novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

07

čet

06/18

METATURIZAM

pametnizub888.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

„Neko vrijeme smo promatrali Krivi toranj u Pisi, a onda smo počeli promatrati turiste koji promatraju Krivi toranj u Pisi – turiste koji se fotografiju s Tornjem u pozadini izvodeći groteskne poze i pokrete“ reče Elemen Slonić, načelnik lokalnog metaturističkog ureda. „Snimili smo i nekoliko fotografija tovrsnih turista; snimanje je potrajalo, i kad smo se okrenuli vidjeli smo kako nas, metaturiste (koji snimamo turiste), snima jedna oveća skupina metametaturista! Da čovjek poludi ...“
„Slično se dogodilo nama prilikom safarija u Serengetiju“, reče Lolena Lisičić, međunarodna tajnica Metaturističke zajednice Alpe-Adria-Unutrašnja Mongolija. „Snimali smo stado gnuova u stanju animalne reminiscencije, kad smo zapazili družbu pavijana kako nas snima onim jeftinim plastičnim kamerama. Sve nas skupa pak, s obližnjih obronaka Kilimandžara, snimao je čoporčić planinskih gorila, i to ni manje ni više nego kinematografom braće Lumiere koji su zadužili još davnih dana od Jane Godall lično!“
„Kako?“, upita Kronolija Pužek, nacionalna tajnica Metaturističke zajednice Normandija- Okinawa -Kursk. „Pa zar nije Diane Fossey bila zadužena za podjelu filmske opreme gorilama!?“
„Ne, nije! Imam to crno na bijelom.“, reče Lolena Lisičić pa odnekud izvana dovuče pravu, živu zebru, uspomenu s tog davnog safarija.
A na zebri, crno na bijelom, pisalo je da su Jane Godall i Diane Fossey ista osoba! (račvastom predajom pretvorena u dvije).
Ili je to možda ipak bilo bijelo na crnom? Jer zebre su varljive ...
„Svi mi smo“, reče Petunela Balavander, predsjednica odbora Metaturističke središnjice, „već davno ogrezli u tuste močvare metaturizma. „Čovjek više ne može izići iz kuće a da ne bude smatran turistom! Jučer sam sišla do lokalnog dučančića kupiti kruh i mlijeko, a blagajnica je mislila da sam turistkinja pa mi htjela naplati duplu cijenu! 'Ali Dragice“, rekla sam joj, „to sam ja, susjeda Petunela!“ 'Samo ti pričaj', odvratila mi je bešćutnički. 'Deset eura amo, molim!'“
„A meni se dogodilo“, reče Brzigo Priljepak , „da sam u Firenci htio pogledom obuhvatiti onu ogromnu kupolu one ogromne katedrale, i nikako mi nije uspijevalo. Pozvao sam u pomoć lokalnog, valjda firentinskog pozornika i tek kad mi ju je on smanjio 'na mjeru čovjeka', ugledao sam to bezvremeno umjetničko djelo u punom opsegu i posvemašnjem blistavilu (koje mi je spalilo sunčane naočale).“
„Kakve to veze ima s metaurizmom, Priljepče?“
„Pa ne znam ... prema definiciji opće enciklopedije, metaturizam je kad ...“
„Pusti sad to. Nego, kako se zvao taj pozornik koji ti je smanjio Duomo di Firenze?“
„Boštjan Terpentini. Zašto pitaš?“
„Ni za što. Eto tako razgovaramo ...“

ae

kakotikupus.blog.hr


06

sri

06/18

Treći dan i povijest Transsiba

vlakomnarizu.blog.hr

Budim ose... budim ose, koje su usnule nakon marljivog skupljanja meda...Ne, budimo se taman dok vlak usporava i lagano uvijugava u nekakvo naselje ili grad. Nemam pojma jel stajemo negdje, al ako stajemo trebali bi možda nabaviti vode, votke i tako nekakvih zavrzlama. Vlak ulazi u stanicu, a mi kao da je požar izbio izlijećemo iz vagona da protegnemo noge i naudišemo se zraka. Kupe smo zaključali i predali teti provodnici ključ. Takva su pravila, ako izađemo samo na stanici i zaključamo kupe, ne smijemo nositi ključ sa sobom nego ga moramo ostaviti kod nje, valjda da ga ne izgubimo putem. Svejedno, išli u restoran u vlaku ili izlazili izvan vlaka, pravilo je zaključati, ali ne nositi ključ. Divno li je hodati i protezati se, divno li je u dišne puteve pustiti svjež i oštar jutarnji zrak, divno li je osjećati taj zrak na tijelu i u glavi, kako nas naglo budi i razbistrava. Progledavam sada tek oko sebe i zrak je baš poprilično svjež, što je sigurno razlog zbog kojeg ljudi oko nas hodaju sa šubarama i u bundama. Mi smo u sandalama, šorcevima i majicama kratkih rukava. Turisti. Snijeg lagano propadiva, u daljini na zgradi ogromnim slovima stoji „OMCK“, a oko nas je već hrpa šubara ispod kojih dopire ruski, ali ništa napadno. Nitko ne vrišti i ne urla da bi nam privukao pažnju na ono što prodaje. Lagano i uljudno kao da nam pričaju bajke i priče na ruskom kako bi nas ponovo uspavali, nakon što nas je sama činjenica da smo odjeveni ko kreteni za ove vremenske prilike i više nego razbudila. Ko ne bi kupio od ovako prijatnih i finih ljudi, koji te ne tlače i ne vuku za rukav, nego žena u bundi fino vozi dječja kolica u kojima nema djece, nego votke, pive, kruha, kobasica i ostalih điđa. A ko ne bi prodao ovakvim ljepotanima koji svojom pojavom kao da govore – dođite do nas, mi smo neupućeni turisti koji kupuju sve, jer žiku nas samo kako smo odjeveni na ovom snijegu. Uzimamo samo kruh i vodu za sada, rubelje s kojima plaćamo nismo u stanju preračunati u eure ili cente, jer čim smo skužili da nam je prva decimala 0, odustali smo. Kako i doliči napuhanim bogatim turistima sa zapada. Možda bi mogli u kune ili lipe, al na kraju krajeva čemu? Šetamo sa našim kruhom i vodom po peronu, koji više izgleda kao pijaca. Ljudi trguju, kupuju, prodaju, razgledavaju, čavrljaju jedni s drugima, možda se i cijenkaju samo ne bih znao jer sve zvuči jako ugodno i opušteno. Ako se negdje vidi da je ova željeznica poput žile kucavice koja ubrizgava život svom svojom dužinom, onda je to ovaj prizor. Sve ove žene u bundama, ove šubare na svim glavama, ova dječja kolica sa ogromnim točkovima, čovjek koji nudi tucet riba zavezanih na užetu, starac koji stoji na mjestu i drži u ruci drvenu babušku. Sve je to slika koja mi izmamljuje zadovoljan smiješak, slika jednog jutra na peronu u Omsku. Slika koju bi rado ovjekovječio fotoaparatom da nije ostao u kupeu. Ovaj miris jutra, ovaj žamor bajkovitog ruskog jezika, snijeg koji propadiva, ta mistika stranog i nepoznatog oko nas, taj doista po ničem poseban trenutak je našao posebno mjesto u mom sjećanju. I kad god se poželim sjetiti Rusije, na raspolaganju će mi biti to jedno jutro, na peronu u Omsku. I neke druge scene, al ko će se toga svega sjetiti.

Vraćamo se do vagona, uzimamo ključ nazad, kroz prozor promatram sve te ljude koji ostaju. Do slijedećeg vlaka, do novih turista koji će jednako bezveze izgledati i kojima će ovo biti tek jedna slika više sa putovanja. Žuljamo po suhom kruhu, jer smo naravno zaboravili kupiti bilo šta, šta bi se dalo nameljati i dobiti na okusu. Ajde bar smo pronašli još ostatke nekih narezaka. Izlazimo iz Omska i na moje oduševljenje opet ulazimo u šumu. Možda je šuma samo uz prugu? Sve ostalo je nepregledna ravnica koliko god ti pogled seže, ali samo uz prugu je šuma. To bi bilo nadasve krasno.



Gledam ove moje zapise o gradovima, dok ostatak obavlja naizmjenično obred umivanja, pranja zuba i podapiranja.
Omsk, drugi najveći ruski grad iza Urala, od Moskve udaljen 2700 km. Zar smo toliko već prešli? Mjesto u koje je Dostojevski sredinom 19-og stoljeća protjeran, nakon što se nešto gadno zamjerio vladajućoj strukturi, koja ga je zauzvrat odlučila streljati. No Car je imao neki čudan osjećaj da bi od njega moglo biti nešto, predložio mu da se okane zajebavanja vladajuće strukture i možda radije proba postati... pisac ili hokejaš, te ga je poštedio u zadnji tren i otjerao u Sibir na popravni. Budući da hokej tada još nije postojao, Dostojevski se bacio na pisanje i ostavio neizbrisiv trag kako u svjetskoj književnosti, tako i u njemačkim kockarnicama. Imao je naime neku nezaustavljivu želju, da sve zarađene pare spiska na kocku, neki bi to nazvali ovisnost o kocki, al ko će ga znati. Zatim dok je trajao građanski rat između bijelih koji su bili za imperijalističku Rusiju i Cara, te crvenih koji baš nisu podupirali te ideje, Omsk je bio sjedište bijelih i proglašen glavnim gradom Rusije te davne 1918 godine. Tu su čuvane sve zalihe carskog zlata, od strane čehoslovačkih legionara, koji su u ratnom kaosu zapeli u sred Sibira. To sve se naravno i dalje nije sviđalo crvenima, te su protjerali bijele dalje prema istoku, a glavnim gradom opet nazvali Moskvu budući da je bio najveći grad, a već je i postojao trg koji se zvao ni manje ni više nego Crveni Trg. Omsk čak nije zadržao ni titulu glavnog grada Sibira, nego je to preuzeo Novosibirsk. Na početku drugog svjetskog rata, Adolf i Staljin sklopiše mirovni sporazum o međusobnom nenapadanju. Valjda dok nisu pripremili teren za ratovanje, kao kad se djeca igraju žmirke, pa onaj koji broji pričeka dok se ostali sakriju. Tako je i Adolf brojao do 100, a Staljin svu industriju i proizvodnju iz europskog dijela Sovjetskog Saveza sakrio iza Urala u azijski dio, točnije u Omsk. Ko se nije skrio, magarac je bio, reče Adolf i krene s vojskom prema Moskvi. Tako da se u tim godinama broj stanovnika u Omsku utrostručio, mahom radnika sa svih strana koji su došli proizvoditi oružje, tenkove, a poslije rata i svemirske letjelice. Sve je to rezultiralo da grad bude do 1990-ih tj. raspada Sovjetskog Saveza zatvoren za strance.

„E, pa mi smo među prvim strancima u Omsku, grad je tek prije desetak godina otvoren za strance!“
„Za samce?“
„Da, jebiga za samce, smjeli su dolaziti samo bračni parovi ili samo parovi, dok bi tisuće samaca ostajalo stajati na kiši ispred ogromne rampe na ulazu u Omsk. I tu bi radoznalo zagledavali prema Omsku, dok im slina nekontrolirano migulji niz bradu, pitajući se - Što li to, o dragi Bože, sada rade bračni parovi ili samo parovi?! - upita tiho Yevgeny, jedan od mnogih samaca, koji bi pokisli i promrzli iz mraka promatrali blještavilo i sjaj preko druge strane rampe. Al eto prije 10 godina otvoriše rampu i od tada samaca u Omsku, ma čudo jedno. Svi navučeni na heroin, od tog silnog i naglog blagostanja u kojem se nađoše.“
„E jee, a bračni parovi ili samo parovi na sred trga u totalnoj ekstazi i dekadenciji, polijevaju se votkom i goli se klackaju na balističkim raketama okrenutim prema zapadu.“
„Pa stvarno smo uranili onda, među prvima, prošlo već 10 godina.“
„Dobro, pa zato kažem ne prvi, nego među prvima.“
Ivanović se vraća i cijeli kupe odjednom zapljuskuje val svježine i mirisa gela za tuširanje.
„Jesi se ti uspio otuširati?“
„Ma naravno, cijelo ovo vrijeme mislimo da nema tuširanje, a kad ono ja nađem čitav vagon koji je dupke napunjen toplom vodom sa skakaonicama i toboganima. Utorkom i četvrtkom puštaju u vodu mirisna ulja, pjenu i manekenke. A danas je? Četvrtak... Ma gdje bi se tuširao, samo sam ubacio gel u proces podapiranja i zapljuskivanja.“
„Pametno, pametno, ako ništa drugo lijepo te imati u kupeu ovakvog mirišljavog.“

Odlučio sam i ja nabaciti gel na tijelo, nakon što sam opet nabacio kaladont na prst i oprao zube. Imam samo jedan minijaturan problem, a to je što taj gel pjeni kao da je namijenjen sapunjanju slona. Tako da sam se sada sav isprolijevao vodom, pokušavajući u stotinu navrata da isperem svu tu silnu pjenu sa sebe. Netko pokušava ući u WC i nekoliko puta uporno probava kvaku. Kao jednom ako probaš neće se otvoriti jer je zauzeto, ali ako povučeš kvaku 4-5 puta, e onda će se vrata otvoriti i u WC-u neće biti nikoga ... Leće moram isto promijeniti, što je izuzetno zanimljivo kad je čovjek mamuran. Još kad se u tom stanju mora na nešto skoncentrirati, postane se možda malkice i nervozan. Vlak se trese, samim tim i ja, samim tim i prsti kojima pokušavam naciljati oko. Leće ne sjednu uvijek iz prve, pa treba biti strpljiv. Ponovo ih izvaditi, očistiti, paziti da pri pokušaju stavljanja u oko ne padnu na pod, kao meni sada. Jer ih onda treba tražiti po podu, što je čisti gušt na malom prostoru, pogotovo ako je to isprolijevani WC. Leća je uz sve to prozirna, jer bi se kroz nju naravno trebalo gledati, a budući da nisu u mojim očima nego na podu, imam dakle zanimljivu situaciju da poluslijep tražim jebenu prozirnu leću u prostoru gdje se ne mogu pošteno ni sagnuti, gdje uz sve to stalno neko pokušava ući u WC, ko da su svi baš sada krenuli srati i pišati, sve na meni je mokro jer sam sav isprolijevan i najradije bih sada izašao van, stavio ogroman top ispred gospodina što stalno mrda onu kvaku na vratima, te ga ljubazno zamolio da svoju cijenjenu glavu stavi u cijev topa kako bi mu je ja potom mogao raznijeti, al se ne smijem pomaknuti jer ću možda stati sam sebi na leću i onda ću se baš nasekirati. Evo je, uf... Dakle treba biti strpljiv, ponovo očistiti leću, ignorirati šupka na vratima koji po stoti put pokušava ući u WC, naciljati oko i ponadati se da je leća čista i da će sjesti u oko. Jedna da, druga ne. Za drugo oko smireno ponoviti cijeli ritual od početka i jedan predivan dan može sada da započne.
U kupeu kao da je cvijećarnica otvorena, mirisi gela za tuširanje, dezodoransa, čiste čarape, majice, Suman donosi čaj od teta provodnice, sreća i jedan lordovski ugođaj. Ivanović uzima gitaru i šta bi lordovi uz čaj drugo pjevali nego:

