novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

23

uto

08/16

Zato što sam tako rekla

jednina.blog.hr



Solilokvij umjesto uvoda

Ima puno istine u mitovima pričama i upozorenjima, poukama koje se prenose iz generacije u generaciju. Sve te priče su u konačnici background njihovog kasnijeg djelovanja. Bili oni toga svjesni ili ne.

Drži se podalje od prozora tokom grmljavine.
To Svarog, Uranos slovenskog Olimpa, bog neba i praotac svjetlosti i toplote, šalje vatru i Peruna, gospodara groma sa burnog olujnog neba.
I kada noć okonča ukrašavanje nebeske odore draguljima zvijezda, njegovim sinovima Suncem i Mjesecom i njihovom sestricom zvijezdom Danicom, grijaće nas toplina vatre u topom domu, a mi ćemo se okupljeni oko (svetog) ognja zahvaljivati Svarožiću.

Iako sam unutra, izolovana, i uprkos tome čujem grmljavinu unutrašnjih svjetova probranih iz praprošlosti, priče ... kurđela, askurđela, kurđuna, kurlebala , sukurdola, sudepača, parđupana, ožmikura, kurajbera, šajkatava, bijelog orla, sivog hromog vuka i sve do Sunca (bijele pčele).

Ako Dažbog – Deus dator (darodavac) da, u trećem ciklusu ćemo pričati priče protkane slovenskom mitologijom.
Madredeus Evora

Thorov križ

huc.blog.hr

 photo thor_zpsaedfka4x.jpg

… bespoštedno je vježbao, vrtio oko sebe ruska zvona, čeličnom šipkom snažno udarao po traktorskim gumama, mahnito ih prevrtao, iscrpljivao se do krajnjih granica, sve dok se na kraju organizam ne bi pobunio. Tada bi oćutio navalu mučnine i povratio u bačvu na kojoj je pisalo: tu me cijene tu povraćam.
Iskreno, držao sam ga za totalnog idiota. Gnušam se fanatizma, zazirem od svakog uma opsjednutog nekom (samo)idejom. Ipak, jednog smo dana zapodjenuli razgovor. Doista se ne sjećam što je bio povod, možda mi je uputio kakav savjet za vježbanje, a ja to nisam doživio neprijateljski, kakvim se inače doživljava dvoransko pametovanje. Zbližili smo se. Uvidio sam da nije slaboumni mišićavko, a nemalo sam se iznenadio kada je spomenuo - onako usput - da je studirao filozofiju i književnost.
Sjećam se, sjedili smo u Jozinoj trovačnici. Upitao sam Thora (taj nadimak nadjenulo mu je društvo iz teretane), zbog čega tako opsesivno vježba.
Smračio se i zagledao u daljinu.
- Jednostavno moraš biti spreman – odvratio je mrzovoljno.
- Spreman za što – začudio sam se.
- Za sve – dodao je.
Iz njegovog tona shvatio sam da ne želi o tome, pa sam prešao na iduću temu.
Nekoliko mjeseci kasnije započeo je priču:
Nekoć sam, prijatelju, bio obiteljski čovjek. Imao sam ženu i sina. Njih dvoje bili su najbolje što mi se ikad dogodilo! Radio sam na fakultetu kao asistent, i kada je moj mentor, profesor Knjižek otišao u mirovinu naslijedio sam mjesto predavača. S te pozicije – ex chatedra - život je bio lagodan. Radno mjesto osiguravalo je određen komfor i društvenu poziciju. Također našlo se tu vremena za dodatni angažman, tj. nešto ekstra love. Pisao sam recenzije knjiga, osvrte na likovna zbivanja, feljtone, reportaže, vodio radionice kreativnog pisanja, nastupao u kulturnim emisijama, pa i onim priglupim, zabavnog karaktera.
Te večeri pisao sam ogled o slikarstvu Ignjata Joba. Nikako nisam uspijevao na željen način formulirati misao.

«... Stil Ignjata Joba oscilira u znatnim amplitudama, a vrijednost njegovog dijela diže se i spušta. To nije samo posljedica umjetnikove životne drame. U strukturi njegovog talenta bilo je nešto nestabilno i sklono improviziranju, a nedostatak veće slikarske kulture uvjetovao je izvjesnu labilnost kriterija i discipline. Ignjat Job je u pravom smislu umjetnik nadahnuća, sav prepušten momentu i raspoloženju. Ako je njegov prosjek često vrlo nizak, u svojim najboljim djelima diže se do razine koju je kod nas rijetko dosegao.»

Oko 3.15 napokon sam završio tekst, i legao.
Budilica je zazvonila točno u 5.00h.
Žena je rekla: « Mili, odspavaj još malo.»
«Nema šanse, krećemo prema predviđenom planu i programu», otopovrnuo sam ustajući.
Otkako se rodio Tin na more smo uvijek kretali u svanuće ne bi li izbjegli vrućinu i gužve na cesti.
Već u 5.30 bili smo put Umaga.
Nakon nekoliko sati vožnje zastali smo u Križišču.
«Ovdje ćemo predahnuti», obavijestio sam ženu.
«Ok.»
Ispijajući kavu na terasi gostionice prekrite brajdom obznanih:
«Moja prababa, Katarina P., rođena Brajc rođena je u ovom mjestu. Međutim, prvi put sam ovdje. Što veliš na to da nakratko prošećemo grobljem?»
«Važi.»
Priupitao sam konobara gdje se nalazi groblje, a on reče da su se ovdašnji ljudi oduvijek pokapali u Kraljevici.
Ostao sam razočaran grobljem u Kraljevici. Na nit jednoj nadgrobnoj ploči više nije stajalo prezime Brajc. Vrijeme je prebrisalo sve.

***

… sišavši s glavne ceste, nastavili smo uskom, krivudavom rijetko prometnom lokalnom cestom prema stanciji Mazalin, predivnom primjeru ruralne arhitekture, gdje smo imali provesti dva tjedna godišnjeg odmora.
U jednom trenutku bacio sam pogled u retrovizor, a u drugom na nas je jurila hladnjača Family Frosta. Naprosto je iskrsla iza okuke. Forenzičari su ustvrdili da je vozač u tom trenutku već bio mrtav – aorta mu se rasprsla u dužini 12 cm. Nastojao sam izbjeći sudar, ali zbog neispavanosti moja reakcija bila je zakašnjela. Oba vozila survala su se niz liticu. Uspio sam se nekako izvući iz zgužvanog automobila. Sonja i Tin ležali su u nesvijesti. Svuda unaokolo bili su razsuti paketići jebenog sladoleda. Požurio sam potražiti pomoć. Trčao sam. Trčao. Dahtao. Bol mi je razdirala grudi. Valjda sam imao po tri mitohondirja u svakoj stanici. Usrani kržljavi intelektualac!
(Zastao je.)
Nisam uspio! Nisam stigao na vrijeme! Da stvar bude strašnija, priznat ću i to, pojma nisam imao koju krvnu grupu ima moja žena, koju sin, a naposlje, nisam znao niti koju imam ja. Bio sam glup i fizički inferioran, blesavi knjiški moljac! Zbog toga su moji najdraži platili glavom.
- Stoga valja biti spreman, uvijek spreman, prijatelju – završio je krenuvši prema spravama.

muzika za ugođaj: Best Epic Workout Music 2016 Mix

22

pon

08/16

u kafiću Hanibal

fridinizapisi.blog.hr

Sjedila sam u društvu svojih četrdeset i pet
u kafiću znakovita imena - Hanibal
i lakirala nokte u sivo
kako bih imala nebo na rukama

Razmišljala sam o onoj koje više nema
koja me svemu naučila što treba znati dama
ali me nije uspjela u damu pretvoriti
ona bi sigurno imala dobar savjet

I htjedoh posjetiti njen grob
ali nije ostalo vremena
jer moja djevojčica reče
trebaju nas živi, grobovi neće pobjeći

Sjedila sam u društvu svojih četrdeset i pet
u kafiću Hanibal
sa nebom na rukama
i tamnim kišnim oblacima u kostima.

Kiša je padala,
a ja sam lakirala nokte u boju neba,
dok se život borio protiv smrti
ja sam se osjećala kao ovca koja ne zna blejati.


....


Od blogera s ovog bloga, u Zagrebu sam srela Creativu i Twirla. Svaki od njih je jedna priča. Knjiga koju vrijedi pročitati.
Htjela sam vam pričati o svom braci Twirlu kojeg već dugo nema na ovom blogu. Kad sredim dojmove....

