novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

17

ned

07/16

Inicijali.

nakaucu.blog.hr

A. se jutros probudila s nekom mukom. U glavi. U stomaku. D. Darko ili Davor? Užas, jer ne može da se sjeti u prvim momentima. Razmišlja da joj tako tako i treba, kad u njenoj glavi imaju samo inicijale. Rijetko imena. Kada pokušava da im da neka imaginarna imena, nijedno im ne stoji dobro kao njihovo. Zato samo inicijali.

Popila je samo dvije votke. I to razblažene. Saznala da se pravi od krumpira i žitarica. Vode i etanola. I da dvije nikad nisu dosta.

Vozila se motorom. Nakon nagovaranja od cijelih 10 minuta. Potisnula strah. Kockala se sa sjećanjima i prihvatila rizik da zagrli neko drugo tijelo koje nije tvoje. Poljubac koji je stavila u kategoriju bezazlenih. Ali svideo joj se miris kožne jakne. Znaš ti nju. Može da se uživi u taj jedan trenutak. Promatra je sa nekom znatiželjom. Namjerno drži oči sekundu duže zatvorene. I uhvati taj neki pogled. Kategorija je nešto više od bezazlene. Ali nije raspoložena. U blizini zvuk vode. Jezero. Zašto te uvijek na nekom mjestu blizu vode, mora prevariti? I da li te je uopćte prevarila?

D., nudi cigaretu. A. prihvata. I ne sklanja ruku sa dlana. Topao je. Šaka veća od njene. I onda se sjeti tvojih prstiju. Čarobnih. I tu počne da plače. Kad poznaješ nekog tako kratko, a rasplačeš se pred njim, postoje sva opravdanja da te taj neko više nikad ne nazove. D. stiska dlan A. A. počinje da se smije. Votka u malim količinama doprinosi da situacija izgleda manje dramatična. Etanol je ispario. Sve izgleda mnogo realnije. Vraćaju se nazad. A. ne spava još dugo. Proglašava sama sebe pijanom i nemogućom osobom. Mogla je već odavno peglati košulje i juriti u 7h na pijacu. Voljeti nekog. Tu se već počela glasno smijati zamišljajući takvu sliku. Sve je bio košmar i ružan san. Zato ta muka u glavi i stomaku. I zato i sama noćas ima samo inicijal. A.

O velikoj ljubavi, malo pričamo....

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr

Htjeli mi to priznati ili ne, postoji jedna posebna ljubav, o kojoj baš ne pričamo i ne pišemo previše.
Ljubav oca prema djeci.
Da li je to zato( jer se uvjetno rečeno podrazumijeva) ili nam je to ostavljeno u naslijeđe. Možda je to zato jer oni o svojoj ljubavi malo pričaju riječima? Ne znam zašto , ali je to ljubav o kojoj ne pričamo previše, ako je imamo. Ako je nemamo, onda smo svjesni kolika je i kako fali.

Kolika i kakva je takva ljubav, probat ću ispričati kroz ljubav moga muža prema djeci.
Kažu da očevi i kćeri imaju veću povezanost i bliskost. Da smo imali i sinove , vjerujem da ne bi bilo razlike. Ljubav je nešto što se ne mjeri sa više ili manje. Ljubav je jednostavno ljubav.

Danas znam kako smo bili mladi kad smo se oženili i postali roditelji. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Nisu onda roditelji previše djeci pomagali , a isto tako mi to nismo ni očekivali. Baš nekako u to vrijeme , na snagu je stupio zakon po kojemu otac može na porodiljni dopust.
Moj muž bio je drugi otac, nekada davno , u ondašnjoj državi koji je to pravo iskoristio. I onda kao i sada financije su bile u pitanju.

(lako ćemo mi to, zar ne?)

Tada sam naučila da očevi i te kako znaju voditi brigu o bebi od četiri i pol mjeseca. Nevjerojatno je kakva bliskost, kakva povezanost se stvorila . Vrlo brzo je zaboravila na flašicu. Tata joj je miksao juhice, voćne kašice.... Možda je i previše pažnje posvećivao svim sitnicama koje je trebalo napraviti.
Iz svog iskustva možda sam našla i odgovor, zašto se o ljubavi oca i djece manje priča.
Propuste milijun sitnih slatkih stvari iz odrastanja djeteta.
Iako mi je svaku pojedinost i svaku novost , koja se dogodila u odrastanju našeg djeteta ispričao, nije to bilo to. Moram priznati da sam bila ljubomorna na sve ono što je on doživio , a ja propustila.
Pitam se da li se i oni tako osjećaju ? Da li je odgovor u onome što sam ja osjetila? Najvjerojatnije.
Danas znam da bi svim mladim roditeljima preporučila, da svaki iskoristi po dio porodiljnog dopusta.

Očevi su ona ljubav koja uz nježnost daje i sigurnost, oslonac, hrabrost. Naučio ih je svemu onome što jedan otac treba naučiti djecu. Da budu hrabre i odvažne tatine princeze. Da dotrče k njemu i požale se na nepravdu koju su doživjele od jačega....Ili da se sakriju iza tatinih čvrstih leđa ako su pogriješile i očekivale da ih on zaštiti ....... Tatine ruke su one sigurne ruke koje su ih visoko bacale i čvrsto i sigurno dočekivale.
Sjećam se , jednog dana naša starija kćer , u dobi od četiri godine, odlučila se popeti na vrh velikog bora u vrtiću. Kako se u crvenoj haljinici uspjela popeti , nikada mi nije bilo jasno. Ali jest.
Paralizirana od straha nisam mogla riječ progovoriti. Zato je muž ohrabrujućim glasom , davao joj upute kako polako da se spusti do polovice visokog bora gdje ju je čekao.....Danas znam da bi za takav događaj zvali vatrogasce...Onda su to očevi rješavali.

Kćeri su tatine maze i tatine princeze i tatine bebe. I dobro da je tako.

Vjerojatno je tako u svakoj obitelji....jedan je onaj koji dopušta i popušta, dugi je onaj koji postavlja granice, kriterije, koji je strog . Za očekivati bi bilo da je to otac. No kod nas je bilo obrnuto. Jedan od nas morao je biti. On je uvijek bio onaj koji je sve dozvoljavao i dopuštao.
Velika je , nježna i brižna ljubav između očeva i djece. Kroz odrastanje djece, raste i ljubav i strahovi i odgovornosti.

