novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

10

pet

02/17

Ah, to slatko iščekivanje!

gtaradi.blog.hr

Sjećate se onog osjećaja iščekivanja neke vijesti, događaja?
Kad znate da će se dogoditi nešto lijepo, dobro, no vi iščekujete jačinu, veličinu tog doživljaja?
Probajte se sjetiti onih toplih titraja, trnaca dok ste očekivali da postanete otac, majka, djed...
One slatke nervoze u iščekivanju kćerkine ili sinove diplome.
A samo one blage drhtavice u iščekivanju da dobijete u ruke svoju vozačku dozvolu.

Da, ima puno razloga da osjetimo draži iščekivanja, a ja si sam svake godine jednom - dvaput priuštim to iščekivanje.
Moj je razlog pomalo čudan, no on je odraz moje ljubavi prema mom hobiju.
Naime, moja misao vodilja kroz život je

Mislim, dakle blogiram!

Oduzmite mi blogiranje, oduzeli ste mi slobodu. A osim što volim pisati blog, ja i inače volim pisati.
Od osnovnoškolskih dana nadalje. Imao sam tu sreću i da sam u osnovnoj i srednjoj školi imao nastavnicu i profesoricu hrvatskog jezika koje su poticale tu moju želju za pisanjem, poslale neke moje radove u razne časopise, na razna takmičenja, pa sam dobio i pokoju nagradu. Imao sam i sreću da sam u lokalnom časopisu imao mentora koji je poticao moju maštu. Hvala Bernardi Podgornik, Ljubici Duić-Jovanović i Marijanu Belčiću.
Pa tako svake godine pošaljem po priču-dvije na različite natječaje.
Znam da nisam Vjenceslav Novak, no jesam u stanju napisati kratku priču. Na svoj način.
I tako, kad saznam za neki natječaj (hvala Googlu na Google Alerts) i ako je tema natječaja ona koja me zanima, šaljem priču. A do sada nije još bilo teme koja me nije interesirala. Ne zato što sam svestran ili se razumijem u sve, pa nisam budala koja sve zna, nego zato jer imam bujnu maštu. Što nije ni čudo ako se uzme u obzir da volim Harry Pottera i sličnu literaturu. Naime, dok čitam, skoro da mi i ne trebaju filmovi da bih si dočarao pročitano.
Kako koju rečenicu pročitam, tako se već u mojoj glavi rađa scenografija i kostimografija.
Kako sam već jednom rekao, kreativnost je moć da prizor koji te ostavio bez teksta možeš opisati u tisuću riječi.
I tako, tek je veljača, a ja sam već u svom prvom iščekivanju.
A što iščekujem? Ako ste pomislili da nagradu, debelo ste se prevarili.
Iščekujem svaki put objavu koje priče idu dalje, koje idu u finale. I ako je moja priča među tima, tada je to moje iščekivanje završilo na najsretniji mogući način - znači da sam uspio na papir prenijeti svoje misli koje su zaokupile nečiju pažnju.
A nije lako iščekivati. To iščekivanje može potrajati i mjesecima. I zato mi godine nekako ubrzano prolaze uz nijansu dugovječnosti.
Ali to je moj ciklus - od natječaja do natječaja, tko mari za kalendarske godine?

Sjeme nade

jednina.blog.hr



Je li cijeli svijet molitva jednoj zvijezdi? Postoji li vrijeme ili se sve događa istovremeno? Ima li igle u plastu sijena ili je to samo izreka? Je li život predstava u neizmjerenom prostranstvu svemira?
Da li se žanje onako kako se sije?

U proljeće kuće opuste a sve što može na nogama stajati načička se po njivama sa rukama punih sjemena. Osjeća se moć života, snaga sjemenja i njihova čežnja da se zavuku u zemlju i da rastu.
Skupio je šake, zatvorio dlanove, ali jedna sjemenka je ipak upala u zemlju.

Je li ta crna, kosmička, rupa naša ženska Pretkinja u koju je upalo sjeme života? Možemo li osjetiti njeno strujanje krvi i čuti sveto otkucavanje malaksalost časovnika? Možemo li po sjemenu prepoznati život? Može li sve to biti zapisano u knjigama nekakvih zakona? Ima li razlike između geometrijskih snoviđenja i bizarnih sex poza?

Sjena je naga kao ta rupa u zemlji. U divljem nastojanju upetljala se u brazde oranja. Gušila se u tamnici džepa, a kada se oslobodila pritiska, digla se i posmatrala da li će biti ljetine. Hoće li sjeme nići? Hoće li njegova duša, kad joj bude kucnuo čas, biti u toplim prostranstvima?

Ko žuri ..

tragovivremana.blog.hr


Žurba je siguran znak nedostatka valjanih argumenata.

gdo je zgasil lampu .......

mekon.blog.hr


Več četrti teden kak ni sunca videt v našem Zagrebu.. zapraf je.. pred par dni se pokazalo kak za probu samo petnajst minut.. I dalše vse sivo.. kmično kak na Islandu gda oni vulkani eruptiraju..tak se to reče.. Znaš.. pripoveda se da ti vulkani buju vsaki čas eksplodirali i celi svet bu bil posipan z pepelom.. Tak je bilo pred deset let.. pa nisu mogli avijoni leteti kak je bilo vse puno teg pepela.. pa kaj.. fučka se meni za avijone.. važno da trajvani pelaju.. No.. valjda bu onaj bradati gor na nebu razmaknul forhange pa da i nam malo ta lampa zasvetli.. Bedak stari..kaj je zgasil tu lampu.. nek si metne sunčane očale rajši..... Jebal ti vrag to vreme....


Vrtim se i vlečem kak krepana mačka.. neče mi se hoditi.. več sam taki fulal štacun kam sam se zapraf zaputil.. aaa.. tak ti je to.. človek ima tikvu sam da kapu ima kam nabit.. Nekak je denes fest fajhtno.. pa i malo hladnejše neg ščera.. dobro je kaj ništ ne pada.. Prošel sam pokraj tri pekarnice i deset brtija a da se nis ni obrnul.. hmmm.. nekaj zmenom ne štima.. Jebal ti vrag to vreme ....


Evo Komet..kaj ti ja velim.. veliju nekakšni mamlazi da of mesec dolazi smak sveta.. da nas bu štrajfal nekakšni ogromni komet.. pa onda veliju da bu se celi taj komet zabil v našu planetu.. treti pa pripovedaju da dolazi oni izgubleni planet.. Nibiru.. to je onaj z kojeg su Anunaki došli i od majmuna naredili..kaj ti ja znam koga.. more bit Srbe.. I dalše se za Veljaču pripoveda da bu začel treti svecki rat.. da su Amerikajnci i Rusi na nekakšnoj granici i ..barem za zdaj.. samo si plaziju jezike.. Kriči moja suseda Metuzalemka.. još joj malo fali do stote.. Neka bu rata.. ljudi su pokvareni.. vse ih treba potuči.. prvo vse stare poslati na frontu.. i tak se ona pjeni kak Plavi Radijon.. a ja ju pitam dal bu se ona dobrovoljno javila.. Zakaj bi ja.. čudi se ona.. Pa tak suseda da nam kak Marlen Ditrih v črnim čarapama z halterima popevate Lili Marlen.. velim ja njoj.. Vi sused ništ ne razmete.. vi ste zajebant..zbog takvih i bu rat... odbrusi ona i prejde.... Jebeš babu.. retroaktivno...ha ...


Več dugo nis bil v Petitu.. to ti je oni kafič v Pasažu.. sasvim slučajno zavrnem v Pasaž i naleti na mene jen poznanik.. Bok kak si..Bok kak nisi.. i kaj bumo stajali kak bogci.. lepo smo se smestili v Petit i celu jenu vuru drobili o politiki.. jedva nekaj malo o ženskama.. ono.. Fukaš kaj.. Koooo ja.. kaj je tebi.. A ti.. Hmmm.. nit ja se baš nemrem preveć faliti.. a lagal nebum.. prerano je i nis si nikaj spil da bi mi se jezik odšrafil.. I ode moj pajdaš..a ja sam pak pozabil pokaj sam opče došel v Grad.... Jebal ti vrag to vreme ...