Ma eto, imam biološkog brata koji me voli i kojeg volim, ali nekako smo previše različiti i tužna sam zbog toga.

Pozvao me kod sebe. Mogla sam otići kod njega, ali sam se ugodnije osjećala u jeftinom apartmanu tamo blizu Hanibala. Jer kad odem kod njega, uhvati me klaustrofobila njegovih stopedestet kvadrata savršeno sređenog stana. Uvijek mi se nekako čini da sam previše neuredna za taj prostor.

I tako sam pobjegla.

Onda sam pozvala brata kojeg sam izabrala za brata u virtualnom svijetu, da dođe sa svojim kombijem i sakrije me od ljudi.

Sjedili smo tako Twirl i ja u njegovom čuvenom starom kombiju iz kojeg izlaze najčudnije priče, negdje na rubu maksimirske šume, kao dva šišmiša oko ponoći. Pili smo pivo i pušili dok je oko nas padala kiša.

On se brinuo je li mi hladno i izvukao je dekicu kojom me pokrio i to je bilo najljepše što je netko za moj rođendan učinio za mene.

Pokrivena dekicom, pila sam pivo i pričala sa bracom Twirilom. Oboje smo pričali istovremeno, upadajući jedno drugome u riječ, baš onako kako nije pristojno, ali nije bilo vremena da mislimo na bon-ton.

U tom žamoru naših priča, kiša se nije činila toliko strašnom i depresivnom. Život je pod dekicom u starom kombiju izgledao savršeno jednostavan.


Heroji preskočiše Indiju

nachtfresser.blog.hr

Protratih prije podne s administracijom, nisam uspio sve riješiti, e matica neobjašnjivo šteka. Većine još nema u gradu, i to onih koji sve mjere i broje, najgore mi što im ne zavidim i što ću već sutra zaboraviti da sam radio, oni nikad ne bi.
Dobio prijetnju ovrhom ako ne platim ogromnu svotu za stan pokojnog starog koji je okupirala njegova lešinarka, smjestila kći s djetetom, promijenila bravu i očito ništa ne plaća. U panici sam jer znam u kako idiotskoj državi živim, odvjetnik ne odgovara na poruku.
Jin se sva tri tjedna u Berlinu, gradu odvezanih pasa, nije potukao, ovdje stalno prijete okršaji, ima problema s probavom, danas nije srao.
Ljudi nemaju tih problema osim par meni bliskih, u birtiji bal pripitih ratnika. Jedan, inače ratni zapovjednik, sjeda bez pitanja za moj stol, konobarica zbunjeno gleda, kimam joj da je sve u redu, pitam gdje mu je Be.. i velim da je super pas, on kaže, misliš na mog Bo.., miješam ta američka imena, no ne dopuštam da mi se plati piće, dajem stotku, konobarica zbunjeno, samo za jeger, da, potvrđujem, kao obično.
Drugi, prepoznajem ga kao učenika prijeratne škole u kojoj sam radio, potpuno pijan objašnjava da sam bio, iako tako ne izgledam, najspretnijin i najbrži ratni izviđač, i on bi svima platio turu. Smješkam se, kažem griješiš, al ne ulazim u priču, rat se nakon toliko godina potpuno promijenio, a oni su se zbilja borili.
Reagiram kad mi spomene bivšeg frenda kojem je bio nadređen, kažem znam ga iz prošlog života i da si mu bio dobar, omogućavao mu umjetnički rad, on skreće temu, svašta sam poslije proživio, a nikog nisam ubio, moj umjetnik je nakon rata otputovao u Indiju, kad se vratio nije me prepoznao, sjećam se u sebi, nitko nikog kao ubio nije.
Kaže mi, često mi djeluješ kad te vidim u parku nezadovoljan, čak i napušen, mimika prošlog vremena, objašnjavam, nitko me naravno ne čuje, dolazi novi heroj i svi ga srdačno prekidajući svoje priče pozdravljaju, Jin je popio svoju vodu, ja svoj jeger i neprimjećeni odlazimo s devedeset kuna u džepu.
p.s.
Depresivan dan, napravio samo jednu fotku izvanrednog crnog rižota pripremljenog doma, a vama prilažem ostatak krčkih, imam osjećaj da mi se neće dati naknadno objavljivati. Netko sređen bi najmanje tri posta napravio od toga.
p.p.s.
Post je u stvari posvećen tipu kojeg sam u ono vrijeme slučajno čuo u birtiji, nakon Vukovara je imao teoriju, da samo treba biti razuman i onda si teško ranjiv, pretpostavljate završetak...

Najljepše dječje banke

dmj.blog.hr



Trnoružica

Usprkos savjetima starijih i iskusnijih, mlada princeza odlučila je uzeti kredit kod „Vreteno banke“ sa rokom otplate od sto godina. Kamate su bile tolike da je tijekom otplatnog roka samo spavala, jer si nije mogla priuštiti izlaske niti ma što drugo. Ipak, izvukla se kad se u nju zaljubio uspješni vlasnik pečenjare „Princ“. Nije baš bila oduševljena njegovim poljupcima, no kad joj je obećao otplatiti kredit ako se uda za njega, razumno je pristala.

Tri praščića

Trojica braće posvađali su se oko nasljedstva i odlučili sagraditi svaki svoju kuću. Uzeli su kredite od banke i krenuli graditi. Prvi je brat angažirao građevinsku tvrtku „Slama d.o.o.“ i uplatio im iznos avansno, par dana prije no što im je Porezna sjela na račun i ovršila ih. Ostavši bez novaca, morao je prodati građevinsko zemljište da može nastaviti još dvadeset godina otplaćivati zajam. Drugi brat uložio je posuđeni novac u kupnju dionica toplica s ljekovitim blatom u Peruu, u što ga je uvjerio kolega iz firme, koji sam, naravno, nije uložio ništa. Ostao je bez svega, samo s višedesetljetnim kreditom. Treći brat uspio je nekako od posuđenih novaca skrpati nekakav kućerak, ali propala mu je ideja da u prizemlju otvori lokal za prodaju svinjetine, jer je onamo smjestio dvojicu osiromašene braće. Morao im je pomoći jer su si uzajamno bili jamci.

Pepeljuga

Mlada djevojka zarađivala je neku crkavicu na poslovima čišćenja obiteljskog pansiona, no maćeha i obje polusestre su je mrzile, jer im je odbila biti jamac. Stoga su joj uvijek uvaljivali noćnu smjenu kada su u gradu bile neke fešte i proslave, te nije imala društvenog života. Jednom joj je dopizdilo, pa je u kineskom dućanu kupila haljinu i cipelice i pozvala taksi, te otišla na ples. Ondje je upoznala mladog poduzetnika, vlasnika male privatne banke, te je plesala s njim. Plašeći se da materijal kineske haljine neće izdržati dulje od ponoći, a i da će je kučke skužiti, odjurila je s plesa rano, pri čemu je izgubila jednu cipelu. Bankar ju je našao i odlučio potražiti vlasnicu. Oženio se za prodavačicu lokalnog kineskog dućana, a nešto kasnije su angažirali i neku mladu curu koja mu se činila poznato da im dvaput tjedno očisti i opegla.

I tako dalje, zapravo je grozno lako preraditi svaku...

gda te hoče... ide te kak po žnori....

mekon.blog.hr

Znaš.. hočem se ja malo pokazat ka dobri domaći papak.. pa sam lepo zel saugera.. još tomu veliju usisavač prašine.. i bum ja posaugal vse sobe.. tepihe.. i vse kaj se još more.. I tak ja lepo zalaufam teg saugera.. tuli on kak dinosaurus.. vse se tepihi zdižeju gor.. skorom mi je forhangu progutal.. a dve kune kaj su se skotrljale spodi kauča je pojel brez pitanja.. Sam se sebi divim kak ja to znam..kak sam ja dobar muž.. kak bum svoju najdražu razveselil.. morti dobim i kakšnu nagradu za životno djelo..ha ...
I najemput sauger zatuli kak celo krdo mamuta.. nekaj pukne kak da bi pištolu opalil.. a po sobi se razvleče sivo bjeli oblak ..prašine.. Vse kaj je bilo v saugeru još od prije.. zdaj je nekak znjega zletelo van.. I dok sam ja zgasil teg monstruma več je cela soba zgledela kak pustinja v Nevadi.. Jezušek.. kaj se to sprepetilo.. Ništ.. odnesem ja saugera na terasu.. otprem ga i raztavim na kolko se god moglo djelova.. Jeee.. tu je falinga.. jebal ga vrag.. pukel je jen filter i čez tu rupu se sauger spobluval.. taman meni v špajzcimeru.. Vrabec ga dal.. da si to videl.. celi politirani mebl je postal sivi i bjeli kak da je v sobi eksplodiral Kokokatepetl pa zasipal pepel.. Po forhangima su viseli mački.. tepihi su zgledeli kak da bi ih donesel z Pompeja posle erupcije.. Strašno.. i baš se to moralo zdaj meni pripetit.. Narafski.. drugeg filtera nemaš.. treba ga negdi po štacunima poiskat.. I obrčem ja telefone.. zovem one servise.. i nakon jene vure saznam gde se to more nabavit... I nema druge... ja spodi tuša jer sam i ja zgledel kak mlinar kojem je na tikvu vreča brašna opala.. i pemo v nabavu ......