„Na mom srcu, jedina
stoji piz od vrimena“
Svi brže bolje tražimo one papire na kojima smo isprintali tekstove od pjesama, Azra, Dugme...
„stoji krik od galeba
i za tobon potriba“
Bajaga, Obala, Grdović... Dalmatino! Evo ga!
„Priko mora duboka
plovija san od oka
dugo san te tražija
dušu san iscidija
već san i posidijaaaaaaaa“
Ode čaj u tri lijepe po cijelom kupeu, plahti, dekama...
„Aaaaaaaaaaaaaaa jaaaaa san se cili zalija“ vrišti Toma kroz smijeh, dok mu se niz ruku cijedi vreli čaj.
„Aaaa aaa aaa aaaaa draču ispod maslina
aaaaaaaaaaa jaaaa znan da tamo rasteš ti
ti si ka ditelina s četri lista
za te uvik ima mista
dobrodošla mi,
moja srića, to si ti!“
Cijelo vrijeme nas kroz odškrinuta vrata kupea promatra klinac koji je inače odmah iz kupea do nas. Drži se i proteže za šipku ispod prozora u hodniku, ali ne mrda ispred našeg kupea. Prozvali smo ga Sergej. Nakon Dalmatina, Azre i Zabranjenog Pušenja odlučišmo se ipak ostaviti gitare.
„Mogli bi mi malo i do restorana?“
„Amo!“

Zaključali smo kupe, ključ opet predali teta provodnici na čuvanje. Hodamo prema restoranu, kada na hodniku stoji ona curica što nas je jučer promatrala pijane kako se zapetljavamo u zavjesu. Ovaj put se ona umotala sva, tako da joj samo glava viri. Kako nas je ugledala tako se panično odmotala i zbrisala u kupe. Prođe mi kroz glavu da joj možda probam reći da nas se nema zašto bojati i da smo mi skroz dobri, ali sjetih se da ne pričam ruski i da bi taj pokušaj mogao ispasti tako da se još više uplaši i da nas na kraju njen stari ganja po vlaku, jer mu iz dana u dan plašimo dijete. Sigurno je sva zloćesta i jedno od onih malih razmaženih derišta koje samo stvara dramu, plače i želi biti konstantno u centru pažnje. Mala princeza. Taman prolazimo ispred kupea, kad eto ti nje iskoči ispred nas i drži skroz visoko ispruženu istu onu šlapu koju sam jučer izgubio! Ajme divnog djeteta! U šoku sam, gledam to preslatko dijete sa plavom raščupanom kosom, ogromnih okica, kako je ponosno nabacilo smiješak i pruža mi tu šlapu i jebo sve ako se neću još rasplakati od ove scene. Uzimam šlapu, dragam ju po kosi i govorim „Spasiba!“, još se klanjam njoj i njenima u kupeu koji to sve promatraju i smješkaju se, još jedno 2-3 puta „Spasiba“ svima i jebem ti ruski kada ga ne znam, da se mogu bar pošteno zahvaliti i reći koliko sam presretan, što je ovo divno, čupavo, malo stvorenje cijelo vrijeme čuvalo moju šlapu. Moji me guraju dalje prema restoranu, jer je iza nas isto par ljudi koji ne mogu od nas proći hodnikom. Mašem curici i ne mogu vjerovati koje dobro dijete, našla je moju papuču i sačuvala je kod njih u kupeu dok ja opet ne naiđem!

Restoran je pun. A u kurac, šta sada? Kako sada provesti dan? Stojimo na ulaznim vratima i klimamo glavom prema konobaricama i direktoru, on sliježe ramenima, pokazuje nam da je restoran pun. Ma nemoj. Predlaže nam da pričekamo malo i zapalimo koju, bar tako sami sebi objašnjavamo njegovu mimiku. Iza nas se polako oformila grupa ljudi u redu za restoran, pretežno parovi iz zapadne Europe. Uskoro se dižu ljudi i to ne jedan stol, nego skoro svi, kao da im je netko rekao da je smjena. Od laganog uvoda u dan uz pomoć kave smo ipak odustali, preskočili smo odmah na pivu. Ovaj put uzimamo Baltiku, navodno najpopularnije pivo u Rusiji. Mislim da nam je svejedno koja piva, dokle god je servirana u keramičkim vrčevima kao sada. Ne znam ni zašto bih pio kavu, da se razbudim, za šta? Za daljnje sjedenje ili ležanje. Što se mene tiče mogu ostati čitavo vrijeme uspavan. Uzeo sam ove zapise sa sobom, taman sam okrenuo povijest Transsiba, tako da mogu komotno da zaspem uz ovu pivu. Da vidimo, kaže ovako:
Još sredinom 19-og stoljeća Amerikanci su gradili željeznicu između rijeka Jenisej i Amur kako bi povezali područja između plovnih rijeka, te otvorili sibirska bogatstva američkoj trgovini. Čuj Ameri gradili još tada željeznicu u pol Sibira? Još će pisati da su Apači tih godina vozili bagere i borili se sa sindikatom za radnička prava, umjesto što su jahali divlje mustange i skidali skalpove... Potaknuti tim američkim akcijama i Rusi su počeli razmišljati o željeznici kao načinu povezivanja sa sibirskim prostranstvima. Kako bi se prvenstveno što lakše omogućilo iskorištavanje sibirskih ruda, pripajanje dalekog istoka ruskom carstvu, te lakši transport vojske sa jednog kraja zemlje na drugi, 1870-ih se počinje planirati izgradnja željeznice koja će povezivati Moskvu sa dalekim istokom. Isto tako trgovina je igrala veliku ulogu, pa se uzela u obzir bolja povezanost sa kineskim tržištem, koju bi vjerojatno i druge europske zemlje znale prepoznati za svoju trgovinu sa dalekim istokom. Sve su to bila planiranja, dok se 1881 na prijestolje nije popeo Car Aleksandar III koji je odlučio sva ta silna planiranja početi provoditi u djela. 1887 šalju se tri velike ekspedicije kako bi ustanovili da li je planirana ruta uopće izvediva. Stvoren je i državni komitet koji bi trebao upravljati gradnjom željeznice, ali i razvojem Sibira. Tako je komitet došao do spoznaje kako bi za razvoj Sibira bio nužan i narod, pa je u planiranje uključena i ideja o stimuliranju stanovništva europskog dijela Rusije, da naseli azijski dio. Aleksandar III, nakon što je na svom putovanju obišao cijeli svijet, vraća se u Rusiju preko njene pacifičke obale. Tu prigodu koristi i daje zeleno svjetlo za izgradnju, te je njegov sin, ujedno i posljednji ruski car Nikola II, sa simboličnim zabijanjem lopate u zemlju u svibnju 1891 godine nedaleko od Vladivostoka, označio početak gradnje najduže željeznice na svijetu.

„Prije točno 111 godina i 1 mjesec se počela graditi ova željeznica.“
„Jedan, jedan, jedan i jedan.“
„Baš simbolično vrijeme da putujemo Transsibom.“
„Nego, sve je ovo pomno isplanirano, šta ste vi mislili.“

Transsib je građen u nekoliko etapa istovremeno. Tako su nastale zasebne željeznice koje su dan danas zadržale svoja imena; Zapadnosibirska, Srednjesibirska, Bajkalska, Transbajkalska, Amurska i Ussuri željeznica. Istovremeno kad je u Vladivostoku počela gradnja željeznice uz Ussuri rijeku prema Habarovsku (po tome i nosi ime Ussuri željeznica), započela je i gradnja Zapadnosibirske željeznice kod Urala, sa ciljem da se radnici susretnu negdje u Sibiru. Točnije početkom ljeta 1892 počeli su radovi u Čeljabinsku, koji su dalje preko Omska vodili prema rijeci Ob. Paralelno s početkom gradnje ove rute, inžinjeri su već istraživali kod ogromne rijeke Ob, gdje bi ju se najbolje moglo premostiti. Probleme pri bilo kakvom planiranju su stvarale poplave, koje su bile normalne sa dolaskom toplijih dana i otapanjem sniježnog pokrivača. Tako razmišljajući, ostadoše inžinjeri sjediti danima i mjesecima, napravivši prvo tabor, pa 1893 godine počeše graditi naselje i nazvaše ga Novonikolajevsk, da bi na kraju to naselje danas bilo znano kao treći najveći ruski grad, Novosibirsk. U jesen 1896 završena je Zapadnosibirska željeznica, sa svojih 1415 km i najvećom brzinom od 34 km na sat. Trećina godišnje ruske proizvodnje željeza je išla za izgradnju željeznice. Isto tako je domaća proizvodnja i prerada čelika, cementa, drveta, šljunka i sličnih sirovina procvjetala.
Srednjesibirska željeznica je nastavljena od Novosibirska prema Irkutsku na Bajkalskom jezeru. Građena je 6 godina (1893 - 1899), po brdovitom predjelu, na kojem su najviše zatvorenici ostavili svoju kičmu. Preko 800 mostova je sagrađeno, od kojih su 21 bili od željeza. Mostove su gradili u početku samo od drveta, a poslije bi ih podebljavali željezom, jer se gledalo da se što brže napreduje dokle god se može graditi. Kako su zime strahovite bile, po čak -50 stupnjeva, tlo je znalo ostati zaleđeno sve do pred ljeto. Najlijepši most nalazi se kod Krasnojarska i sa svojih 950 m prelazi rijeku Jenisej. Jedinstvena metalna konstrukcija tog mosta je dobila čak zlatnu medalju na svjetskoj izložbi 1900 godine u Parizu. Kada je ova ruta završena, prosječna brzina je bila 27 km na sat. Da gradnja neće teći po planu, niti će se zadržati dogovoreni termini i troškovi, je valjda nešto što i sami dan danas primjenjujemo u građevini na Balkanu, vjerno njegujući kao slavensko naslijeđe. Kuga, kolera, ustanci pobunjenika, ratovi, sve je to dovelo do prekida gradnje. Nama to uspijeva čak i bez svih tih nedaća. S druge strane kriva mjerenja terena su dovela do toga, da se dio pruge sagradio na kliznom ili močvarnom terenu, pa ta ista pruga ne bi sutradan bila tamo gdje su je sagradili, nego bi ju tražili po okolnim nizinama. Pruga je tako bila prvi ruski revolucioner, bježeći od rute koja joj je bila zacrtana. Ista stvar i s mostovima koji su sagrađeni preko rijeka, za koje se zaboravilo da znaju nekada i nabujati, tako da je još veće veselje bilo kada sutradan ne samo da ne bi našli prugu, nego nema ni mosta, ni brda, ni doline, ni šume. 1895 godine 30.000 ljudi je radilo na gradnji željeznice, procjenjuje se da je istovremeno ali na različitim dionicama pruge, znalo raditi i do 90.000 radnika. Preko 10.000 ih je oboljelo, smrzlo se i umrlo, jer su naselja nastajala tek po putu, onako kako su radovi napredovali.

Bajkalska željeznica, stara željeznička ruta, iako možda najkompliciraniji inžinjerski zahvat te svakako najskuplji, definitivno je najlijepši dio Transsiba. Nazvana zlatnom kopčom velike sibirske željeznice zato što je tako reći spajala obale jezera, a njena izgradnja je koštala više od izgradnje svih ruskih željeznica u to vrijeme. Pruga je spajala Srednjesibirsku željeznicu od mjesta Kultuk tj. Sludjanka do luke Baikal na zapadnoj strani jezera. Za tih 84 km do luke Baikal, nalaze se 424 inžinjerske konstrukcije, 200 mostova, 14 km zida koji podupire prugu i 33 tunela. Za taj dio velike sibirske željeznice se govori kako je to ruski inžinjerski muzej, na kojem su svoje inžinjerske vratolomije dokazivali Rusi, Poljaci, Talijani i Englezi. Danas je taj dio željeznice pod državnom zaštitom, kao povijesni spomenik arhitekture. U luci Baikal se ukrcavalo na brodove i nastavljalo dalje ka istočnoj strani jezera. 1893 su naručena dva trajekta ledolomca u Britaniji, koji bi prevozili vagone sa jedne obale Bajkalskog jezera, na drugu. Kada su trajekti bili sagrađeni, ponovo su razmontirani u milijardu dijelova, zapakirani doslovno u kutije i poslani u Sibir, gdje su opet bili sastavljeni. Veći brod "Baikal" koji je uništen tijekom ratnih operacija, mogao je prevesti 24 vagona, lokomotivu, 200 putnika i 700 tona tereta. Manji od ta dva broda, „Angara", danas je muzej i usidren je u Irkutsku. 1904 godine jezero se toliko zaledilo, da ni ledolomci nisu mogli probiti toliku debelu koru leda. Tada su stavljali vagone na specijalne sanke i konjima vukli po debelom ledu na drugu stranu. Kako se situacija sa Japanom zaoštravala te je opskrba dalekog istoka bila od presudne važnosti, znali su na led staviti čak i šine tj. prugu skroz do druge obale, kako bi se ubrzao prelazak jezera. Unatoč domišljatim idejama, ona nisu bila od trajne prirode, pogotovo nakon što je jedna lokomotiva završila na dnu jezera. 1902 se odlučilo ipak spojiti željeznicu oko južne strane jezera, probijajući joj put kroz silne obalne grebene i stijene. Za jedan kilometar pruge, u prosjeku se trošio jedan vagon eksploziva, kako bi se uopće stvorio put za prugu. Upravo radi loše situacije sa Japanom, pruga oko Bajkalskog jezera završena je već 1905 godine.

