novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

08

sri

11/17

Lutak Zvonko je zločest

artbystarakost.blog.hr

moj crtež iz 2013. g

adel i mara part seven

freshcayg.blog.hr

Jebate neko zvoni reka je buzdo

biće poštar rekla je adrijana

kako znaš reka je buzdo i usput jeba mater pošti telegrafu i telekomunikacijan

a zvonija je dva puta rekla je adrijana i primakla se bliže, sad je već uzdisala ka domenico kad mu neko pita iljadu dolori, a more bit i da je ona šupjača sa trećeg kata, biće jon je nestalo vegete

oš ić vidit, pita je buzdo

nisan poludila rekla je adrijana i podigla se da jon buzdo lakše skine mudante

buzdo je bija ka u transu, cili je bija jedna velika erogena zona, baš je smišlja koju od oni poza šta je vidija u pornićin zauzme, kad je opet zazvonilo, i buzdo se sitija jednog sna, ili bolje reć noćne more, kad je sanja susidu danijelu, i biža kroz prozor od njenog muža, u snu naravno

onda se sitija da je adrijanin stan na petom katu i da baš i ne bi moga skočit kroz prozor jer bi se ubija, i tako je buzdo bija pomalo u svojin mislima kad je adrijana rekla daj mi ga

buzdo nije ima pojma šta oće koga da jon da, onda se sitija da bi ona tila goldun možda, nije mu bilo jasno šta će njon, ali je obziron da je bila iskusnija, uzeja goldun iz gaća i da jon ga

ona ga je nako malo začuđeno pogledala, a onda se nasmijala i rekla jebate jesi mangup, buzdi je bilo drago šta ona misli da je mangup, iako nije zna zašto to misli, ali mu je blo toliko lipo da se samo prepustija

najviše ga je bilo straj da ne svrši odma, pa je odlučija da će množit dva troznamenkastu broja da mu to odvuče pažnju

buzdo je volija množit troznamenkaste brojeve i to je radija kad god je bila frka, to ga je smirivalo, a ima je i rezervnu varijantu, da ga ne bi savladalo uzbuđenje, kad mu dođe ono baš napeto zamišljat će seks sa milkon planinc, od nje će ga odma proć uzbuđenje

dok je buzdo sve to tako razrađiva a da nije bio ni svjestan šta se događa, nekako se dogodilo da se naša na leđima, adrijana je bila na njemu, i uzdisala ka domenico kad mu ga neko pita koliko dolori ima na računu

buzdi je bilo super, toliko da se nakon nekog vrimena odlučija uključit, i počeja je mrdat sa sobon

poslin su buzdo i adrijana zapalili po jedan pederski kent s bilin filteron

Stagniranje

aneta.blog.hr


Hladno je. Studeni je studen. A tu je i ledena tišina. Vrludava rijeka nepomična. Samo čekanje teče. I osjeća se neka toplina u tom prividnom kretanju.
Brda su se smrzla, vrata, stakla. I ruke. Blijedo i ružičasto, čekajući, čekajući....
Stagniranje.
Blijeđenje.
Može li opstati život bez kretanja samo sa pokretom zauvijek željene misli?
Sa mnom je došla, sa mnom će i otići ...


First but not last

happygouse.blog.hr

Dosta tuge, boli, odbijanja i neprihvaćanja u društvu. Krivi ljudi, situacije, načini ponašanja, krivi putevi i krive situacije dovele su me do misli da nisam dovoljno vrijedna. Da nisam dovoljno vrijedna živjeti sretno. Živjela sam kako sam znala, bez gledanja u budućnost i razmišljanja. Zatočena u sadašnjem lošem trenutku i još lošijoj prošlosti. U oklopu iz kojeg se ne mogu maknuti previše. No, kroz neko vrijeme, kroz odmicanje od lošeg došla sam do svijesti, do same sebe. Upoznala sam svoje tijelo, um, dušu. Spoznaju prikazati ću u ovome blogu i nadam se potaknuti i Vas i sebe u nešto bolje.
______________________________________________________________________________________________

Znaš, u životu možeš dobiti sve što poželiš, uz samo jednu stvar. Volju. Moraš imati volju za onim što želiš, moraš biti odlučan i spreman na sve. Na uspone i padove, na testove i izdržljivost. Nikada ne smiješ puknuti jer će te to zaustaviti. Mi ljudi smo poput strojeva na gorivo. Naše gorivo je volja. Ako ponestaneš bez goriva, stroj će prestati raditi. TI ćeš prestati raditi. Ne dopusti vanjskom nemiru da utječe na tvoj unutarnji mir kojeg moraš njegovati. Puni se svaki dan i uvijek ćeš biti zadovoljan.
______________________________________________________________________________________________

Često mi variraju emocije, moje misli i želje. Što se to događa u dubini moje duše da postanem najednom bezvoljna, tužna i prazna. Što to ima u meni, u nama? Moja vibracija je samo moja, kako vibriram tako me i vide. Uvijek trebam vibrirati pozitivnom energijom i pozitivnim mislima ali to je jako teško za opstati. Ali ne i teško za poraditi na tome. Meditacija je divan način podizanja vibracije i svijesti. Otpustiti sve negativno i naučiti kontrolirati misli. Zanimljiva je priča kako sam došla do te spoznaje. Sve se događa s razlogom pa tako i ta jedna noć kada se najednom sve srušilo u meni, sve moje misli i želje i ciljevi. Ostala sam sama, sama u stanu u Osijeku, na krevetu u pola noći plačući. Najednom sjetim se kako mi je prijateljica rekla pogledaj video «Ane Bučević-Što je vortex?»
Znam rekla sam joj pogledat ću, a prošli su mjeseci i nisam, nisam živjela u uvjerenju da ti netko svojim riječima može stvarno pomoći i to još online. Ali vrijedi probati, i vrijedilo je. Upisala sam na youtube i stisnula play. Provela sam sate i sate proučavajući ju i njena uvjerenja. Provela sam noć plakajući od sreće. Ta vibracija koja je dopirala do mene, bila je nevjerojatna! Dobila sam volju za sve, i sve je krenulo na bolje, sve više proučavajući i sa sve većim znanjem, dobila sam natrag svoj život. Život u kojem ti sve dolazi od tebe same vi od tvojih misli. Čudne stvari su mi se počele događati i ostvarivati.
Shvatila sam napokon, nitko nije kriv za moj unutarnji nemir, za moju dubinu duše, za moju bezvoljnost i tugu, za moju prazninu. Sve sam to ja. I sve to ja mogu promjeniti mjenjajući svoje navike koje me ne čine sretnom i mjenjajući svoju svijest i misli.