Pa se pelam z trajvanom kak na kraj sveta.. nikak dojti.. čak sam si i sel na stolec jer ni gužve.. Subota je a i još se osetiju malo oni urlaubi.. pa ni đakof ni.. Skor sam zaspal.. pa srećom se javlja oni glas kaj najavljuje koja je štacija...


I gda si se dokotural..eee.. onda imaš kaj za hoditi tam kam si se zaputil..a prafzapraf nit neznaš dal buš to našel ...ti vrapca..pa ta Hajnclova vulica nema konca ni kraja.. A lepo mi je najdraža rekla da nek prejdem z avtekom.. a ja nis posluhnul..kaj bi se ja sprevažal po Gradu i iskal parkirališta.. kak se posle ispostavilo.. parkiralište je bilo skroz naskroz prazno.. Aaa.. bedak..kaj buš..


I onda na jenom djelu presječem Hajnclovu napoprek.. i najdem se na Radnički cesti.. Vrabec ga dal.. da ne piše na tabli nebi nikak pogodil koja je to vulica.. ta Radnička cesta je sto let bila kakti vulica puna zmazanih fabrika..skladišta.. mjesto za razne odpatke dopelat.. i največ pa trulih baraka gdi su živeli siromašni radniki.. Gledim.. jeee.. fest se je tu zmenilo.. pogleč samo.. ni za prepoznat... Bogmeš.. rjetko tu i zajdem.. a i kaj bi delal na ti provinciji...


Sam se zatekel na nekakšnem ogromnem razkršču.. kak da bi v Lenjingrad došel.. ogledavam se.. ništ mi ni tu poznato a samo me dva leta tu ni bilo.. Gledim tu mračnu škatulu.. kaj bi to moglo bit.. sam znatiželjan pa pem ja gledeti..No.. nikaj ni za videt.. nit gdi kaj piše.. nit ima živog človekla.. a znutra v velkom lepom dvorišču se sprešetava ogromni pes.. Aha.. čim je primetil da sam se naluknul čez nekakšnu rešku.. mam je dohajbal i zkezil zube.. Kaj vse človek nebu doživel v vlastitom gradu...ha ..


Evooooo.. tu smo.. to sam iskal.. A lepo mi človek prek telefona objasnil da bum ih našel tam na kraju Hajnclove.. pozadi Policije..a prek puta Čistoče.. I baš je tak... Kupil sam noveg filtera za moj sauger.. narafski..taj ficlek od papira i malo plastike me košta sto kuna..a još nis nit spil koju Nesicu nit Žuju.. a da ne pripovedamo kak nis tu zatekel nit jenu Pekarnicu.. Ti vrapca..pa kak tu ljudi živiju i delaju.. brez pekarnic i brez brtija...


Z filterom v žepu.. brez sto kuna.. gladan i žedan zaputim se malo špancirat po Radnički cesti.. Zbilam se tu svakaj zgradilo.. velke poslovne hiže..največ su to staklene kištre.. ima i nekaj velkih hiža za stanovanje.. Negdarne pohabane barake gdi su živeli radniki su davno porušene..ali je ostalo par ništ bolših zidanih od cigle i nadometnutih z plehovinjem.. daskami.. To su ostatki radničkog naselja.. i tu denes više ne živiju radniki neg su to kakti privremeni.. se reče smještaji za bezkučnike,, dotepence..skitnice.. i bogtepitaj kakšnu živinu.. a ponajveč je tu Ciganof.. Bežiju mali Cigani posvud naokol.. neki i goli skačeju po nekakšnoj staroj badevani.. stari Cigo sjedi na podrtom stolcu i zpušta velki dim z ogromne lule.. ciganke se v jenom dvorištu svadiju da ih se čije na dalko..a jen velki brkati Cigan im mater kune.. Vidim ja da se tu ni dobro dugše zadržavat.. bi ga vrag znal..kak vse tu naokol po tim dvoriščima zgledi.. morti i ljude jedeju.. A mene su fest sumnjivo gledeli kak šklocam z aparatlinom...


I gde več započneju dalše normalne hiže.. na jenom zidu velka parola.. Lepo ti ja velim da tu ima i ljudoždera.. pogleč samo.. tu je narisana sekira kak pimpeka na pol presječe.. Na korak dalše od teg zida je štacun i človek stoji vani.. gledi kak ja to na kipeca mečem.. Pa ga ja pitam da zakaj je ta parola.. Mater im cigansku.. svi oni.. ti cigani.. tu dojdu scati po tem zidu.. Al največ po kmici..a cigančiči po celi dan.. Pa to tak smrdi da se na deset metri osjeti.. I nigdo im nikaj nemre.. Zval je človek i Policiju.. i gradcke zdafstvenike.. inšpekcije.. i ništ se nigdar ni spromenilo.. Veli da ti Cigani v tim bajtama nemaju nit vodu nit kanalizaciju.. da su se tu bespravno naselil.. da samo smetje navlačiju i da je vse puno štakorof.. Eeeh.. tak je to.. Gda ti Cigani prevršiju mjeru.. onda im naš gradonačelnik.. oni dotepenec z bregof.. podjeli stanove tam v Jelkofcu.. i dok se jena cigajnska banda odseli.. mam istu noč drugi dojdeju..ha ..


Kaj se bolše približavam civilizaciji to bolše naokol zgledi.. je da su to nove moderne kištre za stanovanje.. al su ljudi sretni kaj su tu.. To su taki nekakšni socijalni stanovi koji se djeliju kapom i šapom v našemu Gradu.. A ono tam velko.. ta staklena krletka je poznati Zagrebtaur..Pa nis ziher zakaj je poznati.. kak se čuje napol je prazni.. Šteli su tu nekakšne gradcke službe preselit..al se činovnikima neče iti z centra grada na provinciju.. Ak nikaj drugeg.. buju morti sim one Cigane preselili.. pa nek scaju i sereju po liftima..


Viš te ofucane betonske škatule.. To su prvi betonski neboderi zgrađeni tam negdi koncem pedesetih leta na negdarnjoj Varaždinskoj cesti.. kajsnejše vulici Proleterskig brigada.. a denes je to vulica Grada Vukovara.. Prafzapraf.. to ti je tu Bogu iza riti bilo i onda i denes je.. Tu su naseli one oficire črlene narodne armije i nijhove familje.. največ pa z kakšnih palanki z Srbije.. Gdo je denes nutra.. bi ga vrag znal.. neče mi se iti gledeti imena na zvoncima.. ali bi lahko tu još uvjek živeli djeca prvoboraca i šumskih sekretara..


I onda sam odlučil skončati tu provincijsku španciranciju i zajti na trajvan kaj pela v civilizaciju.. Stal sam na trajvansku stanicu i čekal..čekal.. čekal dobrih dvajstpet minut.. trajvana ni pa ni.. osječal sam se kak Kokobil v Kaktus sitiju kaj čeka vlak kojeg su sprašili Daltoni pa nebu nigdar došel ...

Serbus .....

















Hod duše je u snovima

pjaceta.blog.hr

9.15 je, a rekla sam da od 9.00 počinjem rigoroznim radom jer jedino disciplina uma, djela i tijela pomaže da se pomaknemo korak naprijed. Korake naprijed treba činiti u tijeku mrtvog hoda. Mrtvi hod je ono kad se u ponedjeljak ujutro probudite umorni, ispeglani, glavo bolni i kad pomislite, iskreno i duboko – kako bih se voljela jedno jutro probuditi odmorna, naspavana i nasmiješena. Dizanje iz kreveta već predstavlja napor, kosti polomljene posložiti u nekakvu statički stojivu građevinu, bubreze ušuškati da se kamenje i pijesak ne pretaču, a od svega je možda najbolnija duša mrtvog hoda.