1895 godine, na istočnoj obali Bajkalskog jezera, počela je gradnja Transbajkalske željeznice. Pruga je vodila do mjesta Sretensk, gdje se moralo presjesti na riječne brodove da bi se putovalo istočnije prema Habarovsku. Visoki usponi, poplave, proklizavanja terena su i ovdje zabavljali radnike, kojih je ionako zbog slabe naseljenosti cijele regije, bilo izuzetno malo. Tako da su uz zatvorenike, kojih valjda nikada nije manjkalo, radili i kineski gastarbajteri.
5 godina nakon početka gradnje i taj dio pruge je bio dovršen.
Amurska linija je trebala spojiti Transbajkalsku željeznicu sa Habarovskom, preko još jedne ogromne rijeke Amur. Ni prijašnja planiranja nisu bila bez problema, pa zašto bi ovaj dio protekao drugačije. Dapače, problema je bilo pregršt. Od izlijevanja rijeke iz korita u proljeće i opet zabezeknutih radnika kada u jutro ne mogu naći ni šumu, ni dolinu jer je sve potopljeno, do permafrost terena, tj. trajno zaleđenog sloja zemlje. Na kraju donosioci odluka učiniše upravo ono što su najčešće i radili. Donesoše odluku, kako bi bilo zgodnije da presjeku put preko Manđurije direktno prema Vladivostoku i tako uštede 700 km. Tako da je originalna ruta završena negdje 1903 godine, te se iz Manđurije moglo presjesti dalje prema Pekingu. No budući da su tenzije između Rusije i Japana bile sve veće, te je postojala mogućnost da Rusi ostanu bez Manđurije i tog dijela pruge, donositelji odluka ipak odlučiše prugu zadržati za svaki slučaj iznad Manđurije, te stvoriti duži ali sigurniji put preko rijeke Amur. 1916 godine sa otvaranjem mosta na rijeci Amur, spojene su Amurska i Ussuri željeznica, te je Transsib bio napokon dovršen i kompletan. Navodno je na početku gradnje željeznice, samo 5 milijuna ljudi živjelo u čitavom Sibiru. Samo između 1903 i 1914 preko 4 milijuna ljudi iz drugih krajeva se naselilo duž čitave pruge. Dvosmjerna pruga je dovršena nakon 2. svjetskog rata, 1955 godine počela je prometovati Transmongolska željeznica kao najbliža poveznica Moskve i Pekinga. Dok je elektrifikacija čitave pruge započela 1929, da bi trebala biti okončana 2002 godine? Znači do kraja ove godine!

„Kažem vam ja da smo izabrali pravo vrijeme za putovanje, ove godine će dovršiti kompletnu elektrifikaciju pruge koja traje još od 1929 godine.“
„Od 1929? Pa to je još prije 2. svjetskog rata. E Rusa legendi... Ma jasno u biti, kuda srljati, sve se da završiti prije ili kasnije. Samo što je ovo kasnije očigledno svima draža opcija nego prije.“
„Znači nije samo ono 1, 1 i 1 simbolika, nego sada imamo i ovo?“
„Mega simbolika, jaooo daj nam još po pivu svakome ovdje, pa nismo ni znali s koliko simbolike, ni sa kojim obljetnicama baratamo ovdje.“

05

uto

06/18

Horori

arianasubic.blog.hr

Dakle za nepovjerovati. Prošli puta kada sam bila nestalo je struje. Jučer je pak opet nestalo struje. (Rečeno mi da prestanem prčkati po utičnici.) Ali dobro. Barem je ovoga puta bilo preko dana pa se nisam osjećala kao hororcu. Ne mogu se sad sjetiti naziva filma jednog što sam gledala o psihijatriji svega 15 minuta. Ne podnosim horore.
Mislim da je to posljedica Kruga kojega sam gledala sa 13 godina. Ostala sam istraumatizirana da zimus kada su reklamirali film u kinu čim sam vidjela skiku tog prokletoga filma začepila sam uši što sam više mogla i dobro da nisam odletjela skroz u prizemlje Arene.
Kada sam kao mala odgledala film šest dana sam ištekavala svoj televizor u sobi. Sedmi dan, koliko god sam znala da je nerealno, nisam više mogla podnijeti i sva sitna u sred noći na neku foru iznijela stari veliki tv u boravak. (Strah čuda čini.)
Kada me majka sutradan upitala imam li i jedan realni razlog zašto je moje televizor u boravku.. Reku nemam ga.
Tako da. Ne podnosim te horore nikako.

A što se još struje tiće. Stvarno nemam sreće s njome nikako. Maznula me nekoliko puta. Jednom sam završila na internoj. Prvo pitanje mi je bilo gdje se tu može pušiti. To je ustvari dobro, ako postoji prijetnja za srčanim čovjek nema volje pušiti. Tako da struja i ja stvarno ne idemo skupa.

Danas bi mu bio rođendan

potok.blog.hr

DUG

Ovo je intimna priča iz mog djetinjstva, ali je iznosim jer sam jedini živući akter.
Jednom, u vrijeme ljetne sieste, provela sam ugodne trenutke s roditeljima u neobaveznoj priči.
Izašavši iz sobe slučajno sam zastala i čula oca kako govori: "Lipa je ova naša Albina."
Mama odvrati: "Je, ma lako zaplače!" Na to će on: "Šta ćeš kad je osjetljiva." Meni je, tada osmogodišnjakinji, bilo drago da me moj ćaća razumi i pravda prid strogom materom.
Mi smo bili odgajani tako da dici ne triba davat krila pohvalama na račun izgleda, jer bi se mogla uobrazit, a ni suze nisu bile na cijeni jer nisu odavale "čvrst karakter".
Pohvalu bi zaslužile samo vješte ruke i dobre ocjene u školi.
U prva četiri razreda svi smo bili odlični, a kad sam kao četvrto dite i najmalađa školarka u kući, peti razred završila s vrlodobrim, otac mi je razočarano rekao: "I ti, ko i svi drugi!"
To me pogodilo i iduću godinu sam opet bila odlična, ali njega nije bilo da me pohvali.

Druga noć u vlaku

vlakomnarizu.blog.hr

Stižemo u kupe, a ostatak pijandura kopa i ruje po torbama. Vade se konzerve sa paštetom, mesnim doručkom, paštetom i još malo paštete. Kruha je još ostalo iz Moskve i sada ima izgled i okus osušene spužve. Alkohol nas je iscrpio totalno, pa biće da glad ne poznaje kompromis. Pašteta se melja preko plastičnih noževa, te prije nego završi na kruhu, namelja se na jezik. Ivanović si raskrvari palac pri otvaranju druge konzerve i sad ga sa dubokim žaljenjem promatra, kao da je krajnje riješenje amputacija. Nudimo mu maramicu u zamjenu za paštetu i naravno isto odajemo duboki respekt i žaljenje palcu, dok tamanimo sadržaj konzerve. Stiže napokon i kriška spužve, al sad valja čekati opet novu paštetu, pa se kruh žulja na suho što i nije tako loše jer je još ostalo paštete razmeljane po usnoj šupljini i zubima, što kruh ili spužva sada savršeno upija, tako da je na kraju krajeva efekt isti. A i smisao spužve je da upija, teoretski gledano. Pomahnitala postalkoholna meza. Jebo redoslijed i pravila, samo guraj u usta sve što stane u njih. Dajmo zubima da žvaču, plastiku, paštetu, kruh, biber, sol, salvetu, jorgan, traktorsku gumu, Domestos, propeler, sve sada klizi bez ikakvih problema. Ivanović i dalje promatra palac. Nevjerojatno, tek je druga večer a već smo stukli skoro sve konzerve i zalihe hrane tj. paštete. Prozor od kupea je zamagljen, ali nakon što rukom razmažem jedan dio, vidim istu sliku kao i jučer i danas, a i sutra vjerojatno. Šuma, šuma i šuma. Mnoštvo šume, sa tu i tamo kojih stotinjak breza razbacanih na površini od dva kvadratna metra. Dobro jebiga, ne znam ni šta sam trebao očekivati, da ću kada obrišem prozor ugledati pješčane plaže i komade u bikiniju kako se utrkuju sa našim vlakom. Sigurno je i jadnom prozoru više neugodno što nema ništa drugo da nam ponudi. Zato se i zamagli sav od stida. Kad smo već kod prozora, on se u kupeu ne može spustiti. Mogu se spuštati samo prozori u hodniku i u pušnicama između vagona. Ivanović vadi ponovo gitaru, al ga sada jebe taj zamotani prst malkice, tako da Suman preuzima kormilo. Opet kreće repertoar svih mogućih i nemogućih kompilacija. Vrećicu koju smo napunili sa praznim konzervama paštete i krvavim maramicama nakon masakra Ivanovićevog prsta, objesili smo na kvaku od vrata. No kako je vrećica prenatrpana bila, jedna od konzervi ispade i u padu dodirne vrata, te odzvoni kratko. Pa se odbije na rub kreveta i opet stvori specifičan zvuk, te na kraju pade na pod i tu se još odkotrlja odzvanjajući. Pošto se sve to dogodilo u 2-3 sekunde, ti zvukovi su napravili neku vrstu melodije, taa taa taaaaaa. Pogledali smo se svi u istom trenutku i zapjevali „Lijepa li si“, ta na naaaa, taa naa naaaa, na na na naaaa naaaa, oponašajući zvuk tamburice na samom početku pjesme. Odmah je to Suman popratio i na gitari, Toma je uzeo tu jadnu, praznu, oblizanu konzervu i svi je promatramo sa žaljenjem pjevajući hrapavo i stenjući svatko koliko može za paštetom:

„Kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene...“
U vagonu opet vlada mir i spokoj, nikoga nema na hodniku, svi su se povukli svatko u svoj kupe. Ljudi spavaju ili čitaju, čavrljaju jedni s drugima ili jednostavno samo leže i miruju. Kod nas je opet veselo, urlamo iz petnih žila dok nas naša stjuardesa ne opomene par puta da budemo ipak malkice tiši, al da nastavimo pjevati i svirati, to je ok, „harašo“, samo tiše radi drugih. Mislim da joj je u biti drago da je kod nas življe nego u drugim kupeima, bar ima zanimaciju i može nas stalno stišavati.
„A jesi vidio kako nas je nanjušila.“
„Što, jel radi Thompsona?“
„Pa da, čim smo njega zapjevali odmah je rekla tiše malo, vidiš da ga Rusi ne vole baš.“
„Ma kako ga ne vole, sigurno ga puštaju stalno na radiju, pogotovo Čavoglave, pa odmah iza njega puste Rammstein, pa Škoru.“
„Pa da je uz Istru, Dalmaciju i Slavoniju spomenuo Ural i Sibir, gdje bi mu bio kraj.“
"Neuspjeli kartograf, koji je svoju strast pretočio u pjesmu.“
„Jebiga ljudima više dojadilo o ljubavi drobiti, sad napišeš jednu finu zemljopisnu pjesmu, nabacaš regija, rijeka, gradova, sela i sigurno ćeš potrefiti nekoga ravno u srce. I onda još kažeš kako nisi tamo, zbog teške sudbine naravno, ali se sa suzom u oku sjećaš stare majke i nekakvog drveta ispred kuće. Dijamantna naklada.“

Alkohol nas je dobro izmorio, pojma nemam kolko je sati, niti ne znam da li ima smisla to pratiti, tu smo slijedećih nekoliko dana, nemamo nikakve termine, niti moramo žuriti kuda. Kakav odmor! Samo ležanje, zajebancija i cuganje. Nakon urlanja čitavog repertoara Daleke Obale (ovaj put se nitko nije bunio, biće da „14 palmi“ i „Tonka“ prolaze u Rusiji), crkavamo na krevetima ne znajući da li da spavamo ili da si čupamo kosu.

