novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

06

čet

07/17

RADNI VILENJACI

pametnizub888.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

„U tom fast food restoranu kupiš hranu i dobiješ račun, a na računu piše šifra za zahod“, reče Ljepenka Kupior.
„Znam, to je kao u Mc Donaldsu“, poreplicira Gleduard Putar. „Ukucaš šifru u aparatić, i vrata se sama otvore.“
„Tako sam i ja mislila, ali u ovom je restoranu drukčije. Pojela sam svoj obrok, bio je relativno ukusan, i potražila zahod. Ispostavilo se da se trebam spustiti u podrum. U podrumu – šok. Nikakva klizna samootvarajuća vrata - gledaš direktno u omaleno predvorje iz kojega putovi dalje vode u svega dvije prljave kabine sa slabo održavanim instalacijama, zidovi ispisani prostim natpisima, zahodske školjke nagrđene kamencem, sa stropa kapa neka masna voda, wc-papir smrdi na sirovu celulozu, slavina u lavabou radi na nožni pogon, a vode često i nema!“
„Zar je tako nešto moguće!“
„Itekako je moguće. I to nije sve: nikakvo ukucavanje šifre da bi se vrata (koja, kako rekoh, uopće nisu bila klizna) otvorila. Vrata su već otvorena, širom, vrata su zapravo nepostojeća, istrgnuta iz štokova, a među štokovima stoji oveći gnom i uzima, praktički trga račun sa šifrom iz korisnikove ruke, provjerava datum i naročito bezobraznim pokretom glave daje signal da se može ući u taj odvratni, gore opisani sanitacijski čvor. I nema tu muški-ženski zahod – i muški i ženske idu u obje kabine, kako tko naiđe. A gnom na vratima nije sam, ne, zahod nastanjuje cijela obitelj gnomova! Za stolićem u predvorju sjedi djed-gnom kojemu se koža s lica ovjesila gotovo do (mokrog i kužnog) poda. Žena-gnom pak sjedi sa suprotne strane stolića i hekla preko komada prekjučerašnjeg tijesta za pizzu. Djeca-gnomčad, malena koliko i oveći puhovi, jurcaju amo tamo i dižu groznu larmu. Jedna od kabina ima vrata koja dolje ne dihtaju kako treba pa se najmanji gnomčić zna provući kroz procijep i omesti korisnika u vršenju nužde!“
„Hm“, reče Gleduard Putar zamišljeno. „Sudeći prema tvom opisu, ne radi se tu toliko o gnomovima koliko o radnim vilenjacima. Sve ih se više – u zemljama blagostanja i šest vrsta sira – koristi kao pomoćnu radnu snagu. Plaće ne traže, jedu malo, a priroda je odredila da ne žeđaju, da im organizmi ne trebaju tekućine uopće!“
„Moguće, ali meni su na informacijama, kad sam ih poslije zvala, rekli da su u pitanju gnomovi.“
„Moguće, možda ih u različitim dijelovima svijeta različito nazivaju. A možda i mutiraju, pod utjecajem toksičnih tvari koje im organizmi apsorbiraju tamo dolje. Ili pak tamo gore.“
„Tamo gore?“
„Da. Mnogi od njih, s obzirom na to da rijetko pate od akrofobijskih anomalija, rade na velikim visinama: na vrhovima televizijskih tornjeva i mobitelskih antena, po zapuštenim tavanima poslovnih tornjeva, na podnim konstrukcijama niželetećih komunikacijskih satelita, pri unutarnjim svodovima balona na topli zrak, kao i po tučcima viših tratinčica.“
„Ali tratinčice su iznimno niske, čak i one više!“
„Kako gdje i kako kad, sve treba gledati u kontekstu vremena i prostora.“
„Opet ti sa svojim geo-historizmom!“
„A zašto ne?“
„Pa zato! Zato što…“
„Evo ga na – opet!“

Mali noćni razgovori...