Duša mrtvog hoda ne sanja, ona korača kao vojnik odrađujući svoje dnevne zadatke i padajući herojski u obrani domovanja, zapisana odgovornosti bez slobodnog dana, vječnoj brizi bez osvrta, potisnutog pitanja o ljubavi. O ljubavi se ne raspravlja. I zašto bi? O njoj se sanja, o njoj se čezne, nju se ponekad živi. Ljubav se oblikuje u nama. U duši mrtvog hoda ljubav je pometena pod tepih. Zato se je takvim dušama jutrom teže buditi. Lakih nogu skočiti iz kreveta… O, ljubavi, mila, bajna…

Poželjeh se tako jedno jutro probuditi lakih nogu, onako kako se bude djeca - sa nestrpljenjem novog dana. Sjećam se kao mala, kako sam samo htjela odrasti jer mi se činilo strašno fino biti 'velik'. O, koliko puno veliki znaju i gdje sve idu, oooo. Jedva sam čekala otkrivati svijet, putovati, susretati ljude, pričati priče, čitati velike knjige, … Muž, djeca, posao, sve je to bilo normalno. Ono u startu upeto u sliku velikog svijeta preda mnom, tako da o tome nisam sanjala. To troje je bilo kao obavezni privitak svakoga odrasloga. Kao nešto što pripada svakom čovjeku po rođenju jer tako to ide u ovom svijetu. Ljudi se vole, žene, imaju djecu i idu na posao. Tako su svi oko mene radili. Pa je stoga u mojoj glavi bio taj dio života – neupitan. To se podrazumijevalo samo po sebi. Tako su živjeli moji roditelji, roditelji mojih roditelja, tako su živjeli svi. Osim pokoje tetke, koja nije imala muža, višom silom slučaja. Koliko mi spomen seže daleko, mislim da nitko nije bio nezaposlen. Čak i moja baba, koja je bila po statusu 'kućanica', ona pogotovo nikad nije bila nezaposlena. Njen dan je počinjao u ranu zoru do kasne večeri, 'nisam sjela'. Taj status 'brige za drugoga' joj je omogućio mirovinu. Dida je radio, čak i kad je otišao u penziju bio je predstavnik jedne firme. Nije da je trebao, ali je volio, biti društveno koristan, doprinositi svojim iskustvom, radom. To ga je i ispunjavalo. Nisu bili bogati, onako kako se danas uspjeh mjeri, novcem, mislim da im to i nije bio ni konačni cilj. Imali su dovoljno, ustvari, imali su sve ono što im je nešto i značilo. Obostranu ljubav, poštivanje, djecu, unuke oko sebe i miran život u malom gradiću. Didin hobi je bio ribarenje na rijekama, a babin vrt. I ja sam bila njihov hobi. Najdraži.

Takav je bio i moj pojam o svijetu. Mir u svijetu. Mali život u velikom svijetu punom čudesa. Osnove potrebe zadovoljene da se onda možeš prepustiti onome što najviše voliš – prijateljima, hobijima, … onome nečemu samo tvojem i samo za tvoju dušu. Vrijeme za sebe. Uspjeh života dosegnut radeći ono što nam pričinjava zadovoljstvo.

Pa se tako ujutro budim umorna sa iskrenom i dubokom željom probuditi se jedno jutro naspavana i lakih nogu. Kao što se bude djeca koja navečer legnu sa jednom željom za sutrašnji dan i čim oči otvore vesele se toj želji.

Jutros je prva Juniorova želja bila – Lino. Cijelo je veće zapomagao, pokušavao odugovlačiti sat spavanja,… sve u želji za Linom. Bila sam nepopustljiva. Ujutro. Iako je kasno legao, probudio se je već prije 6. Uzbuđen, spreman ostvarivati snove. Prva riječ je bila – Lino.
»Spavaj još malo. Rano je za Lino.«
Pričekao je koji minut, a onda rekao »Pi«.
Zna, tako dobro već sa dvije zna, magičnu formulu kako mamu izbaciti iz kreveta kao kruh iz tostera. Pa je odmah poslije Pi na redu bio Lino. Dugo ga je jeo (inače to ide u sekundu, dvije), guštao, igrao se, pa probavao, mljackao, pravio grimase – mmmm. Kako je lijepo ujutro ostvariti svoje jučerašnjeg osnove.

Pospana i razboljelih kostiju, umorna i ispita, gledala sam to malo lice kako se krevelji, uživa i pomislih, kako bi bilo lijepo jedno jutro se probuditi kako se on budi. Opet sa ushićenjem, sa snom koji želiš ostvariti, koji se pred tvojima očima stvara, sa uživanjem u danom, sa radoznalošću, sa igrom, sa dušom lakih nogu.

Ono najtužnije u cijeloj priči. Mogu ja to. Osjećam duboko u sebi tu igrivu mene, onu koju sam zatvorila u kavez jer … Jer sam dopustila drugima da je uzmu, da je krote, da je stavljaju u svoje kaveze, da je ukalupljuju, da je ocjenjuju, da je mjere i sude joj po svojim sudovima. Ne bih znala reći zašto sam to dozvolila i kako se to desilo. Ušuljalo se u moj život, potajno. Valjda zbog neznanja, nepažnje, zaspalosti duha ili tek Humoristovog iskušavanja iskustva. Zamislite kakvi bi bili naši životi da se ne upuštamo u iskustva koja nas 'čine', da se sve dešava samo po 'našoj volji'. Onako, kako po svojoj 'pameti' mislimo da je dobro za nas, da nikad ne griješimo, da nikad ne posrnemo, da nikad ali ono baš nikad, nikad, ne napravimo ništa što bi nas 'učinilo'?! Jer to nas 'uči', 'opameti'. Život je iskustvo. Puno puta kažu da mi biramo iskustva, doživljaje, jer… kao možemo sami izabrati hoćemo li se nečim rastužiti ili razveseliti, hoćemo li dozvoliti da nešto utječe na nas ili ne. Tako govore, kao da misle da smo mi jedini kreatori vlastitih života, kao u stilu – kovač svoje sreće, ili 'desi se moja volja'. Još bi gore bilo, kad bi stalno 'krivili' i oplakivali sudbinu, druge, čak i Njegovu volju, jer bi se ubrzo ulovili u mrežu vlastitog nedjelovanja, prebacivanja odgovornosti na druge i drugoga, sudbu kletu.
Ljudi smo ipak negdje u sredini, nismo u svemu 'odgovorni' ali nismo ni potpuno 'neodgovorni' kreatori svojih malih svemira. Između neba i zemlje moramo naći i naučiti svoju putanju. Znati rukovati sa svojim iskustvima. Život nam dolazi kao ljetne dobi - jesen, zimu prebroditi, prolijeću se veseliti, jer jednom mora doći pravo ljeto, odmor i uživanje poslije napornih dana. Jednom mora! Sve se vrti, ništa ne traje vječno, sve se mijenja, život ide dalje... Sanjaj, Forest, sanjaj!

A možda je to ipak najteže?! Naučiti rukovati iskustvima. Kako ih ukrotiti, kako ih sačuvati, kako ih omiliti, kako ih spriječiti ili liječiti bez 'lijekova', kako… ?! Zašto - je uzaludno pitanje! Iskustva su tu, htjeli mi to ili ne. Ona će doći u obliku novog muškarca/žene, posla, djeteta, prijatelja, hobija,… svako naše djelovanje donosi nova iskustva. Ponekad, kad nam ih je previše i ne smognemo se sa svima uloviti u koštac, zatvorimo se u sebe, odustajemo od iskustava, mremo tihim hodom duše. Ali u isti mah i za čuda, odmaramo. U svom svijetu, bez sna.

I duše ponekad moraju odmoriti. Moj otac ima tu groznu uzrečicu, da će odmarati kad umre. On je jedan od onih hiper radišnih ljudi. I ja svojim prijateljima znam ponekad ići na nerve zbog te hiperradišnosti. Ponekad poželim biti lijena, ponekad mi treba odmora. Ponekad jednostavno uživam u fjaci. Možda bih morala malo više postati Fjaketa. :-)))

Rad oslobađa. Volim raditi, to je moja 'radna terapija' sa kojom se borim protiv tužnih, kišnih dana. »Radnom terapijom“ se osjećam živa, to mi je neke vrste kreativnost. Kreativnost je sreća. Kreativnost kao izražavanje sebe, stvaranje nečeg novog. Ovo, kako se ujutro osjećam, umorna, polomljenih kostiju uz cjelodnevno 'radisanje', to nije stvaranje nečeg novog. To je vječito ponavljanje istog, tako ničejevsko nihilističko. To prethodi mrtvom hodu duše.

