Sve kategorije po listama

Greensleeves

fragmenti2.blog.hr

Kosim ja tako travu - 'na rate', jer se brzo umorim, a dok kosim 'jukebox' u glavi neumorno vrti 'Greensleeves', tradicionalnu englesku kompoziciju iz vremena Tudora.
Iako danas povjesničari tvrde da to nije istina, jako dugo su kružile priče kako je tu pjesmu skladao Henry VIII za svoju tadašnju odabranicu Anne Boleyn.
Naime, ne znam koliko je vama to poznato, ali poznato je da je Henry VIII u pauzama od sjeckanja ženskih glava vrijeme trošio na skladanje i sviranje. Kažu da je znao svirati čak nekoliko instrumenata.
Et'... kad svašta znaš pa ti svašta pada na pamet.
Njemu sjeckanje vratova, a meni ovakve gluposti :I






'Alas, my love, you do me wrong
To cast me off discourteously
And I have loved you oh so long
Delighting in your company
Alas, my love, you do me wrong
To cast me off discourteously
And I have loved you oh so long
Delighting in your company
Greensleeves was all my joy
Greensleeves was my delight
Greensleeves, my heart of gold
And who but my Lady Greensleeves
And I will pray to God on high
That thou my constancy may see
And that yet once before I die
Thou wilt vouchsafe to love me
Greensleeves was all my joy
Greensleeves was my delight
Greensleeves, my heart of gold
And who but my Lady Greensleeves
Greensleeves, now farewell, adieu
To God I pray to prosper thee
For I am still thy lover true
Come once again and love me'

PRI KULEŽIMA

prokleta-od-daljina.blog.hr

ovo je moja najnovija slika PRI KULEŽIMA, akrilik na solidnom kartonu 60x40 cm ZGK






ovo je to isto ali snimljeno bez blica

Hrvati mi idu na jetra

nachtfresser.blog.hr

Na današnji dan rođen je Boris Maruna, pa nek bude i u ovoj internetskoj vukojebini pribilježeno. Za života su ga svakako krstili, ovdje u blog kloaki bi dočekao da ga desničarski šovinisti još nazovu komunjarom i mrziteljem svega hrvatskog, ne znajući za njegov životopis, dok bi slatkogreška lijeva intelektualka, čekajući prijem u stranku u koju se navodno gura, iskopala odnekud. da ga je svojevremeno osvjedočeni klerofašist optužio, da u radno vrijeme na službenom kompu gleda porniće, kao što već desetljeće i pol goebbelsovski kopipejsta utuživu bljuvotinu jednog bivšeg blogogovnara kontra mene.

Hrvati mi idu na jetra

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Zelenski će...

betel.blog.hr

Ukrajinci su puno učinili da se svide Amerikancima.
Zabranili su svu političku oporbu koja se protivila, ugasili sve nelojalne medije, zabranili ruski jezik u javnom životu.
Spalili 12 milijuna knjiga na ruskom jeziku, zabranili rusku pravoslavnu crkvu i u majdanskim događajima ubili stotine Rusa.

Zahvaljujući svemu tome, Ukrajina i Zelenski su od Amerike i zapada dobili sveti status "demokratske države" i zaslužili sveto pravo da idu tamo gdje nitko pametan ne ide, u rat protiv Rusije.

Tamo gdje je Napoleon podbacio.
Tamo gdje Adolf nije uspio
Zelenski će...

I Ukrajinci su se odlučili hrabro boriti, kako bi njihov genijalni vojskovođa uspio tamo gdje ni najbolji nisu.

U međuvremenu komedijaš i kurcoklavirist pribavlja stan u Londonu, imanje na Floridi, u Italiji, na Cipru, te najnovija akvizicija, rezidencija u Engleskoj koju mu je prodao nitko drugi do Kralja Charlesa III, za pišljivi 25 i kusur milijuna Funti.
Pipa je doduše, u posljednje vrijeme, malo presušila, u američkom kongresu su zapele 61 milijarda pomoći za Ukrajinu.
Pomoć koje će Biden pokušati svim snagama rasplesti, jer Ukrajinci se moraju boriti barem do 5 studenog, a poslije koga briga...

Zanimljivo je također napomenuti da su Ukrajinci hranili svoju hrabrost i vjeru u uspjeh na Hrvatskom Domovinskom ratu.
Priča kaže da su u to doba, kad bi na njihovoj televiziji bila riječ o Domovinskom ratu, svi u kući zašutjeli, i hlapljivo su gutali svako slovo o hrvatskim vojnim uspjesima.
Nema sumnje da su tada pomislili "Ako mogu oni, možemo i mi".
Možda su Ukrajinci hrabri, ali Rusi nisu Srbi, to je jednostavna 2+2 matematika.