luki2.blog.hr

Milana Vuković Runjić i Gabi Novak...Obje sjajne, svaka u svom području i na svoj način....Milana je imala mali noćni razgovor sa Gabi, na sceni "Amadeo", u kojem su "pretresle" sva događanja: rođenja u Berlinu, Drugi svjetski rat, bijeg u Hrvatsku, od prvog braka sa Kalođerom - koji joj je na početku karijere rekao da ima bolestan glas, hrapav i da ne može tako pjevati :))))- do upoznavanja s Arsenom, pjesme, drugi brak s Arsenom, turneja po Rusiji.....Gabi je prava dama, i izgleda predivno...Malo je također "ogovarala" Terezu i Radojku Šverko, s kojima je svoga vremena radila koncerte....Naravno, spomenula je i sina i koliko joj je pomogao sa jazz ruhom određenih Arsenovih pjesama...Jednom rječju, užitak gledanja i slušanja.....









Malo je čudno družiti se s Gabi, uz čašu bijeloga vina, a da u blizini nema Arsena - ali, i to je život....

Saznala sam da je na svadbu u Splitu mama u moje ime pozvala i nekoliko ljudi iz Slovačke, koji meni puno znače, a poznaju dobro i Leonku. Mama - svaka čast! Čitaš misli, divna si.....Hvala Ti!!!!! Još više se veselim druženju u Splitu, a kasnije u Vodicama....Kuupanje...Kupanje...I druženje uz pjesmu i roštilj......



Pusa, vole vas L+B+G

05

sri

07/17

Dar od srca

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr


Knjiga je dar od srca. Iz srca. Knjiga je otisak duše autora. I sjećanja na odrastanja, i smijeh i suze....

Malo je ljudi koji će reći kako je život ples. Još je manje onih koji riječima skladaju Valcer, Rumbu, Tango . Autor koji uglazbljuje riječi je naša Lastavica. I pleše i slika i putuje...

Po riječima autorice ples je doživljeno i proživljeno u plesnom koraku.I u plesu, i u životu naparavimo pogrešan korak....i idemo, i plešemo dalje. U plesu učimo korake, u životu izvlačimo poruke.

Pjesmom i pričom uvijek se vraća moru .

Ako je pitate gdje je.....

Tu sam.
Sjedite, razmišljaćemo zajedno.
More će nam razbistriti misli...(Traganje)


Njezine priče i pjesme spoj su ljepote, ljubavi i pripadnosti....moru

Gledajuć te , more
smirujem sve bure
i u mojoj duši
bonaca zavlada.(More moje) .....

i kamenu....

Kamen je usmjeravao korake moje
i ispisao poemu o mojoj čežnji,
onome koji je znao slušati.(Kamen i ja)


Predivan stih na bijelom oblaku iznad Makarskog mora.

Jedna je suza
kliznula niz obraz.
Kad je pala na papir
postala je pjesma.
Pjesmu će vidjeti mnogi
suzu neće niko.(Suza)

U Bluzu ..Uspomene pričaju, Svaka pjesma svoju priču ima ....Ljubav plime i oseke ima, a sve ono što pjesmom ili poemom nije uglazbljeno, ispričano je bajkom.
Svoje mjesto na plesnom podiju ima i virtualni svijet bloga i priče o virtualnom prijateljstvu. Da je tome tako je i ovaj moj zapis.

Da nije ovog našeg bloga, bila bih siromašnija za jedno divno prijateljstvo. Prijateljstvo riječima su tragovi koje ni vrijeme ne briše.
Na kraju dodat ću samo neka osmijeh na papiru , umjesto suze pjesme piše.
Hvala ti Ani.

04

uto

07/17

Na drugoj strani

aneta.blog.hr



Tanka i kratka noći ljeta teško me može držati u snu. Tama isparava iz voćnjaka, gmizi iz šuma. Načini se prije zalaska sunca i strpljivo čeka svoj red da procuri između stabala. Blijede nepoznate oči nas gledaju a mi im ne vidimo kandže, sjene postaju oštrije i sve crnje izazivajući pomutnju.
Zatvaram vrata.
Kažu da plava pidžama sa zvjezdanim dezenom dejstvuje poput gloga, tajnovito čisti noć od mraka. Snovi su valovi, interferencija frekvencije koja može izmijeniti krajobraz noći.

