novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

21

uto

03/17

Maurice i njeno proljeće

kintsukoroi.blog.hr

Maurice se ne usudi prepustiti i pasti.
Mada bi padanje bilo sada jedino razumno rješenje.
Priznati tugu, priznati poraz, priznati sjebanost. Priznati.
Ne smješkati se kada joj do smijeha nije. Odjebati ono preteško.
Ajmo se lijepo izražavati : otpustiti ono što ne može prihvatiti.
E, tako.
Maurice se još grčevito drži za one proplanke gdje ju je vodio, iako uopće nije nešto osobito volio prirodu.
Bio je onako, više gradski tip: daj mu asfalt, daj mu cestu, daj mu more, ali i onaj skup restoran na plaži.
Daj mu onaj njen uzbuđen i zaljubljen osmijeh, I on sretan.
No, dobila ga je u šumu. I to je bilo svojevrsno priznanje ljubavi. Jest, zna ona to.
Jer lako za riječi: njegove su bile meke kao meso žute slasne dinje.
To što je išao za njom u šumu, to je ljubav.

Maurice se ne usudi prepustiti i pasti jer je nema tko dočekati ovaj put.
Gleda ona oko sebe sve ove koji je prihvaćaju i vole. Koji je traže, koji se sa njom smiju.
Provjerava im pogledom mišiće, mentalne obrasce, spremnost usred noći na njen jauk.
Provjerava ona to potpuno nesvjesno. I svjesno zaključuje da je nema tko dočekati.
Zato se Maurice ne prepušta i ne pada. Glavinja, lebdi, puzi, na koljenima, pa i laktovima.
Al ne priznaje knock out. Poput iscrpljena boksača koji je primio baš gadan udarac,
sudac još ne može svirati kraj, jer Maurice je na laktovima. Drama je u ringu.
Maurice leži na laktovima i glupavo se smješka.
Smješka se životu iz kojega jedva čeka da se probudi.

Vidi Maurice proljeće, kako ne. Pa nije ćorava.
Vidi ga poput prašnjavog cigančeta, zlatan i žut dukat kraj puta.
Doduše, diže ga s poda i provjerava zubima je li pravi.
No, kada se uvjeri, ona si bez grižnje savjesti, kupi još malo ljepote.

Maurice gledaju pedesetogodišnjaci. Osjeti ona to. Gledaju je otvoreno i bez srama.
Ona si pak odmah zamisli njihovu ženu koju su ostavili na semaforu jutros,
umornu ženu koja živi bez one ljubavi koju je imala,
dok on gleda četrdesetogodišnjakinje poput nje, otvoreno ih gleda i želi ih.

Suvišni su ti pogledi njoj. Ne znače joj ništa.
Mada bi bilo lijepo da je netko muški zagrli.

Sada bi joj značilo samo strpati malu torbu punu odjeće u onaj njen auto i krenuti na put poput hipija.
Da, to će učiniti.


20

pon

03/17

kako sam postao bogat!

hocukuci.blog.hr

pozdrav dragi moj citaoce...iskreno..nije me tolko ni briga hoces li biti zainteresiran za moj tekst, i hoces li ga uopce procitati ali jednostavno imam potrebu napisati sve sto mi je na dusi ili ti ga na vrh jezika. To mi dodje kao nekakvo ispucavanje, izbacivanje negativne energije iz mene.

necu nda budem dosadan drgai moj citaoce tebi a ni sebi pa da pisem nekakve uvode zasto sam dosao na tu ideju da pisem blog, preci cu odmah na stvar...

mislim da je bio 10.lipanj.2014 godine..tacno se sjecam tog toplog dana ljetnog, upeklo je to sunce na istarskom poluotoku...grad porec, ma za mene tada samo obican mali grad, koji zivne 2, 3 mjeseca ljeti, i to je to, u rujnu vec svi pocinju spavati zimski san, i jeste zapravo tako , istina je to moj citaoce....imao sam tada 21 godinu...nezaposlen, a u najboljim godinama mladosti, trebam novac za izlaske, za drustvo, zene , i ostale poroke mladosti moje.. radio sam tog dana na bausteli sa ocem, koji je doduse vise volio da sjedim kuci i lezim nego da lomim kicmu za 100 - 200 kn na dan...vikend je znam to..dolazi mi rodzak iz Austrije, a ja brate kokuz, nemam ni za cigare, hvatam se za svaku slamku spasa, nebi li ga prije nego sto izljubim zicao za koju cigaru...bruka brate bruka...ali hajde najednu stranu boli me pisa ipak je on iz austrije pun para pa ga i necu stediti...neka trosi pa da mi je i rodjena mater...

samo da natuknem, radio sam u zivotu svasta lose, od kocke, droge,sexa, tucnjava, lopovluka,,,ali sam uvijek imao mjeru, jer mjera je najbitnija citaoce u danasnjem zivotu, probaj sve, ali u mjeri!

dosao je rodzak, ja onako prljav sa baustele, istusiro se na brzaka i hajmo mi odma na kafu u grad da se ispricamo...planirao je ostati samo za vikend, jer mora nazad za austriju na posao, radi na benzinskoj na autobahnu, ali konta se on vratiti za 10 daan opet u hrvatsku...predlozi on meni hajde ssamnom za austriju, bit ces malo kod mene cuvat ces mog psa Taysona dok nja radim 12 sati smjenu na benzinskoj,,imat ces svaki dan 15 eura cigare hranu i sta ce ti bolje opet smo nazad za 10 dana...ja onako razmislih, ma odo brate hajde samo da se maknem malo od ove jebene situacije...

otac se protivio tome da idem , ali je na nagovor majke drugi dan pristao...


i tako krenuli mi za austriju...zaboravio sam ti reci dragi citaoce jedan vazan detalj a to je da treniram nogomet od svoje 10 godine,,i uvijek sam bio realan, reci cu samo da se od mene puno ocekivalo, a malo dobilo...pri tome mislim malo su dobili oni koji su puno ocekivali od mene hehe, bit ce ti sve jasno citaoce nerazbijaj glavu...tek sad pocinje moja utakmica zivota :)

dosli smo mi u austriju, imao sam osjecaj da je 10 mjesec, treba ti jakna, jebena kisa pada 24/7 jednostavno BANANA!!!

ali hajde nisam se dao sjebati...rodzak me je stvarno vodio na svavakva mjesta gotivio sluzio svaka mu cast...prolazili su dan za danom, i jednog dana pozove me drugi rodzak da dodjem gledati utajmicu svjetskog prvenstva HRVATSKA MEXICO u brazilu 2014....i otiso sam...


sjedimo gledamo utakmicu kad zazvoni mobitel rodzakov...prica on nesta naglaba njemacki nista ja nerazumijem,..kad poklopi on i rece, roki koji broj kopacki nosis, reko sto, sta to sad ima veze,???????????? sutra imas trening sa lokalnom ekipom 4.ligas ako zadovoljis imaces pristojnu platu 800-1000 eura! rekoh STAAAA?????