I zvoni v mojem žepu ona Nokijina cigla.. javlja se moja najdraža.. Jesi zbavil kaj v Gradu.. Jesam ..jesam.. velim ja.. bil sam v brtiji i zdaj si gruntam dal v Tkalču il na Dolac.. Jebalte vrag senilni.. pa si rekel da buš prešel na plac po tikvice.. snebiva se moja.. Aaaaaa.. znal sam da je nekaj trebalo.. al se nis mogel zmislit kaj.. pravdam se ja.. I tak sam završil ipak na Dolcu pri kumici kaj je hukala v prste.. Pošto kuma tikvice.. pitam.. Dvajset kuna kila.. veli ona mrtva hladna... Kaaaaj.. za tikvice tolko.. pa devetnaest kuna je kila mesa pri Todoriču.. gundram ja.. To vam je gospon crkotina a ne meso.. ak hočete dobrog mesa.. imam ja svinje za klati.. za vas bu povoljno.. Fala..fala.. nečem nit jeno nit drugo.. dajte mi tikvice.. tak su fine pohane.. bolše neg meso.. dajte mi ove tri velke.. Evo gospon.. nek bu za vas po petnajst kuna kila.. I tak ti je vse naopačke na ovem svetu.. karfijol više košta neg karmenadla.. a poriluk je dobil duplešnu cjenu od neki dan.. No kaj.. jesti se mora.. Napunil sam ruksak z tom svom zelenjavom.. koštalo me kolko bi potrošil celi teden po pekarnicama.. I još ak se zduri oni vulkan na Islandu..pa nas posipa pepel.. bi ga vrag znal.. bumo jeli cucke i mačke.. Več sam hitil oko na susedovu mačku.. debela je kak vijetnamska svinja.... Jebal ti vrag to vreme.......................

Serbus ...............









09

čet

02/17

Čikolata

broduboci.blog.hr

Mora da su strašne nekoć bile te noći zimske, ledene, mračne, beskonačne, u krajevima bezvodnim, bestrujnim, besputim, predjelima gdje lisice poštu nose, vučine poreze ubiru, a tovari nuđaju REVO TV sveudilj.

U posvemašnjoj mrčini, izvan domašaja treperave svjetiljke, svaka sjena postaje utvara, svaki iznenadni zvuk doima se zlokobnim i prijetećim.
Ipak, i u takvim noćima crnim, ljudi se drže zajedno, najčešće oko komina ili u vatrenoj kužini, okupljaju se družine, obiteljske, susjedske, plemenske, u društvu se osjećaju sigurnije i mirnije. Dok plamen obasjava samo dio njihovih lica, u mračnim kutevima kamenih potleušica, starice u maramama jedva čujno mrmore, a djeca širom otvorenih očiju upijaju priče odraslih. Priče stoput već ispričane ali nikad na isti način, svakog se puta nešto nadoda ili oduzme. Umijeće pripovijedanja bilo je posebno cijenjeno, s vremenom se razvijalo u vještinu.

Dobri pripovjedači su bili rado viđeni gosti, čašćeni i slavljeni. Svoje priče nisu zapisivali, a i kako bi, kad su mahom bili nepismeni, ali sve su pamtili, štoviše, poznavali su male tajne govorništva, kad treba ubrzati, kad zastati, kad podviknuti, a kad šaporiti.

U kasnim satima, kad bi plamen polako jenjavao, a žar treperio ljubičastim sjajem, priče bi se nerijetko pretvarale u bajanja, u puka maštaranja o mitskim bićima, vilama, vješticama, vukodlacima...

Naravno, fascinacija izmišljenim bićima nije bila karakteristična samo za naše krajeve, očito postoji u ljudskoj nutrini neobična sklonost da svakoj opasnosti i svakom strahu doda snažniju, upečatljiviju notu.

Kao da primjerica zmija nije sama po sebi dovoljno strašna pa joj u nekoj od priča valja dodati i noge da bude brža i okretnija. Pa eto, kad već ne samo da gmiže, već trči i skače, što joj ne bismo dodali i krila, neka leti, neka od zmije postane zmaj! Ali domalo ni sam zmaj koji gmiže, trči, skače i leti učini nam se nedovoljno moćnim i opasnim pa odlučismo napraviti korak dalje - što usput ne bi rigao vatru? Srećom, zmaj je od vatre nastao, na vatri se i zaustavio.

Zanimljivo, koliko taj lik zmaja ima utjecaja u kulturama diljem svijeta. U koliko je grbova, znakova, amblema, uneseno biće koje nikad nije postojalo ali je eto, iz nekog neobičnog razloga zagospodarilo svijetom ne samo na onoj tankoj liniji na kojoj se isprepliću mašta i zbilja već i mnogo dalje.



Postoji još jedno mitološko biće koje nikada nije postojalo, ili barem za njegovo postojanje (još) nema valjanih dokaza, a to je jednorog. Najčešće ga se prikazuje kao bijelog konja bujne grive, vitkog, mišićavog tijela, ponositog stava, a od najljepšeg konja razlikuje ga tek rog posred čela koji očito u sebi krije dublje simboličko značenje.

Jednoroga ćemo danas najčešće susretati u dječjim slikovnicama, u pravilu kao ljupkog i umiljatog lika, ali naravno kao i kod zmajeva, i jednorog se može transformirati u različite oblike.

Usudio bih se reći da je sinjski alkar, konjanik-kopljanik, jedna od varijacija jednoroga kao oživotvorenog mitološkog bića. Ako alkara i konja, čovjeka i životinju, promatramo kao jedno, zajedničko tijelo, simbiotski povezano, koje uzima najbolje od dva svijeta, čovjekovo junaštvo, viteštvo, precizno oko i mirnu ruku, a s druge strane snagu, brzinu i izdržljivost plemenite životinje kao što je konj, tada dobivamo skoro pa nadnaravno biće izuzetnih sposobnosti i nestvarne ljepote.

O blože mili što i meni sve neće pasti na pamet dok u neke zimskosive ure tumaram putevima naše Zagore, vijugam između kržljavih stabala brista, graba i ponekog ponositog duba pa mi ni to nije dosta već se spuštam do presahlih korita varljivih rijeka, a svo to vrijeme upijam taj friški, vlaški zrak koji se nikome ne umiljava ni ne dodvorava, već ti puni pluća i bubnja iznutra točno tamo di i kako triba pa kome milo kome drago bilo il' nebilo. Dan je tih i žut. Miriše kiša, ali neće još.



Poželio sam ponovo, nakon samo petnaestak dana, doći do Miljevačkog platoa, začudne visoravni, prostrane i slasne poput pogače ispod peke, jasno omeđene kanjonima rijeke Krke sa zapadne i Čikole s istočne strane, dok sa sjeverne, poput svojevrsnog Olimpa nad čitavim prostorom bdije mrka planina Promina.



Zapravo, već na tom izletu od prije dva tjedna, kad smo naumili i ostvarili "Krking" od Visovca do Roškog slapa primijetili smo pored ceste, očito nedavno postavljen putokaz na kojemu se isticao natpis - Značajni kraobraz Čikola.



Tada smo obećali sebi da ćemo na povratku stati i pogledati o čemu se radi. No eto, kako nam je taj dan proletio za tren oka, morali smo doći još jednom, ovoga puta namjenski u goste lijepoj rijeci opjevanoj u ružnoj pjesmi.



Znajući da su lani ili sad već preklani, nemojte me hvatati za riječ, vrijedni članovi HPK Sveti Mihovil iz Šibenika, upravo u kanjonu Čikole proveli par kilometara dugu, sajlama osiguranu planinarsku stazu tipa "via ferrata" po kojoj, blago rečeno, nije uputno šetuckati bez adekvatne opreme, mislio sam da je to - to. Stoga me bilo malo frka što sam se na ovaj izlet uputio bez pojasa, kacige, karabina, osiguranja i sto ostalih čuda koji su potrebni za takve avanture.



Ipak, svaki trag zabrinutosti je nestao kad sam shvatio da mi oprema neće biti potrebna jer se ova "značajno-krajobrazna" ne poklapa a ni preklapa sa "via ferratom". Štoviše, prva se pokazala idealnom za "light" planinarenje a druga je kao stvorena za malo nabrijanije momke i djevojke.



Naša, "penzionerska" staza, ukupne dužine 2600 metara, jednim dijelom vodi po obodu kanjona, od prvog vidikovca preko platformice za Zip-line, do drugog, potom se strmo spušta sve do korita rijeke da bi nakon toga krenula postepeno uzbrdo sve do točke od koje smo i krenuli. Premda nam se Čikola ovoga puta nije predstavila u raskošnom izdanju, štoviše, tako je sramežljivo klokotala da bi netko neupućen zasigurno zatražio knjigu žalbe, nismo ostali razočarani.



Mada je opće poznato da je Čiko(j)la podložna velikim promjenama toka ovisno o sušnim ili kišnim razdobljima, ipak ostaneš pomalo zatečen ogledavajući se unaokolo i pitajući se kako je moguće da jedna rječica, gotovo pa potočica, iskleše tako impresivan kanjon. Tiha voda brijege dere, još jednom potvrđeno, nema dvojbe.