Pokušaj, samo na tren, zatvori oči, zanemari probleme, razmišljaj o onome što bi volio da bude, i bit će. Hoće. Samo ti i misli i sve je tvoje.


Buzdo u raljama života

freshcayg.blog.hr


buzdo, buzdo, probudi se, nešto si grubo sanja, bile su riči šta su polako dopirale do buzdine svisti

buzdo se skočija ka oparen, i naki zamantan sa izbečenin očima pogleda oko sebe, srce mu je lupalo ka manito, i jedva je nekako dolazija sebi

mater ga je ka i uvik pitala, buzdo oš krafnu, buzdina mater je sve jade pa i noćne more ličila krafnan

kako je pomalo dolazija sebi buzdo se počeja sićat noćne more, sve je počelo lipo, da ne more lipše, susida danijela ga je suptilno zavela, odvukla ga je u sobu, i tamo su se grozničavo skidali

jel tako da je grozničavo lipa rič kad se skida susida, buzdo je lebdija, napokon će ostvarit svoju omiljenu erotsku fantaziju sa susidon danijelon, u buzdinon snu, koji će tek poslin postat noćna mora, danijela je bila baš naka kako je buzdo mašta, mekana, baršunasta, mirisala je po breskvama, i bila je sočna ka ona zrila breskva šta se cidi niz prste kad je zagrizeš

buzdo je srka te sokove ka manit, pazija je da mu ni jedna kap ne promakne, kad bi se količina sokova smanjila, buzdo bi opet zagriza i sokovi bi ga priplavili

sve je bilo baš nako kako je buzdo uvik mašta, a bome je itekako mašta, i taman kad su se buzdo i susida tribali prisajedinit, neko je počeja bubat na vrata

buzdo je skočija ka oparen, jebate ko je sad pomislija je, a neko je zavika, danijela otvaraj

buzdu je momentalno prisiklo, susidin muž je bija na vratima, buzdo je skočija i potrča prema prozoru, taman kad je tija skočit kroz prozor tamo je bija neki veliki pas, buzdo je zna da je u klopci, i da ne more uteć sudbini, i taman kad je onaj pas skočija prema njemu, osjetija je da ga neko drma i govori mu, buzdo probudi se

prvo šta je čuja kad je doša sebi bilo je, buzdo oš krafnu

buzdo je ovu noćnu moru bija zaboravija, ka da se nikad nije ni dogodila, sve do trenutka kad je neko zazvonija na adrijaninin vratima

Osobine

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr

Dobro je činiti dobro.

Dobrota je jedina lijepa osobina koju svaki od nas stvara. Obojana je bojama našeg Ja. Dobrota nikad nije dovoljno velika. Traži vječnu nadgradnju i učenje. Ako misliš da si dobar učinivši dobro djelo, u zabludi si. Dobrota je uistinu samo i onda kada si naučio davati i ne očekivati ništa zauzvrat. Dobrota je razumjeti i onoga koji to baš ne zaslužuje. Samo i onda kada nesebično dijeliš svoje misli, svoje spoznaje ne očekujući razumijevanje.
Kada ono materijalno što imaš, daš uz duhovno, postaješ svjestan da si na dobrom putu, naučiti kako pokušati biti dobar.
Velika je razlika između pokušati i biti. Najveća žalost je ne pokušati naučiti.

Poglavlje po poglavlje u knjizi života zatvaramo. S razumijevanjem i ljubavlju ostavljamo ga gdje mu je i mjesto. U prošlosti. U sjećanjima. No, ništa nismo naučili ako nas znatiželja ili želja za više i dalje, ne nužno i bolje, gura dalje. Promatrajući kroz slike sjećanja, događaje vezane za ljude koji me znaju, koji uz moje riječi poznaju i moj lik, našla sam mir.
Naučila sam o sebi stvari s pozitivnim, ali i one s negativnim predznakom. Prihvatila sam ih kao istinu, kao nešto što jest i postoji u meni, kao dio mene. Utkano u dušu, pretočeno u auru. Postoji, tu je. Ja sam ga svjesna. To je ono što je u svemu važno.
Svjesnost i dobrog i lošeg.

Naglost i nepromišljenost
je situacija u kojoj je jezik brži od pameti....Tako su ljudi govorili nekada, tako govore i sada.
Zašto je tako?

„To je stanje kada energija našega tijela, stvorena životnom situacijom, prebrzo šalje poruku mozgu. Energija kao takva, nabijena negativnim nabojem putuje prebrzo. Kao takva u svjesnom se zadržava prekratko te mozak ne stvara sliku, ne šalje sliku snazi misli da utječe na moć riječi. Znači, energija ima snagu i emocionalni naboj, koji je brži od snage misli. Prilikom takvog stanja nastaju riječi koje ne želiš, koje kažeš nepromišljeno ili u afektu. Kad već riječi nađu svoj put prema onome kome su upućene, prekasno je. Tada nastaje nerazumijevanje i neprihvaćanje kao pojam.

Stvarna pozadina toga je osobina ili mana ili kako god je zvali, a to je naglost i nepromišljenost.
To je stanje duha i uma kada emocionalno nadvlada duhovno, kad moć riječi nadvlada snagu uma.

Samo i onda, kada je emocionalno jednako duhovnom, kada je duhovno u balansu s misaonim, samo tada događa se ono što treba.
Snaga duha daje snagu uma, dok snaga uma daje moć riječi.
Pravilan protok!


Svjesnost ne znači potpunu kontrolu vlastitih osobina.
Svjesnost negativnih osobina (onaj mali ego u nama koji stalno kopa i ruje), je znak da je učenje tek počelo. Sada svjesnost onoga na čemu trebamo raditi, što trebamo modelirati ima i svoje ime. Kod jednoga je to zloća, kod drugoga nerazumijevanje, kod mene naglost i nepromišljenost. Ta osobina, danas znadem, bila je uzrok mnogočemu lošemu što mi se vraćalo kao bumerang, na rečeno a nepromišljeno.

Ponekad je dobro ponoviti ono što smo naučili. O ljudima, o ljudskim osobinama ....O sebi.





07

uto

11/17

Zidine

tragovivremana.blog.hr


Zidine gledah, kao fortifikacije i kao podjele. Vremenom su postajali tanji, vremenom su bivali manji, a što su tanji, i manji i nevidljiviji, sva nas više dijele.

Novembar

aneta.blog.hr



Na teškim krilima nošene, prolaze godine bez šutnje. Bučno lete neke ptice, leptiri, buba-mare i vrijeme. Bučno lepetaju na zvijezde.
Dugi su zvuci violine jesenje, opustjela su polja, livade postaju hladne i spavaju u magli. San zadrhti blijedo u bitku ponoći. Mjesec je taman, skriven u mračnim nebesima, i šuti. Šutim i ja, dok maglina monotona duma s obrisa kula iza oblaka na dalekom nebu.

Vjetar se čuje kao zvuk fagota iz drveta. I pjesma pokreće vremenski zupčanik neba, gazi preko opalog lišća, preko jesenskog srca, mjesečina sama nad zemljom govori tišinom odnoseći žutinu ogoljenim granama.

San uvijek prerano dođe. Priroda miruje.




Izgubljena djeca Tuama

mamalavica.blog.hr

Šokirana sam ovom životnom pričom i zato joj posvećujem post...



Neudane žene i njihova “nezakonita” novorođenčad stizali bi u dom kad bi se nad irski gradić Tuam nadvio mrak. Dom za majke i djecu St. Mary’s, velika siva zgrada, udomljavala je 50 samohranih majki i 125 djece “rođene iz grijeha”

Kad joj je bilo šest godina, Catherine je svaki dan pješačila do škole. Hodala bi glavnom Dublinskom cestom, prema gradu Tuamu. Svakim korakom sve se više odmicala od skromnog obiteljskog posjeda, na kojem je otac brinuo o životinjama, a majka o kućanstvu - uvijek u nekom svom svijetu, obavijena velom tajne - i sve se više približavala sjedištu nadbiskupije, čiji se toranj katedrale generacijama nadvijao nad okolna polja i tvornicu. Na tom putu prolazila bi uz sivilo visokog zida koji je skrivao tamošnji Dom za majke i djecu, gdje su redovnice pazile na nevjenčane rodilje i njihov pomladak, grešnice i njihovu nezakonitu djecu.

Uvod je to u iscrpnu priču o mračnoj irskoj tajni i ženi koja ju je razotkrila, a koju je ovih dana objavio ugledni New York Times pod naslovom “Izgubljena djeca Tuama”. Članak Dana Barryja, koji smo ovdje prepričali, popraćen je starom crno-bijelom fotografijom tri djevojčice i dva dječaka. Djevojčice u bijelim haljinama, s volančićima na bijelim kapicama. Dječaci u minijaturnim odijelcima, kratkih hlačica.

Tada, prije više od 60 godina, Catherine je znala samo to da iza zida živi “drugačija vrsta”. Jadni, bolesni, segregirani, “djeca iz doma”. Pripadnici te “druge vrste” u školu bi dolazili kasnije od ostalih, činilo se namjerno, kako bi se izbjeglo da se miješaju sa “zakonitim” mališanima. Catherine je bila osjetljiva. Dobro je znala koliko bole dječje spačke s igrališta, no jednog je dana i sama izvela jednu, istu koju su izvodili drugi iz razreda. Uzela je prazni omot bombona, zamotala ga da izgleda kao pravi i dala ga jednoj od djevojčica iz Doma, promatrajući kako se - dok su se svi smijali - na njenom licu ukazuje zbunjeno razočaranje. Catherine nikad neće zaboraviti taj trenutak. Kao ni to kako bi djeca iz doma nestajala iza zida, nakon “marša” u dvije linije po cesti. Ni kako bi ona sama, na putu kući, pokušavala proviriti unutra, saznati što se tamo skriva.

A tamo je ležalo, piše New York Times, tri hektara irske patnje. Na posjedu su, negdje, bile pokopane žrtve tzv. Velike gladi, podlegle iznemoglosti davno prije, kad je dom bio prezirana radionica za beskućnike. Oni, otkrit će Catherine desetljećima kasnije, tjerajući Irsku da rovari po bolnim istinama svog društva, nisu bili sami. No, u tom trenutku, kad bi virila unutra, Catherine je bila tek dijete na putu kući, ocu zaokupljenom životinjama i majci opsjednutoj mračnom tajnom.

Utočište za osramoćene

U Irskoj, piše list, oni koji su “otišli” i dalje zapravo žive. Starci i dan danas pričaju da su obitelji na selima čistile kuću uoči prvog u studenomu, u vjerovanju da će se mrtvi vratiti. Ili, kako je, kad hodaš noću po cesti, najbolje držati se sredine kako ne bi uznemirio duhove mrtvih. Smrt je Ircima nekako u krvi, u njihovim pjesmama, književnosti, šalama. - Želiš li biti pokopana s mojima - jedna je od šala oko zaruka. Poštovanje za mjesta na kojima počivaju mrtvi je duboko, svećenik blagoslivlja one pod zemljom...

Catherine Corless danas ima 63 godine i muža, mnogo društvenijeg od nje, introvertirane žene koja se hrva s glavoboljama i napadajima anksioznosti, majke i bake čiji je osmijeh teško izmamiti, koja je odavno izgubila povezanost s Crkvom. Ponekad volontira i boji kipove ispred lokalnih bogomolja, no ne radi Crkve, tvrdi, već radi zajednice. Utočište nalazi u vrtu, pticama, zemlji pod svojim nogama, uključujući onu na kojoj danas često stoji - bivšem zemljištu Doma, danas području punom socijalnih stanova.

Nekadašnje zdanje, predmet njene dječje fiksacije, odavno je srušeno. Ostalo je samo nekoliko fotografija. No to je nije spriječilo da prije nekoliko godina krene u amaterski pohod istraživanja povijesti zloglasnog doma, sravnjenog sa zemljom 1961. godine. Pitanja koja je postavljala rezultirala su, umjesto odgovorom, stotinama potpitanja. Što se dogodilo s djecom iz doma koja nikad nisu stigla do učionice u kojoj je ona sjedila? Što je s Patrickom Derraneom, koji je umro 1925., u dobi od pet mjeseci? Ili, s Mary Carty, njegove vršnjakinje, kad je umrla 1960? I sa svima između? Zaustavljaju li se Irci, opsjednuti onima koji su otišli, kraj njihovih grobova? Kad bi postavila pitanje, odgovor je uvijek bio isti: “Ah, ta jadna djeca”. No što je više kopala, slika je postajala sve jasnija: uglancani podovi, pune spavaonice, dječje pelene i redovničke halje, vikanje, šaptanje, žamor molitve....

Žene i novorođenčad stizale bi u dom kad bi se nad Tuam nadvio mrak. Dom za majke i djecu St. Mary’s, velika siva zgrada, udomljavala je 50 samohranih majki i 125 djece rođene iz grijeha, u izvanbračnom odnosu. Tamo je bila nasađena od 1946., prvo kao radionica i prihvatilište za žrtve velike gladi, pa vojarna u čijem je dvorištu smaknuto šest zatvorenika te, naposljetku, “utočište” za osramoćene žene. Dom je bio pod upravom katoličkog reda, sestara Bon Secours, koje su ga vodile uz blagoslov vlasti. U njega su se slijevale žene čija je izvan­bračna trudnoća u tom periodu bila tolika sramota da je čak ugrožavala obiteljske planove o nasljeđivanju zemlje. Muškarac s kojim bi zatrudnjele, često rođak, glatko bi se izvukao, a one su imale nekoliko opcija. Bijeg u Englesku, praviti se da je dijete rodila njihova vjenčana sestra ili, primjerice, odlazak u Tuam, gdje “Bog pomaže potrebitima”, kako glasi moto tog reda časnih sestara.

Život u domu krojio je rigorozni raspored. Rano ustajanje, misa u osam, zobena kaša i čaj za doručak, dojenje, pranje pelena i dnevni poslovi, poliranje podova ili pranje popišanih plahti.

- Strašna usamljena rupa - rekla je prije svoje smrti 1985. godine, u snimljenom intervjuu, Julia Carter Devaney. I sama ostavljena na skrb redovnicama, tamo je radila 40-ak godina. “Neprirodno”, bila je druga riječ koju je upotrijebila.

Izolirana djeca

Vrata doma nisu se zaključavala, zbog dostave, no nitko nije bježao. Svijest o kulturološkoj osudi bila je prejaka. Iza zidina, tvrdi Julia, djevojke su prolijevale suze pod strogim nadzorom časnih, nekih milostivih, nekih brzih kad bi trebalo kažnjavati. I one same bile su produkt patrijarhalnog društva koje je proždiralo žene, neke su osjetile duhovni poziv, druge gledale svoje radom izmučene majke kako nose dijete za djetetom. Redovnički red je značio obrazovanje, sigurnost i status. Za obeščašćene žene, s druge strane, njihov je dom bio patnja, no bolja opcija od, primjerice, azila za mentalno oboljele, čime bi se sestre često prijetile. Zarobljeništvo u domu trajalo bi godinu i pol, protjecalo u iščekivanju neminovne separacije od djeteta. Nakon isteka tog roka sestre bi ih pustile iz doma, uvijek bez djece. One koje su ustrajale i svraćale kako bi pokušale doći do sinova ili kćeri čekao bi isti odgovor: ‘Ne’. Za djecu koja su ostala iza zida, život se svodio na klackalicu i ljuljačku, gradske darove za Božić, nedostatak nježnosti i konstantnu prijetnju oboljenja od zarazne bolesti, poput, tvrdi Julia, kokoši u kokošinjcu. Sjećanja bivših štićenika su mutna - slike uriniranja u krevet ispremiješana s onima iz šetnje kad su se prvi put ugledali u retrovizoru automobila i smijali se, nesvjesni da se radi o njihovom odrazu. Dok ne bi i oni sami napustili dom, u učionici bi sjedili u zadnjim redovima, izolirani. - Ne sjećam se da je itko i njih podučavao. Samo su bili tamo - priča Catherine. Učitelji su običavali zločestoj ‘zakonitoj’ djeci prijetiti da će ih posjesti kraj ‘djece iz doma’, a roditelji kod kuće da će ih poslati u dom, kod vražje djece, ako neće biti dobri.

Jezivo otkriće

Catherine ne može definirati zašto je odlučila kopati po toj priči. Možda zbog sjećanja na curicu kojoj je podvalila lažni bombon, možda zbog samotnog djetinjstva, nedokučive majke koja nije pričala o svojoj obitelji iz 230 kilometara udaljenog Armagha. Zasigurno su svi mrtvi ili otišli, bila je jedino što bi rekla, uz prijetnju da ne propitkuje dalje. Kad je umrla, Catherine se 1992. godine - nakon što je dotad odustala od umjetničke škole, zaposlila se kao recepcionerka, udala za Aidana Corlessa i rodila četvero djece - zaputila u Armagh kako bi doznala istinu. Njena majka, saznala je, bila je izvanbračno dijete. Selili su je iz obitelji u obitelj, a ona to nikome nikad nije rekla, čak ni mužu. Ta tajna, ta patnja njene majke, njen sram, bio je definitivno jedan od razloga.

Kako su djeca odrastala, Catherine je počela pisati eseje o lokalnoj povijesti za Old Tuam Society. Kopanje po prošlosti bila joj je distrakcija od njenih boljki. Počela se baviti domom, o kojem lokalci nisu htjeli pričati, iako je ona imala toliko pitanja. Primjerice, zašto na području nekadašnjeg doma stoji Marijin kip? “Ah, to? Neki bračni par ga je podigao kako bi zabilježio mjesto gdje su dva dečka jednom našla neke kosti, možda žrtve gladi”, govorili su joj, no Catherine to nije imalo smisla. Žrtve gladi nisu se tako pokapale. Tko su bili ti dečki? Što su vidjeli?

Frannie Hopkins imao je devet, a Barry Sweeney sedam godina, doznala je. Haračili bi po okolici, istraživali, a jednog su se dana našli u žbunju povrh neke betonske ploče. Maknuli su poklopac i ispred njih se ukazao rezervoar prepun lubanja i kosti. Svima su ispričali što su vidjeli, a naposljetku je došla policija, rekla da se radi o kostima žrtava gladi, svećenik je izmolio molitvu i to je bilo to. I kao odrasle ljudi su ih optuživali da lažu ili da su se zabunili. Barry bi se uzrujao, a Frannie ga je tješio.

- Istina će se doznati - govorio mu je.

Zahvaljujući Catherine i jest. Bacila se na stare novine, satima proučavala stare karte. Jedan dan je kopirala modernu kartu grada i stavila je preko one iz 1890. Sve se poklapalo - rezervoar starog septičkog sustava Doma stajao je točno tamo gdje su dječaci našli kosti. Je li to značilo da su našli kosti djece iz doma, pitala se Catherine.

- Nisam to mogla shvatiti. Užas te ideje - rekla je.

Instinkt ju je tjerao da se dokopa, za početak, nasumičnog uzorka smrtnih listova djece preminule u Domu i da pročešlja zapise o sahranama na gradskom groblju. Samo dvoje djece iz doma je bilo tamo pokopano, oboje siročad, oboje “zakoniti”. Ni časne sestre ni gradske vlasti nisu imali objašnjenje zašto nema zapisa o sahrani ostale djece, iako su joj sugerirali da su rođaci pokupili njihove ostatke. Ni to nije imalo smisla, stigma je bila prevelika. U prosincu 2012. Catherine je napisala novi esej, naslovljen “Dom”, u kojem je opisala rezultate svog istraživanja.

- Je li moguće da je velik broj te male djece bio tamo pokopan? I ako jest, zašto to nije priznato kao službeno groblje? - pitala se u članku koji je provocirao, natuknuo da su katoličke redovnice koje su radile za državu možda pokopale tijela stotine djece u septičkoj jami. Catherine se pripremila za javnu osudu. No, ona nije došla. Dotad je željela je da se toj djeci podigne spomen-obilježje. No, zbog sveopće šutnje osjetila je da im duguje više.

- To je ono što me tjera: nikome nije bilo stalo.

Nastavila je rovariti. Dokopala se popisa sve umrle djece u 36 godina postojanja doma, njih ukupno 796. Pet mjeseci star, Patrick Derrane bio je prvi. Nekoliko tjedana kasnije umrla je Mary Blake. Bila je anemična od rođenja. Mjesec nakon toga, tromjesečni Matthew Griffin, od meningitisa. Ukupno sedmero djece te 1925., prve godine od otvorenja zdanja. Ospice, tuberkuloza, teška pothranjenost: devet beba je umrlo 1930., njih 11 u 1931., još 34 1932., ukupno 32 u 1933. godini. I to nije bilo nešto rezervirano za Tuam. Izvanbračna djeca bila su tada u četiri puta većem riziku od smrti nego zakonita, a posebno su ranjiva bila ona u institucijama, zbog loše skrbi, nedostatka sredstava, neobučenog osoblja. Godine 1934. irski je parlament obaviješten o velikoj smrtnosti te djece. - Nemaju istu skrb i pažnju kao obična djeca - upozoreni su. Te godine u Tuamu ih je preminulo 32, 1938. godine 26, 1940. godine 34, a u 1944. njih 40, a 1947. čak 52.

Nestali bez traga

Catherine je usporedila popis umrlih s knjigama s groblja u okolnim okruzima. Nisu se podudarali. Umrloj djeci nije bilo traga. Catherine je, naravno, već znala gdje su. Osjećaj obveze, duga, pretvorio se u ljutnju. - Te male jadne duše tražile su priznanje koje nikad nisu dobile u svojim kratkim životima. To je pogreška koju je nekako trebalo ispraviti - rekla je. Obratila se novinaru The Irish Mail on Sunday. U proljeće 2014. Tuam se našao na naslovnici, a Irska se sablaznila. Svi koji su dotad šutjeli odjednom su izražavali tugu i šok, redovnički red je unajmio konzultanta za odnose s javnošću, no reputacija im je već bila uništena. No, unatoč šoku, mnogi su sumnjali. Catherine je ipak bila “samo” kućanica, skromna, u svom svijetu.

Mary Moriarty bila je na frizuri jednog dana kad se razgovor u salonu dotakao Catherine. Netko je rekao da bi sve to trebalo zaboraviti, no Mary se nije slagala. Nazvala je Catherine i ispričala joj priču koja je rijetko prelazila preko njenih usta. Godine 1975. Mary je bila mlada majka koja je živjela u jednoj od socijalnih kuća na nekadašnjem zemljištu doma. Jedno jutro, uoči Noći vještica, susjed joj je rekao da Martin trči s lubanjom na štapu. Našao ju je malo dalje, u nekom zaraslom smeću i, rekao im je, ima ih još.

- To nije plastika, moraš je vratiti gdje si je našao - rekla mu je. Ona i još nekoliko susjeda su ga slijedili. Odjednom je tlo pod njenim nogama popustilo i pala je u neku pećinu ili tunel, s dovoljno svjetla da vidi zbunjujući prizor: ‘paketići’ veličine velike boce, zamotani u posivjelu tkaninu. Bila je u šoku, nije joj bilo jasno što je to vidjela. Odmah se obratila osobi koja bi mogla znati. Ubrzo je na biciklu stigla starija žena, Julia, ona ista koja je radila u domu.

- Ah, da, to je mjesto gdje su male bebe. Mnoge male sam tu odnijela po noći - rekla joj je kad je provirila unutra. Mary nije znala što bi s tom informacijom. Vjerojatno se, rezonirala je, radilo o mrtvorođenoj djeci, koja nisu bila krštena. Da, govorila si je, zasigurno je to.

Kada je čula njenu priču, Catherine ju je pitala bi li je ispričala za radio. Pristala je.

U jesen 2015. Komisija za istragu domova za majke i djecu poslala je ljude na bivše zemljište doma. Komisiju je osnovala vlada, osramoćena, kako bi odgovorila na istraživanje uporne Catherine i fokusirala se na 18 institucija posijanih diljem Irske, mreže zdanja koja je zamrla 1970-ih godina. Istraživala se i povezanost s drugim institucijama tog tipa, posvajanjem djece neudanih majki, testiranja cjepiva na djeci iz domova ili korištenje njihovih ostataka na medicinskim fakultetima, općenito mračni sporazum države i Crkve, koja se već suočavala sa serijom optužbi za seksualno zlostavljanje. No, kriviti samo Crkvu ili državu bilo je prejednostavno. Mnoga od te djece imala su i očeve, i bake i djedove, ujake i strine. Irska si je, a Catherine je bila zaslužna, trebala pogledati u oči.

Kosturi iz kanalizacije

U međuvremenu, dok je čekala da Komisija završi posao, njena se kuća punila ljudima, većinom sjedokosim. Iako je fokus bio na mrtvima, bilo je tu onih koji su preživjeli užas domova i živjeli svoj život bez ikakvih saznanja o svojim korijenima. Nju su smatrali jedinom šansom da doznaju tko su im majke, rođaci, a ona je prihvatila ulogu samoukog detektiva. Njihovo nisko samopoštovanje, osjećaj da su inferiorni drugim ljudima bio joj je i previše poznat. Bili su preslika njezine majke.

Komisija je naposljetku, u ožujku ove godine, objavila da je pronašla značajnu količinu ljudskih ostataka, djece do tri godine starosti. Kosti su pronađene u 17 od ukupno 20 komora kanalizacijskog sustava. Enda Kerry, bivši premijer, nazvao ih je “komorama užasa”, red časnih sestara rekao da surađuje s Komisijom, a Catherineina kuća pretvorila se u medijski centar. Na pitanja je odgovarala iz dužnosti, a obitelj ju je jedva nagovorila da gostuje na televiziji. Tjeskoba ju je gušila, nije željela da je optuže da se hvasta na račun mrtve djece. Kad je gostovanje završilo - uvjet joj je bio da je ne zovu nakon stanke za reklamu kao neku zvijezdu - svi su ustali i pljeskali joj. Ona je kimnula, nakratko se nasmiješila, izdahnula i vratila se svom svijetu. Njena kuhinja ujedno je i ured. Papiri su uvijek na stolu, za slučaj da netko nazove. Catherine još uvijek mnogo toga ne zna. Ne zna što će biti s identifikacijom, sahranom, odštetama, tužbama... U tom neznanju i dalje se vraća u prošlost, do praznog omota bombona. Već je nekoliko puta prošla sve spise, tražeći je bezuspješno.

- Bilo bi je lijepo sresti - govori, ne ostavljajući, piše novinar New York Timesa, nimalo sumnje u to što bi joj rekla.

Preuzeto sa www.jutarnji.hr

Upoređivanje

tragovivremana.blog.hr


Nije problem što ima zla u svijetu. Problem je što ima dobra. Jer da nema, koga bi bilo briga za to.

06

pon

11/17

Knjževno prevođenje za djecu

luki2.blog.hr

Evo kako je Tribinu, kojoj sam danas prisustvovala,u organizaciji Društva hrvatskih književnih prevoditelja divno najavio Knjiški moljac:

Tribina DHKP-a : Prevođenje književnosti za djecu

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca svojim temeljnim zadatkom shvaća promicanje prevodilačke struke na hrvatskoj kulturnoj sceni, a kako to bolje ostvariti nego tragom iznimnih prijevoda? S tim ciljem Društvo je pokrenulo tribinu na kojoj se u nekoliko termina tijekom godine predstavljaju po dva zaslužna prijevoda koji u javnosti nisu dobili primjeren i zaslužen prostor. Svim je tim prijevodima zajednička golema predanost njihovih prevoditelja koji su im pristupili oboružani strpljenjem i nadahnućem, istodobno pedantni i kreativni.

Književnost za djecu, posebno ona za ranu čitalačku i predčitalačku dob često se marginalizira i svodi na razinu trivijalne i infantilne zabave, a knjige i slikovnice u tome kontekstu često poprimaju ulogu igračke ili komercijalnog artikla. Pri tome se zaboravlja da je rana literatura nemjerljivo važna u odgoju budućih čitatelja: djece – budućih odraslih - koja razumiju, vole i cijene pisanu riječ, koja kritički razmišljaju i postavljaju prava pitanja.

U općenito zanemarenoj dječjoj literaturi, mjesto prevoditelja često je marginalno do nepostojeće. I to je poseban problem, ako znamo da je riječ o kompleksnom procesu prijevoda i prilagodbe za posebnu vrstu publike, one najzahtjevnije.
Prijevodi dječje književnosti često se ne daju „ozbiljnim" prevoditeljima, i to je štetna i potencijalno opasna eskapada. Ali, na svu sreću, iznimki ipak ima, a to su gosti u ovom izdanju tribine „Tragom prijevoda", posvećenoj književnosti za djecu i mlade.

Dva konkretna teksta koja ćemo predstaviti su 'Grimmove bajke za male i velik'e Philipa Pullmana, u nagrađenom prijevodu Snježane Husić, te slikovnice planetarno popularne Julije Donaldson ' Što je bubamara čula', u već gotovo kultnom, silno nadahnutom prijevodu Ozrena Doležala.

Prevoditelji će nam govoriti o ljepoti bavljenja dječjom književnošću na raznim razinama, o tome što im znače prijevodi za male u kontekstu prijevoda za velike, gdje leže najveće zamke i najskliskiji izazovi te što svi zajedno možemo učiniti za bolji i ozbiljniji status ovoga važnog područja.

Tribinu moderira Anda Bukvić Pažin.

"Bogdan Ogrizović", danas u 18 sati
I doista - bilo je odlično. Mene osobno su privukle Grimmove bajke, rado sam ih čitala i razmišljala o njima...Snježana Husić je odlično pibližila Pullmanove interpretacije Grimma, kojima je autor dodao još neke svoje primjedbe, naputke i objašnjenja....Naručila sam knjigu odmah u knjižnici nakon tribine....Na čitanju je, pa kad bude vraćena - nazvat će....Hvala Bogu, do tada mi stučnog štiva ne manjka :)))))
Ozren Doležal je došao na tribinu sa suprugom i malim sinom, koji je prvi slušač tatinih prijevoda i daje svoje ocjene...Jer, prevoditi za djecu nije nimalo lako...Moraš prenijeti ne samo misao, nego i rimu sa stranog jezika,
a kako bi ta ista rima imala smisao na ovim prostorima, npr. a ne u Engleskoj ili Danskoj, Švedskoj - gdje je već napisana...S druge strane, djeca su jako zahvalna publika, raduju se rimama i stihovima, čak i u "Pepeljuzi" (prizivanje golubova da joj pomognu sa pepelom i graškom), i ako je sve dobro i lijepo, pažljivo i smisleno prevedeno - kasnije će sami posegnuti za čitanjem knjige....Uživancija!!!!
Evo i fotke:



S lijeva na desno: Snježana Husić, Anda Bukvić Pažin i 0zren Doležal....





Ozrenov sin pažljivo prati tatino izlaganje...

Pusa, vole vas L+B+G

ps: Recite da sam luda, ali meni uz ovaj post odlično paše ova pjesma:



Ljub, L+B+G

MOJ PUT KROZ PSIHIČKE TEGOBE! DIO PRVI!

budiprkosan.blog.hr

Za nekoliko trenutaka uronit ćete u dugu i vjerujem potresnu priču koja se još uvijek odvija, a počela je te proljetne večeri. Bilo je to 2012. godine, ušao sam u sobu, brat je već spavao. U drugoj sobi, mama je već bila u dubokom snu dok je otac ostao za računalom u boravku. Spremam se popeti na krevet; trebala je to bit još jedna klasična večer, raspružio bi se na krevetu vjerojatno maštajući o nekoj curi i tako utonuo u san, ali od straha, il bolje reći-ogromnog šoka koji je uslijedio,stvari se nisu tako odigrale.

Život je strašan, i svi postanemo brzo svjesni tog nakon što dođemo na planet Zemlju, no ipak nastavljamo živjeti, paradoksalno, kako bi zaboravili kako je življenje strašno, ali nekad nas život prejako udari i probudi nas iz iluzije koju smo si stvorili. Sjećam se kako sam jedanput, kad sam imo nekih 8-9 godina, došao preplašen kući jer sam s prijateljima razgovarao o smrti; vjerojatno do tog trenutka, kad je netko od klinaca oko mene spomenuo smrt ili smrtni slučaj u obitelji, nisam bio ni svjestan da imamo rok trajanja. Nisam bio spreman na spoznaju o smrtnosti, inače me majka ne bi morala smirivati govoreći "ma ti ćeš još puno, puno živjeti!". Možemo reć da je tada rezultat bio 1:1 s obzirom da su majčine riječi smirile djelovale apaurinski, ali meč između mene i života tu naravno nije završio! Te proljetne večeri 2012. , dobio sam snažan udarac! Ako si među čitateljima koji se pitaju "što se desilo kad si krenuo spavat te večeri, oćeš li konačno reć?", iduća rečenica dat će ti odgovor. Desilo mi se to da doslovno odjednom, reklo bi se kao grom iz vedra neba, nisam znao tko sam! Zapravo, na racionalnom nivou sam znao sve o sebi: kako se zovem, gdje se nalazim itd. Dakle, nisam izgubio razum, ali imao sam osjećaj da sanjam, da sam u tuđem tijelu i tuđem životu. Na krevet se nisam popeo: noge su mi se odsjekle, srce mi se uzlupalo, na pamet mi je prvo palo da izletim u boravak i kažem ćaći da me vodi na hitnu. Izletio sam u boravak, ali sam prvo sjeo na kauč. Nekako sam se smirio, i ipak odlučio nikom ne govorit ništa misleći kako je sve samo jedna ružna epizoda. No, i iduće jutro sam se probudio u tuđem tijelu.


Dani su prolazili, trudio sam se nastaviti živjeti uobičajeno, ali još uvijek sam imo taj grozan osjećaj. Pokušao sam ga pobijedit intenzivnijom tjelovježbom i druženjem s prijateljima, ali još uvijek sam imo taj grozan osjećaj! Sreća u nesreći je bila da nisam izgubio kontrolu, i gledajući iz sadašnje perspektive, pitam se kako bi netko drugi na mom mjestu reagirao! Bili Ti ostao miran? Ne želim hiniti da sam hrabriji ili snažniji od većine ljudi, samo sam si postavio pitanje koje ćemo za sada ostaviti po strani! Prošlo je neko vrijeme kad sam na internetu naletio na objašnjenje za ono što mi se dogodilo te proljetne večeri. Saznao sam da bolujem od depersonalizacije: stanja u kojem ti se čini da su tvoje misli i osjećaji nestvarni ili da pripadaju nekom drugom! NASTAVAK U IDUĆEM POSTU...

VIDEO: Jesen na Velebitu

wildcroatia.blog.hr

Jesen na Velebitu, a posebice na dabarskim kukovima, carstvu stijena i šume može biti čarobna.

Pogled sa istaknute stijene na samom rubu te provalije, iznad vrhova krošanja bukvi i jela pruža zapanjujući pogled na vrvenožuti jesenski krajolik. Kamena kralježnica izdigla se iznad zeleno-žutog krajolika travnjaka i šuma, kao ostatak nekog davno preminulog, ogromnog dinosaurusa, godzile ili sličnog čudovišta. Samo što je ova kralježnica dugačka kilometrima, a visoka stotinama metara. Geolozi se ne bi složili s time, a njihov opis je sljedeći: vapnenačke, gledano u dugom vremenskom razdoblju stijene sklone eroziji elemenata prirode. Tektonika je pak poredala stijene u pravilan niz poput zida koji se izdiže iznad divovskih zelenih dolina, a one najviše monolitne stijene nazivaju se kukovi.

Izduženu prostranu udolinu Crni Dabar perma unutrašnjosti ispunila je magla. Hladni noćni zrak nabio se u nisko područje i opire se jutarnjim zrakama izlazećeg sunca. Istini za volju, pola doline još je u sjeni kukova, a ni na suncu još nije previše toplo, sada već sredinom listopada.



Ovo je jedno od najljepših predjela Velebita, mitske hrvatske planine čijim gudurama, livadama, gustim šumama krstare medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim utabanim stazama generacije planinara iznova otkrivaju draži ove planine koju se čini se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. I dok su većina velebitskih vrhova blage rudine (travnjaci) tek sa kamenom kapom na samom vrhu, ili obrasli šumom, Dabarski kukovi su carstvo gole stijene. Možda im samo Hajdučki i Rožanski kukovi konkuriraju krševitošću, ali ne i monolitnošću i tolikom dominacijom nad okolnim okolišem. Do Dabarskih kukova pak ne treba neki poseban trud. Iz Gospića se penje cestom na Velebit prema Karlobagu i dakako obrnuto. U mjestu Baške Oštarije potom kreću planinarske staze na nekoliko strana, a za kukove treba odabrati one na sjever.

Krećem dalje prema Kizi, jednom od vrhova Dabarskih kukova. Žuti i crveni listovi ukrasili su drveće i grmlje, a hladniji dani postali ugodniji za hodanje danju , ali zahtijevaju debelu odjeću ujutro i navečer. Jutarnja rosa svjetluca po žutim travkama, a inače nevidljiva paučina sada bliješti kao ogrlice bisera. Svjež zrak puni pluća, a osim mirisa vegetacije, donosi i neku aromu divljine. Zreli plodovi šipka crvene se u travi, na radost životinja, ali i ljudi. Stijene su u ovom okruženju romantične, ali iz podnožja.

Neprestano se izmjenjuje šuma stamene bukve koja odolijevaju velikoj strmini, s već požutjelim travnjacima. Stabla su svinuta pri dnu, od teškog bremena snijega koji je ovdje zimi vrlo obilan. Izbliza, monolitnost stijena ustupa tipičnoj krškoj razlomljenosti. Prema vrhovima, sve je manje suhe trave, a sve više gole stijene. Čas sije sunce na otvorenom, čas dolazi sjena uskih prolaza, kao u podnožju nebodera neke metropole , samo što su umjesto visokih zgrada stijene i ni jedan umjetni zvuk ovdje ne remeti mir, čuje se samo šuštanje trave na povjetarcu i povremen pjev ptica. Svako malo izbija se na strmoglavu provaliju, podno stijena koje izgledaju poput ogromnih tornjeva ili čak zgrada, ravne i glatke kao da ih je divovsko dlijeto rezbarilo.

Uskoro se pojavljuje na vidiku Kiza, a čovjek na vrhu izgleda kao mrav. I najotpornije biljke su potpuno ustupile pred ispranim bijelim kamenom koji bliješti na žarkom suncu. Trpe oči, ali i koža, jer isijava i toplinu. Ipak, uz malo pentranja, dijelom i uz pomoć sajle, dolazi se do vrha. Pogled je odavde veličanstven, ali pokazuje da nije ni jedini – tu je cijeli niz vrhova, kukova. Neke od njih obilaze planinarske staze dok ostali ostaju u tišini Velebita. Bačića kuk je gledano od sjevera prvi u nizu i najviši, a s njega se po mnogima pruža najljepši pogled na cijeli niz: Kukaline, Butinovaća, Kiza, Grabar, Ljubičko brdo, da se nabroje samo najmarkantniji u nizu od gotovo skoro deset kilometara.

Sunce se već jače dignulo, isparilo je jezero magle, a unatoč naponu jeseni, sada je u zavjetrini tako toplo. Prepuštam se u miru i tišini, sam na planini, dok me sunce grije….

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Drugačije ozračje

sempercontra.blog.hr

Ovog puta meteo-vračevi su bili u pravu.
Negdje u noći probudio me moj 'sezonski' prijatelj koji me posjećuje svake godine u ovo doba. Suhi kašalj kome ne mogu naći uzrok. Nakon što sam s njim 'obavio obavijesni razgovor' obojica utihnusmo. Prije nego što sam ponovo utonuo u snove, začuh lagano bubnjanje po limu ispod prozorskog okna. U prvi tren pomislih da je golub, što se redovno događa, no vrlo brzo shvatih da je stigla ona, najavljivana kiša. Ubrzo potom utonuh u san i ne čuh je li to bio samo nagovještaj ili pak ispunjenje njihovih vradžbina.

U jutro sam podigao rolete da u sobu uđu zrake niskog (zimskog) sunca no umjesto sunca ugledah kišom opran asfalt kako se sjaji iako od sunca nije bilo ni „s“. Pokoji automobil uključenih brisača, prolaznik pod kišobranom kako žuri svojim poslom, opalo lišće žuti se na asfaltu, a 'ponosni' simbol hrvatske državnosti, devastiran vjetrom od pred nekoliko dana, visi na jarbolu kao pokisla stara krpa.
Iznad svega toga nadvilo se sivilo kišnog dana.



Nestade kolorit oblaka.

Te divne predrasude...

pozitivka.blog.hr



O ovim temama nikada nije prerano, ali niti prekasno govoriti... Sudeći po iznesenim razmišljanjima, ništa više ne bole kao ona iznesena bez razmišljanja i dokaza. Strah od drugačijeg i nepoznatog je uvijek prisutan i svugdje. Ljudi najviše očekuju od tebe da ćeš se ponašati u skladu s očekivanjima okoline. Na tebe projiciraju svoja očekivanja, a najgori su oni koji vide samo svoj stav o nečemu. Ljudi rado svrstavaju druge u razne grupice i ladice, generalizirajući stvari i pripisivajući karakteristike za svaku pojedinu grupu. Vjerovali ili ne, najviše sam predrasuda doživjela od onih od kojih se to najmanje očekivalo, od strane susjeda i osoba koje su se voljele isticati kao društvene osobe. Kada ti je važan ugled u društvu, lako se pokupe ona raširena i ona najnebuloznija ponašanja koja štete drugima. Kada se primijeti da onaj okorjeli mrzitelj uživa veliki utjecaj u društvu, lako se i pomisli kako je mržnja prema drugima itekako poželjno ponašanje. Uz časne iznimke, postoji par susjeda koji prednjače u svojim iracionalnim istupima, njihovo ponašanje je njima sasvim u redu zbog njihovih "stavova", no da im pokažeš snimku njihova ponašanja, pitanje je da li bi izmijenili svoje ponašanje? Predrasude su same po sebi jedna glupa stvar, pa svatko tko se ponaša u skladu s predrasudama, može samo ispasti glupan. Čak i da nastojiš pokazati trud i dobru volju za razgovorom i pokazivanjem pravog stanja stvari, ne da ti se dalje truditi jer kako možeš razgovarati s osobom koja već mnogo toga ima na pameti? Slijedom toga ti se moraš duplo dokazivati, da razbiješ razmišljanja koja već nekim čudom stoje u nečijoj glavi, pa onda i pokazivanjem svog pravog lica. Da bi formirao neki stav, moraš upoznati to nešto o čemu imaš formirano mišljenje. Ako imamo stav o nečemu, bilo pozitivan ili negativan, a da prethodno nismo odvagnuli argumente, onda to nije stav, nego predrasuda! Nevjerojatno cijenim one koji iznose svoj drugačiji stav, a da se ne osjećaju primoranima to dokazivati ili suviše naglašavati, od onih ostalih vas samo može boljeti glava i ništa drugo, a k tome još moraju naglašavati svoju hrabrost (?)... A kad imate nasuprot sebe osobe koje vole gledati druge kako ih boli glava od njih, onda to nisu ljudi....

Što to uopće ima tako privlačno u iznošenju stavova bez razmišljanja?

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se