brate, hajmo reci da sam tada bio spreman realno 40 posto,,, i sanse su mi bile nikakve!

ali te noci nisam spavao, samo sam molio! Koga? onog Najveceg, Jedinog, Samilosnog, Milostivog! na sve nacine koje sam omgao, smao sam molio!

citaoce, umoran sam, obecajem ti da cu sutra biti opet ovdje


TO BE CONTINUED

Povratak prirodi

marcelloncaric.blog.hr



Kako sam se samo našao tu? - razmišljao sam grčevito, ali nijedan dovoljno razuman ili zadovoljavajući odgovor nije mi padao na pamet. U prvi mah, pomislio sam da je u pitanju neki čudnovati kapric sudbine, flash ili dejavu koji je uspio sasvim zaokupiti i zarobiti sva moja osjetila. No slika preda mnom bila je sasvim stvarna - velika, čak štoviše, ogromna voda pravokutnog oblika okružena visokim nasipom i kao pod špagu poredanim platanama. Stajao sam u samom uglu tog nazovi-jezera, na kojem se očito održavalo nekakvo natjecanje. Na svakih 50-ak metara bio je po jedan punkt sa suncobranom, a u udobnoj stolici sličnoj zubarskoj sjedio je ribič.
Zbunjujuće je bilo to što natjecatelji nisu baratali nikakvim prepoznatljivim priborom. Oko njih nije bilo štapova, kanti, opreme ili čuvarica. Približio sam se prvom u podugačkom nizu. Čovjek me lijeno osmotrio i nastavio igru na laptopu.
Laptop!?! Sad mi je postalo jasno! Našao sam se u prošlosti!

Samo da pojasnim. Nakon ere šaranolova koja je bila obilježena još uvijek manje-više klasičnim priborom, boilama i catch&releaseom, nastupilo je doba visoko-tehnologiziranog cyber- ribolova kojeg su uz veliku pompu uveli nadobudni Ameri i Englezi. Vješto koristeći najnovija saznanja iz genetike, biologije i ihtiologije, te mogućnosti koje je nudila kompjuterska industrija, svijetom ribičije zavladao je sportski ribolov koji se obavljao isključivo uz nadzor kompjutera. Ili, kako bi to pomalo posprdno nazivali još rijetki pristalice zastarjelog klasičnog pristupa, "laptop-ribičija".

Stvar je bila zamišljena tako da nije zahtijevala zapravo nikakav kontakt s ribom. Laptopi nabrijani moćnim procesorima i softverom, postavljali su se na betonske šahtove-kućišta i bili kablovima i cijevima spojeni sa svojom periferijom-sondama koje su se uranjale u vodu jezera. Neke od sondi obrađivale su podatke o temperaturi i gustoći vode, podzemnim strujama, zasićenosti algama i sl. Druge su skenirale teren sektora i registrirale prisustvo riba, a ona najvažnija, pomoću koje se "lovilo", bila je između ostalog, moćan odašiljač najrazličitijih frekvencija. Kada bi se pronašla i detektirala riba, složena tehnologija omogućavala je da se elektronski rezonantni signali pretvaraju i sintetiziraju u emisije najrazličitijih aromatskih formula na koje bi šaran reagirao kao da mu je ponuđena najbolje zdipana boila. Ribičeva vještina bila je u tome da stalno nadzire i uspoređuje sve potrebne parametre te da ukucava tj. "pogađa" formule aminokiselina, atraktora i proteina na koje će riba reagirati i ev. dozira njihovu snagu i intenzitet. Zato su mu koristile moćne proračunske tablice u bazi podataka. Riba privučena sintetiziranim aromatskim tragom dovlačila bi se do elektronskih kaveza neposredno ispod natjecateljskih mjesta i tu bi se pomoću bar-koda bez problema "registrirala", senzorima skenirala te potom "pustila". Treba reći i da je svaka riba još prilikom poribljavanja bila obilježena bar-kodom, a kako bi se omogućila potpuna kontrola fonda genetskom modifikacijom, onemogućen joj je mrijest. U jezerima su zato plivali sve sami tusti kapitalci, a sustav je omogućavao neprekidan, neograničen ribolov.

- I, kak ide? - čuo sam svoj zbunjeni glas kako se obraća ribiču...
Njegovi su prsti vješto letjeli tastaturom. Bilo je očito kako više ne krati vrijeme igricama. U sljedećem trenutku začuo se isprekidani pisak, a u uglu ekrana pojavio se trepereći simbol ribe. Pogledao sam u virtualni kavez i ugledao veliku sjenku kako polagano klizi. Na ekranu su se počeli pojavljivati podaci skeniranja; nick ribe, datumi prijašnjih ulova, analiza razvoja, zdravstvenog statusa. Uspio sam pročitati: Titan, 17 god, 115 cm, 37 kg, b.o... Hm, nije loše.
- Treći preko 35 danas - procijedio je moj pajdo ravnodušno, a zatim nastavio s ukucavanjem novih podataka.
- Nego, kontrolorima se neće svidjeti to što se motate oko mene, diskvalificirat će me - upozorio me zatim odlučno. Bio je u pravu. S centralnog punkta začuli su se povici začinjeni nervoznim mahanjem.

Odjednom sam osjetio rosu na dršci svog štapa, a u vidnom polju počeo nazirati poznate obrise... Mirna površina vode, nadkriljene grane vrbe nada mnom, čuvarica u kojoj se tiskalo nekoliko šarana i pokoja deverika.
Hvala Bogu, sanjao sam... Ipak sam doma. Na suprotnoj su obali sablasno stršali betonski punktovi. Valjda me to "odvuklo" u prošlost - razmišljao sam.
Samo da pojasnim. Nakon te zlatne, high-tech faze šaranolova i ribičije, kad je taj sport postao olimpijska disciplina i bio popularan gotovo jednako kao ultimate-fight, ekstremno skijanje ili nogomet, došlo je do naglog obrata.

Kako to obično biva, iako je u to vrijeme ubijanje "športskih riba" u gastronomske svrhe bilo strogo zabranjeno i kažnjivo, hakeri-ribokradice uspijevali su ipak provaliti mnoge šifre i zaštite, te nerijetko tamanili ribu, prodajući je na ilegalnom tržištu za skupu lovu. Genetičari su pak u svojoj nezasitnosti toliko eksperimentirali da su neke ribe sasvim promijenile svoja svojstva. Tako su recimo šaran i amur u međuvremenu postali mesožderi, somovi više ni u ludilu nisu izlazili iz mulja, ali se zato tolstolobik mogao dobiti na varalicu. Štuka je primala isključivo na celulozna vlakna i ev. na boile od sušenih nojevih jaja, a pastrva na imitacije hrušteva i na larve noćnih leptira koji su prevladavali u svijetu insekata.
Nakon incidenata s nuklearnom elektranom, daljnjih katastrofalnih zagađenja, poplava i suša, ribe je takoreći i nestalo i nitko se više nije usudio na vode koje su nastanili razno-razni čudni, mutirani gmazovi.