Liježem u mrak, čekam da ulovim trenutak zaspavanja koji se ne može isjeći, spoznati, jer uvijek prevari, progovori snom.
Tanke su i kratke noći ljeta, lagano pokrivenu drže me u snu bez snova, jer za njih nema mjesta između glave i cigli noći od kojih se grade one velike kule u snovima. Noć je voćnjaku. Zemlja, mozak i ličinke još se grče prema unutra. Lete samo snovi i nadanja. Na mjestu gdje su se ugnjezdile propuhuje vjetar Sjeverac, donosi lažne glasove i mjeri udaljenost prema sjenama koje se kreću na rubu vidljivosti.
Zvijezde su svojim blistavim sjajem definisale ravan do koje dopiru snovi. Ne dam se zavarati, iščekujem buku sa nepoznate strane i noću kada mjesečinom pratim prelazak crne sjene tornja preko otvorenih vrata.

Na kraju zatvaram kapke i kapije izdišući jedno „sve je spremno“, Sada mogu i duže noći, sada može i jesen, mogu duge noći utonuti u san, daleko od zemlje, udahnuti zvijezde.



STARI DUBROVAČKI TRAMVAJ

prokleta-od-daljina.blog.hr


slika: internet



Taj je tramvaj svakako jedna izuzetna stavka na računu Dubrovčana. Istina bijaše jako star tramvaj, ali mislim da je mogao biti renoviran i zadržan barem na prostoru Lapada i Gruža, ako već ne zbog strmine i u Pilama, jer naime ta strmina na Pilama bijaše razlogom, da jedne zgode otkažu kočnice jednom tramvaju koji se baš spuštao sa Boninova pa se on u brzini zabuba u drugi koji je stajao na parkiralištu u Pilama.

Bijaše to negdje 1968. ili 1969. godine, a kasnije se dogodi to isto, ali tada tramvaj padne u provaliju ispod zidina i bijaše 7 mrtvijeh osoba, tako mi se danas čini.

Nedugo zatim taj je tramvaj postao muzejskim primjerkom u tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu i mislim da je Ezra imao prilike zaviriti u njega, a onda je povučen negdje i iz tehničkog muzeja i od tada više nitko ne zna kako on izgleda.






http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php

Aj u smokve

perina.blog.hr

"Aj u smokve!" Koja lipa stara besida….ma na prvu možda zvuči grdo i ka neka šporkarija, jel da? Ali kada je izgovorite, ma odmah van prođe neka milina…i shvatite vrlo brzo da je to ipak jedna sasvim “društveno prihvatljiva beštimja”. Ma čak niti beštimja, više ka izraz dragosti, liposti..pa se kad je izgovorite i vi, a I onaj kome je upućena, poćnete i smijuckat..pa van onda to dođe i ka pomirba, a moglo se pritvoriti u svašta, da ste upotrijebili neku drugu beštimju, koliko god opravdani razlog imali.

Aj u smokve! Uvik san se pitala odakle taj izraz. Jer šta je to smokva ikome mogla smetat. Smokva raste iz ničega. Ne triba ona puno zemlje! Niti ikakvu njegu. A dugovječna je ko da carski tretman ima. I u te smokve, to je tako čvrsto korijenje, da i kad je iščupate, niste sigurni nakon koliko godina će se negdi pojaviti nove male grančice..pa smetaju, čupaju se.

Ali, kada je branje smokava u pitanju, postoji ta neka čudna i neobična duštvena opravdanost ubrat tuđu smokvu. U nikakvo drugo voce nisi smija taknit. Vikali bi svi kad bi upali u tuđe grožđe, šipke, trišnje, višnje, breskve…Najprije bi dobili po repici od gazda, a onda bome I od matere I ćaće: ne smiš dite moje, to su tuđi trudi, kupit ćemo van, ali nemojte ić po tuđin vrtlima!
Ali u smokve, druga priča, ipak.