Pastir Gogo

brmbo.blog.hr

Odličan razgovor s Goranom Bregovićem, a najmudrije su svakako zadnje minute. Bregović je odmjeren, uravnotežen, nećete od njega čuti baš nijednu nezrelu rečenicu. Ako sam dobro shvatio, Bijelo dugme priprema niz koncerata povodom 50 godina postojanja. Ovaj sam video pronašao asocijativno zahvaljujući drugarici Dvije, tri riječi. ;))

U što gledaš?

thelightoftheuniverse.blog.hr

Kaže mi – ti se zrcališ u meni. Zato vam je kroz pokoljenja rečeno – stvorio sam vas na svoju sliku.

Na kraju života

brmbo.blog.hr

Smrad tehnike

nachtfresser.blog.hr

Ljetni dani, prvi kruzeri već startali, fotkam velike brodove iz vrta, ne stanu ni u kadar. Nitko ne zove za družiti se na štandu, nama se ne da po vrućini do grada. Na fejsu se pojavila uspomena iz 2013., jedan prijatelj, inače u društvu omiljen, poziva ljude da zaokruže mene, stavlja link na program i post "Naivac u politici", naivno, ali me nasmijalo. Te godine se blog još cijenio kao platforma za širenje političkih ideja, poznati političari su otvarali blogove prije i gasili poslije izbora. I ja sam tad vodio blogokampanju i skupio mnogo više preferencijalnih glasova, nego iduće godine, kad sam šutio, čini mi se da je u Zagrebu bilo 78 preferencijalnih za mene, u Rijeci 27 što me tad jako razočaralo, a iz ostalih mjesta su bili uglavnom blogerski glasovi, ja sam objavio na blogu u kojim mjestima i zaseocima su ljudi glasovali za mene, i blogeri su se javljali, to su bili EU izbori i cijela Hrvatska je bila jedna izborna jedinica. Samo desetak glasova je ostalo najasno, tko mi ih je udijelio, druge godine je bilo samo 70 ukupno, bez kampanje, i bio sam najlošiji, iako visoko pozicioniran na listi.
Druga slučajnost mi se nametnula pri razmišljanju. Naime tad mi u prvom planu kod predavanja nisu bili komp i zidne projekcije, omiljen mi je moto bio da je nastavni plan kao žvakaća guma, može se rastezati i skupljati poput žvakaće gume, uglavnom nastava se koliko toliko smisleno odvijala i postojala je još neka šansa za obrazovni sustav. Kako sam toliko siguran? Pa jučer sam došao ranije, morao sam, zbog potpisivanja besmislenih novih ugovora usljed preimenovanja radnih mjesta, te sam nastavio prazniti svoj radni ormarić, da bude čist do kraja nastavne godine. Spakirao sam vrijednu povijest filozofije u stripu na njemačkom jeziku, koju sam baš prije desetak godina zadnji put i koristio u nastavi, te krenuo odraditi svoje. Iznenadilo me je da je sve iskopčano iz kompjutora i iz struje, al NNNI, veći dio nas seli iz učionice i učionicu i svašta se događa. Pokopčao sam sve i upalio, dugo se palio, al to je uobičajeno, jedino nisam mogao dobiti sliku preko cijelog ekrana, učenicama sam rekao da pripreme knjige, ja ću samo upisati sat u e dnevnik i ugasiti, pa ćemo raditi kao u stara dobra vremena. Tako sam i napravio, ugasio komp, no osjetilo se negodovanje. Sjetio sam se tijeka jednog super sata prije valjda 11 godina, izvadio već spremljenu filozofsku knjigu, Nietzsche je kao Superman na naslovnici, pokušao i zažalio. Za najpoznatije izričaje poput "Mislim, dakle jesam" nitko nije čuo, atmosfera onda i sad neusporediva, a sjetio sam se i tadašnje briljantne maturantice, kojoj je sve to bilo i prelako, iz njenog mjesta pokraj Rijeke sam dobio jedan preferencijalni glas, ali to nikad nismo spominjali. Nije išlo s nastavom, al počeo se širiti smrad goruće plastike, svi smo pomislili da netko nešto pali u wc-u u blizini, poslao sam dvije cure van da izvide, vratile se, vele da izvan učionice ne smrdi. Počeo sam pipati spojeve, iako sam isključio komp sve vrelo, hitro isključivanje iz struje, te svega iz kompa i otvaranje vrata, učionica nema prozora.
Shvatio sam da ionako ništa od stoika, koji su izuzetno duhovito opisani u stripu, što će to njima, neće biti na maturi, a nismo uostalom u dvadesetom stoljeću, pa da radimo bez tehnike.
Ima novosti na foto blogu, moram linkati jer na prvi ovogodišnji brod nitko nije kliknuo, ostali postovi su i bez reklame s dovoljno posjetitelja...