U javnosti se zbog toga sve više počeo promovirati virtualan "Povratak prirodi", a potpunom krahu laptop-ribičije doprinio je propast moćnog kompjuterskog koncerna koji se, između ostalog, nije mogao lako prebaciti na novonastale uvjete. Laptop-ribiči su nestali s pozornice, a na to vrijeme podsjećali su tek sablasni betonski punktovi i veliki unakaženi panoi sponzora - kompjuterskih tvrtki. Bill Gates must die, yeah! Nekako sam žalio za tim vremenima. S druge strane, prirodno je ipak prirodno, kaj ne?
Iznenadila me hladnoća drške štapa. Pa da, već se spustila noć, a i temperatura je naglo pala. Odlučio sam poslikati ribu i sejvat ju u neki od virtualnih albuma. U tom se trenutku na ekranu pojavio simbol telefonskog poziva a u slušalicama se začuo nervozan glas najdraže.
- Opet si na toj prokletoj ribičiji! A ja bum sama teglila te vrećice doma, kaj ne? Da si brzo došel pred mene!

Neizbježnu ni u 114-oj nije napuštala šoping-groznica. Skinuo sam taktilnu rukavicu i virtualnu 3D kacigu s otežale glave, nevoljko izašao iz programa cyber-ribičije i nešto kasnije već silazio u podzemnu. Brzovlak je kao i uvijek kasnio. Pažnju mi je na trenutak zaokupio friški pano s linkom www.zazmiri.com kojim se pod popularnim motom "Povratak prirodi" reklamirao najnoviji trend u ribičiji. Sretna obitelj blaženo se izležavala na livadno-cvjetnom uzorku i najnovijom tehnologijom prijenosa misli lovila ribe. Oko njihovih glava kružili su tusti šarani, štuke, somovi, pastrve. A sve to bez 3D naočala, rukavica, monitora, kablova... Čista, najprirodnija uživancija. Ipak, s vremenom, postao sam nekako konzervativan i sumnjičav i takve novotarije nisu me baš zanimale. Još od prije par godina kada se nenadano pročulo kako su u nekoj zagorskoj grabi pronašli žive i zdrave cvergle i jato babuški. Neki je lokalni poduzetnik pokušao iskoristiti priliku te je potajno organizirao unosan ali ilegalan ribolov bez dozvole Ministarstva Zabave i svemoćne Cyber-kontrole. Kada je sve otkriveno, nesretnik je osuđen na kaznu doživotnog društveno-korisnog rada u Pogrebnom zavodu, ribičima su trajno oduzete licence, a riba je završila kao delikatesa na stolovima funkcionera.

Uskočio sam u brzovlak i uskoro se našao na monumentalnom Trgu Potrošača. U nosnicama sam osjetio jetki smrad što se širio iz obližnje gradske spalionice otpada, od milja zvane "krematorij". S ogromnih plazma-ekrana smiješio se Veliki Brat prigodno odjeven u obleku Djeda Mraza i namigivao pučanstvu, dijeleći virtualne konfete. Bio je Badnjak 2084.
Pred ulazom u šoping-centar ulični su svirači povodom stogodišnjice "Jubileja Potrošača" rutinirano prašili evergrine moje mladosti. "Ja sam stvarno sretno dijete" zazvučalo je donekle falš, ali sam im ipak udijelio 20-ak eurokunića i za svaki slučaj namignuo Velikom Bratu. Nikad se ne zna.

Konačno sam, teškom mukom i u bunilu, otvorio oči dok mi je hladan znoj kapao s lica...Bilo je jasno k'o dan da sam napokon u pravom vremenu. Sunce je sjalo, Kupa je tekla prepuna vode, žabe su kreketale, plotice veselo iskakale. Sa strahom sam pogledao prema suprotnoj strani obale. Hvala bogu, ništa, samo nerazminirana šikara. Odahnuo sam.

Nikad više laptop na ribičiju. A bogami, ni Orwell prije spavanja.

Ah, te žene

marcelloncaric.blog.hr


E da znaš, to ti neće proći..! Jednostavno, ne-ma šan-se! - izvijestila me neizbježna, a u upravo izrečenom osjećala se znakovita prijetnja. Oblak guste pare načas je zaklonio njezino lice prepuno pravednog gnjeva, a pegla je zatim pošteno zatresla rostfrajni držač na dasci.
- Ti uostalom znaš dobro kaj smo se mi dogovorili!

Pat pozicija

Situacija je bila napeta. Moram priznati da sam vrlo neoprezno i naivno uletio s pregovorima o ribičiji baš za vrijeme peglanja. Iz iskustva sam trebao znat' kako je tada mojoj dragoj bilo kakva svađa zapravo dobrodošla i poticajna. Vjerojatno zbog same prirode tog dozlaboga dosadnog posla, izvjestan porast adrenalina imao bi čudesan utjecaj na peglanje. Košulje, hlače i majice frcale su savršeno oblikovanih bridova ispod njezinih ruku, a hrpe uredno složenog veša rasle pod strop kao gljive poslije kiše.
Pokušavao sam se sjetiti "kaj smo se to mi bili dogovorili" a što bi u pitanje dovelo planiranu ribičiju... K vragu, pa da! Sasvim sam zaboravio kako sam na sutrašnji dan prije ohoho godina ošamućen i u žaru borbe izrekao ono sudbonosno DA osobi koja mi je upravo prijetila...
- Nijedne naše godišnjice se ne sjetiš, niti ti je stalo do nje! Ponekad poželim da sam kakva štuka ili šaran, zaslužila bi sigurno više tvoje pažnje... - redala je poput Carle del Ponte, a ja, očito najobičniji bešćutnik, nikako da osjetim prijekopotrebnu krivnju i kajanje.
Bio je to nerazmrsiv Gordijev čvor ili šahovski rečeno - pat pozicija.
Ne bi vrijedilo dolijevati previše ulja na vatru - zaključio sam u sebi rezignirano te pokušavajući utvrditi točan broj godina bračnog staža, uputio se prema Flaksovoj kući.

Gdje je izlaz?

- Ne znam kaj da ti velim. I moja se nekaj furi, a ne znam zakaj - rekao je tiho, oprezno se ogledavajući.
Flaks je u garaži upravo pravio inventuru ribičkog pribora. Bio je to prizor za pamćenje. Dva od četiri zida velike prostorije bila su načičkana uredno posloženim i prema namjeni sortiranim štapovima s rolama, podmetačima, kukama i čuvaricama. Na policama nekoliko kutija različitih veličina sa sitnim priborom. Pribora je bilo i u velikim ribičkim torbama u kutovima garaže, ispod dasaka u grabi, u gepeku i na sjedalima njegovog auta... A da ne kažem kako su one najvrednije, "prave stvari", bile zaključane u vitrinama dnevne sobe na katu
U trenutku mi je sinulo: Flaks i Maja zapravo su naši vjenčani kumovi. Naša svadba i njihove zaruke zbile su se istog dana, što znači...hmm.
Odnekud se stvorila upravo Maja.
- Vi muški ste zbilja koma. Baš me sad nazvala tvoja Goga, sva uplakana. Sutra je godišnjica vašeg vjenčanja i naših zaruka, a vi mislite zbrisati na ribičiju. Ma sram vas bilo!