No, jednog dana kćer nađe ljubav svog života i odluči osnovati vlastitu obitelj.
Tada otac vodi svoju kćer, svu u bijelom , do oltara i predaje je , mladencu u ruke uz riječi....mazi je i pazi. Voli je i poštuj(Ono što prešuti, što vjerujem da pomisli je,,,ne bude li tako imat ćeš posla sa mnom). Prije nego li je preda, poljubi je i kaže kćeri....moje ruke, uvijek će ti biti oslonac...
Taj čin pokazuje svu ljubav, pažnju, strepnju i ponos.
Nisam baš jedna od onih koji voli previše američkog usvojiti u naše živote.....ali na ovome gore sam im zahvalna.
Za sretno odrastanje potrebna je ljubav oba roditelja.

56. OSLOBOĐENJE - CLOWEINIJA

velikiplan.blog.hr

"A Jenny?" upitam.
"Otišla." Aboriđin se osmjehne.
"Zar je moguće?"
"Zašto ne bi bilo?"
"Djelovala je... vezano uz tebe."
"Prije nego li sam poduzeo korake kako bi od simpatične postarije dame preuzeo vlasništvo nad pansionom i započeo podučavati, počela se provoditi u društvu plavokosog, plavookog momka iz susjednog sela koji zimi radi na skijaškoj vučnici, a ljeti vodi jedinu autopraonicu u selu."
"Poduzeo si korake?"
Aboridžin nastavi bez klarifikacije.
"Taj bi joj novi prijatelj često, iscrpno i s mnogo žara objašnjavao koliko se umjetnosti može pronaći u vještom dodavanju sidara pod stražnjice, da bi nakon toga s još više motivacije nastavio o najboljim sredstvima za održavanje podvozja. Na kraju bi uvijek završavao tezom da svoj stil života smatra istinskim pozivom pravog muškarca."
"A što si poduzeo u vezi toga?"
"Ništa. Na sve je moguće načine pokušala ograničiti moje napore usmjerene na otvaranje škole. Kada je shvatila da to neće postići, ljubav prema meni je izčezla i instantno sam bio zamijenjen Plavokosim."
"Bolje škola od frizerke", prokomentira Pero i osmjehne se plavoj ljepotici u zelenoj haljini.
"Smetala joj škola?" upitam.
"Božanska ljubav i sva nježnost koja iz nje proizlazi nije za osobu naviklu na ljubavni stil gladnih životinja koje se proždiru grubim ritmičkim pokretima sirove požude. U navici je mnogo više nego li smo voljni priznati, a ona je tako naučila još kao tek procvala djevojčica..."
Plavuša se osmjehne Peri i odmjeri ga dugim pogledom. Aboridžin nastavi,
"Ubrzo se preselila u susjedno selo i tamo otvorila frizerski salon. Povukao sam se bez riječi i ostavio je neka šiša gorštake u nadi za gomilom dječice plavih očiju." Osmjehne se bez imalo sjete. Previše je naučio iz mojih transnih razgovora s Aboridžinom iz odvojene stvarnosti da bi mu iz perspektive Energetske ljubavi smetali nebitni detalji.
Budućnost koju sam očekivao za njih nije bila dugog vijeka, ali itekako se računa to što su u par mjeseci poznanstva proživjeli više nego većina ljudi tijekom godina.

Nakon večere ispričam se ljupkom društvu i pođem na kat u tavansku sobicu koju mi je dodijelila Aboridžinova pomoćnica pa u samoći zaključane prostorije sjednem na pod i zatvorim oči. Svijet će neko vrijeme provesti bez mene.
Situacija je povoljna za prikupiti Energiju koju nemam namjeru koristiti za brzi povratak u Zagreb. Duga je, i neizvjesna cesta pred nama. Sada smo na sigurnom mjestu, ali kad se zatvore vrata i ponovo zakoračimo u rijeku neizvjesnosti, imati pune vrtloge bit će prednost.
Počinje.
Usredotočim misao na tamu koja mi zatvori svijest, dopustim valu mirnoće da potpuno prođe kroz tijelo i ispuni ga. Svi se vrtlozi spoje na Energiju koja ih zavrti i rasvijetli, što uzdigne moju svijest koja uđe u svjetlo što ga stvori povezivanje.
Tamo sam i više ne postoji ništa drugo. Obavijen sam, upijam sve što mi daje. I jesam taj koji jesam.
Vrijeme prolazi, ali daleko izvan moje svijesti o njegovom postojanju.

Boško

miskoi.blog.hr


Boško


Zvali su ga jednostavno "Omladinsko", ispuštajući ono "igralište", jer svi bi i bez toga točno znali o čemu se govori i Vilko je pored njega prolazio gotovo svakodnevno, uvijek bacajući kratak i brz, gotovo stidljiv pogled prema njegovoj zelenoj površini. Koja je nekad bila siva. Pješčana. I na kojoj je, za vjetrovitih dana, bilo neugodno trčati, pa je tih dana bilo vrlo malo trkača na igralištu.
Onda, kad su "Omladinsko" su "obukli" u zeleni ogrtač više nije bilo tih neugodnosti i Vilko je sa sjetom mislio na sva ona prašnjava trčanja koja je svojevremeno, u svojim zlatnim trkačkim danima, istrčavao na njemu. Pitao se, kakav li je osjećaj trčati na ovoj novoj, zelenoj i mora biti, mekoj podlozi, ali nije je iskušao. Nekako je zazirao od "Omladinskog", već silno dugo nije istrčao koji kilometar na njemu. Nije da nije želio, ali stid zbog sporog trčanja, sprječavao ga je da zakorači na zelenu površinu i pridruži se ostalim rekreativcima. Uvijek je nekog bilo, trčali su u oba pravca, neki brzo, munjevito, a neki lagano i bez opterećenja, ali svi, znao je to Vilko, ocijenio je to samo jednim pogledom, baš svi su bili brži od njega.