Zato, sada, dok je već 9.56, morah napisati ovaj post. Zbog sebe, svog kreativnog izričaja duše, dopuštanja malom užitku, koji nikome ne znači toliko, koliko baš meni, i koliko je za mene jedna krađa moje satnice. Materijalno bi to značilo da sam u minusu, ali plus za moju dušu je nemjerljiv u novcima, u komentarima, u nečijem mišljenju, pa čak ni mojom vlastitom grižnjom savjesti, onom usađenom crvenom alarmu što na svako moje slovo prigovara – 'od piskaranja se ne živi'.

Jedno jutro ću se probuditi odmorna i nasmiješena. Voljeti ću. Sve ono što radim. Kreativno izrazitih sebe kroz druge. Ljude i stvari. Jednog dana ću si dozvoliti pisati. Bez umora. Jer dok pišem, jedino možda tad stvarno dišem. Zar je stvarno tako neostvarivo imati miran san: voljeti i biti voljen, pisati, pričati, učiti,… i živjeti od toga?!
Moja duša tako sni. Mirom.

Sutra je novo jutro. Trudim se sanjati. Dušu o-snovati za ponovni hod kroz snove. Život o-Živjeti.





blizi se pocetak rujna

merlinka.blog.hr

vrime me podsjeca na rujanski napad na sibenik.
i tako uvik.
u isto vrime, neki osjecaj cudan.

nema veze, nisan o tome tila pisat...
ma dobro, ima veze, al...nije tema.

ima veze, jer san i tog dana, bila na balkonu, u istu uru, ka i jutros.
samo jutros letu avioni, putnicki...
a ono jutro su letili nisko, ratni...
i udri, po nama.

a ja stala na noge...
sidila san, do tada...
stala, pa ih gledan...ne virujen sta vidin.

bilo, pa proslo.
platija je moj sibenik, nikad mu niko katedralu taka nije, stoljecima...
a oni udri po njoj!

aj, aj...dosta!
ne vridi neprijatelja spominjat, nit mu davat vaznosti...
najveca mu je kazna, ignorirat ga.
ne spomenit ga nikad.

aj, dobro san izdrzala, ovo je prvi put, da rat spominjen.
bice, pomalo, pada u proslo, svrseno vrime...
obicno covik vraca, iz naftaline, ruzna sicanja..

onda smo isli u skloniste.
osan dana nisi vidija ni sunca, ni miseca...
bombe letu, zvoncici padaju...
sirene sviraju opcu opasnost...

pa pomalo, na posal...
dica skole nemaju, al nastava se odrzava po sklonistima...
a i na radiju...
samo kako bi prividno bilo sve normalno.
normalno?
vec je gamad planirala pretvorbe, kradu milenija...

mi, na posal, uglavnon, misecima, redovito radis...
place nema...pa tako godinama...dok firme nisu privatizirali.
onda si osta i bez posla...rat zavrsija, posla nemas.
imas lipu svoju, moju, a tvoju...
triban pojasnit?
moje je neimastina, a tvoje je da me predstavljas u svitu.
po tebi se cini da je sve kako triba bit, a po meni se vidi kako je.
ja se nisan snasla, a ti jesi.
jasnije?

da se vratin...

zvuk sirene opce opasnosti, posta je...
jednostavno...svakodnevno...dakle...
za ne pripast se.
ides ceston, bombe padaju...
da te ne potiraju, nebi ni usa u sklonista...
aloooo...o portunima zgrada govorin.

koja sklonista!?

udes u tudu zgradu, kad se izbombardiraju, trazis dicu...
nema mobitela, majci...

pa aj, od sklonista do sklonista...
nades dite, s knjigama, otvorenih ociju, uplasenih...
u strahu dicjem, vidis pitanje, a odgovora nemas.

pa sad skupa, trazimo drugo dite...moje dite i ja.
svit izasa iz sklonista...svak svojin puten.
malo se pricalo tih godina.

zivilo se u gradu, sve ratne godine, cuvalo se hrvatsku!!!!
koga bi branitelji branili, da su se gradovi ispraznili!?

hehe

tu je odgovor!
branili smo mi svi hrvatsku....
i zene i dica...nas niko nikad spomenija nije.
a i ne triba.

teke bolji zivot, nebi odbila...
teke vise sritnih ljudi oko sebe, to bi ja volila.

al ko mene pita!?


21

ned

08/16

Grad u gradu

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr

Već znate da je kod nas u Varaždinu Špancirfest. Danas ću vas upoznati sa gradom u gradu. Ne kakvim god nego Vinskim gradom.

Na samom izlazu ili ulazu na Stančićev trg(zavisi sa koje strane dolazite) nalazi se Vinski grad.


Prvo odaberete vino jednog proizvođača (kažu da je teško odabrati jer je izbor vina i hrane vrhunski)
onda sa čašom vina birate ambijent u kojem ćete vino popiti....

možda ovakav?



ili ovakav?


Ako ne želite sjediti, tu su i stolovi. Možete stajati , piti i promatrati.


Naravno ( tako kažu poznavaoci vina), probate više vina od više proizvođača i onda pijete kod onoga čije vino vam najbolje paše. Moji su rekli da vinarija Mežnarić ima vrhunska vina. To su mi potvrdili i ljudi iz Slovenije koji su lani pili njihovo vino i eto, i ove godine su se vratili na Špancir i na čašu , kako su mi rekli izvrsnog vina.



zamolila sam mladog dečka koji nudi vino da mi pozira


pogledajte što nude.....






Nude bijela vina....različitih okusa. Zatim nude Roze vino koje ima prekrasnu boju ružinih latica. I crno vino.
Oni koji su kušali kažu da je vrhunsko.
Svako vino ima izvrstan miris( to je ono što sam probala) i fantastičan okus(kažu oni koji su ga pili)

Dođite u grad u gradu. Prošećite, probajte i svoj sud dajte.



Dok sam iskrena

doksamziva.blog.hr

Ispricati cu Vam jednu pricu. Svima Vama koji zelite slusati...

Moje djetinjstvo bilo je divno. Kratko i veselo. Kratko, jer su mi ga brzo ukrali neki tamo zli ljudi...

Bila sam voljeno i zeljeno dijete, drugo i zadnje po redu.

Imala sam najdivnije roditelje. Tolerantne, raspolozene za razgovor, iskrene i njezne.

Nismo imali mnogo, ali smo imali. Za sladoled, za izlet, za more. Za odlazak u Trst. Za Barbiku koju bi dobila kada bi prošla razred sa odlicnim. Za shopping u Austriji...
Mama i tata su radili, tata je i dodatno radio u fusu tako da nam je uvijek nekako mogao priustiti skoro sve.
Bila sam njegova Pepeljuga, vjecito zmazana i musava.

Moj tata me najbolje poznavao. Znao je bas sve o meni, zelio je znati. Tako je, kada je otisao na ratiste znao da sam ujaku ukrala novac da si kupim igracku. Nije ni bio doma kada je ujak rekao da mu fale novci, ali je znao da sam to bila ja. Iako nikada prije nisam ukrala nista.

Za kaznu sam cijelo ljeto provela na zidicu svog dvorista gledajuci prijatelje kako se igraju. I dan danas to su moji najbolji prijatelji.
Tate nekad nije bilo i dulje od mjesec dana. Dani su prolazili a da vise nisam ni brojala. Kada bi dosao doma, zvonio je cetiri puta da znamo da je dosao on. I danas to jos pamtim... Trcali smo niz stepenice da mu otvorimo vrata i mama i brat i ja, kao i nas pas koji nas je skoro porusio na putu do ulaznih vrata. To je bilo veselje. Dosao bi u bilo koje doba dana ili noci, a mi smo svi spremni trcali njemu u zagrljaj.
I tako, vrijeme je prolazilo, tata je isao po razlicitim ratistima. Nekad kada bi uspio nazvati mamu prije polaska doma, pitao bi ju sta sutra kuha i ona bi znala da dolazi.

Moj tata je bio divan covjek. Znam da svi tako govore za svoje najmilije, ali on je to stvarno bio. Svi su ga voljeli, uvijek je pomagao drugima, uvijek je sve druge radio sretnima.