Na trenutak je zastala, ali joj je pogled na muževljev ribički arsenal dao novu inspiraciju:
- A pogledaj ti ovo! S tim bi priborom moglo pola grada ribe loviti, a kad treba platiti telefonski račun ili moj solarij onda je to "bezobrazno skupo" - zajedljivo je primijetila.
Nakratko je nestala. Činilo se kako smo još i dobro prošli. No pojavila se opet. - I da znate, ako sutra odete sami, ne trebate se više ni vratiti. Možete u ribičiju, ali samo s nama ili nikako - zaključila je zalupivši gromovito velikim, teškim vratima.
Ostali smo u mraku suočeni s teškom dilemom.

Idila na rijeci

"Koga ne možeš pobijediti, pridruži mu se" - glasi otprilike stara, mudra poslovica, mada ne bih mogao točno reći trebalo bi se to ticati mene i Flaksa ili naših boljih polovica..Dok
smo u rano jutro jurili pitomim krajolikom prema velikoj rijeci, to više i nije bilo važno.
A rijeka nas je dočekala u svom najljepšem jutarnjem ruhu. Zelenila se pred nama u izmaglici, mirna i veličanstvena. U krošnjama obalnog drveća bili su tijeku mnogobrojni ptičji festivali i sve je na svoj način odavalo počast Životu i slavilo sunce i novi dan.
- Kak je krasno! Kak je lijepo... - uzdisale su cure, protežući se nakon što smo napokon izašli iz auta.
Brzo nas je prošla jutarnja zlovolja. Nakon mnogobrojnih sparnih, užarenih dana, te je noći pala dugo očekivana kiša, a dan koje je započinjao puno je obećavao. Iskrcali smo stvari, podhranili naša ribička mjesta kuhanom pšenicom i šećercem. te se prihvatili bolonjez-štapova. Uskoro su zaredale prve plotice, uz tek pokoju babušku ili deveriku. Čuvarice su se brzo punile, no tada su jače navalile babuške i to "monstrumi"od preko kile koji su sve češće kidali naše nježne cajgove i predveze.

I tako smo počeli...

Prekinuli smo gnjavažu, usidrili sisteme s plovcima u malu uvalu i sjeli kraj žena koje su upravo skuhale kavicu i pripremile doručak. I tako je počelo. Počeli smo pričati. I smijati se. Bilo je neobično gledati dugogodišnje životne suputnice u okružju rijeke i zelenila, s jutarnjim suncem u očima. Naučili smo sudarati se u našim malim klaustrofobičnim stanovima, susretati u izbetoniranim dvorištima i komunicirati uz posredovanje televizije i telefona. Svega toga ovdje nije bilo. Samo mi i velika rijeka.
Uskoro smo zaboravili na štapove i ribičiju. Na trenutak, barem toga dana, otkrili smo sami sebe i jedan drugog. Cure su se ohrabrile i skinule, pa smo Flaks i ja zaključili kako još uvijek nije baš sve tako crno. Ribičija se pretvorila u opuštenu atmosferu plaže i sve češćeg šaputanja. U jednom je trenutku Maja odnekud izvukla staklenku sa žabom i izlila to na Flaksova gola leđa. Oduvijek gadljiv prema tim nedužnim stvorenjima, Flaks je vrisnuo i pojurio preko polja za svojom ženom koja je već zamicala u obližnji šumarak...
Prolazile su minute... Nakon pola sata Flaks se vratio, izvadio nešto iz auta i opet nestao...
Nisu normalni - prokomentirala je Goga i oštrim noktima zagrebla me po leđima.
Slijedio je još jedan kratak sprint prema obližnjoj skupini drveća, i...

Kaj uzmu - to dobe

Ima tu koga? - dozivao je uporno ribočuvar naišavši na štapove i brdo, reklo bi se, napuštenih stvari. Kada smo se konačno pojavili onako polugoli, čisteći se od lišća i mrava, izgleda da mu je postalo jasno.
- Joj ljudi dragi, ribičija ni norija... - posavjetovao nas je očinski. - Evo tu sam vam jedva spasil ovaj štap, na njemu je bil špiglaš od 5 kila. Ne znam kaj bi po pravilniku trebal napraviti s tim, pa sam vam ga stavil u čuvaricu. A vi kak hoćete..
Siroti je ribočuvar bio toliko zbunjen da je zaboravio ono najvažnije zbog čega je došao - provjeriti dozvole i naplatiti dnevne ribolovne karte.
Slijedio je opet set ribičije, pa set brčkanja u plićaku. Zatim roštilj i Hladno pivo: - Sunce piči mi roštiljamo, cure gule krumpir u hladovini... - pjevali smo sred nove invazije babuški. Onda smo za promjenu zaigrali belu. Cure su nas odrale. Ipak, sprinta prema obližnjim nakupinama drveća i niskog raslinja više nije bilo. Pa nismo mi klinci. Može to i dostojanstvenije.

Vraćajući se u kasno poslijepodne svratili smo do obližnje gostionice.
- Pogle Majić kaj mi je dragi poklonil za godišnjicu braka. Bežičnu peglu! Kaj nije super? - pohvalila se moja Goga.
A meni moj tek! - pokazat ću ti kad budemo nasamo. Nebuš vjerovala, ali baš je kul..
- Uvijek dobe ono kaj zažele - zaključio je Flaks, pogledavši me značajno.
Mogao bih se glatko složiti s tim.

Umjetnost klavira

jednina.blog.hr



Ruke prelaze dirkama klavira i u susret mi dolazi ogroman val energije. Vidim ga. U njemu je kodirana boja i zvuk savršenom harmonijom. Svaka nota tvoje kompozicije je polirana kao savršen dragulj, ona je mala kugla na "štapiću" koja poput antenskog stuba odašilje osjećanja.
Melodija tvoga remek djela pronalazi mjesto u mome srcu kao zvijezda u svome sazvježđu. Mentalna snaga naše kompozicije tako je čudesna, kao svi nebeski putevi postojanja, prepuna ogromne energije koja će nas ovoga proljeća dolistati.

Note nisu pravila čovjeka, već inspiracija srca, one dolaze kroz tajanstveni izvor osjećanja prenoseći emocije.