Nekad nije bilo tako. Vilko se sjećao jedne tople ljetne večeri, kad je s prijateljem Boškom trčao na "Omladinskom". Trčali su aerobno, trčali i neprestano razgovarali, ne osjećajući umor. Jedan obilazak "Omladinskog" iznosio je 350 metara i kad su ga istrčali 30 puta, 10 000 metara, Boško je, ne smanjujući brzinu kojom su gutali sivu i prašnjavu podlogu, upitao:
- Hoćemo li još deset krugova?
- Naravno - odgovorio je Vilko nimalo se ne dvoumeći.
Pojačali su tempo, osjećajući se dobro, čak izvrsno. Znoj se cijedio s njihovih lica potamnjelih od sunca. A kad su bili pri kraju tog dodatnog desetog kruga, Vilko je predložio:
- Ajmo još deset. Možeš li?
- Mogu!
Vilko ga je pogledao. Boško je bio nešto sporiji od Vilka, ali bio je vraški izdržljiv, Vilko je to znao, pa je nastojao prilagoditi brzinu kojom neće "ubiti" prijatelja: nisu na trci, već su ovdje da bi uživali.
Onda je Boško, glavom zamahujući prema dvjema djevojkama koje su trčale ispred njih, upitao:
- Možeš li ih prestići i pridružiti mi se, pa si tako sebi upisati jedan krug plus?
- Mogu! - ne razmišljajući je Vilko odgovorio, jer znao je da može, osjećao je snagu u mišićima i radost kretanja.
- Hajde! - rekao je Boško.
Vilko je jurnuo. Trčao je sve brže i brže, približavajući se djevojkama koje su osjetile Vilkovo približavanje i pomakle se u stranu, oslobađajući mu prostor. Vilko je projurio pored njih i počeo "loviti" Boška, koji je trčao svojim ustaljenim tempom i uskoro ga stigao, pa nastavio sa njim, polako smirujući disanje, vraćajući ga na normalu.
- Bogme, dobar si - rekao je Boško i klimnuo odobravajući.
Još su, te lijepe tople večeri, četiri puta produžavali "samo još deset krugova" i tako istrčali više od polumaratona.
- Kako se mi razbacujemo s tim krugovima - rekao je Boško, kao da je slutio bolest koja mu se prikradala već onda, ali koju još nije počeo osjećati.
- Neuništivi! - rekao je Vilko i obojica su prasnula u smijeh i trčanje je te večeri konačno završilo zbog smijeha i u smijehu, a da nije bilo tog smijeha, tko zna, možda bi zauvijek trčali osjećajući se neuništivima, govorio je Vilko pričajući tu anegdotu iz svog trkačkog života.

Zbog takvih sjećanja, Vilko se nakon dugog vremenskog perioda vratio na "Omladinsko", sad drugačije, zeleno, mekše i daleko prijatnije oku, znajući da se neće osramotiti: postao je brži! Nije to bila nekadašnja brzina, ali ni ovakva nije bila sasvim loša.
Pogledom je preletio po zelenoj površini: iako je bilo tek 6:30 ujutro, bilo je dosta entuzijasta koji su različitim brzinama trčali. Boška, naravno, nije bilo, niti bilo koga drugog poznatog. Prohujala su ta vremena. Boško već odavno ne trči, podmukla šećerna bolest ga muči, a i još ponešto, što nije uspjelo ubiti njegovo uvijek radosno raspoloženje. Borac do kraja!
Vilko počne trčati. Zagrijavanje je već obavio, trčeći sasvim lagano od kuće do igrališta. Pogled je oborio na zeleni tepih i pustio misli lutati, grabeći mekom površinom koja je prijala njegovom stopalu.
Iznenada: iznenađenje! Čini se, da je nekog uspio dostići. Prilikom pretjecanja, Vilko kratko pogledom okrzne trkača i u grudima mu zatreperi zadovoljstvo: trkač je bio barem 20 godina mlađi od Vilka. To ga je podbolo, dalo mu krila i Vilko je brzao i brzao, svaki je pretrčani kilometar bio brži od prethodnog, trčao je duboko i lagano dišući i mislio na onaj daleki dan kad je s prijateljem Boškom trčao na ovom istom, ali drugačijem igralištu i radost zbog dobrog trčanja, jer još je nekolicinu uspio stići i prestići i pokazati im leđa, pomiješa se s tugom, jer Boška nema uz njega, ne trče zajedno i više nikad neće trčati zajedno.
Možda to uopće ni nije važno: važno je jedino to, da su prijatelji zajedno trčali i da će Vilko svaki put, kad bude trčao na "Omladinskom", kome se vratio, jer imao je sreće i uspio pobijediti bolest, prisjetiti se tog silno lijepog i dobrog dana i u mislima trčati s Boškom.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

OD SVIH RADNIH SOBA ...MORAO SI UĆI BAŠ U SOBU DO MOJE!

shadowofsoul.blog.hr



i dok čitam svoje pjesme ...
Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist sa portala www.hqwall.com

napisano 29.07.2004. u 17:08h | na portalu iskrica weblog
iz 1. zbirke "SJENA DUŠE"

http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=29363

i Kategorizacija: Poezija::>Ostalo || Datum objave na PM: 02/03/2005 objavljeno na portalu Pisaća mašina:

http://www.cip.hr/pm/tekst.php?user_id=545&film_id=4794

i 31.5.2011. objavljeno na portalu Magicus:

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=63431

Od svih radnih soba pokraj moje, morao si danas ušetati baš u tu radnu sobu – do moje!, najavile su te neke ptičice… zvonili su telefoni:

"ne idi, tu je, sad je bio kod mene, mota se po prizemlju",…

"ne izlazi iz sobe, ide na 1. kat… polako, samo onako kako on to zna",

"ne otvaraj vrata, evo ga penje se na 3. kat…" i tako pozivi su stizali i terete oko vrata mi nizali.

Osjetila sam glad tvojih prepona još na 1. katu, stvarnost je kucala na vrata, mene je bilo sve manje.

Od svih radnih soba u cijeloj okolini morao si ući baš u tu radnu sobu do moje i morala je kolegica baš tad izlaziti iz sobe, da me vidiš kako nosim čašu vode i da nam se pogledu – ubiju...

Zagrljaj ledenog zraka što se spušta na –40 stupnjeva C nije ništa prema ubojstvu naših pogleda…jutarnje zmije su zaplesale svoj crni ples, a u odmaku od te stvarnosti ožiljci su se ponovo otvarali, izlazila je plazma ispod kože i formirala na bedru tvoje ime.