Mika Azerbeđedanac

usputne-biljeske.blog.hr

Hrvatska je postala Eldorado za strane radnike. To je sad jasno kao dan. U zadnje dvije-tri godine pristiglo ih je više nego u prethodnih dvadeset-trideset. Smješteni su uglavnom organizirano u đuture. Ciljano se grade ili preuređuju objekti za nadolazeće pregaoce. Traži se krevet više. Preuređuju se kuće, stanovi. Sve je više privatnih osoba i poduzeća koja nekretninu koriste za smještaj stranih radnika. Ima i onih koji love u mutnom, pa iskorištavaju te ljude. Ali njima se u pravilu kod nas otvara mogućnost za dobru zaradu. Zato i dolaze.

Prema evidenciji mupa najviše gastarbajtera je iz bližeg okruženja iz takozvane regije. (čitaj bivše Juge) Najbrojniji su oni iz bliske nam i sestrinske Beiha. Slijedi potom Srbija, pa Makedonija. Međutim ono što je prije samo pet godina bila rijetka pojava danas je uobičajeno. Po manjim mjestima šeću ljudi azijatskih crta lica i to više nikom nije neobično. U Hrvatskoj danas kruh zarađuju i doma novce šalju tisuće Nepalaca, Filipinaca, Indijaca, Egipćana i drugih. Oni popunjavaju upražnjena radna mjesta onih koji su sreću potražili u Njemačkoj, Irskoj ili nekoj trećoj zapadnoj zemlji. Migracija je uvijek bilo i bit će. Svijet će u sve većoj mjeri biti globalno selo.

U zadnje vrijeme susrećem se izravno sa stranim radnicima na poslu kad se dođu slikati za radnu dozvolu. Tad imam priliku nakratko vidjeti ljude na čijim se licima obično ćuti trema i uzbuđenje, a iz očiju brine neizvjesnost. Kao da se pitaju: Kud sam poš'o, gdje sam doš'o. To je normalno ako mene pitate. Kad potegneš preko pola svijeta u Europu, u Hrvatsku, u Ivanić iz recimo Indije niže turbana ti se sigurno roje brojni upitnici. Zapravo se do neke mjere divim tim ljudima. Njihovoj odlučnosti i hrabrosti da ovdje dođu raditi i tako financirati obitelj koja obično ostane tamo daleko i video poziv preko whatsappa s bliskim osobama postane jedini link. Do neke mjere ponosan sam i na nas kao društvo što smo stvorili infrastrukturu i okruženje koje je strancima postalo poželjno. Ono što je mojem ocu krajem osamdesetih bio Regau kod Vocklabrucka danas je simpatičnoj Nepalki Yayi Novoselec kod Križa.

Brojni stranci prošli su kroz naš mali foto studio. U tim situacijama obično komuniciramo na engleskom koji većina njih govori barem malo. Međutim danas je prvi put u njega kročila mala skupina ljudi iz Azerbajdžana. Njima engleski nije poznat i obraćali su mi se na ruskom. Kroz objektiv i kasnije na monitoru vidim crte lica koja pričaju neku priču što je na razmeđu Europe i Azije. Kasnije s kolegom komentiram gdje je uopće Azerbajdžan. On veli da je kod onih Stanova, a meni se čini da je bliže Europi kod Gruzije. Gledamo kartu na internetu koja kazuje da smo i jedan i drugi u pravu. Graniči sa Gruzijom i Armenijom, ali blizu preko Kaspijskog jezera su mu Turkmenistan i Kazahstan.