Jednom je dosao taman koji dan prije maminog rođendana. Znam da joj je donio neki cvijet sa Velebita i za vikend su otisli na vikendicu da napokon budu malo sami. Tata je tamo poslozio sav svoj alat.
Kada je prosao mamin rođendan i njihov kratak odmor na vikendici, spremio se i krenuo ponovno na ratiste.
Mami je obecao da je ovo zadnji put da ide.
Ja sam taman ustala, pozdravio se sa mnom i krenuo. Na vratima je zastao i pitao me: kakve su ti ocjene?
Nikada me to nije pitao kada bi odlazio na ratiste.

O tome je uglavnom razgovarao sa mamom.

Rekla sam da je sve u redu. Nasmijao se i ponovio: ajde, kakve su ti ocjene? Vise necu ulaziti u kucu.

Ponovila sam da je sve u redu.
Rekao je da ce me nazvati kad stigne, pa cu valjda onda imati hrabrosti priznati.
Opet je sve znao... Tocno je znao sta se sa mnom događa, tko sam, kakva sam. Lazem li ili ne. U to vrijeme sam imala jako lose ocjene, i on je to valjda procitao na mom licu.

I imao je pravo jos jednom. Vise nikada nije usao u kucu...

Zadnje rijeci koje sam rekla svom tati bile su laz. Znam, glupa je to laz, znam i da bi mi odavno oprostio, ali ja si nikada to necu oprostiti.
On je bio tako divan tata, a ja sam bila mala lazljivica.

Drugi dan dosli su mi javiti u skolu da je tata poginuo.

Ovaj post nije povezan sa nikakvim datumom, samo sa uspomenama. Svaki dan ga se sjetim, i nikome jos nisam rekla da sam zadnje što sam pricala sa tatom, lagala...
Previse se sramim...

Moja mama od tada mrzi svoj rođendan jer je dosao doma samo da ga proslavi s njom...




Lijepa Ajša

etnografija.blog.hr

Ta 1695.a godina je po svemu bila drugačija od drugih, nekako čudna. Zima je bila topla i bez snijega što u svome vijeku nije pamtio ni najstariji Sarajlija Jusuf-beg, a onda je nastupilo proljeće koje je ličilo na ljeto pa se opet nije znalo koje je godišnje doba ni kad je počelo ni kad svršilo.
Sve se poremetilo.
Kuća Kasim- bega, zakletog neženje, koji je zašao evo već u pedesete, bila je velika, za njega samoga i prevelika, vapila je za krečenjem, popravkama i ženskim prisustvom. Noću je tiho škripala kao neka umorna i reumatična starica.
Elem, toga dana beg je sjedio u bašči pred kućom na drvenoj klupi u debeloj hladovini velike trešnje i gledao kako lete mace. Pomalo je kašljucao od gušenja dok su one lepršale na sve strane, oko njegove glave, kao da su se nošene vjetrom, poigravale sa njim, a on je okretao glavu za njima na sve strane dok ga vrat nije zabolio. Koju god bi zapikao i pratio, ona je nestajala u mnoštvu drugih. I taman kada se umorio, vjetar mu namjesti jednu macu u krilo. Gleda on nju dok mu se brk smješi a oči cakle, a ona se umilno meškolji među njegovim butinama, u krilu. Između njih je tako malo prostora, a opet je to tako velika provalija u koju je stala sva njegova čežnja i njegova ljubav. Toliko blizu dotaknuti kožom, a opet beskrajno daleko. I na treptaj oka nedosegnuti.

Zapjeva kos i začu se kreja kao da mu se smije i ruga. U daljini se čulo još i djetlićevo dugo i kratko lupkanje kao da nekome šalje poruke. Duboko treperenje zvuka teče kroz sjene drveća. Proboden iznenadnom pjesmom ptica, Kasim pomisli da nije sam i pogleda u veliku kapiju koja je bila zatvorena i čvrsto pritrgnuta.
Esselam alejkum – začu sa druge strane ženski glas, okrenu se i ugleda mladu Ajšu kako mu se približava dok joj vjetar zamotava dimije oko nogu i ocrtava butine.Skinula ječermu, raskopčala bluzu od kadife, pa se sva talasa dok hoda.
Kasim brzo uze dibu, prebaci preko krila da sa njome sakrje onu macu... al` od mlade Ajše jurnu mu krv u lice i sav porumeni.

Ona je pripadala porodici srednje klase i od malih nogu jedina ambicija joj je da se popne više na društvenoj ljestvici, bogatom udajom. Njen kapital bio je u ljepoti crta lica, majstorsvu zavodnih manira i ponekoj rečenici sklepanoj na turskom i arapskom.

Tako mi dina i tako mi ćabe lijepa je, lijepa ko sam Melek da me posjetio, raznježi se Kasim, al` kad mu se ona približi poče ga žuljati neki končić za vratom, te on uze nož da ga odsiječe. Ona zastade shvativši da nešto nije u redu, a on joj onda pruži nož i reče da priđe da odsiječe onaj končić.
Dok se približavala on je zurio u nju kao da je neka gotova stvar a ona nijema i svejedno čudna. Kao da je samo došla i neku čudesnu poruku donijela.
Ajša obori pogled pred njim, ali onda ugleda onu našušurenu krpu u Kasimovom krilu; iskolači oči i stavi ruku na usta da ne vrisne...

Sunce je zalazilo i zrak je postajao svježiji. Šejtan te donijeo, pomisli, kud si samo došla.
- Što si došla, kazuj.
- Niko me nije vidio.
- Ne pitam te to.

Čaršijski javni diskurs u kombinaciji sa percepcijom zaostalosti, u sredini bez kritičkog razmišljanja, sistemski drži društvo pod prismotrom. U takvoj sredini jedna mlada djevojka može izgubiti čast i prije nego li izgubi nevinost.

Ajša i ne uze nož, okrete se i pobježe sva u suzama.



71. OSLOBOĐENJE - RESTORAN U PREDGRAĐU

velikiplan.blog.hr

Glad je popustila pred adrenalinskom rijekom koja mi je tekla žilama, a ona je presušila od iscrpljenosti koja još uvijek dominira. Osjećam bol koja me poteže po nozi. Nekoliko drvenih špranja probile su kombinezon.
Pero je natučen na nekoliko mjesta, izudaranog i blago natečenog lica, ali iveri ga nisu ni okrznuli. Umorno obriše čelo, tužno promotri razbijene ostatke g. Daniel'sa koji je nastradao među prvim žrtvama pa iz jedne od cijelih boca svojski potegne g.Walkera. Nekoliko kapljica s njegovih usana kane na nekad ružičasti, a sada degutantno umrljani kombinezon nedefinirane boje, potpuno presvučen slojevima prašine i tople krvi.
Spusti bocu i odahne s užitkom.
"Nemamo pojma kakva je hrana, nisu je donijeli", odgovori na Normanovo prvo pitanje.
"Naći ćemo nešto", odvrati Norman kao da ne vidi masakr oko sebe i ne ćuti zapah svih tih iznutrica, probušenih crijeva, raskomadanih tijela i potoka krvi pomiješanih sa smradom paljbe i znoja. Čizmom odmakne dio oveće noge, sagne se i dohvati plastičnu karticu, zatim nožem umrtvi jednoga koji se micao pa s njegova vrata istrgne još jednu.
"Ljudožderi su bili doktori?" Pruži mi obje iskaznice.
"Više nisu", kratko će Pero.
"Ako su ovi nekoga izliječili..." započne Norman, ali ne završi već odmahne glavom, podigne stolac i sjedne.
"Nisu liječili, uljepšavali su. Piše 'Klinika za plastičnu kirurgiju'." Odbacim iskaznice na tlo.
"Zašto nisu počeli od sebe?" upita Pero i popije još Walkera.
Skinem panicrnu rukavicu. Na unutarnjoj strani, dijelu koji prekriva nadlanicu, sitno graviranim slovima piše: 'Tko me ima nije sam' i potpis Prošlog Poglavnog Majstora.
Veliki je čarobnjak vjerojatno završio u želucima ovih gadova, umjesto da prirodnom smrću odjaši iz materije na Bijelom Pegazu i transcendentira na višu razinu postojanja. Čudnim hirom sudbine rasvijetlio se dugogodišnji misterij njegova nestanka.
Pođem do kuhinje.
Sirovi srneći but, pripremljen za pečenje leži na velikom radnom stolu, do njega je pladanj prženih krumpirića, a u fritezi se prži odavno pregorjela porcija. Ugasim plamen ispod velikog lonca u kojemu se nešto krčka bez da ga otvorim. Nimalo me ne zanima što su naručila gospoda iz vojne parade.
Iskopčam fritezu i istisnem kečap na pladanj s krumpirićima. Dugim nožem odrežem nogavicu kombinezona, pažljivo izvadim špranje iz bedra i zavežem čisti ubrus oko rane.
Iza velikog hladnjaka, neprimjetno odmaknutog od kuta, podrhtava skut kuharske pregače. Netko je skriven, skutren, tih u strahu i drhtureći iščekuje naš odlazak.
Potiho se iskradem u razoreni restoran.
"Jedan je unutra", šapnem. Norman se zasmijulji i izvadi nož, ali Pero ga zaustavi pokretom ruke i sam uđe u kuhinju.

ponedjeljak, 21.08.2006. Prominci na Visovcu za Veliku Gospu

promina.blog.hr


(Deset godina poslije-Povratak u 2006. godinu)



ponedjeljak, 21.08.2006.