I tako ...na tržnici zmijskih osjećaja nije bilo ni taštine ni mističnih pustinjaka, bili smo samo ja i ti – dvije ubojice jedne ljubavi… od neke šeste godine do ovog dana, u nekom osmom trenutku postojanja bjesnilo je bolesno Sunce iznad tog komadića globusa gdje se odvijala krvava bitka.

Vidno polje se suzilo, prodefilirali su i početak i rastanak, a izmrcvareno truplo naše ljubavi zauzelo je počasno mjesto na tronu ubojstva, zločina, zmije su se sjetile tvoje zakletve mojoj majci, da ćeš uvijek biti uz mene, jer zakleo si se još jednoj umirućoj majci…. i otišao elegantno.

Ovdje si ostao… zločinac ti, zločinka ja, u našim tamnicama odslužujemo naše kazne i baš si morao baš na ovaj datum ući ponovno u moj svijet i srušiti tu staklenu šaradu života jednim svojim plavim pogledom.

Znam da će noćas Mjesec bolesno zasjati iza ovih sivih oblaka, znam da ću ubiti još ovaj komadić srca što kuca normalnim ritmom i znam da ću opet prokleti sve tvoje zakletve nečijim umirućim majkama, tim smrtnim ženama što su donijele na svijet neka bedra, koja si bjesomučno hvatao u tamnim haustorima Gornjeg grada, kao opsjenar ljubio u skupim hotelskim sobama i vodio u visoke trave kišnih noći, šapćući uzaludno: "bez tebe neću moći"….

A ja bih grijala svoje ruke u nečijem džepu na trećem peronu drugog kolosijeka mog života nekog dana na kraju sna, a ja bih za svilen dodir tog oka možda poželjela drugo suđenje za ubojstvo neke ljubavi, ja bih možda željela konačno pogledati u svjetlost bez straha – zaboljet će me te osjetljive oči.

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN 978-953-7673-60-4

Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

"I'm an undying mystery. Even if I share pieces of my thoughts, you'll never be able to guess my next move because I do everything in silence." ~ Unknown Author

16

sub

07/16

Priča bez naslova (11)

fridinizapisi.blog.hr

- Pusti je na miru! - i taj mrak u očima, urezali su se u dječje tijelo, u sva čula, nestavši u svijesnosti jednakom brzinom kojom su i došli.

Nije prvi puta dijete čulo te riječi i vidjelo taj pogled. Iste riječi, par godina prije izgovorio je dječak ispred jednog nebodera u zagrebačkoj Dubravi, sličnog svim neboderima u Zagrebu. Ali to je neka druga priča, kao što je posve druga priča trenutak kada je žena u koju je dijete izraslo vidjela taj isti neprirodni, tamni pogled u očima svog muža, kada mu je rekla da ne može više, da želi razvod. U tom se pogledu uvijek nešto rađa ili nešto umire.

Trebala je proći još jedna godina iz koje se dijete sjeća samo bazena punjenog hladnom izvorskom vodom, Iza rijeke u začaranom gradiću, tuširanja pod vodopadom i druge djece koja su je vukla sa sobom i koju je prihvaćala jer su je zvali u svoje društvo.


(nastavit će se - malo me boli ovaj dio pa ga neću širiti)

Priča bez naslova (10)

fridinizapisi.blog.hr

U ulici koja je dobila ime po jednom gradu živjeli su uglavnom dječaci, ali je lokacija ulice i sadržaji na njenom kraju i početku, okupljala puno djece. Jedina djevojčica iz ulice bila je znatno mlađa od Prvorođene i živjela je u dvokatnici preko puta. Mala Marta bila je debelo dijete, zapuštena i tupasta u vlastitoj proždrljivosti. Valjda zbog vlastite zanemarenost od najbliže obitelji, Prvorođena je u sebi iskopala simpatije i toleranciju za tu djevojčicu koja je uspijevala svojim glupastim postupcima iznervirati svoju stariju braću. Bila je dijete, a Prvorođena, stara a opet nezrela u dječjem tijelu, smatrala je da svako dijete treba samo ljubav.

Dječaci su se sakupljali oko ruševnog dvorca, kao i druga djeca zainteresirana pridošlicama.

Kraljica majka imala je u sebi dovoljno mudrosti da zna kako je pametno uspostaviti dobre odnose sa susjedima. Pozvala je Prvorođenu da napolitankama počasti okupljenu djecu. Sramežljiva, kakva je bila, prvorođena je po usađenoj reakciji poslušnosti, oborene glave, prišla dječacima i maloj Marti nudeći im kekse. Mala Marta je zagrabila prva, a zatim su se ostali posluživali redom. Posljednji je bio krupni dječak, nakrivljena tijela na jednu stranu, čudna pogleda koji nije bio ni tu ni tamo, ostavljajući dojam da mu je glava preteška vratu koji je nosi, pa zbog toga pada malo na jednu, a potom na drugu stranu. Djevojčica je prišla i njemu nudeći kekse. Nije reagirao i nastao je zbunjujući zastoj između ispruženih ruku koje su držale pladanj i figure koja nije pokazala nikakvu reakciju na tu gestu.

- Zar ne vidiš da je on retardiran? - dobacilo je neko dijete.

Istovremeno su dva para očiju, koje je osjetilo dječje tijelo, poprimila crnu, neprirodnu boju. Prvi je bio brat dječaka kojem su ponuđene napolitake, a drugi, visoki dječak, David, ime koje je tek dvije godine poslije upamtila, koji se slučajem tu zatekao u grupi okupljene djece.

- Pusti je na miru! - zagrmilo je iz Davidovih usta, sa naglaskom toliko čudnim da je bilo nemoguće ne primijetiti i ne čuti te riječi.


(nastavit će se - mora se nastaviti)

Priča bez naslova (9)

fridinizapisi.blog.hr

U toj desetoj godini, kada je dijete susrelo gradić, jedan događaj urezati će se u pamćenje djevojčici i ostat će duboko u podsvijesti iz koje bi izlazio tek u bitnom detalju koji bi djevojka, kasnije žena, ponovno zapazila porama svoje kože, svakim atomom svoga tijela, u nekim, rijetkim od brojnih ljudi što ih je život dovodio u njenu sudbinu.

Djevojčica nije bila obdarena savršenim očnim vidom, a nije pomogla ni činjenica da su joj socijalne naočale, jer skuplje od tih socijalnih Kraljica majka nije smatrala vrijednim ulaganja, spadale sa lica u nedostatku onoga što ljudi zovu nos. Mala prćasta ispupčina na licu nije mogla zadržati teške okvire na njihovom mjestu. Odustavši od naočala puno prije vladarice, dijete je razvilo sposobnost usađenu u svojoj tjelesnosti da gleda i osjeća cijelim bićem, koje je po vlastitoj volji, mimo inteligencije, zapažalo detalje, a zaboravljalo cjelinu toliko često da ni uz najbolju volju samoj sebi nekada ne bi uspijevala objasniti što ju je nekoj osobi privuklo ili što je od neke druge osobe toliko odbija.

U to vrijeme iza drvenih taraba bašte, koje je vrijeme nakosilo, još je stajala stara kuća koju su pred očima Prvorođene kćeri neuki, jeftini majstori presvlačili od krova prema dolje u nakaradu kakva će postati. Bez moći da zaustavi to bezakonje, prirodno i ljudsko, nasljednica je ipak nadgledala svoje buduće carstvo, maštajući o danu kada će imati slobodu urediti svoj dvorac kako želi. Do tada, zadovoljila se obećanjem o vlastitoj sobi, kutku koji smije urediti po vlastitom ukusu, škrinji za blago koje treba sačuvati za one koji će iza nje doći.




(nastavit će se - moram pospremiti stan jer sutra mi dolazi prijateljica)

DIGITALNI UDŽBENICI ĆE USKORO ZAMIJENITI TISKANE?

moj-plavi-svijet.blog.hr



"Najveći online prodavači knjiga, objavili su kako je ove godine prodano više digitalnih izdanja knjiga nego onih klasičnih. No ovaj trend digitalizacije knjiga ne odnosi se na sve knjige – udžbenici su još uvijek najrašireniji u svojem klasičnom obliku, no to bi se uskoro moglo promijeniti

Današnji izdavači koriste sve veću popularnost tableta poput iPada i Kindlea i u svoju ponudu uvrštavaju usluge poput posudbe digitalnih knjiga na određeni vremenski period. Izdavači napominju kako je velika prednost digitalnih knjiga u njihovom potencijalu da pređu ograničenja tradicionalnih udžbenika i ponude pravo multimedijalno i interaktivno iskustvo.

U istraživanju Student Monitora, tvrtke za istraživanje studentskog tržišta, oko 5% svih udžbenika kupljenih u jesenskom periodu ove godine u Americi bilo je digitalnog oblika.
To je povećanje od 2% u odnosu na proljetni semestar.

Posudba kao nov način distribucije udžbenika?

No možda će u pravo posudba digitalnih udžbenika izazvati pravu revoluciju. Neki izdavači već sad nude uslugu posudbe na određeno vrijeme – najčešće između šest mjeseci i godine i pol dana od trenutka kupnje, što znači ograničenje po pitanju preprodaje takvih knjiga jer licencu dobije samo kupac kojem softver onemogućava daljnje kopiranje. Ove mjere pomažu osigurati da cijene digitalnih udžbenika ostanu puno niže od cijene njihovih papirnatih verzija.

Što kažu studenti?

Studenti su podijeljeni oko ovakvog načina distribucije udžbenika.

„Došlo me jeftinije nego da sam kupila papirnato izdanje knjige“, rekla je Rebecca Johnson, studentica Sveučilišta George Mason, koja je kupila svoj prvi digitalni primjerak knjige još na prvoj godini studija. Platila je 50% manje za digitalno izdanje koje je kupila izravno od izdavača. No upozorila je kako digitalna verzija nije vječna.

„Posjedujete ju dok traje akademska godina, ali nemate ju zauvijek“, napomenula je.

Njezin je udžbenik je „istekao“ nakon godinu dana.

No za neke studente, ograničeno vrijeme posjedovanja udžbenika može biti negativna stvar jer neke knjige koriste za više kolegija pa im je praktičnije kupiti ih u klasičnom obliku nego ih ponovno kupovati s interneta na određeno vrijeme.

Koje su najveće zamke digitalnih udžbenika?

Najveća zamka ili problem vezan uz digitalne udžbenike je to da one postanu vlasnički softver odnosno da njima raspolažu privatne izdavačke kuće koje će u težnji ka što većoj zaradi nametnuti i kojekakva ograničenja.

Tipičan primjer takvog ponašanje je iznajmljivanje udžbenika na kraće vrijeme gdje se kupcima ograničava i sloboda i način korištenja.

Iz tog razloga važno je napomenuti da bi za digitalne udžbenike bilo najbolje da ih se izdaje kao besplatan ili «free softver». Da li je to moguće? Naravno da je moguće, države ionako troše velik novac na obrazovanje, a financiranjem izrade besplatnih udžbenika uštedilo bi se puno novaca poreznih obveznika.

Pitanje je samo hoće li korporacije, političari i bankari koji upravljaju svijetom dopustiti takvo što jer tiskanje i proizvodnja udžbenika donosi velike zarade. Iz tog razloga teško je očekivati da će oni javni ili općekorisni interes staviti ispred interesa za profitom. Osim ako ih javnost i razvoj tehnologije na to ne prisili.

Koje su najveće prednosti digitalnih udžbenika?

Digitalni udžbenici u sebi kriju velike interaktivne mogućnosti. Oni u rukama vrsnih programera mogu biti vrlo učinkoviti i poučno štivo. U digitalnu knjigu moguće je postaviti i raznorazne primjere, izračune, tablice, pojašnjenja, video materijal, linkove i poveznice, odnosno sve ono što nam klasična knjiga ne može pružiti.

Iz tog razloga lako je zaključiti i da se digitalni udžbenici neće oslanjati na danas rasprostranjene formate kao što su pdf, txt ili html već da će i oni postati izvršne datoteke (na win platformi to je exe format).

Što kažu profesori?

„Digitalni udžbenici će s vremenom postati norma, ali to se ipak neće dogoditi tako brzo kako ljudi očekuju“, rekla je Charlotte Lee, profesorica na Sveučilištu Seattle.

U svibnju je gospođa Lee objavila rezultate istraživanja među studentskom populacijom koje je pokazalo kako se većina studenata koji koristite digitalne knjige za učenje nakon uglavnom vrlo zadovoljni svime što im digitalne knjige nude.

Glavni problem bio im je ograničenost tablet računala po pitanju tradicionalne navike čitanja, skeniranja i zabilježavanja važnijih dijelova materijala.

Nadodala je kako udžbenici, za razliku od romana, ne mogu s jednakom jednostavnošću biti prebačeni na digitalni uređaj jer ih učenici i studenti pri učenju jako rijetko čitaju od prve do zadnje stranice.

„Trebamo dizajnirati uređaje koji su posebno prilagođeni da olakšaju akademsko čitanje“, zaključila je.

Iako je ovo trend koji se tek pojavljuje u SAD-u i na zapadu Europe, što znači da će proći još podosta vremena prije nego se pojavi u Hrvatskoj, trebali bi ga biti svjesni, a država naš sustav obrazovanja konstantno modernizirati i pratiti strane trendove jer će i naši školarci jednog dana vrlo vjerojatno odbaciti papirnate udžbenike i početi učiti tapkanjem po zaslonu."

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/826

ON: "GLEDAJ I SUDI!" - ja: "Ne sudim. Samo gledam. "

shadowofsoul.blog.hr



i dok čitam svoje pjesme ...
Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist

napisano 09.05.2005. u 7:10h | na portalu iskrica weblog
iz 1. zbirke "SJENA DUŠE"

http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=53125

i 22.08.2009. objavljeno na portalu Magicus:

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28606

Još iz daljine sam osjetila poznati nemir, kroz mene se provukla tajanstvena toplina i dok je pogled padao na nečiju siluetu, znala sam da si to ti.

U davnim danima označio si moju mladost, ostavio trajni žig svojih otisaka na mom tijelu, usmjerio si i moju sudbinu drugim skrovitim stazama gdje duša luta i traži u tom vremenu zlatnu knjigu otkud će pročitati svoj kraj i dok se udisaj prelamao poput razbijenog stakla, progovorili smo neke demonske riječi.

Kao i uvijek, tko nas je slušao – nije nas razumio, pokušao si mi predočiti svoje postojanje u tom trenu, samo sam gledala, a osnovne stanice tvog tijela su se raspšile i nisam vijedjela ništa... grobnica, taj trenutak – grobnica.

Led je pokrio naše vrijeme, ali led je zaledio i poglede, tvoj plavi pogled – led, moj zeleni pogled – tamni led gdje se još uvijek zrcališ ti, zaleđen u konture po kojima sam te prepoznavala.

Iz te gramatike sam pokušavala izvući poznate riječi, vibracije, tonove, pokrete, ali samo sam te osjetila, duboko u duši – osjetila sam besane noći, osjetila sam davnu vatru što me i sada grije svojom hladnom toplinom i dok je vani kiša prostirala sivu koprenu nad mojim gradom, ja i ti smo bili sami.

U tom trenu – posljednja selekcija mog srca se znakovito raspadala, a svima nerazumljivo – naše tajno raskrižje – ostalo je i dalje sa svojim križem.

Zato, dušo, objelodani sve nesporazume i konačno me pusti, da iz tog ukletog stanja konačno iz zlatne knjige života pročitam svoju sudbinu.

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN 978-953-7673-60-4

Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

"I'm an undying mystery. Even if I share pieces of my thoughts, you'll never be able to guess my next move because I do everything in silence." ~ Unknown Author

Plovidba pod krilima bjeloglavog supa

stella.blog.hr


Pred Novom Varoši skrećemo desno, na branu u Akmačićima.

Čeka nas katamaran. Ovog puta vozi naš stari prijatelj, kapetan Tajson
(Mustafa) koji je prošlog ljeta spasio cijelu obitelj od utapanja u jezeru.


Rijeka Uvac izvire ispod Jadovnika, produbljuje kanjon, kleše “srpski Kolorado”.
Sa dvije brane formirana su tri jezera, Uvačko (Sjeničko), Zlatarsko (27 km)
i Radoinjsko (11 km). Ova jezera su prirodni rezervoar pijaće vode,
kapacitet snabdijevanja je 2/3 Srbije i čine specijalni rezervat Uvac.

Plovidba Sjeničkim jezerom traje tri sata i nezaboravno je iskustvo.


Pored nas drugu grupu vozi naš drugi kapetan, Mića.

Čaplje se odmaraju na vrhu stijene

Supovi nas pozdravljaju elegantnim letom na termalu


Ne smijemo pustiti muziku jer supovi leže na jajima na liticama. Izgradnjom
brana ostalo je samo sedam supova i prijetilo im je izumiranje, no zalaganjem
rendžera, lokalnog stanovništva i države, formirana su hranilišta i rendžeri
brinu o supovima, pa je sada ovdje najveća kolonija supova na Balkanu,
oko 500 jedinki.

Supovi su vjerni, par traje doživotno, a na jajima leže i mužjak i ženka 57 dana.
Raspon krila im je 2,5-3 metra. Mladunci polijeću kad su teški 8,5-9 kg, bez
probnog leta. Ako su preteški, padaju u jezero, pa ih rendžeri spašavaju
i nose u sabirni centar gdje prođu dijetu, i kad su optimalne težine, vraćaju ih
u gnijezda na nova polijetanja. Polnu zrelost dostižu nakon pet godina.
Vidite li ih u gnijezdu? Potpuno stopljene s okolinom.

Neki će ići u Ledenu pećinu, popet će se uz ove stepenice i rashladiti
na standardnih 7 stupnjeva cijele godine.

Drugi će se družiti sa kapetanom.

Jedva smo se izborili s bogatim ručkom na katamaranu:
rakija dobrodošlice

paprike punjene sirom, sir, pršuta, sudžuk,

zatim izvrsna heljdopita

pa teletina ispod sača s krumpirima

i na kraju Ernesina baklava, prste da poližeš!

Pogled odozdo na vidikovac Molitva, na kojem smo prethodno bili, na visini od 1247 m.

Plovit ćemo mi još ovuda :)


(slika Lastavica)

Bolje

tragovivremana.blog.hr


Stvari koje se ne mogu ispraviti, treba da stanu. Jer, bolje je da se zavjesa spusti, prije nego zastavica padne!

15

pet

07/16

ZAKAJ PIŠEM PO MEĐIMORSKI ?

medimorec.blog.hr

ZAKAJ PIŠEM PO MEĐIMORSKI
Jo, Ftičar, Puklješ, Grintavec i Spirek smo se dogovorilji da se bomo med sebom spominalji samo po međimorski. Što počne šteconoriti, mom ploča rundo. Dalko ot toga da mi ne znamo po gracki ilji po štecunjski govoriti. Ampok smo mi v grocki sljužbi i moramo znati po gracki govoriti, a i školovani smo. Alji se nemre negda se po gracki niti povedati jerbo nekoji reči niti nega. Kak se, na priljiko, more po gracki reči čekičar? Nikak, jerbo v grodo niti nega čekičara, pok oni to reč niti nemajo. Ilji pok, rečemo, kombajn. Kak bi se opče moglo reči kombajn jerbo oni v grodo nemajo pšenico ilji zop i kaj če jim unda opče kombajn, a ako nemajo kombajna, unda niti ne razmejo kaj to znoči ak se velji „Ištvan Ivicef mi bo zutra zop kombajneral“.
Jempot sem bil nekak hude volje dok sem bil f sljužbi i praf unda mi dojde nekof Bosonec s Hercegovine i velji mi:
– Čuješ, bolan jarane, da li ti znaš gdje je Draškovićeva ulica?
Jo ga onak sljužbeno oštro pogljedam, jerbo sem mel grocko uniformo ot Čistoče na sebi, i veljim mo:
– Znom!
I nastavim dalje pometati vuljico. A on meni:
– Magare jedno blentavo! Reci mi gdje je ta ulica!
A jo mo veljim:
– Čuješ ti šmrkljivec! Pri nas v Međimorjo nega magarci, pok unda niti nemrem jo biti magarec. A kao drugo i kao treče, ak si pismen, unda zveri vu te plove toblje po fasadama i na tem tobljama ti z beljima slovi pišo vuljice. Dok prečitaš da piše Draškovičeva vuljica, unda si tam! Smo se razmelji?
A Bosonec meni:
– Šta si reko da si ti iz Međugorja? Ti da si iz Međugorja?! U Međugorju se ne govori slovenački nego rvacki. Eto vidiš, ja sam ti, bolan, iz Međugorja.
A jo njemo:
– Čuj ti, posranec jeden! Jo sem ne z Međugorja nego z Međimorja. Pri nas se ne Marija skozala, a kak mi se čini niti se ne koni skozati, pok mi nemremo živeti od iznajmljivanja stoni, nego moramo fest delati ako očemo iti nopri. A kao četvrto, jo govorim po međimorski, a međimorski jezik je hrvacki jezik, a ne slovenski. A ti ne govoriš po hrvacki, nego po srbijonjski jerbo se po hrvacki ne velji „slovenački“, nego „slovenski“ i ne velji se „šta“ nego „što“ jerbo je hrvacki jezik štokafski, a ne štakafski.
A unda me zgrabil za goljer i štel me hititi, i to dolji, alji sem se jo ne dol. Pograbil sem fljetno metlo i več sem zamohnol, alji se unda podel jen gospon i on nas je rastajel i rekel:
– Dečki, mir! Mir! Hajde idite svaki svojim putem!
Tak je i bilo, alji sem jo sejeno viknol:
– Ti muljec jen, naj mi se več pret joči skozati!
Dok sem došel dimo, prefoljil sem se Grintafco kak sem se na vuljici boril za međimorski i za hrvocki jezik. I rekel sem mo da bom jo to napisal f svoji knjigi. A Grintavec mi velji:
– Štefo, pok zakaj ne pišeš to knjigo po gracki? Unda bi te razmelji i v Beljiščo, i Dalmatinci v Istri, i v Barbarigi i sigdi.
I pitam jo Grintafca:
– Ivo, a ti znoš zakaj se Barbariga tak zove?
A on je ne znal. A jo razmem nekaj i po dalmatinski jerbo mi književniki moramo nekaj i to razmeti. Znom da Dalmatinci za vujca, ilji pok teca, ilji pok strica veljido barba. I unda sem si jo premišljoval kak je ve dalje bilo. Te tetec kojega oni zovejo barba se fest napil Podrafke ilji koje druge pive i bilo mo je unda slabo i počel je fest rigati. I to so ljudi vidlji pok so počelji vikati:
– Barba riga, barba riga!
I tak je nastala Barbariga. To je ne baš ljepo ime za selo jerbo mi v Međimorjo imamo puno ljepša imena za selje, kak na priljiko Hemoševec, Oporovec, Čukovec, Droškovec i sljično i so to sela se ljefko pamtijo jerbo je na krojo navek „vec“. A dalmatinski sem se nafčil jerbo sem na teljeviziji gljedal i Lujđija i Bepino i Meštra i Vaša Visosti i Vaša Svitlosti. I dok so se spominalji, nekaj sem čak i razmel. Alji de so oni do Dudeka i Regice i drugih. Alji mje navek bilo joko žal Dudeka jerbo so ga Cinober i Presvetlji navek žmikalji, a Regica, mesto kaj bi ga podržola, unda ga je još i ona pošikovala i skoriščovala. A Dudek je sem samo dobro štel i bil je joko spameten, alji je puno pot ne bil dosta prefrigani.
Na krojo toga razgovora veljim jo Grintafco:
– Ivo, jo knjigo pišem po međimorski jerbo čisto se morem reči kaj mi na srco lježi, a ak bi to štel reči po gracki ilji po štecunjski, unda bi se moral zmišljovati kak se nekaj po štecunjski velji. A međimorski, ako očem nekaj reči, reč mi dojde mom direkt v zobe i na jezik.