Ja san imala čak i tu sriću da san imala jednu dragu, staru, tetu Anu Kapularičevu! Bila nam je susida, i skoro svaki dan san bila u nje. I brat i ja. A ona je imala i jednu smokvu! Ljudi moji, dok bi se liti, u ova doba, ko klinka, znojna penjala uzbrdicon do njene kuće, nisan znala ćemu bi se više veselila: slušanju ploča sa najnovijeg gramofona, koji je donija sin iz Kanade, ili onoj velikoj smokvi ispod kuće. U nje je uvik bila puna kuća. Tako se živilo. Tada. I najdraže in je bilo odmarati I pijuckat kavicu u ladu te velike krošnje smokve. Pogotovo gerili iz glavog grada Zagreba.
Oni bi toliko uživali u tom debelom ladu, da in je teško bilo iti ispružiti ruke. Nego bi rekli, penji se mala, i beri, pa baci i nama koju… a ja bi jedva dočekala. Bila san čudo spretna, čudili su se i govorili, vidi male kako je kržljavica, a najviše zna ubrat.

Nije se lako bilo pentrati po tin granama, šta zbog friža, a šta zbog onog mliča koje je lišće smokve ispuštalo… A draga teta Ane nije branila. Nikad! Nikome! Sićan se da je bija neki putić kojin su znali prolaziti I drugi, pa bi se mašili. A meni nije bilo pravo. Obrat će nan sve, špijavala san. A ona bi mi tada govorila kako uvik prolazniku triba pustiti da ubere koju smokvu.
Zato one I rastu uvik uz neki put, neki zid, govorila je, da bude uvik dostupna, I gladnome, I žednome..to je Bog tako ostavija.
Ali samo dvi-tri! Tribaju imat miru! A ako vidiš da vade kesu, e onda ne daj.
Šta ću, morala san se pomirit sa tim, a nije mi baš bilo pravo. Oni tako lipo beru ono što in je na ruku, a ti mala ajde u smokve!
Pa se pentraji. Eto, sve se mislin da je možda baš zato taj izraz…

E da, još nisan sigurna misli li se samo na ove svježe iliti i suve smokve…A za njih već triba malo više truda, njih nema uza zid. U vrime Božića su mi nekako najslađe. I još ako su se u moru okupale… Ma vridi smokva, na koji god način.. I koliko god je podcjenjivali, ona se nameće..sama. Zove I mami svojin mednim I božanskin plodovima.
Ma kako god, ja van bez imalo sustezanja kažen, ajte lipo u smokve, a ja ću se mašit ovih. Ja didu poslala malo rižota, o on meni to…
Živilo doba manufakture


03

pon

07/17

Zašto je najteže biti ono što jesmo?

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr


Svatko bi drugome nešto dodavao i oduzimao. Čak ni tada, kada bi svatko prema vlastitom mišljenju, vjerovanju i nahođenju nešto dodao ili oduzeo, teško da bi i na takav način formirana osoba, zadovoljila sve kriterije.

Zašto jedni drugima nešto takvo činimo? Zašto se tako ponašamo?

Najčešće takve stvari činimo nesvjesno i u najboljoj namjeri, pretpostavljajući da je naše mišljenje ili način poimanja (dugačiji, ne nužno i bolji), prihvatljiviji.
Ma kako se trudili biti ono što jesmo, onakvi kakvi jesmo, ipak nas društvo, sredina ili pojedinci dovedu u situaciju da se prilagođavamo.
Prilagodba je sastavni dio života, htjeli mi to ili ne.

Naša poslanja su različita učenja na zajedničkom putu. Razumijevanje života i odnosa jest samo i onda, kada naučimo da nije samo jedna strana krivac, da nije samo jedna strana žrtva.
U traženju, naučimo da nema isključivosti u obrascima ponašanja spolova. Različitosti se privlače, različitosti su ono iz čega učimo i naučimo. Druga stvar je opet kako i na koji način.

Tek kada počnemo učiti sa razumijevanjem, otkrijemo što i koliko smo učili i naučili slušajući nečiju životnu priču ili događajNaučimo ono što neznamo. Svi smo mi ljudi. Svi imamo osjećaje, svi smo ljubav, svi tražimo uzajamnost, nježnost i poštovanje. Svi želimo da nas se vidi, čuje i razumije.
Ono što gledamo i ne razumijemo stvara nedoumice. Postavlja pitanja, dok nas nerazumijevanje često dovede u situaciju , uvjetno rečeno“ biranja strana“ Kome ćemo se prikloniti, koga ćemo razumjeti. Da li smo postupili ispravno naučimo puno kasnije.