„Brane, jel znaš napraviti trostruki salto u mjestu?“ Pitam Braneta pokušavajući se sa bilo kakvom nebulozom zabaviti slijedećih par sekundi.
„Znam.“ Brane totalno nezainteresiran za bilo šta osim jastuka.
Nosi me ova votka, ne smijem u biti ni otići spavati jer čim sklopim oči, vrti mi se cijeli kupe. Zapravo našao sam si zanimaciju. Zatvorim oči, krene mi se vrtiti kupe i kad mi počne biti loše, naglo ih otvorim i pratim rotaciju zidova oko sebe. I tako 100 puta.
„Brane, jel znaš napraviti dvostruki salto na mjestu?“
„Znam.“

Da vidimo šta piše o Rusiji, možda ima kakav grad zanimljiv da smo prošli ili hrlimo ka njemu. Iako opet blage veze nemam ni gdje bi trebali biti. Al po nekoj računici trebali smo danas proći Perm i Jekaterinburg. Na žalost toga baš nismo bili svjesni, jer smo kod prvog salijevali votku u sebe, dok smo kod drugog vjerojatno već bili prepijani da bi skužili uopće kako smo se negdje zaustavili. Pa da! Perm je bilo ono mjesto gdje smo stali, kada su počeli utovarati tu silnu votku u restoran. Da vidimo šta imamo o Permu? Dakle tisuću i pol kilometara istočno od Moskve, pred samim Uralom. Mjestašce od nekih milijun stanovnika, kojeg još zovu - najistočniji europski milijunski grad. Nobelovac Boris Pasternak je tu proveo nekoliko godina, što ga je na kraju i nadahnulo u pisanju romana Dr. Živago. Vidi, vidi... Baš šteta što to nisam znao u tom trenutku dok smo stajali tamo. Ne znam šta bih i da sam znao. Zvjerlao bih kroz prozor nadajući se da ću vidjeti prizore iz filma Dr. Živago. Svejedno, sada to nije tek neki Perm, to je mjesto koje je inspiriralo Borisa da napiše priču, po kojoj će poslije snimiti film i koji će mojoj majci postati jedan od najomiljenijih filmova. Mogu reći majci kada se vratim kući, kako sam se napio u mjestu gdje je nastao Dr. Živago. Ma jok, reći ću joj da sam zapio sa Dr. Živagom! Hajde ako ništa drugo i direktora je to mjesto nadahnulo da natovari pola restorana sa kartonima votke, a i nas je nadahnulo da mu odmah u bezbroj primjera budemo dokaz, kako mu je nadahnuće bilo pun pogodak. I Dr. Živago je bio pun pogodak. Kakvo veličanstveno mjesto taj Perm!
A Perm se još od 1940 do 1958 zvao Molotov, po sovjetskom diplomati i političaru Vjačeslavu Mihajloviču Molotovu.
Bio je veliki zagovornik Staljina, njegov ministar vanjskih poslova, potpisao je 1939 nacističko-sovjetski pakt o nenapadanju između te dvije vojne sile, da bi Nijemci nakon 7 dana kao prvu gestu dobrih odnosa sravnili Poljsku sa zemljom. Ali njegovo ime danas uživa puno poznatiju asocijaciju, a to je "Molotovljev koktel". Kada je izbio rat između Finske i Sovjeta krajem 1939 godine, Sovjeti su bacali iz aviona neki oblik prvih kazetnih bombi na Fince, no Molotov je na radiju uporno tvrdio kako oni bacaju hranu i kruh u tim ogromnim kutijama ili kontejnerima, kako bi pomogli izgladnjelom stanovništvu. “Hrana” je očigledno teško sjedala na osjetljiv želudac Fincima, te su oni na to osmislili "piće" uz tu “hranu” koju im je Molotov slao i nazvali ga Molotovljev koktel. Te su ga iz znaka zahvalnosti siti i debeli bacali nesmotreno u zrak, te se isčuđavali kako baš svaki put padne na poneki sovjetski tenk, koji se naravno slučajno našao u zoni slavlja. Stvarno, Perm ili Molotov, kakva povijest i inspiracija na jednom mjestu.



Dobro, onda smo negdje vjerojatno na večer, možda dok sam se ja borio sa zavjesom, prošli Jekaterinburg. Oko 1.800 kilometara od Moskve, nazvan po kraljici Katarini ili već nekoj ženi koja se zvala tako. Poprilično poznat po tome što su upravo u ovome gradu Boljševici ubili posljednjeg ruskog cara Nikolu II, njegovu ženu, 4 kćerke, sina, carevog doktora, kuhara, sobaricu i slugu. Prvo su ih držali skoro 3 mjeseca u kući jednog inžinjera, kojemu su na fin način rekli da se hvata magle, te da se kao sav uljudan svijet jednog dana žali i putem suda proba dobiti kuću nazad. Inžinjer biće da nije bio te sreće, kuću je krajem 70-ih dao srušiti tadašnji funkcioner uralske oblasti, Boris Jeljcin. Kaže, bilo mu dosta više ovih hodočasnika koji su obilazili kuću, misleći kako je to sveto mjesto. 15 godina poslije postade Boris prvi ruski predsjednik nakon Sovjeta, a još 10 godina iza izgradiše Rusi na tom mjestu crkvu svih svetih Rusije, ili poznatiju kao Crkva ili Hram na krvi. Tako da inžinjer ako je poživio do danas, imat će popriličnih administrativnih problema na sudu. Dakle, gdje smo ono bili, nakon što su ih radi njihove sigurnosti držali zatočenima, jedan dan odlučiše Boljševici strpati Cara i njegove u podrum i rekoše im mrtvo hladno da će ih sada sve streljati. I tako i bi. Car je prvi ubijen sa nekoliko metaka u glavu i u prsa, zadnje su nastradale kćeri u koje su vojnici uporno pucali, a metci se odbijali. Naime djevojčice su znale da je gotovo sa dvorskim privilegijama, te su u svoje korzete prethodnih dana ušile nekoliko kilograma porodičnih brilijanata. Na kraju ne znajući kako više da pucaju u njih, egzekutori su ih izboli bajunetama... Krasno. Navodno su egzekutori bili zarobljeni mađarski vojnici, jer su nalogodavci mislili kako lokalni ruski vojnici neće htjeti pucati u cara. Povjesničari tvrde da je u egzekuciji sudjelovao i Imre Nagy, puno godina kasnije promaknut u premijera Mađarske. Kao takav odlučio bečar Imre Nagy izaći iz Pakta, te da hoće i on kao Tito imati nesvrstanu državu, što se Sovjetima baš i nije svidjelo, pa su 1956 uletjeli u Mađarsku. Vojnicima sa nižim rangom je čak rečeno kako idu opet na Berlin, ponovo se boriti protiv nacista. I šta će iznervirani Sovjeti, uletjeli u Budimpeštu, objesili Imreta i podijelili par šamara kao lekcija drugima da se ne furaju na Tita i Jugu. Jedan je Tito - jedan je Hase, bila bi pouka Sovjeta, tih davnih 50-ih godina prošlog stoljeća. Ah, povijest zna biti tako puna čudesnih preokreta!

Jekaterinburg se od 1924 do 1991 zvao još i Sverdlovsk po boljševičkom vođi Jakovu Sverdlovu koji je, kako se poslije ustanovilo, naredio da se careva obitelj pogubi u Jekaterinburgu, pa je stoga taj grad i nazvan njemu u čast. Naravno, bravo, čestitamo. E sada samo zamijeniti ove Ruse i Mađare, sa imenima kao što su Rodrigez, Fernando, Maria, Filipe Santa Garcia de la Cruz i eto nam kvalitetne sapunice u kojoj više veze nemaš, ko tu koga i za koje pare. Ima odličan grafit u Beogradu, pročitah to negdje, gdje piše da je vrhunac meksičke sapunice kada Rodrigez otkrije da je sam sebi keva!

Mislim da smo pametno postupili kada smo ispijajući votku fulali ovaj grad. Gledajući duh ovog mjesta, vjerojatno bi nas uhapsili greškom dok bi stajali na stanici. Ivanovića bi optužili da se bode u prst, pretres kupea, tu bi pala sumnja na tolike ispražnjene konzerve paštete, dušek na podu, mene bi zavezanog šamarali i polijevali hladnom vodom u nekoj mračnoj prostoriji željezničke stanice, sve dok ne priznam gdje mi je četkica za zube. Zaabooraaaviooo saaam juuu, zabooraaaviiooooooo!!! Pljas ! Završili bi u sibirskim rudnicima, uspjeli bi pobjeći i nakon godina i godina lutanja, došao bih kući i kroz prozor ugledao moju četkicu, kako pred kaminom sjedi naslonjena na neko drugo, strano zubalo, dok se dvije male slatke četkice igraju sa umiljatim kutnjakom.
Ne mogu više da čitam, niti da bivam budan. Oči mi se tope, imam osjećaj da mi se svako slovo koje pročitam, zabija ravno u mozak, kao kada pisaća mašina otiskuje slova na papir. Gledam po kupeu, a slika koju vidim je poput amaterskog pokušaja da se fotoaparatom uhvati noćna rasvjeta. Boje, pruge, nijanse, sve je razmeljano i ostavlja traga za sobom pri pomicanju pogleda. A čini mi se da sam napunjen votkom od stopala do ruba donje usne. Tako da ne smijem nagle pokrete raditi, da se ne isprolijevam. Nego samo očima lijevo, desno, gore, dole, pa koliko uhvatim u kadar. Ostatak valjda spava već. Ovaj put je Tomu zapao penthouse na podu. Kod Braneta gori još lampa iznad glave, iako mu je glava zagnjurena u jastuk. Jebem ti, moram i ja svoju glavu pomaknuti, iščašit ću si oko ovako.

„Brane?!“
„Znam“, mumlja kroz pola usta koja nisu zagnjurena u jastuk, nego služe za disanje, minimalno doduše, tek toliko da se ne udavi u jastuku.
„Šta?“
„Sve, znam sve.“
Prošli smo Jekaterinburg, što znaći da smo iza sebe ostavili i planinu Ural, prirodnu granicu između Europe i Azije. Što bi značilo da smo sada u Aziji! Ajme divno, tek tako, nitko nije ni svjestan da smo sada skroz na drugom kontinentu. Azija...!
„Brane?!“
„Znam.“
„Šta znaš? U Aziji smo jebote!“
„Sjajno.“

Gledam kroz prozor neću li možda vidjeti cijelu Aziju, al naravno osim crnog zamagljenog prizora ne nudi mi se Bog zna šta. Prstom pokušavam obrisati manju rupu na staklu i kroz nju opet sve crno, naravno jer je noć. Al znam da smo u Aziji i znam da se upravo sada vozimo Azijom i Azija mi je super. I Brane to sve zna. Kad se probudim ne želim više vidjeti niti jednu brezu, nego samo poljane, tundre i tajge, nepregledna prostranstva, divlje konje kako nam mašu dok trče uz vlak.

04

pon

06/18

Cammeo

kintsukoroi.blog.hr

Skrše je takvi susreti.
Ispiju iz nje zadnji atom snage, zadnju kap krvi.
Jest, dijete joj je. Ali tamo mu nije mjesto.
Zna ona to, jer onda poslije danima leluja poput duha i lakša je od dima. Osjetljivija na svjetlo, čuje zvukove jasnije. Meškoljenje malih ptičjih guzičica u grmlju. Dodir otpalih latica s tlom.
Osjeti prisutnost upravo vjenčanih zvijezda, gore visoko, na onom noćnom indigo nebu.
Zvijezde se zvoncavo smiju njenom zbunjenom licu. Ona im plazi jezik. Pune su sebe.
Tada se povlači od ljudi, jer isuviše dobro čuje sve što pomisle. Nezgodno je to.
Tada kreću izmišljene bolesti. Ovaj madež je čudan, nije ga ranije imala. Ahilova tetiva je naotečena. Kao i trbuh.
Opskurno. Njen život tako teče, opskurno.
Bizarni događaji nekog pomaknutog redatelja.
Redatelja koji ne zna što bi točno s njom kao s glavnim likom, pa se sad već pomalo izmotava.
Kada prestane čuti i biti tako porculanski osjetljiva, onda pokušava pisati, smijati se i voljeti.
Maštati.
Biti će neka plava večer. Teći će Seina pored njenih nogu. Nečije će usne biti nabubrene višnje utopljene u rumu. Znat će da je to on..donedavno stranac..a sada onaj kojeg je čekala. Po osmijehu. Prepoznat će ga po osmijehu. Prštat će snagom baš poput onih zvijezda taj njegov osmijeh, zvijezda kojima je onda, u prošlom životu, plazila jezik. Karakterno sličit će vodopadu kraj čijeg je krila požudno pojela onaj sendvič, zahvaljujući s dragošću Bogu na životu.
Neće mu biti važno znati sve detalje. Jer čini će se kao da odnekud poznaje tu sjenu izlomljene vjetrenjače pod njenim okom.
Tako ona mašta. Da ozdravi. Da ga prizove u svoj život, jer sigurno je već traži.
Ni ne sluteći da ga ona, prije nego li zaspi, već odavno prima za ruku i stavlja je oko svoga struka.



Noć vještica

arianasubic.blog.hr

Lidija hirovita, munjevita. Inače ima mačka. Sva sreća pa čiste suprotnosti. Mirni ljenjivac. Da je kao većina mačaka obrijala bi ga i zakačila za ventilator, pa nek se mu se mozak malo prevrti da bude miran. Valjda se njoj tako nešto dogodilo kao maloj. Samo u suprotnom smislu.
I sprema se za noć vještica. Prva zamisao. Obuči se kao crna udovica. Treba muškarca si upecati. Nekog normalnog za promjenu. Dosta joj je već bilo kretena. Jedan je na nju čak ruku digao. Doduše nije ju zveknuo. No ona ga je zvizla pepeljarom. Dobro da je živ ostao. Pepeljara je ostala cijela to je bitno. Zadnji je pak pobjegao nakon što joj je deset minuta pokušavao prići dok je ona mahnito razbijala svo suđe po kuhinji.
- Pa čak je i pametan. - Reče zrcalu dok se šminkala. Malo je teže probit se kroza leteće tanjure.
Jedan je imao skoro sve kvalitete koje žena može poželjeti. Mana: mali je previše volio žene. U silnom bijesu uzela je šipku što ju je netko odvalio od ograde ispred njena stana i u slabu točku.
- Pa možda im više ne padne na pamet da idu udariti ili varati žene. - Reče ponovno ogledalu razmišljajući što da radi sa svojom, nikad upoznatom četkom, kosom.
Nekako joj se činilo da je nisu samo zbog kose susjedi zvali vješticom.
Pa eto kad je već noć vještica uzme češalj nikad korišten, te je raskostruši još više. Gleda se u ogledalo i mozga.

Dva sata kasnije.
Lidija sjedi raskostrušene kose u kafiću i luđačkoj košulji. Naravno nije ju zavezala, jer su joj ruke morale ostati slobodne zbog njezina zlatna pravila. U lijevoj ruci cigara, u desnoj piva.
A kraj nje torbica sa suzavcem unutra. Što će takvoj ženi suzavac? Kao što rekoh Lidija ima mačku. Ajme ako na psa naleti.