VJERA - 12

idragi28.blog.hr


Upravo vas zato molim: primite Isusa! On vas čeka!
Počnite vgovoriti s njime. On vam je blizu! Bilo bi veličanstveno
da prvi vput u životu zavapite: “Gospodine Isuse! Moj je život
besmislen. Dođi k meni kao što si došao k Mariji Magdaleni!”
Kada primimo Isusa, u našem životu nastaje veliki obrat:
on nam daje da imamo udjela u njegovoj smrti i na taj način
umire naš stari čovjek. Tako se nanovo rađamo u potpuno
novi život kao djeca živoga Boga. On tada daje svoga Duha
koji mijenja naše težnje i način razmišljanja. Primite Isusa i
sve ćete to spoznati kroz vlastito iskustvo! Istovremeno vam
želim reći: Kad primite Isusa, postat ćete novo biće. Postati
dijete Božje ne znači samo promijeniti način razmišljanja,
nego dobiti sasvim nov život.
U devetnaestom je stoljeću živio u Westphaliji postolar po
imenu Rahlenbeck. Nazivali su ga “Pijetistički župnik” jer je
s velikom pobožnošću i ozbiljnošću slijedio Isusa. Bio je vrlo
duhovan i blagoslovljen čovjek. Jednom ga je posjetio neki
mladi župnik. U razgovoru mu Rahlenbeck reče: “Velečasni,
vaš studij teologije nije vam nikakvo jamstvo da ste dijete
Božje. Morate primiti Spasitelja!” Na to mu župnik odgovori:
“Imam ja Spasitelja. Njegova je slika okačena na zidu moje
radne sobe.” Stari Rahlenbeck mu odgovori: “Da, Spasitelj na
zidu je tih i miran, ali ako ga primite u svoje srce i život, bit će
ondje mnogo buke!”
Od srca vam želim da doživite tu prekrasnu buku: kad umire
sve staro i kad čovjek kao dijete Božje može slaviti Oca koji
je na nebesima jer zna zašto je na svijetu; kad kao dijete
Božje može častiti nebeskog Oca svojim djelima, riječima i
mislima.
To što vam govorim nije nekakva religiozna ludost ili osobna
zamisao jednog župnika: vaš život i vaša smrt ovise o tome, ne
samo zemaljski život i tjelesna smrt, nego vječni život i vječna
smrt!
Gospodin Isus govori: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako
tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim
– i on sa mnom.” To isto Gospodin Isus govori i nama: “Gle,
stojim pred vratima tvog života. – Otvori ih! Tvom ću životu
dati smisao!”
Jednom mi je prišao neki sedamdesetogodišnji rudar i
ispripovjedio mi ovo: “Kad mi je bilo sedamnaest godina,
bio sam na jednoj evangelizaciji i osjetio kako Isus kuca na
moja vrata. Ali tada rekoh u sebi: ‘Ako ovo ozbiljno shvatim i
prihvatim, smijat će mi se svi prijatelji. Ne, ne mogu to učiniti!’
I pobjegao sam odande.” Nastavio je pripovijedati: “Sada mi je
život protekao. Ostario sam. Sada shvaćam da je moj život bio
promašaj jer tada nisam otvorio vrata Isusu!”
Dragi prijatelji, imamo jedan jedini život. Pitanje “Zašto
živim?” od životne je važnosti. Bog je na to pitanje odgovorio
savršeno jasno. Odgovor je u raspetom i uskrslom Kristu.
I sada stoji Isus pred vašim vratima i kuca.
Otvorite mu srce i nikada nećete požaliti!

Kakav sam, takav sam

builderica.blog.hr

Puno puta ta izjava me naljuti...
Obicno ju daju muškarci kad su zbog nečeg prozvani od svoje ljepše polovice...Ali nisu ni žene operirane od nje...Dakle, što ta izjava uistinu znači ?!?!
Znači li "Možeš ti pričati što god hoćeš, tamburati po tamburi, ali ja se neću mijenjati", jer " Takav sam, kakav sam"...Nekad mi je ta izjava jako iritantna, pogotovu kad dolazi od nekog tko ti je jako drag, oko koga si se itekako trudio, udovoljavo mu i ako to i nije tebi svojstveno, ali eto, stalo ti...Želio si da sve bude najbolje, od srca si to radio...I onda kao hladan tuš dođe ta " Kakav sam, takav sam" (može i u suprotnom smjeru)...bez i malo želje i volje za promjenom...za uzajamnom promjenom da bi veza i život u njoj bio ljepši i bolji...Obično to izjavljuju oni koji su voljeni i gotovo sigurni da će osoba koja voli popustiti i prihvatiti njihov " nestašluk" pod izlikom " Takav sam, kakav sam" ...Jer on je savršen i takav kakav jest i ti ga voliš i što bi se, kojeg vraga, u bilo čemu mijenjao....Bezveze...Nema potrebe...I ovako mu je dobro, predobro.... Što god napravi, ima taj " Takav sam, kakav sam" i to je to...
A na kraju postoji i izjava, " da se netko ne može promijeniti"...Ne vjerujem u to...Ne vjerujem u nemogućnost promjene, nego u odustajanje i prepuštanje, nedovoljno željenje...Svi mi trebali bi raditi na sebi...to je proces koji traje cijeli život...pa svjesna smo bića...Ako ništa drugo ?!
Nije mi jasno, kako netko u nekim godinama, može tvrditi da on više ne može da se mijenja, da je prekasno za to i slične bedastoće... Nisam neko savršenstvo, bez mane, ali cijeli život sam nastojala raditi na sebi, biti bolji čovjek, razumjeti ljude oko sebe, pogotovu one najbliže i najdraže...

Iskreno, ako i nisam razumjela, nastojala sam prihvatiti, ne osuđivati, pa i onda kad to stvarno nije ni imalo smisla...Uvijek mi je na kraju svakog bilo žao, jednostavno ne mogu biti zločesta prema ljudima koji su mi bliski i dragi i kad iznevjere to prijateljstvo i kad me razočaraju...Naprave nešto što je dno dna....

Ja opet za svakog nađem neko opravdanje, ne nastavim se družiti ali ne osuđujem i brišem, brišem sve loše...

Ali reći "Takav sam, kakav sam" to ne mogu razumjeti...I ne vrijedi ni objašnjavati jer slijedi ona," Takav je bio moj ovaj, moj onaj...eto, ja sam isto takav"...

Molim Vas Vi "Takvi ste, kakvi ste" i "Kakvi ste, takvi ste", malo razmišljajte o tim izjavama i budite najbolji što možete biti, nitko ne traži od Vas savršenstvo i da budete

netko drugi, to stvarno ni ne možete, ali budite najbolji Vi....Budimo najbolji svi Mi ....Pokažimo, da to možemo...Jer sve možemo, ako to želimo... Sve!

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se