Eh, da ne zaboravim reći, staza kanjonom Čikole je zaista "luksuzna", opremljena po standardima Eunije. Klupice, vidikovci, ograde, skalinade, informativne ploče, sve je urađeno po zanatu. Hvala teta Euniji, hvala. Možda će okorjelim planinarima ta "preizgrađenost" ići na pimpić, ali kako se ono kaže - za svakoga ponešto. Za nekoga je "via ferrata", a za drugog "Čikolata".



Jedino me začudilo to što u nekoliko sati koliko smo proveli na stazi, nismo susreli ni jednog čovjekolikog čeljadeta. Istina, u jednoj od pećina smo zatekli tragove prisutnosti "Homo prolijavitisa" ali nalaz nije bio dovoljno kompaktan da bi sa sigurnošću mogli potvrditi radi li se o stvarnom biću ili tek još jednom srodniku vukodlaka, zmaja ili nečeg još strašnijeg.




Album tajnih užitaka

zlatnadjeva.blog.hr



Trebao sam biti energičniji, ali suprostaviti se njoj je kao udarati glavom o zid. Operacija nije bila najveće zlo. Teško mi je bilo ostaviti Napaljenu trešnjicu,Vrelu damu, Atraktivnu tigricu i Pohotne kume nezaštićene.

- Moraš to operirati – rekla je donoseći mi vruću juhu u krevet.
- Dvije tri upale godišnje nisu razlog za operaciju – pokušao sam se pobuniti.
- A što kad mene ne bude ? Tko će brinuti o tebi ?

Na to stvarno nisam imao odgovor. Sljedećih sam dana obilazio liječnike i nemoguće je bilo pronaći onoga koji bi me htio operirati dok me mama nije proglasila nesposobnim i stupila na scenu. Ušli smo u ordinaciju opremljeni velikom čokoladom. I izašli s njom. Kad je zatvorila vrata, mama je rekla „ Najbolje mito je kad im zaprijetiš novinama.“

Mama je bila sa mnom dok smo čekali da me uvedu u operacijsku salu. Na Intenzivnoj je sjedila pored mog kreveta. Kad su me prebacili u sobu, bila je tamo držeći termosicu s vrućom juhom.

- Nema bolesti koju pileća juhica neće izliječiti. Jedi ! Treba ti snage – govorila je dok mi je držala žlicu ispred usta.

Miris juhe mi je otvorio apetit. Boljelo je i grebalo dok sam gutao pohana pileća prsa i pire. Zalogaje sam zalijevao toplim čajem. Pire je bio grudast. Pripisujem to maminoj prevelikoj zabrinutosti.

- Brižnost vaše majke će vas stajati još tjedan boravka u bolnici – grmio je ujutro otorinac. – U vašim ste godinama trebali biti na infuziji barem pet dana i tek šesti početi s tečnom hranom.

No, što je tu je. Pripremio sam se na dugotrajni ostanak u bolnici iako mi nije drago. Nimalo mi nije drago. Što ako stigne jedno od onih pisama ? Što ako mama otvori pismo „Nabrekle breskvice“ ? Ne usudim se ni pomisliti.
Mama je došla bijesna. Oduzeli su joj na ulazu sve što je nosila. Dovezao ju je mali Željko.

- Je li došlo neko pismo za mene ? – upitao sam sa zebnjom.
- Nije. Odakle ti to ? – upitala je i znao sam da govori istinu. Mama uvijek govori istinu.

Mali Željko ima ženu i dva sina i pristojna su obitelj, jedni od rijetkih u neboderu koji nas pozdravljaju. Uselili su u stan ispod nas prije dvije godine. Prije njih je tu stanovala Milica, žena koju bi, tako sam tada razmišljao, svaki muškarac poželio. Dugo sam se bavio mišlju kako bi bilo divno kad bi se nas dvoje vjenčali. Povjerio sam se mami i zatražio savjet. Rekla je da sam odrastao muškarac i da radim što mislim da je najbolje.

Sljedećih je dana neumorno čistila. Miris octa je stalno visio u zraku. Istresala je svaki pokrivač, svaki jastuk, svaki tapetić, štoviše, posipala ih je sodom i četkala na ogradi balkona. Nabavila je sadnice i, u želji da se što prije razbujaju, neumorno ih zalijevala. Uživao sam u njenoj sreći. Noću, dok sam u glavi slagao rečenice kojima ću pristupiti Milici, slušao sam mamine korake. Znam da joj, zbog uzbuđenja što će uskoro dobiti nevjestu, san nije dolazio na oči. Mislim da je dodatno sređivala svoju sobu, jer su joj često ispadali predmeti na pod.

I, kao što obično biva, moj san je eksplodirao; komadići mu se pretvorili u crne krhotine i zabadali mi se u srce. Mislio sam da ću umrijeti. Slučajno sam se zatekao u hodniku kad je na stepeništu počela galama. Malo sam odškrinuo vrata.

- Ne mogu više – čuo sam Miličin histerični glas. – Neka je vrag nosi ! Uništila mi je život. Prodat ću ovaj stan. Baš me briga tko će u njega useliti. Dabogda uselio Hitler !
- Nemojte tako – smirivala ju je, po glasu bih rekao, Muniba s dvanaestog kata.
- Lako je vama reći. Voljela bih vidjeti vas da robu morate sušiti u kući. Stalno istresa oblake prašine preko balkona, ne znam samo otkud joj, a da ne govorim o zalijevanju cvijeća.
- Jeste li je upozorili ? Stara je. Možda i nije svjesna koliko vam to smeta.
- Molila, upozoravala, prijetila; ona svaki put sve gora. Najgore od svega je što šeta u klompama, pa još baca teške predmete po podu. Možete li zamisliti kako mi je ujutro odlaziti na posao poslije neprospavane noći ?

Tiho sam zatvorio vrata ošamućen onim što sam čuo. Kakva nezahvalnica ! Baš dobro što nisam stigao razgovarati s njom. Čudovište, koje na najgnusniji način gazi sve plemenite napore moje mame, ne bih oženio ni da je posljednja na svijetu. Bit će najbolje da se vratim svom hobiju i zaboravim u kakvu sam se opasnost mogao dovesti nedovoljno promišljenim postupcima.
Novine smo redovito kupovali. Mama je voljela na vrijeme biti obaviještena ako je umro netko od njoj poznatih ljudi. Tada bi se nalaktila na stol i zaronila u sjećanja o pokojniku. Moram priznati da je mama, kad se trebalo sjetiti detalja iz nečijeg života, bila prava enciklopedija. Prije je sprovode obavljala ona, ali otkad je manje pokretna, preuzeo sam tu nimalo lijepu dužnost na sebe . Ne jednom me upozorila da se čuvam kćerke nekog pokojnika kojemu sam odlazio na sprovod. Takva je moja mama ; uvijek pažljiva i oprezna. Baš zbog toga se nisam usuđivao uživati u svom hobiju dok je ona budna.

Svake večeri nestrpljivo čekam da se iz njene sobe začuje hrkanje. Otvorim tada novinu i grozničavo listam do rubrike bez koje ne mogu zamisliti život. Presavijem novinu i zaronim u najljepše, ako ne i jedine lijepe, trenutke u svom životu. Pogled mi polako klizi s kućice na kućicu i zaustavlja se na svakoj trenutak dva, a na nekima i dulje. Ima tu zanimljivih i manje zanimljivih tekstova, ponekad skarednih, najčešće uzbudljivih. Ne jednom mi je bilo mučno od onoga što se tu nudilo.

„ Hot starija imućna dama, 75 godina, sa sela puna života, traži gospodina za suživot.“ Ovaj mi je oglas bio najgadljiviji. Pa ta takozvana dama je generacija moje mame. Ne mogu zamisliti svoju mamu kako se gola valja po krevetu . Pri pomisli na njene bijele ovješene obline, razlivene po plahtama, mi se povraća. A tek gnjecava put pod prstima i osjećaj da sam legao na tek uzašlo tijesto. Kiseli miris stare kože. Dovoljno da ti se zgadi cijeli ženski rod. No, sreća je da takvih oglasa ima zaista malo.

Ponekad moja mašta postane neobuzdana. Atraktivna dama depilirane mace, stare koke traže muškarca za osvježenje u troje, vrela i iskusna domina voli štikle i bič, mlada i veoma lijepa vlasnica i muškog i ženskog spolnog organa ... Nažalost, ne mogu se prepustiti zovu ovih sirena. Previše je tu rizika. Moram se zadovoljiti lijepljenjem ponajboljih u svoj album. Tako su mi uvijek pri ruci i mogu uživati u njima kad poželim.