Drugi dan

vlakomnarizu.blog.hr

Budimo se oko 10, tj. prvi se probudio Ivanović, pa je počeo šuškati po nekakvim vrečicama, da bi to šuškanje probudilo Tomu koji je počeo pričati sa Ivanovićem, da bi to pričanje probudilo mene, pa nas trojica Sumana i na kraju Branetu ništa drugo nije preostalo, nego da se pravi kao da spava. Iako smo sasvim sigurni da smo i njega probudili. Razmičem metalik srebrenkastu svilenu zavjesu, vani i dalje neprekidna šuma. Mrljavimo i izležavamo se po krevetima, ne da nam se nigdje pomaknuti. Kad samo pomislim kakav je put preda mnom, ustati se, otići do WC-a, možda je zauzet, a možda ne. Ko će to sada znati. Zatim se umiti, isprati leće kako bi vidio uopće gdje sam, podaprati se možda, a sve to u WC-u u kojem je možda neko taman prije mene srao do iznemoglosti. Pa zube isto treba oprati. Zube... Četkica!

„Jebem ti, mislim da sam zaboravio četkicu za zube.“ Hvatam se za čelo, ali istovremeno mi je malkice drago što nemam razloga da idem do WC-a. Osim što me tera pišati. Al ako zanemarimo to, te da umivanje mogu preskočiti, dobro, leće bi mogao i sutra isprati, podapirat se ne moram nužno pošto imam vrhunski dezodorans, roler, koji ako je vjeroati reklami drži 24 sata. Jebiga, al me i dalje tera pišati.
„Auuu majstore, 7 dana bez četkice“, smije se Toma, žaleći čini mi se prije sebe, nego mene.
„Pa dobro mogu prstom onako, na prst stavim kaladonta i malo protrljam po zubima“, tješim se, iako mi nije jasno kako mogu uvijek četkicu zaboraviti. Čak imam i vlažne maramice koje u životu nisam koristio, a četkicu za zube nemam.
„Ma boli te kurac, evo neću ni ja svoju koristiti 7 dana“, javlja se Brane, opet s pola usne zagnjurene u jastuk.
„Ma šta vas briga, nemojte samo previše otvarat usta, ni pričati, nemojte ni disati i neće se ni primjetiti“, Suman se proteže i pokušava se ustat sa dušeka na podu.
„Kako je bilo spavati na tom čudu?“
„Ma odlično, tamo se ispod kreveta mogu noge ispružiti, ma ko u hotelu. Samo što je ovaj dio gdje su mi leđa, nekako tanji valjda, pa se propadne skroz.“ Okreće se Suman i tek sada vidi da je cijelo vrijeme spavao na ispuštenom dušeku.
„As ti pasa, pa i ne bio tanji!“

Nekako se uspijevamo nakon 2 sata izležavanja ipak pomaknuti, najviše radi toga jer svi moramo na WC, htjeli mi to sada na kraju ili ne. U smjenama idemo po dvojica, jedan na jedan kraj vagona, drugi na drugi kraj. Ja sam kažiprstom oprao zube, što na kraju krajeva nije tako ni loše ispalo. Morao sam jedino malo više kaladonta natovariti, da ne škripim baš toliko po zubima, budući da se ježim od tog zvuka. Ali zubi na kraju ko novi. Čak sam pomislio da si više ni ne nabavljam četkicu, nego da si jedan prst non-stop brijem dok mi ne počne toliko rast dlaka samo na tom određenom prstu, da s njim onda mogu bez problema čistiti i zube i cipele, pa i WC školjku po potrebi. Na kraju kao dodatak opremi, mogu si obrijati i stopala, čekati dok nabuja dlaka, pa mesti ispred kuće. Odlučili smo da ćemo dan ipak započeti sa kavom u restoranu. Zaključali smo kupe i moram priznati da mi se ta mogućnost zaključavanja izuzetno sviđa. Pravilo nalaže da se ključ ostavi kod „Provodnica“, ali ga se naravno u svako doba dobije nazad, čim netko poželi nazad u kupe. Ovo je ustvari moj prvi transsibirski međuvagonski izlet, prelazim iz našeg vagona u skroz drugi, strani i nepoznati vagon. I tako jedno bezbroj puta, dok ne dođemo do restorana. Na kraju svakog vagona je mala prostorija, u kojoj se smije pušiti. Zatim se otvore vrata i ulazi se u harmoniku ili prostor između vagona. Šokirao sam se kada sam vidio da to baš i nije harmonika koje sam viđao u našim vlakovima, nego da je pod sastavljen od dva lima, dok su sa strane tolike rupe da komotno dijete od nekih 2-3 godine može propasti kroz njih. Vide se i tračnice, pruga kako nam šiba pod nogama. Obuzeo me osjećaj kao da poput Indiane Jones, prelazim preko visećeg mosta iznad nekakvog kanjona. Zatim se opet ulazi u dim koji vlada u nikotinskoj prostoriji slijedećeg vagona, pa tek onda u hodnik. Hodnici su puni ljudi i neiscrpno je zadovoljstvo gledati sve te putnike i njihov pojam ležernosti i odijevanja na ovakvom dugačkom putovanju. Kućni ogrtači, potkošulje, neki muškarci su i goli do pasa, mala djeca trčkaraju u gaćicama kao na plaži, papuče u svim mogućim nijansama ili samo u čarapama ili na kraju krajeva i bosi. Manje više svi bleje kroz prozor, a vani šuma. Kud mi okom, tu šuma skokom. Breze, breze i još malo breza. Ako je netko slučajno pogledom preskočio koju, tu je rezervna breza. Šta li je sa svim tim jablanima, borovima ili hrastovima? Možda su i oni bili sumnjičavi Staljinu... Opet harmonika, pa ove jame između vagona, mala dimljena prostorijica, hodnik, ležerni ljudi koji kroz prozor ne propuštaju niti jednu brezu.

Napokon restoran. U restoranu smo samo mi, muškarac koji bi mogao biti šef sale, plus dvije konobarice. Restoran raspolaže sa oko pet stolova s desne i isto toliko s lijeve strane. Ne znam da li se stolovi skroz na drugoj strani resotrana koriste, više mi se čini da su rezervirani za konobare. Kožne klupice smeđe boje, taman za dvoje s jedne strane stola i dvoje s druge strane, bijeli stolnjak i prozori protkani neizostavnim cvjetnim ukrasima, što kao samostalan aranžman, što kao detalj na standardnim metalik srebrenkastim svilenim zavjesama. Super su mi ove zavjese, počinjem ih obožavati. I ovdje su zastupljene kao zastori sa svake strane prozora, zatim u kuhinjskoj verziji koja pokriva donju polovicu prozora, te još platnena roleta, koja se može sa vrha prozora spustiti u slučaju da sunce prži u oči. Ne znam da li je to bio u tolikoj mjeri prvobitni plan, ali zavjese doista daju posebnu čar ovome vlaku.



Šef sale i konobarice ne reagiraju, kao da se ništa na situaciji u vagonu nije ni promijenilo. Oni i dalje sjede gdje su i sjedili. Jedina novost smo mi i to što sjedimo na drugoj strani restorana. I to bi bilo to. Mi bi rado bili usluženi, a oni bi najradije nastavili neometano mlatiti po nekakvom mesu. Napokon se jedna od konobarica ustaje. Pozamašna, sa užasno simpatičnim bucmastim obrazima, zamišljam ju kao nastavak ili gornji dio one žene iz crtića Tom i Jerry, gdje bi se onoj domaćici uvijek vidjele samo noge od papuča do koljena. Razbacila je, takva bucmasta, simpatičan osmijeh dobrodošlice dok još žvaće komad mesa, a kuhinjskom krpom uklanja masni okvir oko usta. Ako sam ikada zamišljao „babušku“, onda je to ona. Mislim da bi tako univerzalna teta trebala izgledati, netko kod koga vas mama ostavi na čuvanju, a ona vas, ne bi li izbjegla bruku da se od nje otišlo gladno, našopa u roku od par sati sa nekoliko tepsija najfinijih pita. Vama bude muka iako ne stajete sa žderanjem, ona uživa u tome što vam je fino, a roditelji razmišljaju da li da vas pokupe sa „ma niste trebali“ ili „jao, pa vi nas izluđujete“, aludirajući na dobrotu tete. Onda vi žvačući krenete kući, a mama vas upozori da se zahvalite teti, što vi odmah napravite punih usta, te vam pola zalogaja ispadne na sred kuhinjskog poda, zbog čega popušite šljagu radi takvih manira, što pričate dok žvačete, rasplačete se, teta tu brže bolje izgladi situaciju tako da ste uvijek dobrodošli i da će ona još 200 pita napraviti za takvu divnu djecu. Onda tek skontate da tetu niti ne poznajete bez kecelje i pitate se šta li nosi ispod. Tu vam se javljaju prvi simptomi preuranjene perverzije, ali i nestaju iste sekunde kada dobijete drugu šljagu od staroga, što ste izašli na hladan vjetar bez jakne.
Naručujemo kavu, mlijeka nema. Nakon što smo usluženi, babuška se vratila nazad za stol i nastavila mlatiti po mesu, izvlačeći nam mast u nedogled. Sva petorica jedva mrljamo ovu kavu. Polovica nas je zatrpala kavu šečerom do kranjih granica nemogućnosti ispijanja iste, dok je drugoj polovici falio upravo taj višak, da popravi bljutavost s kojom su se mučili. Kava je bila skroz loš potez, tako da se ipak brže bolje prebacujemo na pivu „Tri medvjeda“. Postoji još i „Baltika“, ali postoji nama još i dana za putovati, pa će biti prilike i za Baltiku. Piva ide kao mlijeko, budući da su nam ju poslužili u keramičkim kriglama ili vrčevima, još ju je veći gušt piti.



Stajemo na nekoj stanici, nemam pojma ni gdje smo, niti gdje bi otprilike trebali biti. Posada unosi kartone pune votke u konzervama od pola litre. Votka sa limunom, votka sa bananom, votka sa narančom, votka led, votka sa okusom kiselog kupusa, votka sa okusom spaljene gume, votka bez ikakvog okusa i razno raznih drugih votki. Sve to stavljaju u kupe iza nas, na klupe i na stol, do plafona. Jedan kupe manje za goste, ali zato stotine raznih votki za nas. Odmah naručujemo svatko po konzervu od pola litre, „Vodka Ice“. Odlična kombinacija votke i... mente, rekao bih. Klizi poput soka, ne primječuješ uopće da piješ alkohol, naručujemo još svatko po jednu, dvije, tri i tako sve dok ne probaš ustati i primjetiš pri padu na pod, da ti noge nemaju nikakvu tjelesnu funkciju.

Šef sale je sjeo za stol pored nas sa digitronom i ogromnom knjigom, računajući valjda ovu silnu votku što su unijeli. Pita nas odakle smo i gdje ćemo, a kada je čuo da idemo na svjetsko prvenstvo i da smo „Hrvatji“, dao nam je do znanja da mu je jasno za svjetsko prvenstvo, ali da i dalje nema pojma odakle smo. Onda tu ide objašnjavanje Juga, Tito...

„Aha, Tito, Jugoslavija!“
„E da, znači Horvatija, dio od Juge.“
„Aha, aha...“ Ko fol sad zna, ali hajde, još je dug put pred nama, upoznati ćemo se.

Ispred nas sjedaju dvojica na kojima se odmah vidi da nisu Rusi, šilterice na glavi i bermude. Čujemo ih da pričaju engleski, pa brzo upadamo u priču, a oni ni manje ni više nego iz Engleske. Završili su faks, nemaju pojma šta bi sa sobom slijedeće, pa putuju po svijetu. Nama suza u očima. Idu do Novosibirska, gdje će ostati dva dana, pa dalje prema Pekingu. Tamo bi trebali provesti osam tjedana, pa preko Bangkoka do Sydneja i iz Australije još dva tjedna kroz Ameriku. Nama suze već klize niz obraze. Mislim si koliko ljudi love nose ili imaju na nekakvim karticama. Ja ni kartice nemam. I kako je to drugačiji svijet, završiš faks i na put oko svijeta, zato što ti starci imaju nasljedstvo još od kolonizacije Hong Konga, a u najmanju ruku su upravo oni dofurali prvi čaj na stari kontinent. Dok kod nas završiš faks i ako se ima love, stari kupi novu bemburu i s njim prvo na kurčenje do obližnjeg diska egzotičnog imena, pa onda u drvo. Jebala nas globalizacija, i dalje se zna ko su kraljevi, a ko kmetovi. Šef sale nije ni čuo za nas. Hajde bar nisu ufurani, koliko bi imali pravo da budu i koliko često znaju biti, pa se pije i zajebava u čast svim brezama koje tutnjaju pored nas. Piće nas je uhvatilo, pa smo odlučili da ipak pojedemo nešto. Ovaj put ćemo s pečenjem biti malo oprezniji, tako da smo odmah naručili „mjeso“ i nešto što nam je babuška objasnila da bi trebao biti krompir. Valjda neće sad krompir i štapići opet... Dobili smo minijaturnu porciju nekakvog odreska i sitno nasjeckanih krompirčića, te nešto malo graška sa strane. Sve to nas je izašlo oko 150 rubelja ili 30 do 35 kuna.

