip je koštao 10 centi, a danas jedna originalna stranica takvoga stripa može doseći i cijene do 80 000 dolara. Jedan se obožavatelj toliko zaljubio u batman stripove da je oborio rekord najboljeg kostima na cjelome svjetu, ime tog obožavatelja jest "Julian Checkley" stvorio je batman odjelo koje ima prave batarange i slično, no najimpresivnije jest to što sve funkcionira čak ima i sustav za praćenje.Batman je 2009. dobio svoju prvu video igricu pod imenom "Batman Arkham asylum" igrica je bila hit nakon toga su izašle još brojne arkham video igrice. Batman je kroz godine imo brojne pomoćnike na mjestu Robina najpoznatiji Robin jest bio Jason Todd, za kojega su sami fanovi glasali da umre, potom ga je jedan od najvećih batmanovih zločinaca Joker brutalno istukao štapom i ubio ga je, potom je Jason postao Nightwing i dobio je svoj vlastiti strip.Batman ima brojne neprijatelje jedni od najpoznatijih su : Joker, Dvolični, Enigma, Bane, Otrovna Ivy i tako dalje.Batman često pomaže policiji i jako je dobar prijatelj sa detektivom Jamesom Gordonom, pa se kasnije kroz stripove pojavi i Batgirl koja je kći Jamesa Gordona. Batmana su na brojnim listama stavili kao prvoga, drugoga a nekada i trećega najboljeg heroja ikada. Batman se čak borio i protiv Supermana kao što možemo vidjeti u stripu "Injustice" i filmu "Batman v Superman". U budućnosti ću naraviti još jednu listu novosti, do tada doviđenja.

04

sri

04/18

O njoj

pisanjekaosan.blog.hr

Znaš,kažu da papir trpi sve pa ti ja barem ovako želim izreći sve ono što mi je na duši već duže vrijeme. Pitaš se koliko je to duže vrijeme? Rekao bih da to traje već jedno godinu dana sigurno. Kako je krenulo? Ovo zvuči toliko glupo,ali svidjelo mi se kako se smiješ. Onako jako,srčano,iskreno. To je bio samo dodatni plus tvojoj ljepoti koju su mnogi mogli zamjetiti. Počeo sam nakon toga intenzivno razmišljati o tebi,promatrati tvoje pokrete,pokušavajući da ne utječu toliko na mene,ali nije uspjevalo. Vrlo brzo postala si centralni objekt moje svakodnevice. Pojavljivala si se u snovima,postajala prva i zadnja misao,tiha patnja kojoj sam se priklanjao. Nastojao sam ti se približiti,zaista jesam,ali u nekim razmjerima. Znao sam,osjećao sam,da nisi moj „rang“. Shvatio sam da nisam toliko dobrog izgleda kao ti,nisam tolikog samopouzdanja,ma odustao sam od početka,koga ja zavaravam.

Postoje određeni tipovi koji su jedni za druge. Ti si ta koja će pasti na dominantne,glasne dečke,najčešće na one od kojih će moliti za neku vrstu pažnje,za neku emociju. Siguran sam da bih ti ja to mogao pružiti. Dao bih ti pažnju,srce,cijelog sebe,sve što bih poželjela za ono malo osmijeha,ali ja sam samo u sjeni,veliki emotivac koji nema dovoljno hrabrosti. Kad god pročitam neke „cmoljave“ postove po društvenim mrežama svaka cura hoće romantiku,dobrotu,podršku...a kada to dođe najčešće to zamijene za onoga za kojim moraju trčati da bih ga dostigle. Da bih skužio da su tu. I to samo privremeno. Eh,ljepotice moja,kada bih samo znala da imam cijeli bunt pjesama o tebi. Koliko sam snova sanjao o nama dvoma. Koliko sam čaša ispio u tvoje ime,u tvoju sreću,a kidalo me iznutra. Da su mi uzimali mobitel kada sam ti želio priznati osjećaje. Priznajem,jedino tada sam imao hrabrosti. Sam sam kriv. Ciljao sam na visoko,a nemam samopouzdanja u sebe.

Pišem ovo jer me boli. Boli me jer te nemam,jer sam te izgubio,iako te zapravo nikada nisam ni imao. A sada te ima netko drugi. Sretna si. To me jedino i drži da ne puknem do kraja. Mislim da ti bilo što napravi,da ti oduzme osmijeh da bih ja njemu oduzeo zube. Zaslužuješ najbolje jer si predivna. Zračiš dobrotom,pozitivnošću,moj melem za moje crnilo.

Najbolje je za njega da ti ne naudi. Samo se ti smij moja ljepotice,a ja ću nekako preboljeti. Ljubav će ugasnuti negdje u tišini,na listu papira,u nekim notama. A ja ću nastojati jednog dana biti dovoljno hrabar da nekome zaista poklonim tu ljubav koju čuvam u duši. Nemam mnogo za ponuditi,ali sam siguran da nikada ne bih odustao.






Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se