Ne tako davno događala se migracija radne snage i obrnuto. Naši radnici naftaši odlazili su na pečalbu u Azerbajdžan koji je bogat naftom i plinom. Nije to bilo gastarbajterstvo u klasičnom obliku, ali tamo su radili i zarađivali plaću. Prije dvadesetak godina poznavao sam stanovitog Miku iz Ferdinandovca pedesetogodišnjaka otprilike u to vrijeme. Njega i njegove kolege vozio sam kombijem na posao po obližnjim bušotinama rasutim po Žutici i Moslavini. Mika je bio tornjaš onaj što manevrira teškim dugačkim tubinzima na samom vrhu bušaćeg tornja. Prilično zahtjevna i opasna uloga ako mene pitate. Izloženi ste svim vremenskim prilikama i neprilikama dok oko vas skaču i tutnje dugačke čelične cijevi. Dovoljan je trenutak nepažnje ili loša sreća i jedna od njih zdrobit će vam nogu. Unatoč tome Mika je redovito bio pod tropom na poslu. Svakodnevno je trusio priličan broj gemišta i nemalo bi se naljutio ako nismo stali u nekoj birtiji usput. Jedan njegov kolega rekao mi je da mu šefovi toleriraju alkohol do neke mjere jer mu je nedavno poginula kćer.

Unatoč tome činio mi se Mika kao veseljak i dobričina. Kolege su ga ismijavali jer jer je umjesto Azerbajdžan govorio Azerbeđedan. Svako malo neki mangup bi ga upitao: Mika gdje si ono bio na terenu? On bi tad naivno odgovorio: U Azerbeđedanu no! Tad bi cijeli kombi prasnuo divlji u smijeh. Kad bi on za par dana zaboravio na to opet bi uslijedilo isto pitanje, pa isti odgovor i tako unedogled. Nekad nas je u vožnji Mika zabavljao svojim pričama. U sjećanju mi je ostala ona o traktoru John Deere. (On je to izgovarao doslovno kako je napisano sa produženim prvim e) To je bio stroj star otprilike kao i on sam, ali funkcionalan i koristan. Mana mu je bila jedino pokvareni alnaser. Ako ga je htio iznova pokrenuti prisiljen je bio parkirati na nizbrdici ili gurati. U jednoj prilici imao je dugotrajnu turneju po lokalnim birtijama. Kako bi ostala neprekinuta nije gasio traktor, već ga je ostavljao da brekće ispred svakog ugostiteljskog obejkta u praznom hodu. Upečatljiva mi je ostala ova njegova rečenica: Ja v nutra deerem, a John Deere vune deere i tak cel den dok nesmo obedva presaugali.

Prrrr... frrrrr...

fragmenti2.blog.hr

Nu... jedini predator koji ima moju podršku










Vikend je, a to je vrijeme za malo opuštanja, i možda za pokoji film.
Neki dobri se mogu pogledati i više puta.
Volimo one s 'twistom'

* Za 12 flaša vina

blumi.blog.hr

 Pablo Picasso u bitci za Neretvu.

 U kritičnim trenucima vrijedi biti na pravoj strani. Čovjeka zbuni kad vidi kako život izmiješa karte, pa ti još do jučer brat postaje bezdušni krvnik, a stari neprijatelj pomaže. Ratni spektakl, kako gordo ime za surovu ratnu klaonicu. Kako odgledati ovakav film i ne biti beskrajno tužan.

 Povijest je učiteljica života?

 Ne, nije, povijest je najgora ponavljačica koja padne gotovo na svakom imalo težem ispitu. Naravno, ne što je ona problem, no čovjekova srž, tako bolno oštećena od samog iskona. Ponekad se zaista pitam, zašto smo u globalu tako prokleti. Da sam rezigniran, jesam, ali ni ljutine mi ne fali. Možda nekome sutra, negdje, bude bolje, danas rijetkima. Život je vječna borba zla i dobra. Mir je tako prečesto tek san. Naprijed drugovi, juriš, u neke bolje nas, ranjenike ne smijemo ostaviti!

Nervni trosjed

brmbo.blog.hr

Antiklimaks

supatnikll.blog.hr

Sudjelovati u političkom životu u Hrvatskoj ima obilježja mazohizma.

Izbor se svodi stranku kleptomana, inače nacionalnih izdajnika čiji su pretci s ostalim jugoslavenskim komunistima, iz koristoljublja zlostavljali hrvatski narod, i njihovog okota, u koaliciji s notornim četnicima, iz stranke osuđenog ratnog zločinca.

I

Stranke kriptojugoslovena i velikosrba koji Hrvatsku nikad nisu željeli, i nikad se neće pomiriti s njenim postojanjem, u potencijalnoj koaliciji s antivakserima, kretenima i neradnicima, ponekim fašistom, pederima lezbama i Q, i zeru katolibančića.