Prominci na Visovcu za Veliku Gospu

Sad kad nakon nekoliko dana razmislim o odlasku na Visovac prvo čega se sjetim je velika gužva.
Po nekim procjenama, bilo je preko deset tisuća hodočasnika.
Ova godina je posebna jer se naš župnik fra Šime Nimac uspio dogovoriti da mladi Prominci i Prominke nose sliku Gospe Visovačke u prominskoj narodnoj nošnji.
Zanimljivu propovijed je održao i fra Mate Gverić.
Bila je to propovijed razumljiva i starom i mladom.
Pričana jezikom razumljivim svima, bez spominjanja politike, ali sa posebnim osvrtom na moral, odnose u obitelji, zajednici općenito.

Čega se još sjetim?

Sjetim se da su prijašnjih godina Prominci ostajali još dugo iza mise na otoku i družili se uz jelo i piće sa obitelji, rodbinom, prijateljima.
Na nekim propovijedima prijašnjih godina moglo čuti da se «Ovdje ne dolazi na piknik….»
Tako je ove godine odmah nakon mise krenuo «stampedo» prema miljevačkoj obali.
Guralo se u brod, u autobuse….
Ljudima je dolazilo slabo.
Tako su obitelji ostajale podijeljene na one na otoku i one na brodu…. One u autobusu i one «na čekanju» autobusa.


Sad kad čovjek malo razmisli, kad su ljudi tako spremni gurati se u hodočašću, što su sve spremni napraviti u svakodnevnom životu?

Pa di je to nama priša?
Poštujemo li mi starije?
Poštujemo li djecu?
Poštujemo li trudnice?
Dali nam ispovijed na Visovcu «resetira» grijehe na nulu, pa sad možemo žestoko griješit do sljedećeg ispovijedi?

Evo nekoliko fotografija s Visovca:




Izvorni post, nalazi se pod linkom:
http://blog.dnevnik.hr/promina/2006/08/1621457855/prominci-na-visovcu-za-veliku-gospu.html

20

sub

08/16

DJELIĆ ŠVEDSKE ili mrtvo slovo na monitoru

givingisreceiving.blog.hr


(Beyond the clouds)

Vratila sam se, ima već nekoliko dana.
Vratila sam se, prije nego sam mislila da budem.
Zanimljivost života i pregršt mogućnosti koje pruža.

Nakon 6 tjedana lutanja, odlučili smo pristati u Zagrebu prije nego se ponovo otisnemo, ali ovaj put na hrvatsku obalu: uz auto i šator, hrpa entuzijazma i more. :)

Kako opisati naših 6 tjedana života u Skandinaviji?

Teško, ali valja pokušati.

Kada razmišljam o Švedskoj, prvo što mi na pamet padne jest uređenost.
I zaista, mislim da ta riječ najbolje opisuje ovu prekrasnu zemlju.


(Eskilstuna)

Ulice su besprijekorno uredne.
Kuće su divno posložene, a fasada je, čak i na "socijalnim zgradama", gotovo pa savršena. Svaka zgrada ima i svoj uredno pokošeni vrt s roštiljem koji je na raspolaganju svim stanarima.


(Parkić i fontana, u vlasništvu stanara, Uppsala)

Vozite li se pokretnim stepenicama u podzemnoj željeznici, od vas se očekuje da stanete uz desni rub i tako lijevi dio ostavite slobodnim za prolaz onima koji su u žurbi. Ukoliko to ne učinite, navući ćete na sebe bijes i/ili negodovanje.
Prije ulaska u autobus, ljudi automatski formiraju pravilan red.


(Metro, Stockholm, Pride week)

Sva sredstva prijevoza točna su u minutu, a ukoliko ni najmanja sitnica nije po "PS-u", nemojte misliti da ćete se izvući.
Tamošnji ljudi jako cijene red, rad, disciplinu, pristojnost i predvidljivost.

Čudno je to osobi poput mene. Bilo je jako teško, gotovo nemoguće, objasniti Šveđanima s kojima smo dolazili u doticaj da nemamo nikakve egzaktne planove, da nastojimo biti spontani i da ne znamo gdje će nas put navesti, a još manje kada. Usudila bih se reći kako im u svemu tome, mrvicu, ali samo mrvicu, nedostaje kreativnosti i spontanosti. Kreativnost i spontanost ono su što život čini životom, a ne učmalom rutinom koju odradiš dovoljan broj puta prije smrti.


(Iz nekog me razloga ovo asociralo na kreativnost i spontanost. :) Let u sumrak, nebo iznad Stockholma.)

U zemlji je baš sve je informatizirano, uređeno i na razini. Busevi, benzinske postaje, čak i javni WC-i.
Javni prijevoz savršeno funkcionira, a biciklističke staze su sjajne, a ponegdje čak i šire od same ceste. Tamo svi voze bicikle (Osobito u Uppsali!).



Većina trgovina, muzeja i drugih inih institucija u Stockholmu radi do 18h. Grad počinje živjeti vrlo, vrlo rano ujutro, u vrijeme dok se ja još prevrćem u krevetu i borim sa zmajevima koji mi dolaze u snove. To je znalo biti nezgodno nama koji ponekad doručkujemo oko 14 h, tako da smo svoje strogo turističke obilaske jasno planirali i uredno navijali budilicu koja će nam zagarantirati dizanje na vrijeme.


(Vasa muzej koji skriva brod iz 17. stoljeća)


Švedska je zemlja je u kojoj se cijeni ljudsko biće, sa svim svojim potrebama, osobinama i specifičnostima.
Jednostavno nema onih briga koja te more na hrvatskom tlu. Nema neprestane borbe za egzistenciju. Primarne potrebe tamo to uistinu i jesu i kao takve su zadovoljene (gotovo) svima.
Drugim riječima, želiš li raditi, živjet ćeš dostojanstveno. S minimalnom plaćom (koja iznosi cca 11000 kn), bez problema ćeš podmiriti troškove hrane i stanovanja, uzdržavati djecu, a ostat će ti i za hobije, izlaske, pa čak i pokoje putovanje (turistički aranžmani prokleto su jeftini, a avionske karte prema Londonu ili Palma de Mallorci kreću se od 100- tinjak kn, na dalje). Ipak, porezi su jako visoki i luksuz tamo to uistinu i jest. Želiš li jesti po restoranima, pušiti i piti alkoholna pića, to ćeš i platiti.

Zanimljivo je da su dućani s cugom u vlasništvu države koja, zbog ljubavi Šveđana prema alkoholu, zarađuje ogromne svote love.
Ako mene pitate, taj dućan je kao neki vraški skupi raj za ljubitelje alkoholnih pića. Isprobali smo nevjerojatan broj pivi iz cijeloga svijeta i pili španjolska, talijanska pa čak i afrička vina.
Ako ti ni to nije dovoljno, naručiš bilo koju drugu cugu i oni su je dužni nabaviti za tebe bez ikakvih doplata.


(System Bolaget, dio djela s pivama)

Usprkos vrtoglavo visokim cijenama, imaš osjećaj da svi jedu u restoranima i to uglavnom američku i azijatsku hranu. Svoje tradicionalne mesne okruglice u hotelima serviraju i za doručak. Ipak, nije se teško prehraniti ako si vegeterijanac. Svijest o važnosti biljne prehrane raste pa tako velik broj restorana nudi upravo takve menije, a i okorjeli mesojedi odriču se svoje omiljene namirnice barem nekoliko dana u tjednu.