19

ned

03/17

Usprkos svemu-ljubav

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr


Jedna je Zemlja. Jedno je Nebo. Jedan je Stvoritelj Neba i Zemlje. Jedan je čovjek i jedan život.Jedna je Vjera, puno je vjeroispovjesti. U vjeroispovjesti su različitosti, u Vjeri nema razlike.Vjera u život, u ljubav, u bolje sutra...vjera u čovjeka.
Ljubav nije grijeh. Ljubav ne poznaje granice , vjere ni uvjerjrenja. Ljubav nema predznak, ljubav samo vjeruje u ljubav.
****
Hodao je praznom ulicom. Noć je koračala zajedno sa njime. Na trenutak je zastao. I ove godine japanska trešnja je propupala. Još nije procvjetala. Svejedno je mirisala...ili mu se samo tako činilo.
Nekad je ovdje stanovala jedna žena. Bila je pupoljak, bila je cvijet, bila je njegovo proljeće. Bila je sve ono što je sanjao. To proljeće živjeli su svoj san.
Onda su njihovu ljubav zabranili. Zbog vjere. Ona je plakala, on je nijemo u čudu gledao.

Dok je nakon petnaest godina stajao ispod propupale japanske trešnje pitao se (kao i sve te godine), zašto se nije borio? Zašto svoju ljubav nije branio? Zašto se okrenuo i otišao?
Istina, bio je povrijeđen i razočaran. Njemu ništa nije značilo jer nisu bili iste vjere. Voljeli su se. To je jedino bilo važno. Možda je bio premlad, možda nije znao kako se boriti protiv uvjerenja?

-Koga trebate, pitala je djevojka otvarajući dvorišna vrata?
- Nekad je ovdje stanovala jedna žena. Poluglasno je izgovorio njeno ime.
-Mama radi. Što da joj kažem? Tko ju je tražio?
-Jedan stari prijatelj, reci joj.
Djevojci je poželio laku noć brzo krenuvši natrag. Osjetio je kako ga u prsima stišće. Ona se znači brzo udala, razmišljao je , ako je suditi po godinama.
On je otišao daleko. Dugo godina nije dolazio. Nikad se nije oženio. Još uvijek ju je volio. I nadao se.

Da je samo malo bolje djevojku pogledao ,ovako nebi razmišljao.
****
Istina je da život piše priče a mi ih samo živimo. Iz svega što nam se dogodi nešto naučimo. Sve ima svoje razloge, sve se događa onda kada treba a ne kada mi to želimo.
Tako su se i dvoje ljudi iz moje priče sreli u gradu. Ništa se slučajno ne događa. Sve je tako kako mora biti. Tako je ona saznala da je“ stari prijatelj“ bio on, a on je saznao da je djevojka od nepunih petnaest godina njegova kćer.

Iz njihove priče naučili smo svi mi , a i oni, da ne postoje miješani brakovi. Postoje brakovi dvoje ljudi odraslih u različitim sredinama, odgajanih u različitim religijama ili vjeroispovjestima.
Samo prava ljubav je velika i strpljiva i uvijek nađe put ka zajedništvu i sreći. Unatoč i usprkos svima i svemu.

Lijepo je bilo biti sudionik njihove sreće.

Mašogadur u šetnji po Europi

umornooko.blog.hr

Nije nan, fala Onemu Gori, prvi put, a nadan se da neće bit ni zadnji. Najprin, da spomenen o čemu se radi – Mašogadur su naše novine o' maškar. Mašogradski maškar, ofkors ... Cilo selo ga gušta čitat, i svima se je drago narugat kad vidu drugoga unutra ... a kad vididu sami sebe, onda se spusti nos ... zašto baš ja ... ča si se mene uvatija ... ča nisi o njemu/njoj ništa napisa ... a ja lipo na to „reci ako smo falili, pa ćemo dogodine objavit demanti“ ... onda me pošalje u niku stvar i tu svaka suvisla diskusija završaje cerek
Rekli bi zli jezici da je ove godine list, broj šesnajst, iznimno uspješan, jerbo se je dosta nji najidilo ča smo i stavili unutra ...

 photo naslovnica_2017_zpsx8cf0ulw.jpg

PDF oliti elektronski oblik „Mašogadura“ je zna obaigrat Europu i svit i prije ... omar poslin pokladnoga utorka. Ako se ne varan, lani san prvi put posla oni pravi, šušketavi, papirnati primjerak u Švesku, u ono misto di je Zlatan Ibrahimović, mali bosanski izbjeglica, počeja igrat balun. U onome klubu ča ga je Hajduk izbacija u fotofinišu, kad je bija koncert Placida Dominga na Prokurative.
Daleko san ja odluta ... rič je o Mašogaduru, buzdo, a ne o Hajduku. Iako se ovi ča smo mu poslali u Malmo ne bi bunija ni da o Hajduku pišen. Satra me je rečeni Đuro iz Malmoa ... da koji će mu (piiiip!) Mašogadur u PDF-u, da ne more vazest laptop/tablet/whatever i poć lipo ka čovik sest u kondut (zahod, za sjevernjake) i čitat. Onda je udavija Buiša, pa Buiš mene ... i tako san mu lani prvi put posla Mašogadur „utvrdo“. Tako je počelo. Ove godine smo išli malo dalje, i šire ... koliko san posla PDF Mašogaduri, ne znan ni broja. Sve je partilo, naravno, u bližu i dalju dijasporu ... ali san ovi put posla i papirnato na par misti. Opet onemu Ibrahimoviću u Malmo ...

 photo djuro_zpsrinkb01q.jpg

... doturu Antoniju u oni grad di se stadion zove po Švarcenegeru thumbup (Graz, za neupućene)

 photo antonio bamba_zpsgabu1m7e.jpg

... Boži Lisniću u Hamburg, jne samo da ga je on pročita ...

 photo bozo_zpsqiuotlpq.jpg

... nego je i po grada navuka, pa mi se kune da su niki ljudi pripoznali Antunića ...

 photo bozo3_zpsajfy9et5.jpg

Prvi put je ove godine išlo kod Mikija Markovića u Italiju ...

 photo miki_zpsieyibvdb.jpg

Sporija in je pošta od plaće, da ne rečen od našega „Pony Expressa“ ... Sviman san skupa posla, u njega je došlo sedmicu dan poslin nego u Švesku. Šime poštaru vrati se, sve ti je oprošteno thumbup
Ove naše domaće deboto i ne računan, a i njima je putovalo skoro nedilju dan, ne bi da još pokojne Tereza i Domina raznosidu poštu. A dalo bi se razmislit i o Milevi Kaćalovoj. Eto tako ...
Đurino kumče u Zagrebu, mali Duje, je dobija svoje štivo ...

 photo duje_zps1ooopxau.jpg

... isto ka i teta Vlatka na otoku Murteru ...

 photo vlatka_zpsrvp7muoh.jpg

Nadan se da su se naguštali čitat ... akobogda i dogodine, samo da je zdravlja. I zeru sriće ... ako bude sve kako triba, moga bi ga pisat iz rodnoga mista (vidi urednikov kantunić!)
Ako san ga slučajno (PDF!) kome još zaboravija poslat, neka mi se javi, šaljen odma!
Zdravi i veseli bili! mah mah mah

U susret proljeću

aneta.blog.hr




Kroz oblake ružičasto sive prodire sunce obasjavajući kolebljivim odsjajem raznobojne latice cvjetova. Priroda je dala svoj odgovor, žurno cvjeta na maloj toplini. Pokoja kap otkine se iz paperjastih oblaka.
Juče je kišilo. Veoma.
Krenula bih izlokanim stazama čija se dugačka blatnjava vrpca proteže do u beskraj. Brzaci će, smirenog duha, brbočući svoju sreću odnijeti sva čuda stvorena alhemijom, zajedno sa uvelim lišćem sa planina. Stara potkresana vrba ispred zgrade vapi za vodom u kojoj bi se ogledala.