Lomimo sate uz alkohol i sve smo pijaniji i pijaniji. Restoran je za divno čudo pun, pa su se tu našla i dvojica Nijemaca, koji su nam se odmah prikrpeljili. Englezi su puno opušteniji i pijaniji, dok se Švabe drže skroz rezervirani i ozbiljni. Jedan je krupniji i odmah pridobiva naziv „krmak“, dok drugom poklanjamo elegantan naziv „repić“. Frajer ima malo dužu kosu, svezanu u rep i trebale su mu čitave dvije sekunde da odmah započne svoju hvalisavu životnu priču. Dakle on je jedan od najpoznatijih Groundhopper-a u Njemačkoj, što nam i dokazuje člankom o samom sebi u „11 Freunde“, nekakvom navijačkom časopisu. Mislim čim kreneš pričati o sebi, ja sam jedan od najpoznatijih...al hajd dobro. Krmak, osim što piše za taj časopis, je i urednik web stranice navijača Eintracht Frankfurta. Obojica su se zaputili preko Vladivostoka prema Seoulu, na otvarajuću tekmu svjetskog prvenstva Francuska – Senegal. Groundhopperi su, kako on priča, ljudi koji idu na sve moguće službene nogometne utakmice, od engleske Premier do četvrte slovačke ili treće argentinske lige. Prijateljske utakmice se ne uzimaju u obzir. Navodno je sve krenulo još 1966 u Engleskoj ( a gdje drugo ), kada je osnovan „The 92 Club“. Član tog kluba mogao je biti samo onaj, tko je bio na utakmicama i stadionima od sva 92 kluba, koja se natječu u prve četiri engleske profesionalne nogometne lige. Tu je negdje i nastao Groundhopping, što više nije ograničeno samo na engleske profesionalne lige, nego i na reprezentativne utakmice, kao i na sve lige širom Fifinog članstva od preko 200 zemalja. Uglavnom, prije nego što će se u Moskvi ukrcati na vlak, njih dvojica su došli preko Bijelorusije, gdje su u Gomelu, gradu nedaleko od ukrajinske granice i Černobila, gledali uzvratni susret polufinala bijeloruskog kupa između FK Gomela i Dinama iz Bresta! Gomel je na kraju prošao dalje i čak osvojio kup, što je najveći uspijeh u povijesti tog kluba. Iz članka u novinama, ali i iz njegove hvalisave priče saznajemo kako je već bio u Ekvadoru, gdje se satima vozio na krovu autobusa da bi došao do nekakvog mjesta, gdje se igrao lokalni derbi druge ekvadorske lige. Zatim u Argentini, po cijeloj Europi, pa među ostalim i u Zagrebu na kvalifikacijskoj utakmici za europsko prvenstvo između Hrvatske i Jugoslavije, te u Beogradu na derbiju Zvezde i Partizana, na prvoj utakmici Bosne i Hercegovine nakon rata u Sarajevu. Inače je navijač Hamburger SV-a, ali vikendima ne prati samo njih, nego ide na sve moguće nogometne susrete. S tim akcijama Groundhopperi prikupljaju bodove, bod za utakmicu (mora se biti minimalno na jednom poluvremenu utakmice, da bi se priznala posjećenost utakmici) i bod za zemlju u kojoj je utakmica. Bolji je valjda onaj koji je bio na što više zvučnih derbija u jednoj sezoni ili na što više udaljenih, egzotičnih ili najbezveznijih susreta najlošijih liga, za koje nitko nikada nije ni čuo da postoje. I onda se čeka trenutak poput ovoga, gdje će dobiti priliku da ispričaju svoje doživljaje. Priča nam o atmosferama na argentinskim stadionima, kako se ništa drugo s tim ne može porediti, kako je apsolutni cilj svakog Groundhoppera argentinski derbi Boca Juniors – River Plate u Buenos Airesu. Ili koji je podvig pogledati utakmicu na Mayday stadionu u Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji. Najveći stadion na svijetu kapaciteta 150.000 mjesta. Onda opet kritizira mrtvilo nekakvih europskih derbija i što god više melje, ta njegova napuhanost i sveznanje polako postaju naporni. Pogledima se slažemo sa Englezima, da bi trebali naručiti još votke.
Dosta kasnije, nakon cijelog putovanja, pukim slučajem saznajem da „repić“ stvarno slovi kao legenda ili kralj Groundhoppera u toj navijačkoj sceni, sa hrpom članaka, dokumentarnih emisija o navijačima, te izložbi slika sa svojih putovanja i dogodovština. Zajedno sa „krmkom“, koji je isto autor brojnih knjiga i članaka o navijačima, snimio je i dokumentaran film o navijačima u Argentini i istočnoj Europi.

Restoran zatvara uskoro, na što nas upozorava šef sale. Nismo ni skontali da već skoro osam sati sjedimo u njemu. Dolazak u restoran je već sam po sebi bio pustolovina, prelazeći preko silnih jama i provalija koje dijele vagone. Nakon osam sati provedenih uz pivu i votku sa raznim okusima, povratak nazad nije pustolovina, nego horor film. Izlazimo iz restorana gegajući se i odbijajući jedan od drugoga, prolazimo WC, pa zatim prostoriju za pušenje. Sada smo saznali da se samo u toj prostoriji i u restoranu smije pušiti. U hodniku vagona i kupeima pušenje je strogo zabranjeno. Otvaramo vrata od međuprostora između vagona i sada nam se taj prizor od dva spojena lima čini još strašnijim. Budući da smo pijani kao mazge, svatko od nas oprezno staje na taj lim, jer imamo osjećaj ovakvi dezorijentirani, da ćemo sigurno nogom propasti kroz one rupe sa strane. Stajem nogom na taj lim i umjesto da brzo prođem ne gledajući dole, meni pogled baš iz inata zastaje u tim rupama i prizoru tračnica ispod mene. Spopada me neka jeza, imam osjećaj kao da me te rupe magnetski zovu da propadnem u jednu od njih. Suman me gura iza leđa, da se više pomaknem sa tog lima, ali kad i on pravi korak, zastaje držeći se sa strane za vrata, oprezno napipavajući taj lim da ne bi slučajno fulao nogom. Nekako teturajući prolazimo tih sedam vagona, poput kugle u fliperu odbijamo se od sve prepreke na putu. Te da bi se desno izbjegao zid od kupea, pokušavam se nagnuti više na lijevu stranu, pa automatski zaranjam glavu u zavjesu na prozoru koju povlačim za sobom. Svjestan sam ili sam barem registrirao da povlačim zavjesu čelom, budući da mi glava zabacuje preko ramena, ali i dalje pravim korake naprijed, što sve skupa ne liči na sinkronizirano kretanje svih dijelova tijela prema naprijed. E sad dok to sve prođe kroz pijani mozak, da budući je glava zapela negdje, treba prestati činiti korake naprijed, jer misleći da hodam ustvari tapkam u mjestu zafufljane glave u zavjesu. Napokon kad je mozak javio nogama da prestanu hodati, treba se vratiti malo nazad, otpetljati se od zavjese i nastaviti dalje kao da se ništa nije ni dogodilo. Sve to promatra na vratima svog kupea mala plavokosa djevojčica koja je krenula piti sok, ali me sada sva u čudu gleda velikim zelenim očima (najbolje da još i vidim kakve su joj boje oči, ne vidim čitavu zavjesu, a ne nečije oči) otvorenih usta i promatra mene umotanog glavom u zavjesu. Uspijevam maknuti zavjesu, još ju polako vraćam u prvobitan položaj na prozor i govorim djevojčici naravno na ruskom:

„Za-vjes!“ Još poravnavam zavjesu, jer sve ovo sam ja namjerno napravio samo da nju malo nasmijem, u maniri cirkuskih klaunova.
Suman stoji iza djevojčice u hodniku čekajući da se ja odmotam, sa ogromnim cerom na faci.
„Za-vjes ? A šta je molim te za-vjes ?“
„Pa zavjesa, pokazujem joj da se čuva ove zavjese, opasne. Opasny za-vjes!“
Krećemo dalje, Suman maloj pokazuje prstom na mene i onda vrti prstom lijevo desno upirući sebi u slijepočnicu – „Njet normalny“. Jadnoj djevojčici je to bilo previše, pa je pobjegla u kupe. Sada sam fokusiran da izbjegnem lijevu stranu i strašne zavjese, pa lakat na desnoj strani slučajno zakači nečiju kvaku od kupea i zatvorim im klizna vrata. Onda im otvorim vrata i hoću reći da se ispričavam i taman da ću reći, skontam da pojma nemam kako se kaže na ruskom, pa provalim
„Spasiba... njet.. sjori !“ Sjori bi bilo sorry na engleskom, modificirano za ruske prilike. Ljudi se smijulje sa svojih kreveta i odmahuju rukama.
„Harašo, harašo!“
Naravno i ja se kesim i mašem svima.
„Harašo, harašo!“ Suman me povlači za ruku da krenemo dalje.
„Sumane, šta je harašo?“
„Nemam pojma, valjda skraćeno od haram-ba-šo jedan, razvalit češ nam vrata s tim ručerdama!“
„Kakav harambaša, vidiš da sam prema svima fin i prema zavjesama i prema domaćinima i prema onoj maloj curici... jel se ona uplašila nas? Valjda je harašo nešto kao u redu, ok, nema frke, bježi više, pusti nam vrata na miru, đukelo jedna!“,
„Čimpanzo!“
„Mamlaze jedan..“
„Điberu..“
„Uhljupe. Ajme uhljup...jes ti čuo ikada za riječ uhljup?“
„Papak jelde?“
„Je je... al harašo je nešto dobro bilo, sigurno.“
„Mislim da si u pravu, al to nije razlog da hodaš s jednom šlapom.“
„Kako jednom?“ Stvarno lijeva mi je u šlapi, desna samo čarapa. Gdje je šlapa?
„Hahaha budaletino uspio si šlapu izgubiti, sigurno ti je ostala tamo iza negdje.“
„Ma nemoj, a kako je mogla ostati negdje ispred?“
„Amo ća nazad, šta sad.“
„Ma ne mogu, nemam snage.“
„Pa neš sad šlapu ostavit negdje i bos hodat okolo.“
„Ma nemam pojma gdje je šlapa, ko će to sada tražiti. Jebo šlapu, ajmo nazad u kupe, doći će ona za nama.“
„Ako ju nije ona zavjesa napala negdje, po putu.“
„Baš...“

03

ned

06/18

ALI AS SILVER

geomir.blog.hr

Ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je.

Kliknuti na link i slušati originalni izgovor



U ono vrime kad je daržava na bankanotima dinarih brisala dvi ništice da bi od storih dinarih dobila nove dinare duošo je u Molo misto višćun Ali As Silver ča se piet godišć fudrovo višćunstvon u Indiji. I kad je iz kufera poče vadit stvori, oči malomišćanih, skupjenih u soli, su se sve veće širile od merokulih u špetakulu Ali Asa Silvera.





Poče je s gorućon baloticon i stavi je u justa ko pašuratu, a izvadi je izgošenu posli čega se iz zonjega rieda čulo:
„Ovuon namin hoće pokozat da ni stroha da ćemo se ispeć kad gosimo požore“

Onda, kad je izvadi jedon pot i poče lieva-lieva vadit iz njega bankanote raširili su miščani još veće oči.
A onda se u soli ču žienski glos:
„Ooo, da imomo doma takove bronzine lako bi non bilo ploćat struju, vodu, radio, općinu, poreze“, i još je Lukrica dožuntala:
„Ne bi onda onin muoj već govori da darži četiri kantuna od takujina“





Iz pota je onda izvadi nikoliko lemuncinih i kad bi hi pririzo u svakemu je bila bankanota od stuo dinarih.
„ Luka, pitoj Silvera da ti do sime pok ga usod u vartal, izniknit će ti lemuncin s vitaminima i bankanotima“ svitovo ga je Tuoni na vas glos.

Poza žutih lemuncinih pojovi se povar Silverove glovie čarnjeni balun i kad je balun ižbaro na njegovu ruku sletila je bilo golubica, i onda je Ive kašaduru Jerkotu reko:
„Ovako Jerko, kad grieš u kaču vajo pogodit, a ne ko ti kad žbaroš sve se tičice razletidu“

As je pusti da se judi malo nasmijedu na Jerkotov račun, jerbo se Jierko foli u mistu brojen ubijenih prepelicih i žbravaricih.






Onda je Ali izvadi veliku pirju i poče ulivat u nju čorno vino iz butilije, a iz pirje je točila čisto voda.
Malomišćani se već nisu smijali, jerbo su kapili ko da jin Silver govori:
„Vi u vaše konobe morete činit od vodie vino, ko Isukarst,
ma ako ste kapoci učinte vi od vina vodu!“





I tako su malomišćani u zinsko doba lipo i veselo pasali još jedon don.


Autor: Insulano

prošti: Geomir
foto: Geomir

Manje poznate riči:

fudrovo = izučavao
merokulih u špetakulu = čuda u spektaklu
pašurata = uštipak, fritula
pot = lonac
bronzine = lonce
čarnjeni = crveni
ižbaro = puknuo
kašaduru = građevinaru
grieš u kaču = ideš u lov
pirju = lijevak
kapili = razumjeli
kapoci = sposobni

Priča koju nikada neću završiti

andrea-bosak.blog.hr

Gledajući ljude oko sebe odlučila je da će ostati sama jer ljubavi u sebi više nema za nikoga pa ni za sebe, jer koliko god je ljubav lijepa i draga, bol ljubavi ostaje zauvijek i koliko god da se trudiš ta bol ne prestaje, Koliko god da se trudiš ponovno voljeti to nije lako jer sjena čovjeka kojem si dao sve i koji je uzeo sa sobom sreću nikada te neće napustiti a ni vrijeme se ne može vratiti, jer da se vrati sigurno bih postupila drugačije i ne bi dozvolila sama sebi da zavoliš osobu koja to nije zaslužila.
Ne, on nije sreća i nije željela vratiti njega u svoj život nego je željela da ima svoju sreću koju je on odnio jer nije imao ništa a ona je imala sve ono što je njemu bilo potrebno da krene ispravnom stazom života. Da, krivim stazama je išao, mučio se jer nikada mu ništa nije polazilo za rukom osim laganja i to tako bijaše sve dok nije kod odlaska izgovorio ovo: - Moglo nam je biti lijepo stalno da ti nisi napravila glupost i znaj da nikada nećeš više biti sretna a zajedno smo mogli imati sve.-
Sve vrijeme ona je bez riječi gledala u ulazna vrata, čekajući da on izađe jer nije mogla pokazati njemu koliko se gadi sama sebi, a to gađenje nikada nestati neće iako će se ona truditi da nakon nekog vremena krene dalje bez gorčine u duši koju je napravio on svojim lažima. Svjesna je bila da je pogriješila jer mu je vjerovala ali taj period njenog života je bio napisan a nitko ga nije mogao obrisati jer ne postoji gumica za brisanje sudbine.
-Ostavio sam iza sebe njoj gorke uspomene, ukrao sam joj sreću jer ja nisam imao ništa a ona je imala sve ono što mu je trebalo da budem ono što sam danas.
Pokušala je krenuti dalje ali ne uspijeva jer iza sebe sam ostavio okove koje nitko nikada maknuti neće. Otišao sam daleko, a tu gdje jesam prošlost me proganja i traži da je oslobodim okova a ja to ne mogu. Ne, ne mogu je osloboditi sebe jer ono što je ispisano ne može se izbrisati lako.
Jednom mi je pokojni prijatelj pričao o ženi koju poznaje i koja je kako draga i lijepa ali nije sretna jer se tuga vidi u njenim očima, htio ju je pitati zašto u sebi nosi toliku tugu ali nije znao kako. Gledao ju je svaki dan i pokušavao progovoriti, ali kada mu se nasmiješila smiješkom djeteta s tugom u očima zaboravi je što je želi pitati. Tražio sam da mi kaže njezino ime ali je šutio te me nakon nekog vremena pitao samo "Dali sam ikada u životu vidio plave oči poput bistrog neba i osmijeh sretnog djeteta?"

napisala Andrea Bosak

ŠUMA, PEPEO, KAMEN

epistolarij.blog.hr

Dragi netjače,

Četvrtak popodne. Idem k Flaciusu. Ulicom Aldo Negri uspinjem se u Stari grad. Aldo Negri ubio se 8.5.1944. Nije morao. Mogao je, član ugledne labinske (mletačko/talijanske) obitelji Negri, student pomorstva u Trstu i Napulju, kao časnik nastaviti ploviti brodovima talijanske mornarice, a ne otići u šumu, u ilegalu, zapovijedati partizanskim borcima, sudjelovati u radu istarskog Narodnooslobodilačkog odbora i III. zasjedanja ZAVNOH-a, bivati gonjen, uhićivan, zatvaran. Aldo Negri borio se do kraja. Kada je shvatio, tog 8.5.1944. da će ga vrsarski fašisti uspjeti uhvatiti, radije je odabrao smrt.