Neprihvaćanje drugog i drugačijeg, kamen je spoticanja učenju i razumijevanju, tako dugo dok ne naučimo da ni jedni ni drugi nemamo uloge.
U knjizi života nisu napisane uloge. Zapisane su upute. Mi nismo glumci. Mi smo sudionici u teatru života.

02

ned

07/17

Komiža...

turimtikitu.blog.hr

A,e... Jutros sam se probudila u Komiži...A, di bi se inače budila liti...
Lipo li je...
Vrime, vreme, vrijeme po guštu............

01

sub

07/17

Sjećanje tijela

kintsukoroi.blog.hr


Taj mišić, na desnoj strani leđa, načet mi je valjda dugotrajnim sjedenjem, učenjem, čitanjem, naginjanjem nad stol i sebe.
Pa nesnosno boli baš onda kada se krenem opuštati.
Kao grč koji ne napušta. Užaren žarač ruje mi po leđima. Stvara nervozu. Mučninu.
I tu pomaže jedino dodir. Ciljana masaža.
Kada ustajem s usnama koje bride i bolnim tabanima, koja su to sjećanja?
Bježanje od onih mojih silovitih poljubaca.
I kad se mi ne sjećamo, pamti naše tijelo.

Jutros sam ustala s mišlju, da vrijeme nije i ne može biti pravocrtno.
Bilo bi to tako dosadno, nalik jednoumlju.
A Kreator zasigurno znade bolje.
Tako je sasvim moguće, da moje tijelo u paralelnim dimenzijama, živi nekim posve drugim životima.
Uvrnutim. Moguće je čak, da se ne naginje nad slovima, ne slama se ko grana tekome, nego ljubi i hoda za ljubljenog tisuće i tisuće milja. Kad ga nađe, silovito ga ljubi.
Otud bolni tabani. I usta.
Bol tako i ne mora biti sjećanje našega tijela na neki davni događaj, stanje, ponašanje.
Može biti posljedica onoga što radimo dok mislimo da spavamo.

U tim mnogobrojnim životima koje živi moje tijelo, dvije dugovrate rode lete kroz oblake na sjever, sunce se iznenada iskoprca iza gusta i tmasta oblaka, i netom prije no što se utopi u moru, obasja nas u našem dječjem, kratkovidnom sjećanju.

Zato i pišem. Ne bi li kanticom pronašla u tom šljunku i pijesku sjećanja, koje zlatno zrno.
Ne bi li spoznala sjećanje tijela i tako objasnila bol.

Možda odlasci i nisu ništa drugo, do li napuštanje jedne od brojnih dimenzija u kojima se igra naše tijelo.
Možda mu se zato i smiješim stalno. Voljena.
Čisto da vidi da nije bilo uzalud.



Čudesna priroda

aneta.blog.hr


"Zemlja je prelijepa mlada kojoj ne trebaju dragulji da bi povećala svoju ljepotu." Kahlil Gibran

Sveti Benedikt (herba benedicts) i Kineski fenjer, čudna imena za čudne biljke. Kao da je sva ljepota svijeta preslikana u biljnom svijetu koji ne zna da govori ali zna da sluša i kao muzika zna da boji tišinu milozvučnim tonovima.
Vrijeme je za muziku.


Odesa Kala Ljiljani. Najegzotičniji od svih Kala, ova senzualna ljepota će stvoriti dramu u svakom vrtu ili buketu tonovima od kojih podilaze žmarci duž leđa i kulminiraju krešendom, nakon kojeg nas skupljene na rasutim laticama, miluje tišina.