Kakvu to ljepotu obećava priroda?
Koliko će puta još sunce izaći zbog nas?

Yes, I'm a gamer!

digimonandpokemonlover.blog.hr

Nisam pisala post već dva tjedna. Nije to što nisam imala zanimljiv život, zapravo i to je jedan od razloga.zijev Drugi razlog je to što jednostavno nisam stigla... Tj. nisam bila psihički sposobna.lud
U zadnje vrijeme me je jako puno ljudi razočaralo i iznevjerilo. U 3 dana troje ljudi, koji su mi "bitni".dead
Neću vas zamarati svojim "problemima". Sama sam si kriva što uopće vjerujem ikome.namcor Sad mi se to obija o glavu.

Nego, da skrenemo sa crnih tema, u subotu (11.3.2017.) sam bila kod MŽ.party Trebala sam prespavati kod nje. Prije toga smo zajedno otišle u trgovinu Bauwelt, jer je tamo bio veliki popust.yes Ja sam si kupila dvije prekrasne ljetne haljine.cerek
Kod nje sam bila negdje oko pola 9 (nebitno). Prvo smo išle nešto jesti.njami Ona nam je radila tople sendviče, jer ih stvarno odlično radi. Moram ju nekad i pohvaliti.sretan Nakon što smo se najele, dogovarale smo se za film. Na kraju smo odlučili (ja sam odlučila) da ćemo gledati "Teda".thumbup Ja sam izdržala do kraja filma, dok je ona u nekim trenucima spavala.zijev Odlučile smo da ćemo ići spavati, ali onda nismo mogle zaspati do 2.smijeh
Ujutro smo se probudile negdje oko 11. Ja se nisam baš naspavala jer mi je krevet bio pretvrd.eek Za doručak smo jele krafne koje su bile prefine i ogromne.cerek Jedva sam pojela dvije. I tako... Uživale smo.smijeh

U ponedjeljak (13.3.2017.) sam išla sa MS na vožnju.yes Prije njezine vožnje smo imali sat i pol, pa smo se uputile u Bauwelt (ista trgovina gdje sam ja u subotu kupila haljine) jer je nju zanimalo što sve imaju.sretan Dugo smo se zadržale, pa smo zakasnile na vožnju.dead Njoj baš i nije bio najbolji dan, pa je vozila dosta loše. Ja znam da ona može bolje i veselim se nekoj budućoj vožnji s njom kad neće biti pod stresom i pritiskom.smijeh I nakon vožnje, imala sam još sat vremena do busa, pa smo sjedile u parku.sretan

U petak (17.3.2017.) sam se vidjela sa SR na manje od pola sata. Napravile smo jedan krug po našoj ulici i ona je morala doma.tuzan Žao mi je što se nismo družile malo duže.

U subotu (18.3.2017.) sam išla u kino s AMŽ.yes Išle smo gledati "Kineski zid".cerek Mogu vam reći da mi se film jako svidio. Lijepo je napravljen, ali naravno da je dobro pobijedilo zlo kao i u svakom filmu.thumbup Nakon filma smo otišle prošetati i šetale smo više od sat vremena.cerek Stvarno mi je trebalo malo šetnje za opuštanje.yes

U nedjelju - danas (19.3.2017.) sam se vidjela sa AK i GK (sestričnama).yes Bilo mi je jako drago vidjeti ih. Ovaj put nismo išle šetati, nego smo se družili doma, jer je GK bolesna.tuzan Kao i uvijek, uživancija.thumbup

I tako je završio moj naporni tjedan pun stresa.yes
Usput, ima još jedna stvar koju bi htjela podijeliti s vama.blabla
Nedjelju (5.3.2017.) i ponedjeljak (6.3.2017.) sam upoznala dva dečka preko igrice Overwatch.thumbup Sestra i ja je igramo svaku večer, pa sam tako nekako dospjela u grupu s ovim dečkima. Jedan je iz Belgije (19. god), a drugi je iz Amerike (18. god) i igramo zajedno i pričamo skoro svaki dan.smijeh Mogu vam reći da sad totalno drugačije gledam na igricu jer sad igram sa "prijateljima", a prije sam igrala s ljudima s kojima bi igrala jednom i više nikad.yes Drugačije je kad igraš s nekim svaki dan. Već znaš i šta igraju i kako igraju itd. Igrica je postala još zanimljiva nekog prije.rofl

I tako ja provodim dane (najviše igrajući igrice).smijeh Nadam se da ste i vi imali zanimljiva zadnja dva tjedna, jer ja sigurno jesam.yes Još bi bili bolji da nisam bila u bedu dva dana zbog gluposti drugih ljudi, ali dobro.
Uživajte i čitamo se uskoro.wave
Pozdrav!kiss



P.S. Pošto nemam slike ni od jednog od ovih događaja (osim s MŽ u subotu, ali s njom sam trenutno u svađibang), objavila sam vam sliku igrice Overwatch.smijeh


kam se obrneš...Zagreb posvud ...

mekon.blog.hr


Treba skoristit poslednje zimske dane.. gdo zna morti na protuletje opadne oni beli prhlivec gda ni štel za Božič.. Pri nam nigdar ni ništ ziher.. znaš kak je lanjskeg leta bilo.. gda se vse lepo razcvetalo onda je vudrul mrazek.. I tak ti još držim onu ogromnu lopatu pri ruki..a i kantu soli.. Znaš.. vrag nigdar ne spi ..


Pa kam te veter odnese.. ni važno..kam se obrneš.. posvud je Zagreb..


Prilika je za videti stare fasade.. gda se zazeleniju dreva.. dalše od haustora ne vidiš.. Vrabec ga dal.. svakeg leta gledim ..pa navek nekaj noveg najdem.. pa se čudim kak to do zdaj nis videl ..


I kaj je najvažnejše.. nigdar mi ni dosadilo razgledavat po Gradu.. ha.. pa to i delam skorom vsaki dan.. ak ne baš fasade.. al ženskice svakak...


Ti vrapca.. kolke sam ja cipeliše razdrl po tem asfaltu.. hmmm.. bi trebal iskat .. se reče.. subvenciju od gradonačelnika..oneg dotepenca z bregof kaj veli da pozna vsaku luknju v Gradu.. A drek on pozna.. ak ga ja zapelam v gradcka dvorišča.. bu se zgubil kak da je tam v Mačupiču ...