Eto šta ti je rašomon, kolega Mariano će glasati za fašiste, katolibane, i potencijalnu koaliciju Zoke ustaše, Dragana Četnika Crnogorca, Ivana Penavu, Marina Miletića i stanovitog Rade Borića.

A ja ću glasati za anemičnog dezertera, u koaliciji s notornim Miloradom Pupovcem, Marijanom nevinom Petir, i Anjom Šimpragom sa crvenog IMT ja, a sve pod umjetničkim ravnanjem Pramenke Obuljenke.

Ne znam kome je gore, valjda njemu jer opet neće pobijediti njegovi.

A bila bi to izuzetna prilika da Dado Matanić snimi film, kako Mariano kojeg bi glumio Vili Matula, Ljepotica koju bi glumila Urša Raukar, vrhunski kazališni kritičar, kojeg bi glumio Sergej Trifunović, i Vilim kojega bi glumila Areta Ćurković, slave izbornu pobjedu s kravom od Butkovića, scenarij bi mogle napisat Jelena Veljača i Dadina lizalica, a žikino kolo bi mogli izvesti mali crnci kupljeni u Kongu.

VREMEPLOV - TRAVANJ 1968

starrynight2022.blog.hr

"7. IV 1968

Nedjelja. U snu zvono. Ustajem. U Kukovićevoj 28, pišem u našoj prizemnoj sobi, koju smo prozvali »living-room«. U drugoj spava Bela. Svjetiljka sa mog stola svijetli u Belinu sobu, ali to Beli ne smeta, ona spava trenirano dalje. Zvono na vratima sve glasnije. Došli su. Nabijam revolver, stigli su, na terasi su, popeli su se nečujno sve do prozora, i sad bi bilo logično da pucam kroz ono mliječno staklo na slijepo, da ih sve pobijem. Nema drugog izlaza! Kolebam se. Bela se od žamora probudila, još uvijek polusnena, pita me zbunjeno, kad vidi gdje nabijam revolver, što se to zbiva, šta to radim, pa valjda ne ću pucati? A što mogu drugo?

U devet sati prije podne, ptice, jugo, milo jutro, na brezama svježe zelene pastelnoprozirne plereze na jutarnjem vjetru, kesteni procvali, dvije-tri breskve u Visokoj, tri ružičasta buketa u blijedom akvarelu.
»Jojina hajdučija«, »Badnje veče 1915«, »Joja je stigao«. Peta knjiga »Zastava«.

Brico Marko sprema se danas poslije podne na Miroševac. Jučer (6. travnja) minula je godina što je pokopana Katarina Farkaš. Leži uz uzglavlje stare gospođe Rotbarth, »punice gospodina Šinka«, kao što kaže brico Marko.

Zvoni zvono Svetoga Marka, usrdno, toplo i neobično čedno, zove na svetu nedjeljnu misu. Odzvanja blagoslovljeni gong božjeg glasnika, skakuće po krovovima Visoke i Demetrove, preskakuje ovamo k nama, na Gvozd, pa natrag na Markov trg, igra se tiho proljetno jutro zvonkim loptama pred kišu. »Dolazak Joje«.

»Dubrovački trubaduri«, koje je otpratila gomila od deset hiljada simpatizera, propali su sinoć na Festivalu »London 1968«.

Predsjednik JAZU slavi svoj osamdesetogodišnji jubilej »tiho i skromno«. »Jedan dan, samo jedan dan« našega Predsjednika u fotografijama u »Vjesniku«.

S obzirom na praške događaje, jedini predstavnici, kao što se govori i piše, »lijeve marksističke inteligencije u nas«, per analogiam bohemicam, tko su?

U očekivanju božje rose, ptičji koncert na granama pun čeznutljive ljubavi, a nikako da padne prva kapljica. Sivo nebo, kuca ruska budilica, glas harmonike, ptice i djeca."

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1958-69

* Zeleni čaj s jasminom

blumi.blog.hr

 Svi mi ulažemo štošta u životu, nerijetko i riskiramo. Nekada se vrati, često i ne baš. Jutros, s guštom, popio sam zeleni čaj s jasminom. Bio sam i vrijedan. Pogledao sam film O ljudima i miševima, na mig drage @Dinaje, koju izuzetno cijenom, i to s dobrim razlogom. Film je napravljen po romanu nobelovca Johna Steinbecka. Zanimljivo je koliko se neke situacije prisutne oduvijek. Lijepo je sanjati, i vjerovati, ali razliku čini naša spremnost na suočavanje s činjenicama.

 Najbolje isplanirane sheme miševa i ljudi, često krenu naopako.