Viseći most

miskoi.blog.hr


Viseći most


Prve kapi kiše pale su mu na lice točno u trenutku kad je Vilko projurio ispod "Visećeg mosta" i nastavio se lagano spuštati mokrom i klizavom šumskom stazom prema podnožju brda. "Viseći most" ustvari i nije bio nikakav most, naravno, već se tako zvao samo u Vilkovoj mašti.
Vilko je često trčao ovom šumskom stazom: bila je uska i s mnogo uspona, isprana kišama i tvrda pod nogama, dok se zmijoliko probijala do podnožja brda, da bi zatim vodila na sam vrh brda, sad vijugajući strmo i visoko i zahtijevajući veliku koncentraciju trkača, jer bio je dovoljan samo jedan neoprezan korak, pa da se ono što treba biti uživanje, pretvori u bol. Staza je zahtijevala pažnju i Vilko je to poštovao i uvijek je na istom mjestu, koje je postalo "kod Visećeg mosta", usporavao i pažljivo, koliko mu je to trk dozvoljavao, planirao slijedeći korak.
I dalje u njemu, Vilku, ležalo sjećanje na onaj dan, kad je prvi put ugledao "Viseći most".
Bilo je zimsko doba i protekle se noći iznenada diglo veliko i bučno nevrijeme. Kiša je pljuštala nošena snažnim zapusima vjetra, gromovi su pucali, munje sijevale, a čak je i snijeg zalepršao, ostavivši svoj bijeli djevičanski trag u šumi još i sutradan ujutro, kad je Vilko grabio šumom brzim koracima i radosno udišući čist i hladan zrak koji ga je čitavog ispunjavao, pjevajući u njemu o radosti života.
I onda je ugledao čudan prizor: visoki se bor prelomio gotovo napola u svojoj impozantnoj visini i polegao nad šumskom stazom i u Vilku istog časa probudio sjećanje na viseći most ispod kojeg je često prolazio ploveći Bosporom, a koji je spajao dva kontinenta: Evropu i Aziju.
"Šumski viseći most", pomislio je Vilko i osmjehnuo se na radosna i daleka sjećanja svoje burne, neki bi rekli i lude, mladosti. Zastao je nakratko i smiješio se prema "visećem mostu", baš kao da je oboreno vitko stablo živo biće koje mu se raduje. Pogledom je pažljivo prešao preko granja, naročito preko onog slomljenog dijela, zbog kojeg je drvo i palo, iako još nije umrlo. Osjećajući laganu nelagodu, Vilko je potrčao i prošao ispod novostvorenog šumskog "Visećeg mosta", napola očekujući da začuje prasak i šum granja pri padanju stabla. Ali ništa se nije dogodilo i on je odjurio dalje, laganim i ujednačenim korakom.

Više od dvije godine je već prošlo, od onog dana kad je "njegovoj" šumi osvanuo "Viseći most" i Vilko je za to vrijeme bezbroj puta protrčao ispod njega, sad već gotovo ga i ne zapažajući. Most, koji i nije bio most, srodio se okolinom i više se nije činio neuobičajenim.
Vilko se tog jutra užurbano spremao na uobičajeno trčanje, nezadovoljan sobom, jer uspavao se, a planirao do sad već biti gotov s trčanjem, da bi mogao se posvetiti nekim drugim stvarima. Nervozno je izašao iz stana i počeo zaključavati vrata, kad je začuo glasan pijuk mobitela kojeg je kao i gotovo uvijek odlazeći trčati, ostavio na pisaćem stolu. Trenutak je oklijevao, a onda otvorio širom vrata i ponovo ušao u stan kojeg je napustio samo dvije sekunde ranije, zgrabio mobitel i neuljudno zalajao:
- Da?
- Oh! - zajaukala je Ona. - Zovem u krivo vrijeme?
- Upravo krećem trčati - odgovorio je sad već mnogo blažim glasom.
- Idi - brzo je rekla i on ju je volio zbog toga. - Javi mi se pri povratku.
Veza se prekinula i Vilko je izašao iz stana u toplo jutro i polako, ujednačenim korakom krenuo prema brdu kojeg je već mnogo puta posjetio i kojeg je svakog dana sve više volio. Topli je vjetar prilično snažno puhao Vilku u prsa, pa je oborio glavu i malo se pognuo prema naprijed, ne mijenjajući korak. Učinilo mu se, kao da je postalo tamnije, pa je usporio i podigao pogled: iz daljine su se valjali veliki i tamno-sivi oblaci, donoseći kišu.
"Proljetna oluja", pomislio je Vilko i pojurio brže. Zbog svoje glupe uspavanosti, sad će najvjerojatnije pokisnuti. A mogao je već ...
Kiša se uz glasan prasak groma i sijevanje munje sručila na toplu i žednu zemlju i nastavila padati svake sekunde sve jače i jače. Vilko je za samo nekoliko sekundi bio potpuno mokar. Jurio je klizavom stazom znajući da mu to nije pametno, ali oluja koja je divljala iznad njegove pognute glave, kao da je dobar dio elektriciteta usadila u njega, pa je Vilko osjećao golemo uzbuđenje i silno uživao u njemu.
Stigavši do "Visećeg mosta", shvati da se ceri, smije prema kiši i oluji koja je šumjela kroz drveće, istresajući vodeni tepih na šumu. U tri je skoka protrčao ispod "Visećeg mosta", nagonski izbjegavajući lokve kišnice, iako je znao da je to uzaludan posao: tenisice su već bile sasvim promočene. Osmjeh, bolje reći cerek, koji mu nije silazio s lica, odjednom se zamrzne: iza Vilka je nešto ružno prasnulo i uz glasan štropot nadglasalo oluju koja je bila biše nego glasna, a hladan vjetar preleti mu preko golih nogu. Potpuno mokar, drhtureći od napetosti, Vilko se zaustavio, okrenuo i zapanjeno gledao u "Viseći most" koji više nije bio most, još manje viseći. Pod snagom olujnog vjetra, čitavo se drvo još jednom prelomilo i poleglo na stazu, dok su žive grane i dalje podrhtavale na umirućem stablu.
Osjećajući kako ga ispunjava adrenalin, Vilko se prisjeti telefonskog poziva i ... da se nije vratio i tako "izgubio" nekoliko sekundi ... brzo je otjerao te misli i podigavši glavu prema gotovo crnom nebu ispod kojeg se šumeći savijalo drveće bolno stenjući pod naletima vjetra, radosno nastavi trčati dok ga je kiša bičevala po leđima, neprestano ponavljajući samom sebi, vjetru, kiši, šumi, Životu:
- Šuma me voli. Još mnogo kilometra! Šuma me voli. Još mnogo kilometara ...