Zbilam.. imel sam pet let gda sam prvi put z Zrinjefca pobegel dol na Tomislavac.. i kam neg v cigajnsku pajdašiju kaj su tam stanovali.. To ti je denes najpoznatejši zagrebečki Braco Cigan.. je onaj kaj je z pokojnim Malnarom norije spelaval na televiziji.. No..gda bi ja došel na Tomislavac.. onda smo se naganjali po parku i namakali v fontani.. A gda je Braco pobegel gor na Zrinjevac.. onda je moja baka,, plemenitašica.. mene lepo upozoravala da pazim da ne dobim buhe.. Pa je pogladila Bracu po črnoj tikvi i kazala mu.. Hodi musavi dečec.. ima još kolačof .. A Braco je samo čkomel.. zgutal celi tajnur kolačof.. nigdar ni rekel fala.. samo je slinil.. A kaj.. i do denes je ostal slinaf.. Susrel sam ga v Palmotičevi.. narafski.. smo se pozdravili kak stari fakini.. jedin kaj Braco nema nit jenog zuba v gubici.. Pa gdje su ti zubi.. pitam ga ja.. Evo ih.. veli on i zvuče papirnati rubček z žepa..a v njemu zamotan gebis...ha .. Braco i ja smo bili velka konkurencija jen drugom na čagi v Tucmanu tam šezdesetih leta.... no to je druga pripovetka...


I tak .. vulice dugačke.. trgi široki.. navek buš nekog susrel poznatog.. a pitam ja tebe..kolko susretneš starih znancof kaj su ostali neprepoznati.. Projdemo ziher jen pokraj drugog..pa se pitamo.. neznam od kud mi je of poznat... Maa.. fučka se meni za znance..al za znanice.. e to je druga pripovest.. Maaa.. istini za volju.. težko ih je denes prepoznat nakon tolkih leta...

Serbus....











Jedno obično koračanje jednom običnom večeri u jednom običnom gradu

zadihana.blog.hr




njima.


Ugledala sam sedmice nekoliko sekundi prije negoli sam pomislila na crnu rupu.


Nebo je vedro, zrak prozračan, izostanak vatre i vakuuma u kojima bih inače automatizirano ispuštala korake čine da više ništa ne radim napamet, ne trudim se disati: kao da se cijela ova riznica ishitrenosti konačno ispraznila i upravo ovdje i sada sve postaje kristalno jasno.

Čekamo tramvaj: nekoliko djevojaka, stariji čovjek čiji džep ispušta neslušljivu melodiju u betonsku ravninu po kojoj jure automobili, i ja. Pogledom tražim nebo, nakon čega mi se plavetnilo očiju vraća poput bumeranga i reže um oštrim probadanjem. Osjećam to strujanje, gotovo bol, zatim zarijem nokte jače u dlanove, stisnem zube, spuštam pogled.

Vožnja traje nekoliko sekundi, tako mi se čini. Ljudi zatim brzo nestaju, kao i želja za hranom, alkoholom, zagrljajem, bilo čim opipljivim. Sve se polagano zatvara, i vidici i hodnici i trafike, moglo bi sve to i dalje postojati negdje paralelno, izvan mene, jednako rasprodajno i jeftino, ali to me više ne dira. Mogla bih jednako tako u ovom trenutku i nestati.

Ne podižem pogled sa svojih nogu, čine mi se još minijaturnijima pod nejasnom svjetlošću centra grada. Nedugo zatim prekrižit ću ih pod visokim barskim stolom, promijeniti im boju i tlocrt, ali ruke, ruke ću i dalje držati na istom ovom vidljivom mjestu.

Osoba s moje lijeve strane deklarira se kao biseksualka, muškarac s desne je gej, preko puta sjedi lezbijka, do nje miroljubivi lezbijski par, ispred njih, u svojoj nesigurno nadmoćnoj pozi, smješka se heteroseksualka koja upravo dogovara nešto subotnje prelazeći noktima preko zaslona mobitela; odaje ju dvosmislen osmijeh skriven u nevidljivim dijelovima facijalne ekspresije hladne, pristojne, nezainteresirane gvalje.

Valjda svatko ima svoj fiks za preživljavanje, pomišljam i nastavljam buljiti u pepreljaru ispred sebe. Pretpostavljam da će uskoro izmisliti razlog zbog kojeg nas napušta i odlazi ranije. Što prije, nadam se.

Moje noge i dalje nemirno traže oslonac, ne mogu u ovoj odjeći odrasle osobe sjesti opuštenije, netko je upravo spomenuo platonsku ljubav i svi su, osim osoba s moje lijeve i desne strane, prasnuli u smijeh.

Mijenjajući položaj tijela, uvlačim se još dublje u sebe.

Lutajući pogled zaustavljam na slici s druge strane prostorije: razbacani dijelovi ženskog tijela i mnogo, previše crvene boje. Podsjeća me na buku i glavobolju, na poredane mobitele, čaše i glad koju svatko osjeća na svoj način, na moje odmjeravanje svakog pojedinog gutljaja koji unosim u sebe.

Zatim vraćam fokus na jedinu osobu u prostoriji zbog koje se ova socijalna anksioznost rastaće na proste faktore. Evo, dobro je, sve je pod kontrolom.

Nebo se još uvijek nazire kroz udaljen prozor dozivajući kadar sa stanice: tri sedmice nekoliko sekundi prije negoli sam pomislila na crnu rupu. Misli nezaustavljivom brzinom lete prema izvoru, osjećam tugu i onu tupu bol u organima. Ne daj da se vidi.

Pričaju nešto umirujuće, pitko i neobavezno, gužva nas zaobilazi ostavljajući oblak buke iznad naših glava, a ja i dalje zamišljam kako bi netko reagirao da mu mogu prenijeti sve što se događa negdje preduboko, predaleko iznutra.

Trenutak kasnije vraćam se kronologiji: muškarac s moje desne strane komentira dečkića i njegovu bljedunjavu djevojku za susjednim stolom, mogli su biti desetak godina mlađi od nas, nasmijani, bezbrižni, neosjetljivi na sve što se oko njih događa. Prepoznajem u njegovim komentarima identičan nemir pa suosjećajno nazdravljamo jedno drugom, netko pritom spominje Željku Markić, ma neka ide i ona u kurac, smijemo se, dobro nam ide ovo preskakanje obruča, možemo biti sasvim zadovoljni.

- Tko tebe čuva? - upita me iznenada, ne skidajući pritom pogled s para za susjednim stolom.
- Nitko, zar se ne vidi? - odgovaram bez razmišljanja, motajući još jednu nervoznu cigaretu.

Žena s naše lijeve strane pogleda nas kako bi se uvjerila da je sve u redu.

- Trebamo li joj zavidjeti? - pitam ga pokazujući osmijehom na nju. Primjećujem da mi se sleđene ruke još uvijek tresu.
- Trebamo joj biti blizu, to je sve. - uzvraća joj pogled bliskošću smještenom između pozicije brata i srodne duše.

Ispuštam dim iz pluća gledajući i dalje u njezinom smjeru. Nasmijala se. Bumerang plavetnila napravio je svoj puni krug usidrivši se u crnoj rupi.

