Kreativni odjel

Klaić i rječnik

morskamorska.blog.hr

Nikad nismo zatomljivali emocije. Kod nas se u kući uvijek jasno čulo volim te, ljubavi, srećo, srećice i tko bi sve inačice nabrojao. I tako se to udomaćilo i s djecom koja su odrastala u "rječitom" okruženju. Redovito sam uz živi zagrljaj ili porukicu na mobu dobivala i srce, love you, ljubim, grlim...

Onda je ON, inače sklon namjernom iskrivljavanju riječi, umjesto srce izrekao čuče moje. I tako se to "čuče moje" već godinama, u obitelji, provlači kao najviši stupanj izražene emocije koja je i više od volim te. Ušunjalo se to u obiteljski rječnik u svakodnevnoj komunikaciji i često se primjenjuje na drage nam ljude ali i van obitelji. Baš svako dijete je čuče malo. Svaka bliska i draga nam osoba je naše čuče. Kućni ljubimci su čuča mala. Primjena se proširila na sve strane.

Onda je Mlađa upoznala svog budućeg muža. Prije nego li smo ga upoznali dobili smo ozbiljno upozorenje da se ni slučajno ne prelivamo u emocijama jer kod njegovih toga u obitelji nema. Za šestero djece nije bilo vremena za mazukanje. Trebalo je to podignut, odgajat, othranit, školovat i uza sve odlazit na posao i radit. Primili smo obavijest i prihvatili to saznanje kao objektivnu činjenicu da svi nisu kao mi.

Krenulo je upoznavanje. Potom nekoliko zajedničkih druženja. Kad smo dobro ispipali teren, procijenili budućeg novog člana obitelj, posve spontano i neposredno smo i zeta glasno stavili pod nazivnik "čuče naše." I dok je Mlađa kolutala očima, zet se u hipu navukao na naš rječnik. U početku mu je to bilo smiješno, ali tako se lako navukao na dobro i meko. Sad se to "čuča naša mala" svakodnevno čuje za najdraže mališe.

Nema ovih riječi u Klaićevom rječniku. Ne marimo mi baš za to. A tek kad bi nabrojala sve naše druge nepostojeće riječi teško da bi vi, koji čitate, prepoznali na kojem jeziku uopće pišem post:-)

POLITIKA I DRUŠTVO

huc.blog.hr

Fejs mi je prije neki dan izbacio stari tekst kao podsjetnik na dane gluposti koji su potom zamijenjeni novom ekipom i novim danima gluposti. No ima li što promašenije i gore nego pisati o politici? Ili pisati o politici čitav život? Kakve li uzaludne egzistencije, kakvo li traćenje života!

Marina Abramović jednom je prilikom rekla: uvijek sam aktivno poticala događaje.

Doista, postoje ljudi koji aktivno potiču događaje i oni koji ih zatim kritiziraju - mislim događaje. A i inicijatore tih događaja. Očekivati od političara da bude moralan početna je greška u razmišljanju. Sintagma moralan političar je okismoron, nešto kao drveno željezo. Političar je tu da bude Mr. 10 posto, u boljim situacijama Mr. 50 posto, a u najboljem slučaju 100 i više posto. Njega jednostavno boli uvce za javno dobro. On gleda svoju korist. Neki od političara nisu zainteresirani tek za trgovinu utjecajem već ih pali i moć: diže im se samo ako su gospodari ljudskih života i sudbina (npr. Kisindžer, je jedan takav jezoviti gmaz).
Ponekad javnost ipak za uzvrat (tj. za svoju lovu) dobije nešto: Bundek, tramvajsku liniju do Dubca i zlatni wc, nova prijevozna sredstva javnog prometa, blistave tramvaje Gredelja i njemačke eko-buseve na hidrogen, žičaru, najbolji evropski advent, a Mr. 10 posto dobije svojih 50 posto, kao i njegovi projektanti, izvođači, podizvođači i podizvođači podizvođača...
Građanin je vječna sisa i ko ga jebe, neka pati i stenje, cviljuga i jauče.
Glupa je to namještena i providna igra, a on - građanin - se uporno nada da će tu nešto ušićariti.
Neće, i bit će samo još gore...
Jer dugoželjena promjena neće doći izvana, pošto ona nikako ne može doći izvana. Vidiš, dragane, nitko neće učiniti ono što ti trebaš učiniti: ne možeš angažirati penjača da osvoji Himalaju umjesto tebe ili trkača da osvoji zlato u maratonu umjesto tebe, ne možeš platiti doktora da ozdravi umjesto tebe i da poslije vodi pošten život umjesto tebe...
Dugoželjena promjena doći će iznutra, kao nova duhovnost, a time i nova svjesnost i nova osjećajnost.
Kada takvi ljudi prevladaju u egregoru tada će osvanuti Novi svijet.
Ali dotad će naš građanin biti već daleka prošlost...