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Ma idemooo....na rasprodaju

borgman.blog.hr

http://www.index.hr/vijesti/clanak/hrvatski-kmetovi-bit-ce-sretni-tek-kada-im-otmu-sve-plaze-i-obalu/980249.aspx


Zasmetalo im je kada se likovima iz Zagigrada dao Zlatni Rat. Malo se novine i pobunile...i sada ZAKON. Hajde se sada buni! Ma kakvi neki lokalci, kakve novine, mi ćemo to onako ljudski, svakom rodijaku, prijatelju i onome tko podigne rukicu (ma može svake "boje", svaka rukica se računa, kada je "većina" jako klimava).

Dakle, ako uspijete doći do "natječaja", koji je oglašen u petak, sa rokom prijave do petka u podne, i barem petnaest papira koji se čekaju 15 dana kao uvjetom, obavezno, napišite kako ćete tamo uprihoditi barem milijun kuna, i državi "dati"...njen dio. Tako sigurno dobijete natječaj, ionako ćete za 30% dati u podnajam, i podići hipoteku na izmišljenu dobit...pa neka se Banka nakon toga friga.
Nije ništa drugo bitno. Kakvi urbanistički planovi, lokalci, javna i pomorska dobra. Važno je "da se nešto radi".

Imali smo ovdje jednog koji je počeo s tom tehnikom, njegovi istomišljenici nastavljaju...i najluđe od svega niti je on imao legitimitet, a nemaju ga ni oni (je li tko pita glasače slažu li se sa "koalicijama" koje u njihovo ime rade stranke?).... Nema tu legitimiteta...nego samo poveća grupa "profesionalnih političara" koji smišljaju način kako "oploditi" svoje postojanje u fotelji.

Ciklus

e-porn.blog.hr

23 godine nakon WWII, bila je 1968. godina, a ja sam imao 1 godinu. Ciklus života i rata na balkanskim prostorima neporecivo nas upućuje da ove godine navršavamo 23 godine od zadnjeg rata i da svoju prvu, isto tako, navršava neki manje bitan tip.

A Novo Hrvatsko proljeće, čeka nas za dvije godine (ako računate to je onda 2019.). I možda ni u ovom ciklusu ne uspije, jer povijest se ponavlja... Tad će opet netko robijati, a netko će prodavati sve što ostaje i trpati u džep.

No, 20 godina poslije (to smo sad u 2039) Zagreb će se boriti da ne postane samo grad, Slavonija će skužiti da može dobro živjeti od naplate hrane Europi jer centrala ne plaća dovoljno, obala će uvesti svoju upravu, na velikim sjednicama predlagat će se klimava konfederacija s figom u džepu koja, naravno, neće proći.

I eto nam opet rata!

Istra izlazi iz sastava Hrvatske, kao i Slavonija, obala također, Split je opet veliko financijsko, turističko i administrativno središte i sjedište, Dubrovnik deklarativno postaje ono što je bio davno prije: slobodni grad. Zagreb je samo – grad.

Imućniji Zagrepčani (oni koji su trpali u džep) odlaze na studij u Split, studenti se ljube i dodiruju, stanice se dijele i rastu... Uspješna trudnoća donosi dijete koje se rađa 22 godine nakon rata, a posljedično tome godinu dana kasnije navršava prvu godinu. Za dvije godine od njegove prve, potpuno nesvjesno, preživjet će Novonovo proljeće...

S druge strane, treća generacija Ivice i Marice u Irskoj više ni ne zna pričati Hrvatski. Neki su bili jednom davno na ljetovanju u ostatcima pradomovine. Imaju stalnu guinness kvalitetu u kontinuitetu i boli ih briga.

Živjeli!

Priče sa sela III

aneta.blog.hr



Ljeto je varljivo, pokazuje to današnji dan. Nestalno, uprkos vjerovanju da će svaki dan biti vruć. Začas preokrene.
Vjetar šumi u opuštenim resicama breze. Osjećam njegovu prisutnost. Čudnovata je lakoća i neprimjetnost njegova ulaženja u kuću, kao prodornost iskričave svjetlosti, kao da baca neke čini ... Priroda se oglašava i zujanjem osica i u običnom čuvstvovanju je naša povezanost. U njoj gorimo poput cvijeća na suncu suprotno onoj mirnoj bezosjećajnoj vatri mjesečine koja nema ništa zajedničko sa toplom svjetlosti dana. Smokvice su se odmetnule a prkos buja.
Sva sam se pretvorila u čulo i sva moja čula su budna.

Etgar Keret: "8% ni od čega"

bookeraj.blog.hr

Izraelski pisac mlađe generacije, Etgar Keret, rođen je u Tel Avivu 1967. godine, i jedan je od najpopularnijih suvremenih izraelskih autora. Osim što je poznat kao pisac bestselera, ostvaruje zapažene uspjehe i kao filmski redatelj, te je predavač na odsjeku za TV i film sveučilišta u Tel Avivu (jedna cveba: njegove knjige se najčešće kradu u izraelskim knjižarama i najviše čitaju u izraelskim zatvorima).

„8% ni od čega“ je zbirka od 32 kratke satirične priče, koje su sve labavo povezane istim osjećajem besciljnoga i besmislenoga, s kafkijanskom atmosferom u kojoj su se našli akteri iz približno moje generacije – tridesetikusurgodišnjaci koji se nalaze na prekretnici između slobodnog, mladenačkog života i života „naših roditelja“, s poslom, kreditom, djecom i društvenim obvezama. Neki se tome odupiru uspješno, a neki manje uspješno, dok se kod nekih od njih čak počinju događati i prilično bizarne stvari.

Kod nekih od uvrštenih priča, fabula hoda po rubu fantastičnoga, što bi moglo imponirati i čitateljima koji rado čitaju SF ili anti-utopijsku tematiku, a posebno podvlačim egzotiku koja za nas slavenske čitatelje proizlazi iz činjenice da nam je izraelsko društvo, sa svojim kibucima i dugotrajnom vojnom obukom za žene i muškarce, posve strano.

Sve su priče neobične i meni ne osobito humoristične (ali ja sam sklona sve shvaćati preozbiljno), ali se lako i brzo čitaju i vrlo ćete skoro doći od jednih korica do drugih. Moja je preporuka da se pritom opustite i uživate u vožnji.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se