- Hvala ti - ne izgovaram. Znam da zna.


______________________________________


paralelno i preglasno iznutra, kao lajtmotiv:


ODLAZAK

malaserija.blog.hr

Teško je priznati sebi neke stvari, izgovoriti ih na glas, makar bio sam u sobi. Četri zida i nikog oko tebe ali teško ide.

Ja sam to pokušao uz prisustvo meni drage dvije osobe.
Krenule su suze, poneka priznanja - ali nikad sva!

Ponavljajući iste greške u nedogled više nije moglo to klupko da se odmotaje. Nastavio sam da uništavam sebe i svoju karijeru. Toliko znoja prolivenog - sada uzalud. Ostavljam svoju veliku ljubav, tihu patnju - nogomet. Bez muke nema rezultata. Nogomet mi je uvijek bio veliki teret i svima je smetalo to što sam u tome i što to volim. Prkos mi nije dao mira pa sam to išao sve dalje i dalje. Došao sam visoko i onda ono poznato - tko visoko leti - nisko pada...

Ja sam svoj pad sam izrežirao...

Ne znam da li ima smisla ali nešto u meni govori mi da bih trebao sve da izgubim, da dođem do samog dna... Početi ispočetka? Na kraju svakog kraja ide početak. Smiješno ali kod mene - kraju nema kraja. Ostaviti sve. Sve uništiti što sam godinama stvarao. I nekako sam spreman sve to uništiti ostaviti i onda stavim ruke u džepove i vidim da imam nekih parica i naravno samo jedna se lampica pali - kladionica, bingo, rulet...

Spreman sam sve ostaviti ali nikako kockanje da ostavim. Zašto to ne mogu?


Spavam kod Tigra već dvije noći. Zvoni telefon, poruke dolaze - ne javljam se nikome. Zovu kolege, zovu prijatelji, mama svako malo, te nazove te poruku šalje... Sjedim u sobi, sa rukama na glavi i razmišljajući o cijelom životu, svijetu, smrti... Otišao sam na vrh solitera i sjedio dugo gore, gledao grad divan i lijep u nekom čudnom pogledu koji nisam nikada prije imao priliku. Poslije odem na igrališta i gledam kako se djeca igraju, nogometaši, košarkaši, djevojke sjede i gledaju mišićave i zgodne mladiće... Ja sam na drugom kraju klupa gledam u nebo, zvijezde samo što se ne pojave...

Gdje li si moja zvijezdo?

Otišao sam...
Kad Odem

18

sub

03/17

Priča iz sjene

aneta.blog.hr


Sjene su naše nijeme uhode, vješte pratilje, što se kao mačke pentraju po krovovima, preskaču ulice i drvorede, nemušte i tanke.
Dostojanstveno se vladaju dok se ne odvoje od nas, a onda ni suzu ne ispuste.

A ja, posmatrač iz nekog zasjenka u prigušenoj mješavini dnevne svjetlosti, svjetlosti starih lampi i dima, slušam sjene kako prepričavaju kafanske priče o ... istrošene do kosti, raskriljenih ruku poput skršenih lutki.

Topološka mapa emocija

jednina.blog.hr


Dan je blistav, nebo gotovo gori, a ja imam onaj osjećaj koji se javlja samo u tim vedrim i blistavim proljećnim danima. Pogledao si me i pustio da zavlada tišina.
Emocije su u svakom dijelu našeg tijela.

Klizim rukom istražujući tvoje čulne aktivnosti topografskom mapom emocija, iscrtanom našim iskustvom. Nosi nas jedinstvena energija putem mobijusove vrpce, koja se tanjila i izduživala, ali je uvijek cijela ostajala. Ona iskazuje i čini topološki prostor naše ljubavi u kome mi treperimo. Svi organi, tkiva, membrane, žlijezde ... vibriraju. Vibriraju sve naše ćelije u preciznim frekvencijama interferiraju. Nekada sabiremo emocije, a nekada se one redukuju. Ali mi jednako, uzajamno i neprekidno vibriramo.

Mapa tijela naših emocija iscrtana je putevima ljubavi. Lagano ti dodirujem usnice i osjećam kako raste tvoj grudni koš. Srce ustreptalo. I donji abdomen. Prepun tjelesnih senzacija. Istražila sam te. Cijeloga. Tvoje tjelesna mapa identifikuje oblasti sa pojačanim senzornim aktivnostima. Emocije rastu i pojačavaju napon mišića. Naša tijela osjećaju jedno drugo. Naša aura razumije. Jednostavnom percepcijom uočavam sve tvoje emocije, sva svjesna i nesvjesna osjećanja. Upijam ih. Sve.

17

pet

03/17

KREĆEMO-OBEĆANO ISPUNJENO.Duboka u mom srcu.blog.hr

opcinaslivno.blog.hr

Evo kako je predsjednik TZO.Slivna i Načelnik općine Slivno gos.Smiljan Mustapić obećao,a ja napiso u prethodnom Postu polako se i realizira.
Duboka se priprema za Turističku Sezonu 2017.g.Pogledajmo i pratimo zajedno,ja slike ,a Vi tekst.
-------------------------------------------------------------------------
Nedjelja 26.03.2017.g.

--------------------------------------------------------------










Čedo Ilić i Nedjeljom kosi put,bravo Čedo,,,





Dva velka radnika????????????,a!?,Šta Vi kažete ?,Napišite u komentarima.
Lipi pozdrav od urednika Majčice,
Idemo daljeeee,,,,,
----------------------------------------------------------
Zahvaljujem svima koji vode računa da nam naša Duboka zablista.
Nedjelja ali naš predsjednik TZOpćine Slivna i (Načelnik) ujedno obilazi našu Duboku razgovara šta bi se trebalo napraviti za bolju i lipšu našu Duboku.
Između ostaloga u razgovoru sa pojedinim žiteljima dotakao se i parkinga za invalidne osobe.Ovom prilikom mislim da je dogovoreno puno stvari koje bi se trebale napraviti,sačekajmo i vidimo ali ja osobno vijerujem u našega Načelnika općine Slivno,teško obeća ali kad obeća to je sigurno,,,,,,,

25.03.2017.g.
Detalj i potvrda da je ugrijalo i sa suncem i morem sve se budi.Danas nismo išli na Ranč svetac pa pogledajmo zajedno šta se događa u Dubokoj.

Pgledajmo;AKO ŽELITE POVEĆATI SLIKU-kliknite mišem na sliku.

11.

A01. DUBOKA

01.Predsjednik,Načelnik gos. Mustapić Smiljan u razgovorima čak i Nedjeljom.

02.

03.

-----------------------------------------------------------------
01.

02.

03.

04.

05.

06.

07.

08.Pogled sa mog balkona.

09.Na kraju pogled na Duboku ozdol,eeeeeeeeee,,,,,

Idemo dalje.Pratite nas.Umivanje naše ljepotice Duboke nije još završilo.
-urednik Majčica i prdsjednik TZOSlivna Mustapić Smiljan Vas pozdravlja.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se