NORMIRANJE ABNORMALNOSTI, March 20, 2019 • Shared with Public

(mjesto radnje: KBC Dubrava, bliska budućnost)

- Ali gospodine Bandiću ne možete operirati mozak, vi niste neurokirurg!
- Ma nemojte vi meni ... treba delati... ja jesam doktor... bio sam u Dubaju... ovo mi je šesti mandat... građani znaju... pitajte Borasa...
- Oh, da, vi imate počasni doktorat, ali to nema veze sa medicinskom strukom, a još manje neurokirurgijom!
- Dosta priče idemo delati, čovjek je u potrebi, ovo mi je šesti mandat, treba izvaditi tumor!
- Ne! ja to ne mogu i neću dopustiti! Kategorički NE!
- Dr. Kaliniću, udaljite ovog čovjeka.
Kalinić stupa u akciju, udara šakom u glavu nervoznog neurokirurga i iznosi ga van u nesvjestici.
- Dakle, gdje smo ono stali? Ah, rezanje lubanje! Milana, rukavice!
- Odmah doktore!
Milana navlači bijele gumene rukavice gradonačelniku Zagreba, počasnom doktoru muzičke akademije, Zmaju od Kamenitih vrata, počasnom predsjedniku GNK Dinama, nositelja ruskog Ordena družbe i prijateljstva i počasnom građaninu Srebrenice.
Bandić migolji prstićima.
- Baš mi dobro stoje. Skoro k'o masonske!
Hi-hi-hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
Kalinić se vraća.
- Zaključao sam budalu u ostavu za metle.
- Neka si, tamo mu je i mjesto.
Hi-hi-hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu : Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
- Ajmo delati! Kaliniću, uzmi taj cirkular i zareži ovdje pa ukrug...
Kalinić uključuje kiruršku opremu, mali cirkular koji cvili poput komarca, pa zarezuje, reže...
- Vidi ga, k'o profesionalac - gradonačelnik će posprdljivo.
- Multitalent - oglasi se Kusinka.
- Polivalentni gospodin Pavle - nadoveže se Milana.
- Talentirani gospodin Ripley - javi se i Rafaelić koji stoji postrance. On se, naime, sasvim slučajno zatekao ovdje došavši na redovan pregled bubrega. Ugledavši ga u predvorju KBC-a, Milana ga je pozvala da im se pridruži u gradonačelnikovom kirurškom pothvatu.
Svi se cereću. Pače, cerekaju!
- A ne''š ti Mile, ako mogu izrezat sva ona drva na tvojoj vikendici, pa što je ovo malo kosti – odvrati Kalinić samopouzdano.
Kalinić odreže i odvoji gornji dio lubanje pa ga ponovo vrati natrag, ponovo podigne, opet vrati natrag.
- Vidi, svaki lonac ima svoj poklopac!
Hi hi hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
- Mir Pavle - upozoravajuće će gradonačelnik - ovo je ozbiljan posel.
Bandić uzima skalpel i pincetu te počinje čačkati po pacijentovu mozgu. Kasapi mozak nekritički, dakako.
- Sestro Milana, posišite tu krv, niš ne vidim! I dajte amo rendgenske snimke, nemrem locirati malog gada...
- Želite li možda i CT - zanima dr. Kusin.
- Rendgen bu bil sasvim dovoljan.
Gotovo doktore, posisano, javlja sestra Milana.
- Ajmo dalje! Valja delati…
Bandić zabada skalpel, sve dublje i dublje, prema hipofizi, čineći neviđen nered. Mozak se od silnog kasapljenja polako pretvara u kašu.
Bandić slavodobitno izvadi hipofizu.
- Evo ga! Rak! Gad koji je ubijao jadnog čovjeka!
Bandićev tim plješće.
- Dobili smo još jednog glasača - Kusinka došapne Rusakici.
Bandić potom prilazi staklu iza kojeg stoje novinari što su promatrali kirurški zahvat.
Fotoreporteri mahnito škljocaju.
- Dobro, dosta s tim, imamo još hrpu posla danas: sanacija rotora, projekt Manhattan, žičara, nacionalni stadion, tunel kroz Medvednicu, metro, tramvaj do zračne luke, most Jarun, sveučilišna bolnica, Paromlin, Gredelj...
- Kaliniću uzmi superglu i zalijepi nazad tu glavu.
- Ali nemam superglu...
- Što me briga, nabavi.
- Čekaj imam ja OHO ljepilo, javi se uvijek spremna kolumnistica-izdavačica-urednica-književnica, za ovu priliku medicinska sestra Milana V. Runjić, ustavnog sudca kći.
- Hoće to biti dobro - provjerava s gradonačelnikom.
- Kaj ja znam, valjda bu - odvraća nervozno Bandić.
Milana prekapa po torbici.
- Ma gdje li se samo zametnuo? Ah! Evo ga!
Pruža ga Kaliniću.
- Duguješ mi za ovo, Pavle...
- Ajde, dosta s tim, žurimo - gradonačelnik će.
I vesela družba u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin odlazi dalje, u noć, da dela...


POEZIJA NOW March 21, 2017 • Shared with Public

dolje fontane, hoćemo česme!
uz česme se pišu bolje pjesme!

.....

kintsukoroi.blog.hr

Natikače

supatnikll.blog.hr

Prvo je izgledalo da će izbori biti za ili protiv Plenkovića, i izgledi su bili poprilično na strani protiv.

Onda se u izbore umiješao Milanović, pa je dilema postala Milanović ili Plenković, i izgledi su se promijenili.

Od tada Milanović sve radi da bi dilema bila za ili protiv Milanovića, pa je izgledno da će, iako su birači u Hrvatskoj bili u stanju dva puta birat Mesića, više puta Bandića, Tomaševića, i nevjerojatno ali istinito čak i Puljke, završit pobjedom hadezea.

Nema to više veze s svjetonazorima, opredjeljenjima ili bilo čime, to je postalo medicinsko pitanje, biti glasač Zorana Milanovića je dijagnoza.

Uostalom svjedočili smo i ovih dana kod nas na blogu patološkom i bešćutnom ponašanju simpatizera platformi i stranki okupljenih oko psihopate.

Baš bi volio ukoliko na blogu ima i jedna feministkinja ili neka druga borkinja za prava žena, da mi kaže što misli o ženama koje podržavaju vrhovnog komandanta Zoku, posebno o narikačama Orešković i Puljak,

Otočka kronika

morskamorska.blog.hr

Fotografija: morska


Kad sam imala toliko malo godina, ljeti mi je bilo sasvim svejedno tko mi u Vali pravi društvo. Je li to netko s 3, 5 ili 8 godina. Bilo je jedino važno da se možemo zajedno kupat ili sjedit u dvoru na užeglom kamenu, igrat se kamenčićima, mazit mace i brbljetat o svačemu i ničemu. Tada su mi Marin, Petar i Željka bili dječji prijatelji. Marin moj vršnjak, Petar mlađi, Željka još mlađa.

Još nisam ni maturirala, a Željka je, s tek navršenih 16 godina, već rodila. Marin je sljedeće ljeto postao otac, a Petar završio u popravnom domu. Ne rodilo šta nije krao i punio crnu kroniku.
I tako je ta naša veza iz djetinjstva pukla sama po sebi.

Tih studentskih godina sam i ja manje zalazila u Valu. Sve šta mi je bilo važno je bilo u Splitu.
Tek nakon diplome, s nenavršene 22 godine, ponovo sam prigrlila morske dubine, mrkentu, tišinu i nebo puno zvijezda. Kao Lesi, rado sam se tu vraćala.

Željku i Marina bi povremeno viđala, uglavnom u Mistu, kad bi išla u spizu. Zastali bi i izmijenili po koju riječ. I Petar je već dobio kćer i za trajanja svog braka se spanđao sa ženom koja je imala, ni manje ni više, nego sedmero djece. S njom je dobio još njih troje. To već gotovo zavrjeđuje cijeli roman.

Tih 70.-ih i ranih 80.-ih je u Mistu bilo prepuno djece koju su rađala djeca. Mojim rođacima je to sve bilo normalno. Kako i ne bi bilo kad su obje rodice rodile kao maloljetnice, a rođak postao otac s navršenih 18, ali je njegova žena bila maloljetna.

Rijetki su završavali i osnovnu školu. Veze su im brzo pucale pa su ulijetali u drugu, treću, a djece, naše, vaše, njihove je bilo koliko hoćeš. Više nisam mogla ni pratit tko je s kim i koje dijete je čije.

Silno me to rastuživalo. Kao da je civilizacija otoku rekla zbogom, a ostavila teške repove primitivizma i anarhičnosti.

Danas je to ipak druga priča.
Split i Zagreb su prepuni otočkih studenata. Vraćaju se na otok i popunjavaju radna mjesta liječnika, profesora, geodeta, arhitekata, stomatologa, medicinskih sestara...Mnogi ostaju u mjestu studiranja i jako se lijepo snalaze. Kažu mi da je otočki lobi jak i da se međusobno podupiru i potpomažu u svakom pogledu.

Danas su otočke priče posve druge i drugačije. Ljepše. Nisu na civilizacijskom začelju, niti zaostaju u kulturološkom pogledu za gradom u ikojem pogledu.

A ja kao svjedok, kroničar svog vremena, koja je to sve pomno bilježila, mogu samo reći, o tempora, o mores.

Jedno Marino poslijepodne

tifit.blog.hr

I to je poslijepodne pospremila za sobom nakon ručka... Jedan tanjur, jednu žlicu i jednu čašu. Kroz glavu joj je poput vjetra u daljini prošla buka i galama koja je nekad ispunjavala kuću. Davno s premalo, a danas s previše prostorija za čistiti. A i kome?
Obukla je na sebe haljinu, primila u ruku štap i krenula u svoju dnevnu šetnju. Bijeg od stvarnosti. Noge ju nisu više služile, ali nije se dala. Morala je i tog dana vidjeti i osjetiti sreću. Postojanje. Život!
Zaputila se prema parku. Jedva je stigla do prve klupčice. Već je osjetila da mora otpočinut'. Na tren je zatvorila oči, da predahne...

- Baš si smežurana! - sitan glasić prozbori. Mara ugleda najdivniju plavokosu djevojčicu kako bez ikakvog povoda sjeda do nje. Vedrih, zelenih očiju, širokog osmijeha i bisernih mliječnih zubića. "Bože dragi, ista moja Ivana kad je bila mala," pomisli.
- Jesam li? Baš jako? - nastavi razgovor s ushićenjem u srcu.
- Paaaa...da! Tako se ja smežuram po rukicama kad se duuugo kupam - nastavlja djevojčica - i onda mi mama kaže da moram ići van iz vode. A baš se volim kupati. I roniti. I plivati. I... jesi se i ti dugo kupala? - pogleda ju znatiželjno.
Mara se iskreno nasmije, naglas. Dugo to nije napravila. Ali u pristojnom tonu odgovori djetetu: - Možemo i tako reći. Ja se dugo kupam u vodi života, dijete moje drago. -
Djevojčica ju gleda zbunjeno.
- Kakva je to životna voda?- podigne svoju malu obrvu.
- Vidiš ovu veliku smežuranu boru između očiju? - upita Mara. Djevojčica znatiželjno kimne glavom.
- Ta je najveća. I najduže se stvarala. Nju sam nježno krojila svaku večer prije spavanja, dok sam molila za mog malog anđela koji je prerano odletio u Nebo prije puuunoooo godina. - reče Mara, čvrsto stisnuvši zube, da suspregne suze pred malenom.
- Hej. Pa to je tvoj vlastiti anđeo čuvar! - usklikne djevojčica s oduševljenjem. Mara ju pogleda pravo u te nevine, dječje oči. - Doista jest! - složi se s njom, pa nastavi
- Ove male bezbrojne sitne bore ispod i oko očiju nastajale su danima i još se rađaju dok se molim za moja tri anđela rasuta po svijetu. Svaki dan po jedna nova. Mada ih vidim i čujem preko tih vaših mobitela kako ih zovete, fali mi da ih zagrlim i poljubim svakog po jednom još bar. - Mara spusti pogled opet, da ne zasuzi oko. Nikako ne bi htjela rastužiti to divno, malo stvorenje pored sebe.
- Jos anđela imaš? I to tri? Pa ti si bogata. - reče djevojčica.
- Jesam? Ne osjećam se baš tako. - prozbori Mara.
- Vidiš moje ruke? - upita - nekada su mijesile najslađe kolače, i pravile najfinija jela, a sad me baš i ne slušaju. -
- Zato jer su smežurane? - krene ih bolje prosuđivati malena.
- Recimo da da. Smežurane i stare. Od vode života.-
- Uf - odmahne djevojčica glavom - baš je zeznuta ta tvoja životna voda. -
Mara se nasmiješi opet. Zabavlja ju ovaj razgovor. I pažnja. I interes. Dugo nije ovakav razgovor vodila.
- A imaš ti muža? Moja mama ima. Mog tatu. I kaže da je baš smotan ponekad. A ipak ga voli. A ja ću kad narastem isto imati muža. I bit će isti k'o moj tata. - priča djevojčica dok se Mari misli razbacano komešaju. Čas je na ljuljački sa svojom prvorođenom, čas svog jedinca Davida uči voziti bicikli. U trenu se stvori u rađaoni gdje joj Matija nježno ljubi čelo i govori joj "Mila dobili smo još jednu djevojčicu..."
I sve se isprepliće nezamislivom brzinom. S gorkim okusom na usnama. Osjeti vrelinu na obrazima. Sol u oku peče. Al' ne da Mara da djevojčici pokaže tugu. Bol. Nedostajanje. Sjetu. Moć svih tih uspomena. Gubi se između sna i jave. Već dugo. Pokušavajući ignorirati ovaj život usamljene starice. Koja iz dana u dan sjedi sama na klupčici. I promatra vrevu i život u punoj snazi oko sebe.
- Antonija, ostavi ženu na miru. - odnekud se stvori djevojčicina majka. Divna, mlada, prijazna ženica, velikih, tamnih podočnjaka, od još jedne neprospavane noći bit će. U rukama drži i bebu. - Ispričavam se gospođo, ako vam je dosađivala. Moja Antonija jako voli pričati sa svima. Iako joj uporno objašnjavam da se strancima ne prilazi, je li tako? - prijekorno pogleda svoju kćer, koja se sad već prilično povukla i spustila glavu.
- Ma ne dosađuje mi, taman posla. Baš smo se napričale. - susretljivo reče Mara.
- Da, mama. - složi se djevojčica - i nije to gospođa, to je baka koja se jako smežurala od te životne vode. -
Gledaju se međusobno, nitko ništa ne razumije, samo se Mara smješka od srca. Žena uhvati djevojčicu za rukicu, još jednom se ispriča i povede ju u nepoznatom pravcu. Istom u kojem su prije godina previše otišli i svi Marini. Gleda kako likovi iščezavaju. Pa teško udahne. Sunce zalazi. Bit će red vratiti se doma. U pusto. U prazno. U topli krevet. Pod deku. I vrući čaj koji će opet popiti sama.

A pamti Mara kad je sve orilo od smijeha. I mirisa svježe pečenih kolača. I dječjih svađa i mirenja. I muževih pošalica. I kuće pune dragih lica. I tamnih podočnjaka zbog neprospavane noći za koju bi sad sve dala. Bar još jednu da doživi. Pamti Mara. I svaku večer sa tom slikom zaspe. Dok sol peče umorne oči...