Poslije pažljivog čitanja dolazi trenutak odabira. Polako guram ruku u procjep između zida i uzglavlja; jedino mjesto gdje moja mama nema pristupa. Otkad je onemoćala, pomicanje teških komada namještaja i oprašivanje iza njih sam preuzeo na sebe. S vanjske strane uzglavlja sam pričvrstio mrežicu u koju odlažem sve ono što nije za mamine oči. Jedna od tih stvari je i moj album. Iz ladice u noćnom ormariću vadim škare i ljepilo, pažljivo izrezujem i lijepim.

- Nisam pametna što ću – govori mama već s vrata. – Sutra je veliko čišćenje, ti u bolnici, a ja ne mogu sama.
- Čistit ćemo kad izađem.
- Tko zna koliko ćeš još biti ovdje, a već je prošlo mjesec dana.
- Neće se ništa dogoditi ako jednom preskočimo – smirujem je.
- Preskoči jednom, preskoči drugi put, začas ćemo biti kao oni luđaci na televiziji.
- Pretjeruješ – usuđujem se pobuniti.
- Zamolit ću Željka da mi odmakne i vrati namještaj na mjesto, a ja ću pobrisati. Valjda me neće malo veći trud ubiti.

Trnci mi se penju stražnjom stranom vrata, ulaze u kosu i lagano je podižu. Gotovo je s mojim tajnama. Sutra će mama zaći s krpom iza mog kreveta i pronaći album i nekoliko pisama koje sam dobio tijekom godina. Redovito izabirem oglas tjedna, uglavnom nevine djevojke željne romantične ljubavi, i pišem im opširna pisma. Uživam izlijevati svoju dušu na papir. Rijetko dobijem odgovor. Jednom sam se odvažio i napisao pismo damici bujnih grudi koja traži samo seks. Malo promjene čovjeka veseli. Odgovorila mi je potvrdno, ali kad smo pokušali utanačiti mjesto sastanka, sve se izjalovilo. U mom je stanu bila mama, u njenom muž.

No, nisam klonuo duhom. Nastavio sam neumorno pisati iz tjedan u tjedan nadajući se da ću napokon pronaći ljubav svog života koja će voljeti i moju mamu. Sad će se sve naprasno prekinuti zbog prokletog čišćenja.

Ujutro je došla vedra i nasmijana koliko to ona može biti. Razgovarala je s liječnikom. Pustit će me kući u petak. Živog, zdravog i bez krajnika. Nije spominjala čišćenje, pa nisam ni ja. Kako je vrijeme odmicalo, bio sam sve opušteniji uljuljkujući se u pomisao kako čišćenja neće ni biti. Kad je mama, prije nego je otišla, rekla da je Željko na službenom putu i da se neće vraćati do sljedećeg tjedna, povjerovao sam da sam ponovno miljenik sreće. Pozdravio sam je neobično čilo.

Sutradan su se vrata naglo otvorila. Svom snagom su udarila u zid. U dovratku stoji mama. Usne su joj ravna crta. Jedno oko se nervozno trza. Drugo je stisnuto. Pod rukom čvrsto stišće moj album.

Sjećate li se?

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr


Postoji jedan period u životu, u odrastanju, kada smo jednom nogom u djetinjstvu, a drugom smo napravili hrabar iskorak u svijet odraslih.
Hoćemo li to nazvati najljepše godine u odrastanju i sazrijevanju, ili godine kada mislimo (ili smo mislili)da nas nitko ne razumije?
Jesu li to lude godine ili godine kojih se uvijek rado sjetimo?

U tim godinama, samo jedan pogled ili jedan osmijeh širom otvori vrata srca, mašte isnova.
Hodamo u tom ružičastom svijetu, ni na nebu ni na zemlji, sve dok jednog dana slučajan dodir ruke zaljubljenih ,sramežljivo ne odškrine vrata prvoj ljubavi.

O prvom zaljubljivanju puno ne pričamo. Teško je ispričati tu erupciju osjećaja, nejasnih, nedefiniranih a tako snažnih.
Zbunjeni o prvoj zaljubljenosti puno ne pričamo, ali o prvoj ljubavi uvijek.
******
Gledala sam je jučer zaljubljenu i zbunjenu. U očima joj je bilo tisuću iskrica dok se razgovarala na telefon. Sa usana joj nije silazio osmjeh sreće. Teško mi je bilo maknuti je iz njezinog čarobnog svijeta, ali obaveze se unatoč tome moraju izvršavati.
-Ljube, na sat dva zatvori vrata mašte i otvorimo knjigu.
-Koje mašte, upitala je zbunjeno.
-One o kojoj još nisi spremna pričati. Jednoga dana kada budeš spremna, razgovarat ćemo.
Čudno me je gledala i nevoljko poslušala. Teško joj se bilo skoncentrirati na učenje. Dala sam joj više vremena. I meni ga je nekad trebalo.
Kada je završila sa učenjem u ruke sam joj dala ono što sam napisala na jedan papirić.
******
Ne bira ljubav ljepotu ni ljepota ljubav.
Ljubav je ljepota.
Zaljubljenost je uvertira u ljubav.
Ljubav je opera.
Opusti se i uživaj u ljepoti, u ljubavi , u životu.
*****
Pročitavši napisano pitala me je
-Kako znaš?
-Jednostavno, i ja sam nekada kao i ti, u sedmom razredu bila zaljubljena.
Obrazi su joj se lagano zarumenili dok mi je pusu davala.
********
Jučer sam se sjetila svoje prve zaljubljenosti. Prve mašte i snova, hodanja sa glavom u oblacima. To je vrijeme kada niste sigurni da li će vas razumjeti. Sigurni ste jedino da će vas upozoravati na opasnosti, na oprez i obaveze. Sigurni ste jedino kada u tišini mašta srcem slika prve slike u ateljeu ljubavi.

Sjećate li se svoje prve zaljubljenosti?

Špancirancije.......

mekon.blog.hr


I kaj bi človek imal za kazat.. nikaj posebnog.. Zapraf..dan je dost dobro začel.. lepo suho.. ni preveč mrzlo makar zimska pripovetka još traje.. Rekel bum ti da mi je več prek dost i zime i pripovetki... ak je za verovati Vakuli i nejgovoj lažlivoj pajdašiji.. onda bu još jen teden dni zime.. narafski.. onu najavlenu sibirsku su zdaj progutali i čkomiju.. a onda da bu došlo novi doba.. a morti to bu i proletje.. I tak Vakula na državnoj televiziji i Sijerkovič na privatnoj jednak znaju da posle zime dolazi proletje.. Zdaj se pa človek zapita gdo je od koga zmed njih dva prepisal domaču zadaču.. Ništ.. Ilica kak navek.. trajvani tandrkaju po štreki.. bedaki se španciraju ...................aaah...


Gledim tu v Tomičevi.. velka gomila turistof.. oneh žutaka z očima fšrek.. kipece lovili kak nori.. porihtavali se jen prek drugeg.. šklocali z aparatlinima kaj su vekši od oneg najnižeg žutaka.. i najemput su.. nestali.. jebal ga vrag.. pa nemreju tak hitro bežati z tim kratkim nogami gor po štengama.. I kaj.. najemput zapazim kak mi te dve zdempaste babe mašeju čez oblok od uspinjače.. No..dobro.. gruntam si ja.. i neda mi vrag mira.. zajdem nutra i pitam oneg Zetofca kartodrapca.. Kaj su vsi skup prešli gor.. Jesu ..veli on.. Nisam štel nikaj pitat dalše..al si i dalše gruntam kak je tolko njih stalo v tu plavu škatulu.. pa znam ja kak je to velko.. zapraf.. kaj bi se čudil.. ziher su se poslagali kak škampi v konzervi....


Viš kak se lepo žutiju te Mimoze.. bum kupil jen pušlek..maaa.. ne za svoju šocu neg za mene.. Lepo ih deneš u vazu onak brez vode.. i takšne kakšne jesu se posušiju i ostaneju iste celo leto dni.. do drugeg proletja.. ništ se ne trusiju.. jedin kaj malo posiviju od prašine..ha .. pa pitam tu žensku kaj prodaje da odkud su te Mimoze tak rano stigle.. Z Dubrovnika.. veli ženska.. Čist vam gospica ne verujem.. pa je v Dubrovniku ove zime opalo više snjega neg v Alpama.. kak su onda mogle te rojžice tam več zrasti.. A kriči mužki kaj malo dalše prodaje.. Z Sicilije su.. ubrali smo ih pri Todoriču na Žitnjaku.. I rekel bum ti da baš ništ ne mirišiju kak bi Mimoze trebale dišati.. velim ti.. obični falsifikat.. Kolko košta grančica..pitam.. Dvajset kuna ova kaj ju držite.. deset ona majnša.. a pušlek v celofanu trideset.. Jebal te vrag.. za trideset kuna dobim jenu Nesicu.. komad pice i jenu Žuju.. No.. vsaka ljepota se plača tak sam i ja zel onu za dvajset kuna....A kaj buš.. norc sam bil i ostal ....