(Indijac nam je pripremio fantastičnu hranu :))

Vjerovali ili ne, u Švedskoj nije normalno krasti, a ni korupcija nije nešto što se preveć cijeni. Naše priče o hrvatskim političarima u zatvoru nailazile su na nevjerojatno zgražanje švedskih i francuskih državljana. To, ekšli, nije nešto što je normalno i uobičajeno :).
Kada smo kod krađa, nije zgorega spomenuti da vlasnica farme na kojoj smo živjeli, voće i povrće "prodaje" na kiosku preko puta šume. I ne, kiosk nema zaposlenika. Dođeš, uzmeš količinu koja ti je potrebna, pogledaš cijenu, ostaviš novac. I ne, ljudi ne varaju. I ne, farmeri nisu u manjku. I ne, ljudi im ne kradu utržak. I da, to je sasvim normalno.
Pitam se.. Kako u tim uvjetima i ne bi bilo?

Nadalje, sobarice, redari ili čistači najčešće su imigranti, odnosno osobe drugih nacionalnosti i rasa koji su u ovu državu došli trbuhom za kruhom. Za Šveđane su rezervirani oni, "malo bolji" poslovi.

Ipak, usprkos činjenici da Švedska jest socijalna država koja brine za one potrebite, u zemlji ima i prosjaka.
Zapravo, ima ih puno, osobito u Stockholmu... Ispred dućana, muzeja, restorana, na trgovima... Posvuda su. Sjede, u ruci drže platičnu čašicu i mole za koju krunu. Oni malo "aktivniji" skupljaju limenke pa stalno oblijeću oko tebe dok ispijaš svoje pivo na glavoj gradskoj plaži, u nadi da ćeš im donirati svoju.


(Sandy beach ilitiga pozdrav Hrvatskoj)

U pamćenje mi se urezala jedna prosjakinja. Prolazilo je vrijeme, a ispred dućana u neposrednoj blizini stana u kojem smo boravili, sjedila je prekrasna djevojka u 20-im godinama. Od jutra do sutra, bila je tamo. Sjedila je ona... I sjedila, na hrpi nekakvog veša prekrivenog vrećama za smeće.
"Damn, zašto ne nađe posao?" Kupnja mi se, nekako, svaki put smučila.
Sjedi tamo, gotovo nitko ju ni ne primjećuje. Nema hobija. Nema prijatelja. Nema osjećaja da je u bilo čemu dobra. Ne bavi se fizičkom aktivnošću. Ne trebaš diplomirati psihologiju kako bi zaključio da su njezine šanse za sreću u takvim okolnostima vrlo male. Dođe ti tako da ju protreseš, pitaš zašto to radi sa svojim životom i vrisneš kako njeni neiskorišteni potencijali vape za ispunjenjem. Dođe ti da ju empatički saslušaš i provjeriš njezinu perspektivu. Dođe ti da nađeš posao umjesto nje. Dođe ti da ju samo zagrliš. Umjesto toga, blago joj se osmjehneš, prođeš u svojoj nemoći. Da joj se i obratiš, ne bi te razumjela jer ne govori ni jedan od tebi poznatih jezika. Priznajem, nekad sam samo izbjegavala njezin pogled jer me ta tuga u njenim očima jela.

Da, bilo mi je jako teško prolaziti pokraj tih prosjaka. Pa ipak, građani Stockholma kao da ih ne primjećuju. Na njih su, jednostavno, otupili.

Čini mi se kako su otupili na mnogo toga, a ponajviše na stvari koje se ne uklapaju u njihove principe reda i normalnosti. Usred bijeloga dana, usred jedne od glavnih gradskih ulica, ugledali smo čovjeka koji je ležao s glavom prislonjenom na betonu, dok su ljudi oko njega jednostavno prolazili. Čim smo ga ugledali, dotrčali smo i obratili mu se. Nismo bili sigurni da li je živ ili mrtav. Ipak, podigao je glavu kada je začuo naš glas i na lošem engleskom počeo nam pričati u kakvim se problemima nalazi. Nakon kratkog razgovora, ustao je s ceste i nastavio svojim putem, a prije toga je konstatirao kako mu je bilo dovoljno da ga netko primjeti i pokaže da brine.

Je li moguće da nitko nije brinuo?

Svjedočila sam brojnim sličnim situacijama i u granicama lijepe naše, a ta pojava ima i svoje ime u psihologiji, pa ipak, čini mi se kako su takve stvari tamo izraženije i kako se na neznance i njihovo odstupanje od normale i ne gleda baš previše blagonaklono.

Šveđane vidim kao pristojne. Rezervirane. Pomalo umjetne i hladne.
Neće ti biti dozvoljeno pogladiti psa osobe koje ne poznaješ, niti je uobičajeno stupati u razgovor s nepoznatima. Držiš se svoje zone ugode, poznatih ljudi, a nove ljude upoznaješ na svom radnom mjestu ili preko prijatelja. U tim se uvjetima lako osjetiti osamljeno i otuđeno. Teško je naći nekog svog i "kupiti ulaznicu" za neko društvo. Imali smo sreće što smo svoje ulaznice imali unaprijed, pa smo imali prilike družiti se s prijateljima i rođacima naših prijatelja i rođaka i na taj način dobiti pravi uvid u kulturu i život ljudi, ali da nismo, teško da bi nekoga upoznali u klubu, na ulici ili u javnom prijevozu.


(Tako lijep, tako elegantan- Stockholm)

Izuzetno me se dojmila činjenica da Šveđani stvarno znaju uživati. U tako hladnoj zemlji, naučiš biti zahvalan na svakom sunčanom danu. Cijele obitelji večeraju vani, društva tinejdžera roštiljaju posvuda, skupina djevojaka napravila je piknik na glavnoj gradskoj plaži, mladi par sunča se u obližnjem parku...
Sve je prepuno mladih ljudi i mladih obitelji, a čini mi se da je i stopa nataliteta zadovoljavajuća. :)


(Fika, swedish style)

Dojmio me se i njihov jezik koji zvuči kao pjesma. Nikada ne znaš kada će, što i kako naglasiti. Neki Šveđani u otporu su prema onima koji ne pričaju savršeno i čiji naglasci nisu tako savšeni kao njihovi. Ne izgovorš li nešto 100% pravilno (A kako drugačije?), neće te razumjeti (ili će se samo praviti da te nisu razumjeli).

Dojmilo me se i to što u zemlji vladaju neopisiva tolerancija, sloboda i ponos. Najbolji primjer za to jest odnos Šveđana prema LGBT zajednici. Imali smo čast boraviti u Stockholmu za vrijeme tjedna pride-a, koji je završio velikom i, prije svega, izuzetno zanimljivom povorkom ponosa.
Zastave duginih boja bile su izvješene na bankama, hotelima, restoranima, parkovima, na ulici... S njima su mahali i djeca i starci. U povorci su sudjelovali ljudi svih mogućih rasa i nacionalnosti, a njezin sastavni dio bili su i vatrogasci, policajci, sportski klubovi, liječnici. Kamioni oblijepljeni reklamama različitih brendova prevozili su neke od sudionika povorke, koji su na njima partijali i izvodili različite preformanse. Pojavili su se i transparenti koji nisu povezani s LGBT zajednicom, poput "Refugees welcome!" Povorku su podržavali i gledali ljudi svih dobnih skupina, a moglo bi se reći da je tolerncija IN, obzirom da su čak i veliki fast food lanci i kafići kavu posluživali u čašama ukrašenim duginim bojama. Nas su obuzimali velika sreća i ponos. Bilo je neopisivo divno biti dijelom nečeg tako velikog i značajnog.




Ipak, najviše me se dojmila priroda. Jednostavno je... Divna. Ravnice i zeleni pašnjaci, nevjerojatan broj jezera, nešto stijena i puno šuma karakteristični su za centralni dio zemlje koji smo obišli. Čak su i gradovi koji smo posjetili prepuni parkova, šetnica, plaža, tj. oaza koji pružaju mir i odmak od užurbane svakodnevice.


(Ljepote nacionalnog parka Tyresto.)

Mislim da će mi to i najviše nedostajati. To i slaganje prefine salate sa prefinim sastojcima u supermarketu (Zakaj mi to nemamo????!).

Sigurno je, Šveđani imaju svašta. Ipak, Šveđani nemaju naše more. Nemaju naše plaže. Nemaju naše vrijeme. Nemaju našu spontanost. Nemaju našu otvorenost. Nemaju naš duh.

Da se odselim tamo, sigurna sam kako bi mi upravo to nevjerojatno nedostajalo.


(Šarmantni Nykoping ugostio nas je posljednji.)

Enjoy your life & Carpe diem!

Ana

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se