Gledam granitne kocke u ulici Aldo Negri. Uspon je nekada nosio ime najpoznatijeg fašiste Benita Mussolinija. Nedavno, nakon obnove, ponovo ih je ugrađeno oko 250 tisuća, većinom starih. Automobili prometuju po granitnim pločama. Do prije mjesec dana, za vrijeme obnove ceste, uživao sam kao i mnogi šetnjom ovim usponom. Kako bi bilo lijepo da kolnik (p)ostane šetalište, pomislio sam tijekom svake šetnje gore dole.

Čitajući Dašu Drndić ''spotaknuo'' sam se na Stolpersteine (kamen spoticanja) njemačkog umjetnika Guntera Demninga. Odlučio sam Gunteru Demnigu poslati pismo. Gunter Demnig sin je Hitlerovog vojnika Wilfrieda Demniga, građevinskog inženjera i Hildegard, rođene Mattussek. Kada je Gunter Demnig doznao da je njegov papa Wilfried Demnig radio u protuzračnoj obrani Trećeg Reicha, na pet godina prekinuo je svaki oblik komunikacije sa svojim roditeljem. Od početka devedesetih ovaj njemački umjetnik rođen dvije godine nakon rata u Berlinu radi gotovo samo Stolpersteine. Kamen spoticanja je kvadratna pločica od mesinga.

Čovek je zaboravljen tek kad se zaboravi njegovo ime. Ovu misao Gunter Demnig preuzeo je iz Talmuda. Šest milijuna Židova, kaže Gunter Demnig. to je potpuno neshvatljiv broj, apstraktan, baš kao i izraz Auschwitz. Tek kad mladi svojim očima vide: Teror je počeo ovdje kod mene u selu, u mojoj ulici, u mojoj zgradi, onda to postaje nešto konkretno.



Gospodinu Gunteru Demnigu poslao sam pismo. Pitao sam ga može li se na usponu za Stari grad postaviti ploče za sve žrtve rata bez groba. Za 250 tisuća žrtava bez groba. I za Bazilija Mohorović, borbeta (stric) od mojega oca, brata mog noneta Iveta. Znamo da je rođen 16. kolovoza 1921.u Malim Turinima, znamo da je bio radnik, znamo da je služio talijansku vojsku, znamo da se borio kao partizan Trinaeste udarničke divizije, znamo da je poginuo u svibnju 1944 u Gorskom kotaru. To je sve što znamo. Ne znamo gdje je pokopan. Tri fotografije, samo tri fotografije ostale su kao jedini dokaz jednog života. Tri mjeseca nakon Bazilijove smrti, baš na njegov rođendan rodit će se nećak Bruno, moj cijo (borba). Ni njega nema već četrnaest godina.

Gospodin Gunter Demnig odgovorio je da kao fizička osoba mogu naručiti ploču za našeg Bazilija, možda i za Alda, ako se obitelj Negri složi. Na meni je da ishodujem sve potrebne dozvole za postavljanje ploče. Prve ploče je postavio ilegalno. Stolpersteine u pravilu postavlja na slobodne javne površine. Treba uplatiti 120 eura za jednu ploču. Proizvodnja ploča košta. Nakon uplate, sa svojim čekićem, svojom bušilicom, dlijetom i svojom mistrijom, umjetnik će službeno posjetiti Labin. Procedura je vrlo jednostavna: isječe dio trotoara i postavlja ručno rađene ploče (dimenzije 10x10 cm) od mesinga sa tekstom koji počinje ''Ovdje je živio'' ili ''Ovdje je radio'', može i drugačije ( kao npr. ''Ovdje je ustrijeljen''; ''Ovdje je ubijen''; ''Ovdje je djelovao''; ''Ovdje je podučavao''). Prije nekoliko godina postavio je prve ploče u Hrvatskoj, u Rijeci. Gospodin iz Rima Alberto Heimler uplatio je 480 eura za četiri ploče, na hrvatskom i talijanskom, za svoju nonu i noneta. Ploče su postavljene u svibnju 2013. u Ulici Ante Starčevića broj 5. U toj zgradi, tada Via Mameli, isto na broju pet, ženila se, živjela i radila vrijedna trgovačka obitelj Lipschitz. Nono Eugenio Lipschitz rođen je 1883., nona Gianneta Zipser Lipschitz deset godina kasnije. Hrabri nona i nono, piše u pismu, spasili su, slanjem u Palestinu, dva sina i kćer, mamu od Alberta Heimlera. Da nona i nono nisu spasili svoju djecu ploča vjerojatno nikada ne bi bila postavljena jer Alberto Heimler ne bi bio rođen 1950. u Firenci. Najprije su, u ožujku 1944. odveli noneta, pa nonu. Eugenio i Giannetta Lipschitz internirani su u logoru San Sabba, pa deportirani u Aushwitz, i ubijeni nepoznatog datuma.

Gunter Demnig ne bi pristao da se njegovi kamenovi spoticanja postave na kolnik u ulici Aldo Negri jer se radi o prometnici, a ne šetalištu. Ako Grad napravi zaobilaznicu o kojoj mu pišem, mogao bi pristati da se postave na tisuće kamenih ploča. Cijeli koncept njegovog decentraliziranog spomen obilježja, najvećeg takvog, decentraliziranog, na svijetu, je da se ljudi spotiču o ploče. Obrate pozornost. Pročitaju ime i prezime žrtve. Na taj način ''čudotvorni'' umjetnik oživljava žrtve, vraća im ime i prezime, identitet. Broj pretvara u lice. Bilo je različitih reakcija: nepostavljanja, skladištenja već gotovih ploča do uništavanja, čupanja i izbijanja, premazivanja različitim premaznim sredstvima, od boje do katrana. Predlaže, uz uvjet da Aldo Negri nema groba da se u istoj ulici, na pločniku postavi ploča na kojoj bi pisalo:

OVUDA JE HODAO/ ALDO NEGRI/ ROĐEN 1914./ KOJI JE MORAO POČINITI SAMOUBOJSTVO/ 8.5.1944. KRAJ VRSARA

U radnoj sobi/knjižnici vile Fratte pijem čaj sa Flaciusom.

Trebalo bi napisati ''Džepni Labin'' po uzoru na ''Džepni Amsterdam'' Daše Drndić, mislim naglas.

Ne možete koristiti taj naslov, upozorava Flacius.

Otac Daše Drndić kratko je vrijeme radio u Labinu. Kao pročelnik upravnog odjela za propagandu Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru. O tome svjedoči jedna službenička legitimacija (redni broj 174/45). Marijan Milevoj pokazao mi je fotografije tih dokumenata koje sam poslao njegovoj kćeri. Ljubo Drndić umro je u Zagrebu. Kremiran je u Zagrebu. Urna s njegovim pepelom položena je, uz zvuke trube, u grob u rodnoj Karojbi. Krasna zemljo, Istro mila, to mi svirajte kad umrem, zaželio je Ljubo Drndić.



Želju mu je ispunila Elis Lovrić. Dvaput. Na ispraćaju u Zagrebu i na sahrani u Karojbi. Govorio je Milan Rakovac, dvaput, u Zagrebu i Karojbi:
Ljubo Drndić, posljednji je iz vodstva istarskog NOP-a koji je 13. rujna 1943. posve samostalno, u Pazinu proglasio odcjepljenje od Kraljevine Italije i ‘sjedinjenje s našom hrvatskom braćom. Ljubo Drndić jest generički antifašist, već golim rođenjem, kad je otac mu Edo, tvrdokorni istarski narodnjak, poveo obitelj u egzodus, s onih 120.000 Hrvata i Slovenaca. Ali, Ljubo mi je tvrdokorno ponavljao, ‘Ne, nismo mi bježali od Talijana niti se borili protiv njih, bježali smo pred fašističkim kulturocidom i borili se protiv fašističkog genocida.’ A onda, mladi dalmatinski intelektualci, braća Drndić, dočekuju u Splitu još jedan Rapallo, kad Ante Pavelić s Mussolinijem u Rimu 1941. daruje Italiji i Dalmaciju. Ante i Ljubo Drndić opet bježe iz Italije, ovoga puta iz Italije u - Italiju, u svoju rodnu Istru. ‘Došla je naša ura!’, prenosi se glas po emigrantskim krugovima Splita, Sušaka, Karlovca, Zagreba, Maribora, Subotice. Narodnjaci, težaci, svećenici diljem Istre već su organizirani, i vraćaju se ‘Abesinac’, Kalčić, Dušan Diminić, Berto i Zvane Črnja, Ljubo i Ante Drndić. Osam stotina Istrana je u primorskim jedinicama, nekoliko stotina NOO-a djeluje diljem Istre, Zvane Črnja osniva Hrvatski list, a Ante Drndić Glas Istre, uređuje ga zatim i brat mu Ljubo. To su naši slavni ‘rebelli’, pobunjenici, a Ljubo Drndić ostaje u svome moralnom rebelijanstvu, sukobljava se poslije rata s linijom Partije i braća zapravo bivaju prognana iz Istre. Gorostasni Ljubo, gromkog glasa i geste, kao Nazorov Veli Jože, grohotna smijeha, neodoljivog šarma, žestoki agitator i aktivist humanističkog timbra, najbolji student na beogradskom Elektrotehničkom fakultetu, demonstrant protiv pakta s Hitlerom, partizan i komunist izbacivan iz Partije i opet priman, zaslužan za ratne reparacije od Njemačke, za slobodno putovanje iz zemlje od 1968...Ljubo Drndić bio je među prvim kreatorima demokratizacije, jugoslavenskog otvaranja prema Zapadu i u nesvrstani svijet.

Daša, Ljubina kći, u urni upakiranoj u papir, bordo rebrasti papir, odvela je oca na posljednje putovanje. U Rijeci su prenoćili, Daša i njen Ljubo u urni upakiranoj u bordo rebrasti papir; Daša u svojoj sobi, Ljubo u njenom dnevnom boravku. Sutradan je sjela u autobus, rezervirala je dva sjedala, za sebe i Ljubu (urna, upakirana u bordo rebrasti papir, piše Daša, izgledala je kao panettone) i odvela ga na posljednje putovanje Istrom, koju je toliko volio, toliko puta propješačio, čije je ljude toliko obožavao, da im kaže još jednom, još samo jednom- zbogom.

Poznavao sam Dašina oca, reče Flacius. Njegova obitelj je nakon dolaska Italije emigrirala u Dalmaciju ondašnju kraljevinu SHS. Obitelj Drndić živi u Makarskoj i Orebiću. Ljubo je bio odličan učenik splitske gimnazije i najbolji student elektrotehnike u Beogradu. U prosincu 1941. vraća se u Istru. Ilegalno. U šumu. Organizira narodni ustanak. Sa bratom Antom osniva Glas Istre. Nakon oslobođenja 1945. boravi u Labinu. Nakon toga njegova političko diplomatska karijera strelovito napreduje.

To sam znao jer sam pročitao Rakovčev govor. Predložio sam drugi naziv zamišljenog putopisa:
Možda Bedeker? Ili Labinski bedeker?

Bolje. Ne i previše originalno.

Odakle da počnem?

Od doma, zgrade, vašeg Skloništa, naravno, adrese, Prilaza Vetva, svakako.

Vetva? Što znači Vetva?

Vetva je naziv za sjeverozapad Labinštine, između Raške doline i Čepičkog polja. Sveti Martin, Martinski nekada su zvali Vetva, Sveti Martin Vetva, Vettua San Martino. Vetva je oduvijek imala mnogo blata. Danas ovdje živi šesnaesta, sedamnaesta generacija doseljenika iz sredine drugog tisućljeća. Opisivali su ih kao iskrene, i naivne, svojeglave, lijepe, kršne momke atletske građe.

Vetva je naziv za šumu između Pićna, Sutivanca i Žminja- zucnem činjenicu koju sam pokupio na internetu.