I onda znebuha..kak da bi vrag nebu pupak odrezal.. začelo je nekaj prhati.. nit je oni beli.. nit su kaplice.. nemreš nikak zgruntat kaj to je.. no.. jedin je ziher da je mokro.. Ti vrapca.. babe navek spremne otpiraju ambrele.. mužki zdigaju kragline.. narod se natiskal tam spodi kioska.. narafski ja bežim ... ha .. v brtiju.. Nesicu od vanilije prosim.. doviknem ja kelnerici.. I evo ti nje za koji časek i meče spred mene kuhano vinčeko.. Hmmm.. velim ja .. sam Nesicu iskal.. Isusek..Isusek.. snebiva se curička.. pa kak sam to pogrešila.. kaj sad... Ništ.. velim ja njoj.. ostavi to gda je več do mene stiglo.. Ode ona zadovoljna.. a ja si gruntam.. Ni dobro preveć zbirat pijaču.. ionak jednak svaka škodi.. a nit žensku ni dobro kritizirat jer bu mi drugi put hračnula v Nesicu.. I zvoni meni mobitel v žepu..ona cigla od Nokije gda zazvoni kak da je katedrala sva zvonca oglasila najemput.. Zove me sused Cajger.. Gde si..pita.. Pri Kavaliru na Trgaču.. odpovedam mu.. Buš došel v Mađaricu.. spet on.. Dobro bum čim vlovim trajvan..ja njemu.. I tak.. nemreš nikak zbegnut brtiju na svojemu životnom putu.. A Cajger je najziher gda sam ja znjim v brtiji.. za to vreme je nejgova Cajgerica sama domof.. a zna Cajger da sam ja njoj obečal da joj bum ja skazaljke porihtal gda to bu da bu.... hmmm.. več se tridesetpet let pripremam...ha ...

Serbus .....

08

sri

02/17

Godine

odazivotu.blog.hr


Kupujemo kopačke u jednom od trgovačkih centara.
Dečko se vraća s tenisicama iz skladišta bez broja kojeg smo tražili
te nakon što složimo razočarane face,
iz daljine nam se približava još jedan dečko s tenisicama u rukama
pa je misterija i zbunjenost riješena.
Naime, obojica mladića imaju popularne bradice pa sam na prvu pomislila
kako se radi o istom no čim se ovaj približio, primijetim očitu razliku u visini.
Eto tako, te posjete dućanima po šoping centrima su mi sve nelagodnije,
ali uvijek se nešto odigra u moju korist i zabavu.

Vjerujem da im mora biti grozno raditi osam sati u prostoriji
bez prozora i ikakvih prirodnih sila,
osim ljudi, kupaca koji su sve manje ljudi.
Očita frustriranost i nervoza se osjeti u zraku, država u malom.
Dane većinom provodim s ljudima sličnim sebi,
onima koji na život gledaju s vedrije strane i nalaze izlaz iz bezizlazne situacije.
Zato jer vjeruju da izlaz postoji!
Primjećujem da su ljudi prekriveni debelim slojem briga
i teško je doprijeti do njih,
ali nekako uvijek uspijem.
Jer u to čvrsto vjerujem!

Nasmijali smo se pomutnji bradica.
Komentiram kako je to danas moderno,
a moj dvanaestogodišnjak kako on još nema bradu.
„Ne brini, brzo će i to.
Odjednom ćeš se probuditi s bradom i shvatiti da je deset godina proletjelo!"
„Ejjjj pa ti si još mlad“, uzvratim optimistično jer mi se ne sviđa tok razgovora.
„Sve godine su lijepe. Svaka nosi svoje.“
„Ma znam , ali život tako brzo prolazi,“
nastavlja dalje pa ne propuštam priliku pitati ga koliko ima godina.
„Dvadeset i osam. Baš mi je danas rođendan.“
„Ajme super!“ Pružim ruku i čestitam.Kakva slučajnost!
„Mlad si ti još. Ja imam četrdeset i dvije.“
„Ma da! Možda sam mlad u odnosu na vas.“

Dok mi dalje mudrujemo oko veličine kopački
do nas se zaustavljaju muž i žena u trećoj životnoj dobi.
Ustupim mjesto gospodinu da proba tenisice.
Opet pričam, što ću, volim ljude,
a oni se nadovežu kako sam mlada.
„E već sam i ja u lijepim godinama“, odgovaram,
a gospođa odgovori kako imaju sigurno djecu mojih godina.
„Šta mislite koliko ja imam godina?“, uplete se gospodin.
Slegnem ramenima, ne bh voljela pogriješiti u procjeni,
a on nastavi da preko sedamdeset.
„Ajde budi iskren!, kaže njegova supruga na što on kaže:
“Ako ćete iskreno ,danas slavim sedamdeset i sedmi rođendan.“
Oduševljeno čestitam i zaželim puno zdravlja.
„Super izgledate, jako vitalni i očuvani“
te prošaram pogledom po dućanu i ulovim pogled drugog slavljenika:
“Ej, dođi, dođi!“
„Možeš li zamisliti!? I ovaj gospodin danas slavi rođendan!"
Sveopće oduševljenje, čestitanja, osmjesi.
Predivna energija u jednom trgovačkom centru
gdje sam od prirodnih faktora pronašla ljude.
Opet ista scena, pitanja, odgovori i činjenica da
mladi trgovac ima godina kao jedan od njihovih unuka.
Uglavnom, opet: „Mladi ste. „Nisam.“ „U odnosu na vas...“
Pozdravim ekipu, platimo kopačke
te zadovoljno izađemo moj nogometaš i ja u dan.
Uspjeli smo od ničega napraviti nešto.
Donesti vedrinu, osmijeh.
U trenutku je to ljudima puno,
ali većinom brzo zaborave i vrate se u svoje misli, svoje brige.
Sretna sam što sam bila dio tog lijepog, prirodnog trenutka.


Bivši

cipelica.blog.hr

Bila sam mlada. Imala sam jedva 17 godina. On je bio moja prva prava veza. Sve je nekako išlo, moji su ga prihvatili, i nekako se dogodilo. Bili smo zajedno 4 i pol godine. Vjenčali smo se. Dala sam otkaz i pošla za njim.
Ubrzo je sve palo u vodu. Živjeli smo u jednom europskom velegradu. Mnoge bi voljele takav život. Ne i ja. Nisam radila, i dosađivala sam se po cijele dane. On bi došao, otuširao se, pojeo, pojebao me i zaspao. Ja bih uključila laptop, i gasila ga otprilike kada se on budio za posao. Spavala bih do 12, 13h... Naučila sam kuhati. Coolinarika je super. Bar nešto. I onda, nakon godinu dana, zapitala sam se koji je dan. Koji je datun uopće? Koja je godina? Taj osjećaj koji me obuzeo osjećam i sada kada se prisjetim toga. Taj strah i osjećaj panike. Gubim vrijeme! Bože, moj život prolazi. U ova 4 zida. Beskorisna sam. Kao parazit sam. Užas!
I tada sam shvatila da nisam sretna. Otpočetka veze me razmazio. Uvijek najnoviji mobitel, novac, krpice. Sve sam imala. Ali ne kažu uzalud: SVE IMA SVOJU CIJENU!!!
On je bio opsesivan. Opsjednut kontrolom. Ljubomoran. Zapravo je sve bilo u redu dok se nisam počela buditi. I buniti. Mijenjala sam mobitele jer mi je svaki razbio. Saznala bih njegove laži pa me podmitio šopingom. Jadno. Ali nisam znala, bila sam mlada. Mislila sam da mi na taj način govori da mu je žao. Onda je digao ruku na mene. Počeo je gubiti kontrolu. A ja sam ga počela varati. Jedno jutro sam odlučila otići. Uzela sam stvari i otišla. Samo tako. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Nakon njega sam upoznala "A" o kojem sam vam pričala i odlučila da više nikada ne želim imati posla s ovakvom vrstom čovjeka.
Ali propala je i ta veza. Kao i svaki pokušaj neke druge veze. I jednostavno sam bila usamljena. Počela sam razmišljati o njemu. I tako sam mu, 22.10., čestitala rođendan putem e-maila. Njegov broj više nisam imala, niti je on imao moj. Odgovorio mi je odmah, i to se pretvorilo u vrlo emotivno dopisivanje. Živi u Njemačkoj, s NJOM je, nesretan. Nada se da sam sretna. Opraštamo si sve zlo koje smo učinili jedan drugome; oboje se slažemo da smo se voljeli. Ludo i svakako, ali jesmo. Prisjećamo se nekih lijepih trenutaka. Sve je pokopano odjednom isplivalo, i bolno je. Mnogo više nego sam mislila. Doći će, kaže.
Pa tako i učini. Nalazimo se van Zagreba u jednom restoranu na ručku. Već u prvih 5 minuta je zaplakao. I ja sam. Govorim mu da će sve biti u redu. On mi govori da me voli. Da je griješio, i da sam ja, ali da će me voljeti cijeli život. Ja ne odgovaram. On sada ima NJU. Govori mi kako mu zagorčava život i kako mu radi sve ono što je nekada on meni. Karma... Ali ne tješi me to, niti mi je drago to čuti. Naprotiv, žalim ga. Mogli smo sve. Da smo samo malo bili pametniji. Ostaje u Zagrebu par dana. Idući dan me vodi u šoping. I eto. Opet sam mu u zagrljaju i pomišljam mu dati drugu priliku. Očigledno je da s obje strane ima osjećaja. Samo ovaj put, oboje smo odrasli i pametniji.
On odlazi, a ja obećajem prvom prilikom doći u Njemačku na par dana.
U međuvremenu smo se dopisivali i razgovarali preko mobitela. Kao prije.
A onda je došla ta neka subota, a ja sam bila vani s Lucijom. On me zove. U panici gledam mobitel i ne znam što da radim. Svatko bi se javio, ali u meni se rodio stari strah. Poludjet će kada čuje da sam vani...
Slagala sam mu da sam u krevetu. Bez ikakvog razloga.
Tu mi je već intuicija govorila da bježim od toga, ali odlučila sam ju ignorirati.
I prođe tako neko vrijeme, pa jedno jutro pakiram svoj kofer. Odlazim na godišnji. U Njemačku. Treba mi odmor.
No došavši tamo, nisam bila spokojna. On je radio i bila sam sama cijeli dan. Kao prije. Došao bi, pojeo i legao. Jedva smo razgovarali. Nikada nije znao razgovarati sa mnom. Ništa se nije promijenilo...
A onda, budim se usred noći jer sam morala na wc, a on skače iz kreveta zamnom i prati me. Ostala sam u šoku. Mobitel mu se punio u boravku i bio je u strahu da ga ne provjerim. Popišala sam se i vratila u krevet, rekavši mu da nije normalan. Idući dan sam opet bila sama. Kada je došao smo se posvađali. Svađali smo se do kasno u noć, i oko 1 smo ustanovili da ovo nema smisla. Legla sam u krevet, i probudila se već oko 4. Nema sna za mene.
Skuhala sam kavu i spakirala kofer. Nešto prije 5 sam izašla iz stana. Idem u posjet prijateljici koja živi par stotina kilometara odavdje. Ne mogu više ni trenutka biti ovdje. On me ispratio i zaželio mi sretan put. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Vrativši se u Zagreb, bila sam u miru mjesec dana.
I onda se opet počeo javljati. Žalim sto sam mu dala svoj broj. Opet smo se počeli dopisivati. Ali odlučila sam tome stati na kraj. U miru sam već neko vrijeme. Da je valjalo, ne bi prestalo. Samo znam, duboko u sebi, da to još nije gotovo. Ali odlučna sam tog duha prošlosti pustiti da me prati dokle god se i on, kao i ja, ne umori.

Misao dana: Kada nešto slomiš, ako i zalijepiš, ostaju tragovi.

Filip

cipelica.blog.hr

Pa, obzirom da me nije bilo na blogu više od pola godine, imam štošta za ispričati.
Sjećate se Filipa? Onaj krasan dečko koji me simpatizira, i ja njega, ali to je bilo godinu dana platonskog odnosa? E, taj seronja. Pozvao me k sebi u stan, prvi put. Ljubili smo se. I onda sam se JA ustrtarila (to mi se nikada nije dogodilo) i pobjegla kući. Ostavila sam ga s erekcijom. Naravno, on je to podnio muški i čiča miča. Opet, kako to biva, dođe mi na radno mjesto i ja se zaljubim. Obeća mi ručak (izračunala sam, do danas mi je obećao barem 50 ručkova), i ne javi se. Klasika. Ja sam se najela već jer sam znala da ću ostati gladna ako ću čekati njega. I onda ga sretnem. Naljutim se i prekidam svaki kontakt s njim. A onda ga sretnem u kafiću. Šalje piće. 1,2,3 i pijana sam.
On čeka da postanem nesposobna za svađu pa dolazi i sjeda na naslon mog dvosjeda. Prijateljica tipka po mobitelu i tako nam daje malo privatnosti. Smješka mi se i priča neke gluposti koje nemaju apsolutno nikakve veze s ičim, ali smješkam se nazad. Gotovo je, nisam više ljuta, nemrem. Pa da vidite taj osmijeh, znali bi zašto.
Pitam ga da se nađemo kasnije i da želim doći k njemu a on me moli da odgodimo za sutra jer je imao loš dan i neće biti dobro društvo. Pristanem.
Idući dan popijem. Pa još jednu. Pa na putu do njega stanem na još jednu. Dođem k njemu i on mi toči još jednu. Gotova sam. Ali i dalje imam tremu pored njega. Strašno, kao tinejđerica. Netko ga nazove i on se nasloni na kauč. Poslovno je. U 21h navečer. Iskorištavam priliku stavljam glavu u njegovo krilo, podižem noge na kauč i gledam TV. Nemam pojma što sam gledala, bitno je to da sam mu se uvalila u krilo. Čekam da poklopi. Na sebi imam sivu haljinu ravnog kroja. Nemam grudnjak. Imam samostojeće čipkaste čarape boje kože i iste takve gaćice. On me mazi po boku i podiže haljinu. Ja (se) i dalje (pravim da) gledam TV. Krepaj, znam da ti se sviđa. Završava razgovor.
I onda se okrenem njemu. Ljubi me. Uzima moju ruku i vodi ju prema mojoj pici. Kružnim pokretima mi ju masira i onda miče svoju ruku. Gleda me u oči. Želi da se diram. To ga pali. Može. I ustajem, sjedam mu u krilo, i ljubimo se. Dira me po bedrima i guzi, i onda naprijed. Ja se nagnem malo unazad da mu bude lakše, a on opet uzima moju ruku, ovaj puta ju samo ostavljajući tamo, kao naredbu. Diraj se. Može. Pomaknuo mi je gaćice i stavlja prst, pa dva. Podbočim se još malo da bolje vidi. Znam da voli gledati. Izgledam kao da sam na ginekološkom pregledu. Sve je to divno i krasno, ali ja želim kurac. Pa kada osjetim da sam dosegla vrhunac "podmazivanja", uspravljam se i otkopčam njegove hlače. Stavim ruku unutra i zadovoljna sam. Ne mogu dotaknuti prste kada ga obujmim. Velik je. Njami. A on... On uzmakne.
- Ne mogu...
- Možeš... - Kažem, misleći da samo priča gluposti.
- Ne, ne... - Uzmakne.
U šoku sam. Gledam ga opet i ne slušam. Pokušavam doći do njega ali on zakopčava hlače. Samo tako.
Pijana sam k'o guzica, i briznem u plač.
- Koji kurac?! - pitam ga kroz pijane suze povrijeđenog ega
- Da si mi došla prije pola godine, povalio bih te. Ja bih tebe tu na stepenicama. Na stolu tamo na poslu. Pogledaj se. Kada izađeš ću triput udariti glavom o zid kakvu sam to curu odbio, ali ne mogu. Ti nisi takva. Postala si mi draga. Uvukla si mi se pod kožu, i ne mogu. - glasio je njegov monolog, od riječi do riječi.
- Sramim se. Upravo si me cijelu ispregledao i onda me odbiješ. Užas. - Projecam
- Ja se trebam sramiti. - Uvjerava me. Bezuspješno. Vraćam gaćice na mjesto i tražim cipelu. On ju uzima i govori da ne idem. Naravno da idem! Ustajem i plačem, ne nogu vjerovati. Godinu i pol dana. I odbije me. On me isprati do vrata i par puta me poljubi. Okrenem se i odlazim. I prekrižim tog čovjeka za cijeli život. Što li je to bilo, nemam pojma. Zašto? Nemam pojma. Ali eto, neki odnosi valjda trebaju ostati platonski, ili nikakvi.
Možda ima nekakvih problema sa seksom ili neki kompleks ili možda ima nekoga, ne znam.
Ali znam jedno. Više mi taj njegov osmijeh nije šarmantan. Sada mi je ljigav, proziran i odbojan. Lažan.
Eto, Filip. Barem znamo na čemu smo. Na ničemu.

Misao dana: Sve je relativno.

Kako sigurno nećete dobiti posao

poduzetnicauhrvatskoj.blog.hr

Kada se vaš biznis širi, dobijete volju i potrebu zapošljavati.
Prvo se krenete raspitivati među kolegama, imaju li koga za preporučiti...
"Nemam ti, ma ne znam, ne bih ti baš nikoga preporučila da sam ziher da će dobro raditi. A jesi lzvala HZZ?" - česti su odgovori
Ne predajem se pesimizmu jer, hej! pa u Hrvatskoj ima tisuće i tisuće kvalitetnog nezaposlenog kadra! I ja ću sigurno naći nekog super super!
Nakon par dana oglas se objavljuje kroz HZZ, Facebook, Twitter i slične kanale i vijest o potrazi za super osobom u super rastućem projektu za lijepu početnu plaću i fenomenalno radno okruženje i atmosferu je vani! Juuuhuuu!

Prvi dan
1 primljeni CV, bez molbe. Općenito napisan, s nimalo pokazane želje da bi osoba iole željela raditi baš kod mene

Drugi dan
2 primljena CV-a, sa zanimanjem koja su blizu marketingu kao krave od Mjeseca

Treći dan
3 primljena CV-a bez kontakt broja, imalo opisa u životopisu o školovanju i radnom iskustvu, te sa nijednom jedinom rečenicom o tome što im je 'upalo u oko' kod našeg natječaja.

Nema veze, idem pozitivno dalje i pozivam troje na razgovor.
"Gdje ste vi? u Prečkom? A kako da ja dođem do vas? Ok, vidjet ću..."
Rekao je prvi i nije se pojavio...

Druga je odgovorila ovako...
"Da, da, ja sam. Razgovor za posao? Da dođem? Ok, može. Nikako mi ne odgovara sutra. Možete li prekosutra? U 11h? Hmmm, ne bih mogla. Možete li u 13h? Da, da, hvala, vidimo se."
I pojavila se u 13h haleluja!

Započinjem razgovor veselo i prijateljski, razmišljajući da olakšam curi i pokažem da smo mi vrlo opuštena ekipa.
I cura, sa savršenim obrazovanjem i savršenim životopisom te savršenom molbom mi odgovara:
"Da vam budem iskrena, nisam očekivala da ćete me zvati. Znate, ja vam sad radim ilegalno. Ha ha ma ne ilegalno, mislila sam reći na tuđi studentski. I tako ću do kraja ožujka, jer moram. Tako da jedino ako bi vama odgovaralo od ožujka. Da. A i da vam budem iskrena, ne bih ja baš radila u marketingu, više bih komunikacije ali da ne moram puno ljudi zvati jer mi je to onako uf, teško znate. Znam, nije dobro da ja sad tu svoje mane govorim, ali znate ja bih najradije radila u modnoj industriji, to me jako zanima i da malo radim s modom možda u nekoj agenciji a onda da prijeđem kod njihovog klijenta. Znate, da vidim kako je i s druge strane, baš u nekoj tvrtki. Pa bih ja onda radila kod vas npr.6 mjeseci i onda kod vašeg nekog klijenta 6 mjeseci i onda bih odlučila gdje dalje. Ali najiskrenije, najradije od sveg bih odmah radila za sebe. Ne znam još što i kako i nemam baš iskustva i strah me, a i savjetnici u HZZ-u me tjeraju da idem na razgovore a meni to nije interesantno. I, neću vas više gnjaviti, ali baš bih najradije naj naj da me HZZ makne iz evidencije i da onda počnem raditi za sebe. Ali nisam još sigurna. Moram razmisliti. Mogu li vam javiti što bih do...petka?"

Draga Doroteja. Ovo ne da nije bio nimalo ugodan razgovor za posao, već ti od srca savjetujem da na ovakve razgovore više ne ideš. Ne želiš biti u evidenciji HZZ-a? Odjavi se i traži sama. Ne želiš raditi po agencijama? Ne idi na razgovore s njima. Ne želiš zapravo raditi nigdje, osim za sebe? Kreni korak po korak i počni razvijati projekt, koji želiš pokazati svijetu.

"Oprostite, znam da sam vam potrošila vrijeme, kao i mnogima prije vas. Zato me i nitko ne želi zaposliti. Ne znam ni sama još što želim iako idem prema 27-oj..."

Čitaj, istražuj, informiraj se i razgovaraj sa roditeljima koji te hrane, prijateljima i braćom. Nemoj obilaziti ljude i tvrtke, tražeći nešto što ne želiš nikako. Shvati sama sa sobom ŠTO JE TO ŠTO ŽELIŠ RADITI, a zatim se javi upravo takvim firmama i ljudima. Prouči čime se bave. Oduševi ih otvorenom molbom i razgovorom u 4 oka. Oduševi ih toliko da požele zaposliti te istog časa. Daj sve od sebe i sigurno ćeš uspjeti!

"Jooj hvala vam...rijetko tko mi ovako iskreno kaže, a svi nas plaše...."

A je li na razgovor došla i treća osoba?
Sa podosta lošim životopisom, skoro pa nikakvom molbom i nezavršenim fakulteteom, pojavila se ona! "Hvala vam što ste me primili, baš sam se jako razveselila vašem pozivu! Proučila sam sve što radite i vidim se u projektu odmah, ma krenula bih raditi sutra! Vrlo sam vrijedna, brzo učim i sve što god budete trebali, ja sam tu. Mislim da imamo jako jako velike šanse za ogromni uspjeh i sigurna sam da ćete sa mnom prosperirati!"

Woow! I eto. Sa fakultetom ili bez, sa molbom ili bez, sa savršenim edukacijama ili bez ikakvog završenog tečaja, na kraju posao dobivaju oni koji na razgovor za posao dođu sa stavom i željom, da znaju gdje žele biti i kuda (barem otprilike) stići. ludthumbup


Kako ga zvati?

stella.blog.hr


Brak se raspao na samom početku, dvogodišnja devojčica je ostala s njom,
tata se izgubio u vidu lastinog repa. Morala je raditi, pa je dete bilo više kod
bake i deke nego kod nje. Nije se nameravala ponovo udavati, razočarenja
joj je bilo dosta, ali se iznenada pojavio On, gospodin najvišeg ranga, koji
se brzo zagledao u nju i osvojio je izuzetnom inteligencijom i manirima.
Nakon nekog vremena vrlo originalno ju je zaprosio, pitajući je koje prezime
da joj napiše pri prijavi rada za neki kongres... Rekla je, dodaće svom
prezimenu njegovo.
I dok su se liftom peli u njihov novi dom, devojčica, On i Ona, diskretno
mu je dala do znanja da bi mogao reći kako da ga dete zove. A on se
okrenuo petogodišnjoj devojčici i s puno poštovanja je zapitao:
„Mila, kako bi ti htela da me zoveš?"
„Tata!“ odgovorila je malena, nasmešivši se.
I bio je njen najbolji i jedini tata kojeg je poznavala.


(fotografija s neta)

07

uto

02/17

Romeo

cipelica.blog.hr

Otišla sam na godišnji koji sam provela s Lucijom i Apolonovom ženom u Zadru. Da, dobro ste čuli. Nas dvje smo se skompale i odlično se zabavile dolje. Znam da je s njene strane to vrlo inteligentna igra ali sviđa mi se ta žena. Pametna je, lijepa, duhovita i šarmantna. Pile smo, plesale, lumpovale cijele noći i dane. Čak sam se odvažila počastiti Luciju za rođendan tetovažom pa sam i sama napravila jednu. Obožavam ju. U Zadru se nisam spetljala s nikim jer sam par dana prije godišnjeg uspjela upoznati fatalnog čovjeka. Klijent, alfa mužjak, fin poslovan čovjek u srednjim tridesetima. Markantan i šarmantan. Oborio me s nogu. Već smo se nakon 2 dana počeli tipkati, a tada sam ja otišla na godišnji. Nisam se imala volje s ikim spetljati jer sam žarko htjela njega. Vrativši se iz Zadra, otišli smo na ručak. Pa na večeru. Pa na Sljeme. Pa kod njega doma. Ja sam ga cijelo vrijeme podbadala a on se prijetio da će me istući ako ne prestanem. Uživala sam zezajući ga. Bili smo u autu kada sam dobila posljednje upozorenje, ali imala sam osjećaj da ga poznajem cijeli život, i nisam ga se bojala. "Samo probaj, imam suzavac u torbici", drsko sam odgovorila. "A ja pištolj ispod sjedala. I diplomatski imunitet.", jednako je drsko odgovorio. Već mi nije bilo svejedno, ali Lavica kakva jesam nastavila sam ga provocirati. Vozio me kući. Inače živi 2 minute od mene. Kakva slučajnost, ha? Došao je u Zagreb u isto vrijeme kada i ja na novi posao. Previše je to slučajnosti.
U jednom trenu primijetim da nije skrenuo gdje je trebao, ali šutim. Želi me zasplašiti. Odjednom otvara vanjski ogradu na daljinski i uparkirava auto u dvorište. Već je kasno. Na sebi imam samo tanku crnu haljinu bez rukava i tange. Duboko je rezana pa mi se grudi naziru iz profila. Ulovila sam ga da škica, a taman sam u PMS-u pa si mogu priuštiti da hodam bez grudnjaka. A i ljeto je, mrzim grudnjake ljeti.
Zatvara vrata za sobom i govori mi "sad ćeš ti vidjeti".
Izlazimo iz auta i već se u meni budi sumnja. Jesam li ga stvarno razljutila? Djeluje zbilja isprovocirano.
Nađemo se kod gepeka i gledamo se, kada mi odjednom išcupa torbicu iz ruke i baca ju u gepek. Zaključa auto, i kaže: " Tako. Da ne brinemo o tvom suzavcu."
"Mobitel mi je u autu" - kažem hladno, ali zapravo se počinjem bojati. "Znam", kaže, pogleda me i ušeta u kuću. Mrtav hladan. Bez ikakve emocije. Gdje ide? U što sam se uvalila? Stojim tako u njegovom dvorištu usred šume i čekam. Kada eto njega, izlazi nasmijan iz kuće, s dvije čaše, i tanjurom s kolačima. Postavi sve na stol i vraća se u kuću. Donosi nam piće. Vino i neki liker od kumkvata iz Grčke. Čuvao ga je dugo. Ugodno sam iznenađena i sjedam za stol u dvorištu pored njega. Ne mogu vjerovati da ga još nisam izbacila iz takta. Sam je pravio pitu s jabukama. Najfinija je koju sam ikada probala. Uskoro počnem opet zadirkivati i pretjeram. On ustaje i taj tren shvatim da sam gotova. Bježim po dvorištu a on trči zamnom, lovimo se oko drveća i naposljetku me ulovi.
E to sam čekala...
Gleda me i privuče me uz sebe, bijesan, i zgrabi mi usne prstima. "Provociraš me cijelo vrijeme..."
Šutim, dakle kriva sam. Gledam ga i čekam. A on me poljubi kao nikada nitko. Strastveno, prekrasno. Vani je već prohladno pa ulazimo u kuću. Jako je lijepa. Skidam sandale s nogu a on me diže i nosi u krevet. Počinje. Vodimo ljubav, i savršeno je. Zaspem tako, i probudim se oko 4 ujutro. On inzistira da me odveze kući iako sam blizu, pa popustim. U zoru smo se opet poševili, pa stižem u kuću u 6 ujutro. Čim sam ušla mi šalje poruku. Govori mi da sam bila jako lijepa, i tako se tipkamo gotovo pola sata.
Nakon par dana odlazim na put sa sestrom i tamo ostajem tjedan dana. Nemam volje za nikim; zaljubila sam se. Kuhao mi je svaki dan, i obasipao me svom pažnjom svijeta.
Ide taj godišnji, a ja se jedva čekam vratiti u Zagreb. Naša romansa se nastavila. A onda, 06.08., subotnje kišno jutro, krećem na posao. Na prvom semaforu prokližem i završim na terasi kafića. U šoku sam. Kasnim na posao. Ključ je kod mene. Odlučim nazvati njega. Isti tren je došao. Uzeo je ključ i odnio ga mom šefu da mogu raditi, dok sam ja rješavala sudar. Nisam ozlijeđena. Pri povratku me nazvao i rekao da ne moram na posao, da je sve objasnio šefu. Rekla sam mu da ću doći k njemu čim riješim što imam, da ode kući, ali morao se uvjeriti da sam dobro. Stao je nasred ceste sa sva 4 upaljena, izišao iz auta i zagrlio me. Uvjerila sam ga da sam dobro i da ode kući - doći ću brzo. Plakala sam puno jer sam bila u šoku. Terasa je bila puna ljudi. Mogla sam ih ubiti.
Odlazim njemu i po navici već, skidam se s vrata. Odlazim pod tuš a on mi daje ogrtač. Pri izlasku oblačim njegovu majicu i on me ušuška u dekicu. Skuhao mi je kavu i gledali smo TV. Bilo mi je neugodno kada me šef nazvao jer sada zna da sam se spetljala s klijentom; ali Bože moj. Sve je to za ljude.
Bili smo nezasitni. I tako smo opet završili u krevetu i probudila sam se oko 18h. Cijeli dan smo u krevetu. Skuhao nam je večeru i otišla sam kući. Rekla sam mu da u ponedjeljak želim da mi napravi tortu. U ponedjeljak mi je bio rođendan. Njemu to nisam rekla.
Taj vikend smo trebali otići skupa negdje ali zbog sudara nisam bila za ništa, a on nije inzistirao. Došla je nedjelja i on mi se do 18h nije javio. Pukla sam jer se to do tada nije događalo, pa sam ga pitala gdje je cijeli dan i pokrenula bijesnu svađu. Budala. On me pokušavao smiriti. Oko 23h se javio i zadržavao me na mobitelu iako sam ga ja pokušavala ignorirati. A onda mi je srce puklo. U 00:00 mi je čestitao rođendan. Napisao najljepšu čestitku koju sam ikada dobila, i priložio sliku. Bila je to slika moje torte.
Suze su same krenule kada sam shvatila da sam idiot.
"Ja se cijeli dan borim s ovim u kuhinji a ti se pitaš šta ja radim", rekao je. Pitala sam se kako zna da mi je rođendan, na što mi ne poslao sliku moje osobne iskaznice od prije. Baš je pažljiv. Dolazim sutradan s posla k njemu, a on je na tortu zakačio dvije svjećice s brojevima mojih godina. Zapalio ih je i fotografirao me dok mi je pjevao "sretan rođendan". Bilo mi je neugodno. A tada mi je rekao da mora ići.
-"Gdje?"- Pitala sam
-"Kući"
-"Zašto?"
-"Imam problem"
-"Reci mi"
-"Kada se vratim ćemo razgovarati. Za par dana sam nazad."
I uništio mi je rođendan. Znala sam da je s nama gotovo. I da je ovo oproštaj. Legli smo u krevet i bila sam tužna. Grlili smo se i ljubili, ali tu noć nismo vodili ljubav.
U 2 ujutro me odveo kući. Nisam htjela tamo spavati.
Sutradan je otišao. Javljao se, ali bila sam ljuta. Osjećala sam da nešto nije u redu.
I onda se vratio. Otpočetka sam znala da je oženjen. Ali pravila sam se da ne znam. Bilo mi je lijepo. Lagala sam si. Ona živi tamo, on tu. Ne zove ga nikada, ne piše mu, nigdje nema njenu sliku. Ona nije postojala; u mojoj glavi.
-"Dočekalo me iznenađenje. Ona je trudna. 5 mjeseci. Skrivala je to. Bio sam tamo na proljeće, nije ništa rekla. Nisam htio još djece, ali što sada mogu..."
-"Trudna je?"
-"Da."
I to je bilo to. Plakala sam i nije mi bilo svejedno, ali znala sam da je to to i da je došao kraj. Znala sam da će tako i biti.
Prošlo je 10 dana.
Deseti dan se udavala moja prijateljica. Ja sam bila kuma. Otišla sam sa svadbe nakon 100-tog pitanja gdje mi je pratnja. Popila sam puno. Sjela sam u auto i vozila se njemu. Bilo je oko 3 ujutro. Stala sam mu ispred kuće i vidjela upaljeno svjetlo. Zvonila sam mu na zvono kuće i istovremeno ga zvala na mobitel. Nije se javio. Par trenitaka kasnije, zove me.
-"Gdje si?" - pita me
-"Ispred. Otvori vrata."
-"Ne mogu...Obitelj mi je tu. Svi su tu."
Taj tren sam poklopila i ušla u auto. Plakala sam, onako pijana, sigurno pola sata. Ona je tu. Kako nije izišla na vrata da vidi tko je ispred? Zar ju nije briga?
Idući dan me pozvao na kavu. Rekao mi je da mu je sestra teško bolesna i da su on, tetka i žena došli ovdje. Žena će ostati. Neko vrijeme. Za sad. Najbolje je tako.
I ja sam to prihvatila. Bio je jako zabrinut za sestru pa sam mu odlučila biti podrška. I tako smo ostali u dobrim odnosima. Nedavno je postao otac. Dobio je kćer. Javio mi je čim se rodila. Pijemo kave redovito skupa, i postali smo dobri prijatelji. Volim ga, i drago mi je da ga imam pored sebe kao prijatelja. Život piše čudne priče....
Misao dana: Nije sve crno ili bijelo.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se