Najveću šumu središnje Istre, reče Flacius bez konzultiranja mreže svih mreža. Ispričat ću vam istinitu priču o Silviji Šumskoj. Više od pola stoljeća u Vetvi živi Silvija Šumskoj, većinu svoga života u jednoj te istoj boški. Šuma, puteljak, kuća crkva, Svetog Križa. Stotinjak godina stara, skromna kuća. U kući oskudan namještaj, stari špahar, jedan krevet, hrpe knjiga, novina i časopisa, na slovenskom. Zima je. Silvija Šumska čita, meditira, krmi ptiće,ćakula sa pitomim brekima Helgom i Brekom, divim brekima, kraguljima, inbati anke tvora; sakuplja bilje, kuha džemove, čeka crne oblake, gušta ih gledati, oblake, crne oblake, a između sunce kako svijetli. Kad se zaželi ćakula posjećuje jako staru prijateljicu. Koji su to razgovori. Koja žena, koji mozak, ta njena prijateljica. Nije problem, kaže Silvija Šumska dobronamjernoj posjetiteljici Tatjani Gromači, kad nemaš s kim govoriti, problem je što se nemaš s kime svađati. Silviju Vetvansku nije strah živjeti sama sa Helgom i Brekom u kući, svinjama divljim, srnicama i divljim zečevima. Ljudi se ne groze moje samoće, nego se sretnu sa svojom, poručuje čuvarica Vetve. Nikada nisam susreo Silviju Šumsku, o njoj mi je pričala dobronamjerna posjetiteljica Tatjana Gromača, ona je sa njom šetala Vetvom.

Rekao sam Flaciusu kako me ova priča podsjeća na onog Umažanina o kojem je nedavno pisalo u novinama.

Stara priča, autoritativno će Flacius. Jeste čitali Thoreaua?

Nisam.

Svakako pročitajte. Henry David je globalno najpoznatiji šumski čovjek. U šumu je otišao 1845. Vlastitim rukama izgradio je kolibu nedaleko jezera Walden Pond u Massachusettsu. Pazite, čovjek je završio Harvard, čitao, ne znam da li je i govorio na pet jezika, Imao je dvadeset i osam godina kada je odlučio živjeti promišljeno, mislim da je napisao da je htio ''duboko sisati srž života''.

Koliko je izdržao?

U knjizi piše dvije godine. Ne u kontinuitetu. Hodočastio sam u Walden Pond, pokraj njegova Concorda šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sve je bile drugačije od idealne slike ili slike koju sam stvorio u glavi. Nekako manje jezero, Walden Pond, nekako manje impresivna priroda. Vodič je ispričao da je naš Henry David, kada bi mu ponestalo hrane ili bi bilo prehladno, svratio kod prijatelja u Concord, da malo dođe k sebi. Kao što je Silvija Šumska imala prijateljicu, tako je i Thoreau imao prijatelja iz nužde. Nema samoće bez prijatelja, živih ili manje živih, od mesa ili papira, slika…

U pola devet napustio sam Flaciusovu kuću. Prema Starom Gradu išao sam dužim putem, preko groblja. Tu je nekada bila velika bara, kol. Flacius je dolazio ovdje sa braćom i sestrama i roditeljima na mini izlete. Dolazio je i mali Aldo Negri sa svojim roditeljima. Budući pomorac igrao se sa svojim jedrenjakom, dok bi roditelji lovili ugore.

Ulicom Aldo Negri spustio sam se u Podlabin. Na putu do Prilaza Vetva broj 8 ni breka, ni tvora, ni vuka ni puha, ni šloveka…

8.2.2018.








Rosa

kintsukoroi.blog.hr

- Ne sekiraj se, mama, rekao je.
Zastao je okružen pravosudnim policajcima, njeno plavokoso i plavooko čudovište, njen ljubljeni dječak, njeno dijete kojem je do maloprije koncentrirano pomazila svaki prstić, praveći se da ga sluša, da sluša njegove kombinacije o tome kog ona treba nazvati i što treba kome reći.
Tako se i on nekoć pravio vješto da je sluša.
- Ne sekiraj se, čuješ.
Zgusnulo se svo vrijeme u toj jednoj jedinoj rečenici, u to malo brige nakon jednosatne posjete zatvoru, u kojem njen jedinac guli kaznu evo već šesti mjesec zbog svoje nepromišljenosti, borbe sa sustavom, dobrohotnosti i dječje naivnosti, potrebe da spašava svijet.
- Pa ti si me učila da je sve moguće, razbija je ta rečenica iz njegovih usta, odjednom joj je pusto krilo i izgubljene su one noći bdjenja na njenom krevetu, povjeravanja, tjedni svađa i pričanja i nepričanja, u njegovim pokušajima da joj dokaže kako ona nije u pravu.
Ne želi ona više nimalo bit u pravu.
To je ionako jako krivo. I staro.
Želi umjesto sve mudrosti, samo malo sreće.

Sjetila se one fotke koju je pronašla u trudnoći.
Još nije niti znala da čeka dječaka, a fotkica je već bila zaljepljena u njenom lijepom kožnom rokovniku sa svilenom trakicom za označavanje stranica.
Plavo i loknasto muško dijete, kakvo je par mjeseci nakon toga i rodila.
Ne zna želja što je nemoguće.
Lice joj se zamaglilo od tog nevinog sjećanja, kao da ga je neko poprskao onim nastavkom misty za zalijevanje vrta. Orosilo. Uopće više i ne plače ko čovjek. Nema tu jecanja, ni gušenja, ni kapi, samo rosa. Skužila je da plače tek po pogledima ljudi u busu.
Kako je sve tada bilo nevino. Kako je tada grlila svijet. Kako su se svi puteljci razmicali i ruže se povijale. Imali su sve.
Netko joj je oteo njenog plavokosog iz čiste ljubomore. Netko nije mogao podnijeti njenu sreću. Bila je nekom trn u peti.


Znate onu zaljubljenost malih dječaka u svoje mame, kada im se ne daju više grliti i ljubiti, kada postaju muškarci.
A još su bebe. I nježnost im jako treba.
Tu ga je gubila.
Tu su počeli prvi izostanci, rizle ostavljene ispod radnog stola, prazne bilježnice.
Testiranja, negativni rezultati, promjene ponašanja.
Njena krutost i nesnalaženje u svemu.
Bože, pa oni se nisu nikada napili skupa!
Možda je tada s njim samo trebala prvi put smotati travu i smijati se do jutra.
Možda je na njenom primjeru trebao vidjeti kako ljudi od toga postaju gluplji.
Otupjeli. Ravnodušni.
Al ne, ona mu je tvrdo pokazivala jedini ispravni put. Uhodila, pretumbavala stvari, satima moralizirala.
A Plavokosi joj je samo buntovno htio dokazati da nije u pravu.
Da ona nije u pravu.

On je gradio karijeru, stalno na putu, Stockholm- Zagreb, emotivno nedostupan.
Kad bi mu se god obratila, uvijek je začula onaj zvuk zauzeto.
Živio je učahureno, na stjenovitom dnu samo svoga mora, a toliko sape nije mogla postići da bi mu se približila, potražila mu ranjivo mjesto, zaderala mu se na uho.
Ni dijete nije znalo kako bi mu se približilo.
Uvijek najbolje igračke, a nemogućnost igranja sa starim.
Nedostupan otac.
Kruta mama.

Pa se ona okrenula završavanju svog fakulteta i djetetu. Može se sve. Organizacija.
Dan danas je takva. Postoji vrijeme za sve.
Sad spavaj, sad čitaj, piši malo ali dobro.
Sad ljubuj, sada diši.
Poslije više nećeš imati vremena za to.
Njene su ruke oduvijek bile rasprostranjene.
Kao da ih ima više. I nogu također.
Podmetala mu ih je na svakom koraku.
Pa ga dočekivala svim silnim rukama da ne razbije nos na pretvrdoj zemlji.
Kako je postajao veći, ona bi umjesto njega završavala na zemlji.
Jebem ti klecava koljena, da ti jebem!

- Ne sekiraj se.
- Ne sekiram se.

Pa rosa.
Jer zbilja nije moralo ovako.




Za dramsku umjetnost i liberalnu Hrvatsku

recenzijefilmova27777.blog.hr

Dragi kolege blogeri!!!!

U zadnjih par dana na blogu smo svjedoci brutalnog vrijeđanja i omalovažavanja drugih blogera zbog kojih je Luki obrisala blog.Takvih ima puno jako puno lista njih je poprilična tako daću ovim putem navest par najradikalnijih primjera.

primjer 1
primjer 2

Kolege blogeri,iz svega ovoga navedenog se vidi o kakvoj se sorti ljudi radi.Još je vrlo važno spomenuti da prema svemu što su naveli,što u postovima što u komentarima,oni su desničari kojima su vrijeđanja jebanje majke i slične stvari jedini način odgovora na argumentiranu raspravu za koju nemaju apsolutno nikakve kvalifikacije.
Iz svega navedenog može se povući paralela ne relaciji desničarenje-debilizam.
Sudeći prema svemu navedenom dolazim do zaključka( jedinog izvedivog) da imaju slične stavove kako po pitanju instambulske konvencije tako i po pitanju dramske umjetnosti.
Oke...ovdje sad dolazimo do jednog vrlo važnog djela za ovaj blog.
Mnogi slični freshu i mirčetu su kenjali i srali po mom blogu jer se bavim temama kojim se bavim ali naravno njihove uvrede i infantilne prijetnje nisu na mene ostavile nikakav efekt niti ne
pomišljam na odlazak.Štoviše upravo zahvaljujući njima i njima u inat ću i dalje razbijati tipkovnicu i podizati svijest o kvaliteti hrvatske dramske umjetnosti po čemu oni uglavnom seru a blagog kurca nemaju o konceptu glume niti predstava.
Primjer je haso ministar kulture i njegovih istomišljenika koji bi nama kojio svom trošku i sa dobrom voljom odlazimo gledati predstave koje bi njemu slični htjeli sjebat mijenjajuči njihove koncepte.Za mirčeta i fresha garantiram da i oni svojim svjetonazorima spadaju među takve.
A naravno i Luki je između ostalog isto tako bila posvećea dramskoj umjetnosti a kvazi bloger fresh je samo iskoristio situaciju u ključnom trenutku da bi mogao pljuvati i vrijeđati.
Prema svemu ovome izražavam u prvom redu zgražanje i drugo ali ne manje važno želim liberalnu Hrvatsku oslobođenu desničarskih vrijeđanja i kompletnog odjebavanja raznih ministara
iz HNK.

Zahvaljujem Laciju na djeljenju mišljenja
A fresh,mirče i njima slični neka se samo drže svojih blogova a nas normalne neka poštede
svoje mržnje i debilizma.

ŽIVJELA LIBERALNA HRVATSKA
ŽIVJELA DRAMSKA UMJETNOST

ostavljanje pušenja i mršavljenje za žene

babl.blog.hr



PRESIJECANJE

GORDIJSKOG

ČVORA


Jedna moja facebook-prijateljica hrabro je postavila dnevni status koji zvuči grubo, nimalo damski: „Stvarno mi treba neka kurčina, da prestanem pušit proklete cigare!“ Neću navesti koja zbog onih koji su uvijek spremni da sve krivo shvate, najnormalnije izokrenu ili se skandaliziraju nad onim što bi im trebalo biti primjer ili primjereno. Tako je i ovom prilikom ispod njena statusa krenuo da se odužuje niz manje-više duhovitih i promašenih komentara. Bio sam jedan od rijetkih koji su je ozbiljno shvatili.

Napisao sam: „Ne samo iskreno i pošteno, nego bi možda bilo i uspješno.“ Ona je odgovorila: „Ooooo…..bilo bi itekako uspješno, ma barem bi smanjila.“

Žao mi je da živi u udaljenom gradu, pa joj ne mogu pomoći. Ionako sam sklon neortodoksnim, originalnim, izravnim, pa čak i revolucionarnim metodama i rješenjima, sasijecanju problema u korijenu. (Nije bezveze kako je Aleksandar Veliki razriješio Gordijski čvor.) Recimo, ne razumijem one ženske koje u nekom trenu zaključe da imaju tri-pet ili sedam kila previše, pa krenu u drastične dijete, muče se i trape, trpe i pate, više ne jedu nego jedu, a kad jedu jedu nešto što nije jedljivo, i sve to uglavnom uzalud.

Da sam ja takvo žensko koje u nekom trenu ocjeni da joj se nakupilo tri-pet ili sedam kila viška, pozvao bih tri, pet ili sedam mornara koji su se tek dokopali kopna nakon šest mjeseci ili godine dana na pučini, pozvao ih da nađu neku osamljenu vikendicu (što bi oni rado učas našli), okupio ih i rekao: „Naval'te, junaci, što se čeka?! Neka se salo topi!“ i prepustio se da rade što hoće dok mi linija (i kondicija) ne bi opet postala zavidna. U nedostatku mornara potražio bih neke Arape, uspaljene pubertetlije ili fanatične katolike, pa da vidiš kako bi se sav višak istopio, samo bi se iscijedio. Budimo realni, jadnice koje propuste da se tri ili pet kila viška pretvore u trideset ili četrdeset, teško će naći i jednoga dobrovoljca koji bi pomogao.

Žao mi je što nisam žensko da primijenim taj recept za odvikavanje od pušenja. Potpuno razumijem moju facebook-prijateljicu koliko očajan može biti netko kome ta gadna navika više ne donosi nikakva užitka, zna da mu škodi, mrzi i prezire sam sebe što se toga ne može riješiti, a svejednako je i dalje lud ako dnevno ne kupi dvije ili tri kutije tog govna. Da mi dođe vrag i ponudi da će mi odsjeći tri prsta na ruci, uho i nos, pa ću se zauvijek riješiti težnji za cigaretama, bez oklijevanja bih rekao: „Reži, dragi!“

Da se ne zavaravamo, ipak sam ja momak starog kova, moj karakter je uvelike bazično balkansko-mačistički heteroseksualan, ali sam znao biti toliko očajan da mi je padalo na pamet okupiti neke pedere i pozvati ih da me razvlače tri mjeseca, dok mi i najsitniji trunak ovisnosti o nikotinu ne iščezne iz organizma. Nažalost, patim od hemeroida, pa bi mi takav potez bio ravan mučnom samoubojstvu.

Nadam se da se mojoj facebook-prijateljici u inbox, preko messengera ili nekim drugim povjerljivim načinom javio dovoljan broj ozbiljnih, prihvatljivih dobrovoljaca da joj pomognu. Broj žena koje manijakalno puše ili hodaju naokolo s očiglednim kilama viška, ili oboje, pokazuje koliko patimo od nakaradnog ćudoređa, bolesnih skrupula, licemjernog prenemaganja i nekritičkog prihvaćanja nerazumnog odgoja.



Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum