Sve kategorije po listama

NE OKREĆI SE, SINE

starrynight2022.blog.hr

GLAVA ŠESNAESTA

'Trnjanska obala na Savi. Druga obala Save.
Ne okreći se, sine!'

Zoran Novak se sjeća da je te noći (a noć je već bila na izmaku i pramenje magle je otvaralo put zorí), da je te noći bio zbunjen i iznenađen kao nikada dotle u životu saznanjem ko mu je otac, i rekao je to ocu. U lice, otvoreno.

Sjeća se da je onda dobio dva šamara. S jedne i s druge strane lica. Ošamario ga je otac, koji je bio ljut, strašno ljut i usplahiren, nervozan. Uhvatio se za obraze Zoran Novak i ni riječi nije rekao, ni plakao nije, ni vremena nije bilo za plakanje jer su već lupali koraci potkovanih cokula na vratima, a otac ga ščepao grubo i ljutito i na ramenima ga, kao vreću nekakvu, iznio kroz vrata na terasi.

Sjeća se onda krovova, vlažnih od rose, krovova ravnih betonskih i krovova nagnutih, od crepova; po tim krovovima su bježali verući se kao mjesečari. Visina je bila strašna i otac više nije morao da ga grubo drži uza se, jer se Zoran plašio te vrtoglave visine. Plašio se ljutitog oca i plašio se da ne padne zajedno s njim s krova. A bilo je vrlo uzbudljivo to vratolomno penjanje po krovovima.

Sjeća se da je za njima resko pocijepala tišinu krovova pod rosom automatska puška s prve ravne terase pred ateljeom. Da su meci otkidali malter i parčad cigle sa dimnjaka iza koga su se bili zaklonili. I da se gonioci nisu usudili da pođu dalje za njima po klizavim nagnutim krovovima.



Sjeća se da je otac razlupao staklo nekakvih tavanskih vrata, da su se spuštali niz sve spratove neke nepoznate kuće, da su prošli kroz jedno dvorište, a kroz dvorišnu zgradu izašli na sasvim drugu ulicu.

Da je ta ulica bila pusta. Da su žurno išli i skretali u sve mračnije i sve tamnije ulice. Da su prešli preko željezničke pruge, na kojoj su pragovi i šine bili vlažni od rose. Da su onda išli kraj niskih sirotinjskih kućica, u kojima su se već palila jutarnja svjetla i prvi ranoranioci se spremali na posao. Da niko nije obraćao pažnju na njih. Da se otac često osvrtao držeći ruku na pištolju očekujući potjeru, a da im je potjera, izgleda, izgubila trag.

I sjeća se Zoran Novak da je bez riječi išao za tatom. Nije ga tata silom vukao. Bojao ga se Zoran poslije onih šamara, a onda, sama avantura bila je uzbudljiva. Išao je za ocem držeći ga za ruku.

Onda su išli nasipom, a rosa je ovlažila zemlju na nasipu i blato im se lijepilo za obuću. Istanjivalo se pramenje magle, primicala se zora i vidnije je postalo. Uhvaćena nasipima, sa sebe je svlačila maglu rijeka u vrbacima, s rijeke je dolazila hladnoća. Otac je išao nešto sporije i u jednom momentu posrnu i pade. Sin mu je pomogao da ustane. Pridržao ga.

A kad je zatim pogledao svoje ruke, vidio je – krvave su.

- Tata! - reče sin. - Ti si ranjen!
Tata nije htio da se zadržava, pošao je dalje, a korak mu je bio sve nesigurniji. Ispod rukava lijeve ruke tekla je krv.
- Da, Zorane! Ranjen sam. Kad smo bili iza onog dimnjaka na krovu. Hoće da me ubiju, razumiješ li? Ubiju! A ti im pomažeš.
Onda su se odmarali, pa su išli dalje nasipom, ali ne brzo, jer je tata sve teže, sve teže koračao.
- Možeš i sad da im pomogneš, Zorane - reče. - Sačekaj ih i kaži im gdje sam. Izdaj me! Ionako žure da me što prije ubiju!
Opet je posrnuo, ali se ovog puta održao na nogama.

I sjeća se Zoran Novak: zaplakao je tada. On je već bio veliki dječak i gotovo je zaboravio svoje posljednje suze. Ni sad nije htio da plače, ali su suze same potekle, plač tih, težak, kad se čini da suze ne teku niz obraze, nego se slivaju na samo srce gdje peku. Peku od uvrede. Zar sam ja takav? Tatu da izdam?

- Neću da te izdam, tata! Ja mrzim one koji hoće tebe da ubiju!

I otac ga je zagrlio onom zdravom rukom, i išli su zagrljeni nasipom, pa je Novak mlađi želio da se ranjeni otac još čvršće nasloni na njega, ali suze su i dalje tekle.

Onda se odnekud iz magle i vrbaka pojavio omalen, zdepast i krivonog mladić koji je stajao mirno tu na nasipu s rukama u džepovima i čekao da mu se približe. Zoranu se činilo da ga je ranije viđao negdje na ulicama grada, i to sa čistačkom klupicom ispred sebe. Zar i ovdje, na nasipu pored rijeke, zar i ovdje čisti cipele?
- Donio sam pozdrave od Vinka! - rekao je tata tom mladiću.
Mladić se pokrenu s mjesta. Mirno ih je gledao i odgovori:
- Dobro jutro.
A onda, kad su već bili sasvim blizu, upita tiho:
- Gdje je drug?
- Koji drug? - upita Novak stariji.
- Zar niste dvojica?
- Dvojica smo, zar ne vidite? - odgovorio je tata.
Mladić ih je dalje smireno i pažljivo gledao.
- Gdje je drug »Bijeli«?
- »Bijeli«? - Tata se izgleda iznenadio. - »Bijeli« nije ni bio sa mnom.
- Zajedno ste pobjegli iz transporta?
- Zajedno. Svako ko je mogao, bježao je. Rasturili smo se. Ja sam slučajno upao u Zagreb. Ne znam na koju je stranu otišao »Bijeli«?
- To je onda zabuna reče mladić. - Trebalo je da prebacim »Bijeloga« i vas. Obavještenje je pogrešno. Šta ćemo sada?
- Prebacite nas dvojicu!
- Zabuna je - ponovi čistač cipela. - Mislili smo da je »Bijeli« ugrožen... Naravno, i na vas smo mislili. Šta možemo sad! Pođimo!
Mladić pođe ispred njih duž nasipa. Slijedili su ga. I onda kad se mladić naglo spustio u vrbak. Tamo je, sakriven u granju, ležao čamac.
- Ulazite!
Čamac se zaljuljao kad je tata koračio u njega, pa se tata morao rukom pridržati za rub. Na rubu su ostali krvavi tragovi njegove ruke. Mladić je spazio tragove kad je čamac već bio otisnut.
- Čovječe! - reče. - Pa vi ste ranjeni!
Na trenutak je zaustavio vesla gledajući u inženjerovu opuštenu ruku.
- Slušajte! - reče. - Da vam nisu na tragu?
- Ne znam - odgovorio je inženjer. - Pucali su kad smo bili na krovovima. Poslije ih nismo vidjeli.

Razdanjivalo se. Sklonila se magla i vidjelo se daleko, čak gore do mosta. Zoran je viknuo:
- Gledajte! Motociklisti!
Džombastom stazom duž nasipa valjala su se dva motocikla sa prikolicama.
- Pronašli su nas - reče mladić. - Ipak su vam na tragu. Bit će sad malo teže.
I prilegnu na vesla.
Išli su ukoso, malo nizvodno, ne sijekući rijeku u pravoj liniji. Mladić je brzo, ritmički i ravnomjerno veslao.
- Ja ne mogu s vama dalje od druge obale. Nepredviđeno je to što su vam na tragu. Ipak će biti sve u redu. Idite pravo preko čistine u šumu. Tamo pronađite lugara Šašića. „Drva su isporučena“, recite. On će se dalje brinuti. Hoćete li izdržati s vašom ranom?
- Izdržaću. Nije opasno. Sigurno ću izdržati!
Novaci, otac i sin, bili su licem okrenuti prema drugoj obali, koja im se primicala. Mladić koji je veslao bio je licem okrenut prema nasipu sa koga su pošli. On je viknuo:
- Lezite! Lezite na dno!
Odmah poslije toga je prvi metak pljusnuo u vodu. Motociklisti su se zaustavili na nasipu i pucali. Vikali su nešto, ali se to nije razumjelo. Zbog pucnjave, valjda. Čistač cipela ubrza zaveslaje. Dva Novaka su već ležala na dnu čamca.
Mladić reče:
- Morat ćete požuriti kad vas iskrcam. Druge patrole prelaze most. Imate vremena da stignete do šume prije no što vam presijeku put.
Oni nikakve druge patrole nisu vidjeli jer su ležali na dnu čamca dok su iznad njih i oko njih lutali meci. Zoranovo lice je bilo pored lica njegovog tate. Ruka tatina prebačena preko Zorana kao da ga štiti. Tata je žmirio i mrštio se. Da li od rane?
- Slušajte, inženjeru - govorio je mladić između zaveslaja. Zapravo nije više ni veslao već je rukama privlačio vrbove grane i uvlačio čamac u gustiš. Bili su na drugoj obali. - Ozbiljno vas pitam: hoćete li izdržati? Kakva je vaša rana?
- Izdržat ću - rekao je Novak stariji i uspravio se u čamcu. Oko njih su se plele grane tužnih vrbika. – Izdržat ću. Hvala vam!
Od rijeke do nasipa s ove strane je nisko čupavo grmlje i rupčage.
- Iza nasipa je čistina - reče mladić za njima. - Onda šuma. Sretno!
- A kud ćete vi? - upita Zoran.
Mladić se nasmiješio na dječaka. Imao je neobično lijepe i zdrave zube.
- Ne brini, momče - reče kroz osmijeh. – Vratit ću se u grad. Požurite!
I otisnu svoj čamac od obale. Kuda? Opet na rijeku? Bili su već na pola puta između vrbika i nasipa. Zoran se još jednom okrenuo. Vidio je kad se mladić naglo uspravio u čamcu na rijeci, uhvati se za grudi i bućnu u vodu.
- Pogodiše ga! Tata! Pogodiše ga!
I tata je stao da bi pogledao. Čamac je bio okrenut dužinom uz tok vode. Prazan čamac. Onda uz desni bok čamca, onaj koji je nevidljiv za strijelce s lijeve obale, izroni glava mladićeva. Nasmijana. I još im je mahnuo rukom. Namignuo.
- Sretno!
- Tata! Znam taj trik! On glumi da je pogođen! Tobože pogođen! Vidiš kako pliva i gnjura se uz čamac! Poslije će negdje izroniti i neće ga naći. Mislit će da je potonuo. Odličan trik!
Otac nije odgovorio. Žurno ga je povukao prema nasipu.
S nasipa je širok vidik. Pred njima je čistina zatvorena crnim zidom šume na dnu. Na čistini ima panjeva, jer je valjda i tu nekada bila šuma. Za njima rijeka i čamac na rijeci. Pust, prazan čamac. Gdje li je izronio i gdje li se skrio onaj neobični, zdepasti, krivonogi mladić?
Desno je prava linija hrpta nasipa sve do mosta i dalje od mosta.
- Tata! Dolaze patrole niz nasip! Od mosta!
Tata je to vidio, pa su se žurno spustili niz nasip. Pri dnu nasipa tata je pao. Ali se odmah digao.
Nije daleko do šume. Brzo bi Zoran pretrčao tu ledinu. Ali tata slabo trči. Nesigurno. Teško diše i oznojen je. Lijeva ruka mrtvo visi niz tijelo. Tata je sasvim blijed. Kao krpa.
- Tata! Nasloni se na mene, pa ćemo brže!
- Mogu ja, sine!
Pa je potrčao. I nakon nekoliko koraka pao. I jedva, jedva ustao pridržavajući se za neki panj. Daleko je još do šume!
Ovi motociklisti nisu pucali s nasipa. Jake su se mašine spustile niz nasip, nestale za trenutak iz vida i opet izronile iz jarka i žbunja na dnu nasipa. Onda su vrludale između panjeva kao neke goleme zunzave bube i polako osvajale prostor. A bjegunci su bili tek na sredini ledine.
Novak stariji reče:
- Sine, sad ćemo da promijenimo plan. Ti vidiš šumu? Trči, pravo, trči, ne zaustavljaj se! Ma šta se desilo, ne zaustavljaj se! I ne okreći se! Ma šta bilo! Ne okreći se, sine!
Bili su u poluležećem stavu, zaklonjeni iza dva uporedna panja izrasla nablizu. Kao da je jedan nikao iz korijena drugoga. Ima takvih panjeva na raskrčenim šumama.
- Onda idi kroz šumu, sine, sve dok ne nađeš lugara. Kaži mu... Kaži mu sve što si vidio i doživio posljednjih dana. Trči sada i ne okreći se!
- A ti, tata?
Tata je držao pištolj u rukama. Čak se i nasmiješio tata.
- Sine, sjećaš li se ti kog kaubojskog filma? Mali si bio, ali sam te vodio da ih gledaš. Jesi li vidio kako tamo pucaju? Nijedan metak ne promaši. Promijenio sam plan. Šta oni misle? Mene da ubiju? Čekam ih iza ovih panjeva! A ti trči i ne okreći se!



- Tata, da te sačekam tamo kod lugara?
- Sačekaj me, sine. Lugar će ti već reći. Požuri sada!
Sin je pošao. Onda se okrenuo, prišao naglo ocu i poljubio ga.
- Čekam te, tata!
Njegove hitre noge brzo su osvajale prostor. Skakutao je preko rupčaga, obilazio panjeve i grabio naprijed. Inženjer Novak je zaplakao, pa obrisao suze i okrenuo se prema potjeri.

Motociklisti zastadoše. Mlatarali su nešto rukama i objašnjavali se. Onda se razdvojiše. Jedna mašina krenu pravo preko čistine za malim. Druga skrenu udesno i krenu znatno brže. Valjda je tuda nekada nekakva šumska staza vodila, jer panjeva nije bilo i mašina je brzo osvajala prostor.

Inženjer pođe ulijevo da bi prepriječio put toj mašini. Pronašao je zaklon i mislio: kako da pucam? Zaklonjen? Ili otkriven?
Sad se sjeća, iz zoologije, one gimnazijske još, samo ne zna je li to bila rovčica neka ili ptica, ptica vjerovatnije, pa ta ptica ćuti i strepi dok se neprijatelj primiče. Onda poleti, glumi da joj je krilo slomljeno i navuče neprijatelja na sebe. Mladunčad da zaštiti, ta ptica!

Uspravio se, vidljiv sa svih strana ledine, cijev pištolja naslonio na ranjenu ruku i okinuo. Vozač se nemoćno previo preko upravljača, mašina skrenula u stranu i zaustavila se pored panja koji je oivičavao nekadašnju šumsku stazu. Stajao je uspravan dokle god ga nisu dobro uočili. Onda je opalio još jedanput, ali je ovog puta promašio. Ipak ne gađa kao romantični revolver-junaci, kauboji! Ali je to bilo dovoljno da ga spaze, poskaču s mašine i pronađu zaklon. I da počnu da pucaju na njega.

Onda se i on zaklonio iza ona dva panja. Meci su hitali prema njemu, rovali orošenu zemlju i tonuli duboko u trulim panjevima. Jedan ga okrznuo po licu. Okrznuo samo kao da ga je neko bičem udario, krv poteče niz obraz. Nije odgovarao na vatru. Čuvao je metke.

Odluči da promijeni mjesto. Da bolje vidi poljanu i šumu. Najbrže što je mogao, prebacivao se između panjeva u novi zaklon. Htio je da vidi šta je s drugom mašinom. Čuo je njeno zujanje, ali je, zaklonjen i polegao na zemlju, nije vidio. Ta mašina nije imala bivšu šumsku stazu pred sobom, pa je lagano stenjala, nestajala u rupčagama i opet se pojavljivala kao neka ogromna kornjača. Pa stala.

Suviše je džombasta bila ledina da bi mašina dostigla dječaka koji se približavao šumi. Htjedoše zato mecima da ga stignu. Skidoše puške i počeše da pucaju. Prema šumi. Valjda su negdje u blizini dječakovih razigranih nogu padali meci, jer se dječak okrenuo. I istovremeno čuo glas:

- Ne okreći se, sine! Trči!

Sin je ubrzao korak i nije se više okretao. Pa nije ni vidio kad se otac uspravio kao ždral na ledini, pronašao one koji su mu pucali na sina i opalio na njih. Jednog je pogodio. Pa su se onda svi koliko ih je bilo u potjeri okrenuli prema njemu, ocu.

Zoran nije vidio kraj te neravne borbe. Ni kako su se ocu oprezno privlačili po ledini i pucali bjesomučno ne smijući da podignu glave čak ni onda kad je njegov revolver sasvim ućutao. Ni to kad su mu se konačno približili, već sasvim nepokretnom i opruženom, i za svaki slučaj opalili još po jedan metak u to izmučeno tijelo bivšeg logoraša. Još je bilo života u tom tijelu, još jednom se streslo. Ne okreći se, sine...

Kroz šumu je vodila uzana staza, a drveće u šumi je bilo staro, čvornovato, granato. Iza šume negdje izlazilo je sunce i zraci su se probijali kroz granje i blistali u rosi.

Zoran Novak je trčao prema suncu.


__________________________________________________

Arsen Diklić je Ličanin, rođen 1922. godine u Starom Selu, koje je smješteno u lijepoj Gackoj dolini, između visokih planina Kapele i Velebita. Roditelji su mu bili zemljoradnici. Osnovnu školu pohađao je u Otočcu, koji je pet kilometara udaljen od njegovog rodnog doma. Dakle, svakodnevno je pješačio deset kilometara. Preskačući seoske plotove, gazeći njivama, šljivicima i šumarcima na tom putu, upijajući ljepote života uz rijeku kraj rodnog sela, nesvjesno je bogatio svoj književni talent.

Jedini iz sela nastavio je učenje u gimnaziji, također u Otočcu. Želja za znanjem vodila ga je dalje - do Bihaća, Gospića, Osijeka i Sarajeva. U Beogradu je studirao povijest umjetnosti.

Prvi susret sa svijetom knjige doživio je kao dječak u kući svojih roditelja, gdje su se u starom sanduku za brašno čuvale ostavljene knjige njegovog starijeg brata. Nije u tom sanduku našao nijedan roman, nijednu pjesmu, pripovijetku ni bajku, već samo stručne knjige, ali je i njih pročitao. Brat je one »prave« knjige ponio sa sobom, jer se čovjek nikada ne rastaje od lijepe knjige. Tako je Arsen Diklić prvi roman, Šenoino Zlatarevo zlato, pročitao tek kasnije kad se počeo služiti školskom bibliotekom. Ma koliko je biblioteka bila siromašna, nalazio je u njoj knjige nad čijim se stranicama radovao i plakao.
Njegovo drugovanje s književnošću nije prekinuo ni rat. U partizane je otišao 1943. i već je sljedeće godine napisao svoju prvu pjesmu. Kao urednik jednog partizanskog lista otvorio je u njemu dječju, pionirsku stranicu. Nakon rata surađivao je s Brankom Ćopićem. Sve je to usmjerilo Arsena Diklića da postane piscem za djecu.
Veći dio života proveo je u Vojvodini, pa u njegovim književnim djelima, uz tragove ličkog djetinjstva, susrećemo dunavske ritove i vojvođanske salaše.
Napisao je nekoliko knjiga pjesama i pripovijedaka, niz filmskih i televizijskih scenarija te romane Salaš u malom ritu i Ne okreći se, sine.

(Školska knjiga, Zagreb, 1986.)

105

moody.blog.hr

Nedavno je @Nemanja (vaseljenski car) napisao:

"Nema licemjernijeg grada u nas od Zagreba. Splićani te barem otvoreno ignoriraju, ma što postigao. Ali Zagreb, ta uska varoš i ti uski ljudi, tu priznanja nema prije patologije.
Mrtvozornički pijetet, to je pathos zagrebačkog klajnbirgeraja."

scan #MyBrainHurts

* Mali veliki čovjek

blumi.blog.hr

 Život je zanimljiv, iako, neki dožive gotovo ništa, a neki za više njih. Misliti isto kroz sve što prođeš nema baš neke osobite logike, jer se mijenjaju situacije, okolnosti, pa i mi sami. Češće je uvjeravanje sebe u neke svoje istine, pa što god da se desi ide prvo u taj mentalni kalup, ali dobro, vrlo rijetki uopće naslute nešto što bi mogli smatrati općom istinom, uvijek su to tek osobne istine. E sad, koliko smo mali ili veliki u tom našem životu, rekao bih da je također podložno oscilacijama, pa smo nekad manji, a ponekad i veći. Biranje strane u igri kauboja i Indijanaca je preslika doživljaja jednih i drugih, pa su nekima jedni divljaci, drugima pak drugi. Duboko sam uvjeren da nemamo pojma o životu i da je naše neznanje nužnost, a upravo na tim temeljima se razlikuju i životne uloge koje odabiremo. S veseljem sam pogledao film Mali veliki čovjek. Sviđa mi se humorističan odnos prema životu, ma koliko ponekada izgledao beznadan.

KAMENE KUĆE NAŠIH OTOKA I LASTAVICE

zemlja2.blog.hr

/foto: Dave Menke/



KAMENE KUĆE NAŠIH OTOKA I LASTAVICE



I purgeri vole more. More je uvijek more.

Naravno, lijepo je doći u lijepi hotel i okupati se na hotelskoj plaži sa ležaljkom i suncobranom.

A ja se zaljubila u drugu varijantu.
Obožavam stare kamene kuće i uske kale.
Stare kamene kuće, po mogućnosti na malom otoku bez cesta i automobila.
Za čudo, ima toga još i danas.

Pronašla otok mojih želja i staru kuću kakvu sam priželjkivala.
Kuća je bila na vrhu otoka, a od nje je započinjala ljepota unutrašnjosti otoka.
Uređeni vinogradi, divlje kupine, divlje šparoge, divlje cvijeće, ružmarin, majčina dušica, a u vrijeme sezone origana sve je mirisalo na veliku pizzu.
Iza mirisnih polja, nalazi se niz uvalica gdje se može kupati gotovo sam, ili skakati s grota u more.

Ime otoka neću spomenuti, jer bi to bila ne samo objava imena i prezimena, nego maltene i Oiba, a mi pišemo pod zaporkom.

Pronađena kuća je u maloj šarmantnoj uskoj kali, poda od kamenih ploča ulaštenih skoro kao zrcalo, glatkim od hoda duljim od sto godina, često u papučama domaće izrade.
Noću trepere svjetla lanterna, koje daju mističan ugođaj.
Kuća ima i anex od neke srušene kuće, krasnu staru gušternu s ukrasnim lijevanim željezom koje služi držanju vedra za vodu , a ima i nadstrešnicu za kišu.
Otok je bio otok težaka i ribara Život je bio težak, a da se nije pojavio turizam ,ljudi bi i dalje bi emigrirali va Jameriku.
Kuću smo kupili od rodbine umrle vlasnice, koja je skupljala otočno blago. Stare škrinje, kredence, šivaće mašine i štošta drugo. Ostalo je dosta, ali dosta toga je završilo u rukama “znalaca”
Bila je to nešto bogatija kuća, jer se je, zamislite, već onda, bavila međunarodnom trgovinom. Uvozili su iz Italije, i prodavali tekstil za narodne nošnje, a istovremeno prodavali vina, čak i na bečki dvor.

Iz tih vremena, u prizemlju kuće ostala je, barem 150 god stara talijanska keramika, još danas lijepih boja i ukras kuće.
Kuća je bila par godina prazna i stradala.
Vjetar je polomio škure, s portuna je otpala boja, ali ga nismo zamijenili plastikom nego obnovili. Vjetar je porazbijao ponestre pa se je kiša slijevala u kuću i napravila veliku štetu.
Sve smo popravili Danas uživamo u njoj, a obitelj i iz bijelog svijeta redovno navraća.
iz šufita i prvog kata vidi se more .
Ostatak pogleda su krovovi i zvonik stare crkve.


“ O krovovi,krovovi dragi
u suncu ste bili taj dan
kad ptice i snovi
pod vama su našli svoj stan”
/Gabi Novak, zagrebačkim krovovima./ A krovovi su krovovi, Zar ne?




A sad najinteresantnije. Dok je kuća bila prazna,
razbio se je prozor na šufitu, a par lijepih lastavica savilo je gnjezdo među gredama.

Kako je unuk, odabrao sebi šufit, lijep, više galerija, trebalo je otjerati ove lijepe ptičice, koje po vjerovanju nose i sreću.
Svaki dan smo ih protjerali, a kada bi se navečer vratili sa kupanja one su ponovno bile u gnijezdu,
Bio je to njihov dom, a mi uljezi.
Na kraju su ptičice popustile, i na naše veselje, pre
selile u grede nadstrešnice u vrtu.
Bili smo jako sretni i nismo ih uznemiravali
Jednog dana,u gnijezdu se pojavilo par dražesnih malih glavica.
Gledali smo kako ih roditelji hrane i uče letjeti.
Lastavice su lijepe ptice selice.
Vjeruje se da donose sreću.
Jednog su dana odletjele u toplije krajeve, ali se iako smo ih čekali,nisu vratile.
Jesu li stradale putem dugog puta od 5000 km. preko mora i Sahare, ili nisu prihvatile novi dom? Ne znam
A i ja se, zbog bolesti, nisam više vraćala..
Neprežaljeni moj otoče.

Zeleno raspoloženje

brmbo.blog.hr

Pigmalionov efekt

kratke.blog.hr

Pigi, legendo, to što tebi uspijeva malo kome bi još.

Život nakon života

idragi28.blog.hr

Mnoge ljude pa i vjernike muči da li je kraj ovog života za njih ujedno i kraj postojana, ili ako nije da li će vidjeti svoje pokojne članove obitelji, Postoje brojni dokazi da ta nevjerojatna vjerojatnost nije samo nada vjernika nego i osvjedočena istina, Mnogi ne vjeruju ni u Gospina ukazanja u Međugorju, iako Majka Marija dolazi posebno radi njih da se obrate i povjeruju Isusu, kako bi imali život vječni. Postoje brojna kazivanja o tome povratnika nakon kliničke smrti. Knjige su o tome napisane.
Međugorska vidjelica Ivanka Ivanković Elez nam o tome svjedoči da postoji život poslije ovog života jer je ona imala priliku pet puta vidjeti svoju majku koja je umrla dva mjeseca prije Gospinih ukazanja. Tako je bilo i tijekom posljednjeg dnevnog ukazanja koje je Ivanka imala, a to ukazanje je trajalo sat vremena. 7. svibnja 1985. Ivanka je imala ukazanje kod kuće. Fra Slavku Barbariću predala je papir na kojem je napisala: „Kao i svaki dan, Gospa dolazi, pozdravlja me s „Hvaljen Isus!”, a ja joj otpozdravljam s „Vazda Isus i Marija!”. Nikada Ljepšu Blaženu Djevicu Mariju nisam vidjela nego večeras. Bila je toliko nježna i lijepa! Danas je imala najljepšu haljinu koju sam ikad vidjela u životu. Ta haljina joj je svjetlucala na srebro i zlato. Takav joj je bio veo i kruna. S Njom su bila dva anđela. Imali su istu odjeću kao Gospa. Gospa je bila toliko lijepa, kao i anđeli, da ja to ne znam izreći riječima. To samo treba doživjeti. Gospa me je pitala što bih željela. A ja sam je zamolila da vidim svoju zemaljsku majku. Gospa se je nasmijala i kimnula glavom. Tada se odjednom moja mama stvorila. Bila je nasmijana. Gospa mi je rekla da ustanem. Ja sam ustala. Mama me je zagrlila, poljubila i rekla: „Sine, tako sam ponosna na tebe!” Mama me je poljubila i nestala. U rujnu 2000. godine, na susretu sa hodočasnicima, Ivanka je kazala kako joj je majka preminula u dobi od samo 39 godina, nakon teške bolesti, svega dva mjeseca prije početka međugorskih zbivanja. U ponovnom susretu, posvjedočila je „svoju je majku vidjela onako kako je vidjela te ljude ispred sebe”. „Pet puta imala sam je sreću vidjeti. Kad je umrla, bila je vrlo bolesna, bila je iscrpljena, mršava i blijeda. Čovjek izgleda sasvim drukčije kad je teško bolestan. Kad sam ju tada vidjela, ona je zračila nekim blaženstvom - izgledala je tako lijepo da uopće nema riječi kojima bi se to opisalo.” Ivanka uvijek ponavlja kako je ovo svjedočanstvo za cijeli svijet, ne samo za nju, kako doista postoji život nakon smrti.
Odabrao i uredio: eum. Izvor: https://book.hr/medugorska-vidjelica-ja-sam-dokaz-da-postoji-zivot-poslije-smrti/

Ti i svijet ste jedno.

thelightoftheuniverse.blog.hr

Kaže mi – pokazao sam ti da ti stvaraš ovaj svijet, ali i dalje mi ne vjeruješ. Ključno za stvaranje je vaša misao. Naravno, ako je vaša – sa smiješkom me je pogledao. Kad ste svoji, tada je svijet koji se stvara pred vama zaista vaš. Ja nikada nisam niti ću utjecati na vašu slobodnu volju. To je nešto što je dio vas. Neprikosnoveno pravo. Ne od rođenja. Nego ono što pripada vašem duhu i duši. Prije rođenja. Jer vi jeste prije rođenja u tijelu. Roditi se u tijelu je izbor. Ući u tijelo je prihvatiti izazov da stekneš svoju odgovornost i ispravno reagiraš. Da, možeš i pogriješiti. Tada sebe unazađuješ. Morat ćeš ponovno neke stvari ponovno napraviti.

Što ti želim reći? – dok je to izgovarao pogleda me oštro – sada si svjestan činjenice da utječeš svojim mislima na stvarnost. Bolestan si jer si odlučio biti bolestan. Ranjiv si jer si odlučio biti ranjiv. Kukavica si jer si odlučio biti kukavica. Bio si jak jer si odlučio biti jak (sjećaš se što si napravio i iznenadio sebe kad si imao 16 godina, kroz smijeh mi je rekao). Sjetio sam se naravno. Ne u datum, ali cijelog događaja sam se sjetio.

Zaista kažem vam – odlučite što želite i bit će!

Zaista vam kažem – usredotočite svoju misao u što želite i bit će!

Zaista ti kažem – postojiš samo ti, sve ostalo je iluzija.

P.S. Kaže mi - zašto praviš otpor prema meni? Zar me nisi osjetio? Mnogi vjeruju da će vidjeti "drugu stranu". Oh, kako će se razočarati. "Drugu stranu" prije morate "osjetiti".

Dualnost

kejtoo.blog.hr

Nešto mi se u zadnje vrijeme mota po glavi ova činjenica. I zaista mogu zaključiti da živimo u dualnoj stvarnosti. Pokušavam već dugi niz godina shvatiti kako isplivati u toj dualnosti kao pobjednik. Što znači biti pobjednik? To neka si svatko individualno sam za sebe odgovori, što za njega/nju znači pobjeda nad ovom stvarnošću. Koje su to dualnosti? Npr. muško/žensko, dobro/loše, pravedno/nepravedno, dan/noć, svjetlo/tama, lijevo/desno, zemlja/nebo, pakao/raj, duhovno/materijalno, ljubav/mržnja itd. Ovo su one jasno shvatljive dualnosti, no primjetite da su međusobno povezane i da se međusobno nadopunjuju. To znači da jedno ne isključuje drugo. Ono što bi mi trebali pri tom razlučiti jest da ih povezuje balans. Tako je i sa svakim momentom koji doživljavamo. Svaka odluka koju donesemo stavljena je prethodno u našim mislima na vagu. Što će prevagnuti, to je na nama. Ono što meni nekako ima smisla je da se baš u tom balansnom stanju događa mir, život i rast. Trebamo li se onda ponašati neutralno? Ne svaki put. Zašto? Ako ne izbalansiramo jedan ekstremni impuls na vrijeme, kad tad će prevagnuti i stvoriti još veći disbalans koji ćemo onda biti primorani izbalansirati, jer svaka krajnost istovremeno povlači i svoju suprotnost. Kako onda u tome plivati kao pobjednik? Balans prvo trebamo postići unutar sebe da bi znali balansirati impulse oko sebe. Znači li to da bi trebali izbjegavati osjećaje? Ne. Osjećaji su ti koji nam pokazuju pravi put. Problem je što u neznanju da postoji nešto još bolje, često zaglibimo na jednoj strani uvjereni da smo na pravom putu. Što je onda pravi put? Pravi put je onaj kada znaš obje strane i biraš ono bolje za sve, a pri tom ne isključuje nikoga pa ni tebe. A ako ne znaš to? Onda radiš disbalans sebi i drugima. Tako dolazi do ratova i svega zla na Zemlji.

Igre preseravanja

betel.blog.hr

Najprije su sve zasrali Iranci, misleći da su, njihovi elitni generali, sigurni u vlastitom veleposlanstvu u Damasku, jer ih štiti međunarodno pravo. Zaboravili su da Izrael ne poštuje nikakvo pravo, već samo svog boga JHVH koji im je dao pravo na zemlju "Od rijeke do mora".

Naravno, nikakvo "ljudsko pravo" nije iznad božjeg prava, i dobro je da su Izraelci skromni u pogledu onog što im je Jahve ostavio u nasljeđe osvajanja, jer Jahve im je obećao zemlju od Nila do Eufrata. Zemlje koje sam nije uspio osvojiti, ali koje Izraelci, pod imenom "Veliki Izrael" doživljavaju kao svoje.

Kad su Izraelci čuli da se elita iranske vojske, zadužena za Siriju, Jemen, Hamas, Hezbollah i ostale proiranske milicije, nalazi na jednom mjestu, potekle su im sline, odjebale međunarodno pravo, jer ih svijet ionako doživljava kao genocidne, i iskoristili priliku.

Nastala je tada velika igra tajne diplomacije. Rusi i Kinezi su savjetovali Iran da ne pretjera u eskalaciji, dok su SAD i Iran vodili tajne pregovore oko načina da Iran sačuva obraz, a da ne izazove odgovor Izraela.

Napadi kojim smo svjedočili su skladu s postignutim dogovorom, a prijeteće poruke koje odzvanjaju MSM su samo psi koji laju, dok karavana prolazi.

Nitko ne želi veliku eskalaciju, to je danas sasvim jasno.
Istok zato što je u dominantnoj poziciji stvaranja novog pravednijeg svijeta, zapad zato što se ćuti preslabim, hvala bogu na svemu ;)

Dan 781. i 191.

ap-placenici.blog.hr

Burna noć. Vijesti su samo pljuštale po telegram kanalima. Negdje do 1 u noći pratio sam što se događa kroz više stotina objava. Kako su podaci pristizali postalo je jasno da su Iranci na Izreal lansirali bespilotne dronove Šahede iz pravca Libanona, Sirije, Iraka i Irana u više valova. Zatim su se na snimkama vidjela lansiranja krstarećih i balističkih raketa iz Irana, kao i njihovi preleti kroz Irak. Za sad je najpreciznije podatke o lansiranom dao NYT koji je citirao Izraelske dužnosnike; Iran launched 185 drones, 36 cruise missiles, and 110 surface-to-surface missiles. Iran je izravno i preko svojih saveznika lansirao ukupno 331 oružni sustav daljinskog djelovanja. Šta je od svega toga prošlo i šta je točno pogođeno doznavat ćemo danima. Ako ćemo doznati ikada s obzirom na poznatu cenzuru IDF-a? Međutim za sad je poznato da je balistiku dobila zrakoplovna baza Nafatim u pustinji Negev i zrakoplovna baza Ramon kod Eliata. Pretpostavlja se da je to izvedeno s najnovijim Iranskim hiperzvučnim raketama Kheibar Shekan. U svakom slučaju noćašnji snimci prikazali su nemoć PRO sustava "Željezna kupola" u zaustavljaju Iranskih balističkih raketa.


Slika: https://t.me/Slavyangrad/94473/

Znakovito je bilo i prethodno zatvaranje zračnih prostora za letove Izraelskih i US aviona od strane zaljevskih monarhija (SA, UAE, Oman, Katar, Kuvajt) što je očita posljedica Iranske diplomacije proteklih dana. S druge strane svoje vojne resurse i zračni prostor su židovima na raspolaganje stavili SAD, Jordan, UK i Francuska. Kad je napad krenuo njihovi lovci i PZO/PRO sustavi kopnenog i brodskog baziranja djelovali su protiv Iranskih dronova i raketa. Susjedni Egipat i Turska su se proglasiili neutralni uz podizanje pripravnosti sustavima PZO/PRO. Za sad je poznato da je jedino Sirijska PZO/PRO obarala Izraelske rakete presretače koje su ušle u njihov zračni prostor. Iran je nakon provedbe ove operacije naziva "Obećana riječ" kroz UN kanale poručio kako je to bio legalni odgovor na prethodni napad IDF-a na njihov teritorij tj. konzulat u Damasku. U prijevodu ovaj napad je bio jednokratan, ali ako Bibi i njegovi pajdaši odluče uzvratiti, Iran će na to uzvratiti dvostruko žešće. Znači sad je sve na židovima koji najbolje znaju koliko su noćas dobili po tamburi. Za sad su zatražili hitnu sjednicu VSUN-a, dok su Palestinci nakon 191. dana, imali prvu mirnu noć bez Izraelskog bombardiranja. No zato mira nema jug Libanona koji je i jutros bombardiran.


Slika: https://t.me/Slavyangrad/89094

Ruske inačice Šaheda zvane Gerani noćas su također odrađivale posao po zapadnoj Ukrajini. Pogođen je hotel u središtu Lavova u kojem se vjerojatno nalazilo nekakvo zapovjedništvo i vojska Kijeva. U međuvremenu se doznalo da su Rusi termocentralu Trypilska kod Kijeva poderali s novim krstarećim alatom H-69. Sljedeća vijest biva da je taj najnoviji projektil H-69 nosio Ruski lovac pete generacije Su-57. Ako je navedeni podatak točan to bi ujedno bila i borbena premijera tog najsuvremenijeg Ruskog lovca. Značaj zrakoplovstva ne treba posebno isticati, međutim glavnina posla se i dalje odvija na površini planete. A tamo Ruske postrojbe napreduju iz dana u dan. Dok se Zemaljska kugla i dalje vrti oko Sunca i zajedno s njim po obodu galaktike zvane Mliječni put sačinjene od stotina milijarda zvijezda. Koja je samo jedna od milijardi takvih galaktika koje se vitlaju po ovom našem poznatom Svemiru. Toliko smo u svemu tome bitni. Ko jedno zrnce pijeska na beskonačnoj plaži. Međutim WW3 se na tom zrncu pijeska nastavlja...

De,

lilianke789.blog.hr

da vam malo reknem o sebi...
Nije ništa posebno bitno,tek da pribilježim život.

Danas se osjećam bolje.
Noga mi neprestano trne, u zglobu su se pojavile nove pikave senzacije,

ali, opredjelila sam se za uporno mazanje onog mirisnog smrada po zglobovima u kojima je problem
-kičma L4,5S1,2,sakroilijačnog zgloba (mjesto spoja sakruma i zdjelice, nije to zglob kao koljeno,
nego spoj, miče se max od 4 milimetra, ali u tim vezivnim tkivima može doći do upale) i boka
(kako bi rekla moja fizijatrica, ne boli te kuk, boli te bok, kuk je nešto drugo :))) ) -

obje noge mi sad imaju osjećaj kao da me je netko izmlatio po niima,
tupa bol i silan umor,
noću je apsolutno najgore, ne znam zašto..
i tako,
i dalje ću biti na bolovanju, od sutra počinju vježbe, pa onda će me valjda konačno i slikati i sve tako redom,
ali,. ja jesam bolje!
Naprosto, prekjučer sam povadila sve svoje dnevnike, rokovnike, liste i to,
popisala što sve treba,
set-ala se za pokret,
krenula hodat po kvartu
i proglasila da to mora proći, došao je taj trenutak..
pa sad, moram vam reći, bolje je... :))

Bila sam sad u vrtu,
prijavljujem da je prva ruža počela otvarati svoju cvjetnu glavu,.
danas,14.4.24-e... rano je to,
ali bilje je nazaustavljivo...
Vidim da su se neke metvice same presadile u susjedne posude
i metvicama je trava zelenija drugdje, pa se šunjaju u susjedstvo
i jedan pešin je izrastao gigantski, ne znam kaj mu je došlo, već je i vlasac ogroman,
a dvije salatne glavice od prošle zime mirno stoje i čekaju svoju sudbinu...hrastov list vrsta...
ljubičasti...
baš me zanima hoće li otići u sjeme, ili su F1,pa će besplodno živjeti do smrti, budemovidjeli.

Što još?
Zelenilo je nevjerojatno zeleno.
Živo...
Nije to samo boja, to je snaga novog življenja,
snaga početka, nepotrošenosti,
mladosti,
neopterećenosti
duh rasta, utjelovljeni, materijalizirani Creator Spiritus
nije samo Zelenilo ugodno oku,
Zelenilo je prvenstveno ugodno duši.

I sveta Hildegarada je to znala:
Ona je iskovala pojam VIRIDITAS


E,da, jučer, potaknuta diskusijom o izborima kod @Ypsilonke,
i @Jelenovim pitanjem o glasanju,
i @Jelenovim savjetima za koga bih trebala glasati :)))))))))))
razmišljala sam tko bi bile te osobe, ti ljudi,
kojima bih ja dala svoj glas, i željela da djeluju tako kakvi jesu, (tako kako njihova djela pokazuju)?

J.S.Bach, on je kanalizirao Riječ Božju u glazbenu formu, i sv:Hildegarda od Bingena...
ona je kanalizirala Riječ Božju u mnoge oblike, ne samo glazbu....

Eto, za njih dvoje bi, smatram ja, bilo vrijedno dati glas na predstojećim izborima.

Za sad toliko od mene..
Idem pokušat poslikat prvu ovogodišnju ružu.

:-***

Imam nešto da kažem...

brmbo.blog.hr

Ljubav u svjetlu našeg iskustva

nachtfresser.blog.hr

Postoje dva velika čovjeka za koje baš nitko ne dvoji da su se ispravno postavili u drugom svjetskom ratu, Albert Einstein i Thomas Mann. Albert Einstein, skoro da o tome postoji konsenzus, jedan od najvećih umova u povijesti, je praktično morao biti na pravoj strani, jer je porijeklom i rođenjem pripadao Židovima. Thomas Mann, veliki, po cijelom svijetu priznati pisac, u zrelim godinama, odmah je otklonio sve mogućnosti bilo kakve suradnje s novom vlašću, za to nije bilo prepreka, zaboga nije bio Židov, odbio je suradnju s ionako slabim pokretom otpora, odbio je tkz. “unutrašnju emigraciju” i kao dobro situirani građanin, već tada priznat, doduše u manjim krugovima, kao reprezentant neke druge građanske Njemačke, usput, za razliku od Brechta, i uvjereni antikomunist, ostavio je svu nepokretnu imovinu i preselio, najprije u Švicarsku, da bi ga vjetrovi razbuktalog rata otpuhali na koncu u SAD, gdje je već bio Einstein i gdje je Th. Mann dočekan kao heroj njemačke nepokorene misli.

Tih godina je napisao jedan naizgled logičan i zdravorazumski esej, čija mi značenja, ono što je pisac želio reći, već desetljećima ne daju mira. Ni naslov, “Nietzscheova filozofija u svjetlu našeg iskustva”, kako vele samorazumljiv, meni baš i nije. Taj esej sam izbacio i iz literature za svoj diplomski rad o tragu Nietzscheovih utjecaja na dnevnike Thomasa Manna, ne želeći si svojim promišljanjima zagorčavati život i dalje si komplicirati obranu diplomskog rada, još je bilo vrijeme socijalizma i Nietzsche svakako nije spadao u junake tog doba, Mann je već kao antifašist bio prihvatljiv. Pokazalo se to ispravnom odlukom, jer je najteži dio obrane bio, kad se jedan diplomirani teolog i apsolvent germanistike obrušio na tezu koju sam branio o Nietzscheu kao “pozitivnom nihilistu”, za razliku od Selimovića kao pravog nihilista “Smrt je besmisao kao i život.” Dobio sam odličnu ocjenu za obranu kod zahtjevne mentorice, kolegica se zezala da mi je taj kolega teolog u stvari pomogao, jer poslije nije više bilo vremena za komunističke napade, ali to meni i nije bilo previše zabavno.

Što mi je sporno kod Mannovog eseja, kojeg su u ono vrijeme književni krugovi dočekali velikom podrškom? Nietzscheovu filozofiju, kao i njegovog svevremenog i vanvremenog Zarathustru, smatram kamenima temeljašima novije zapadne filozofije, civilizacijskom krugu, kojem uglavnom pripadamo, kakav je, takav je. Nietzschea su svojim tumačenjima i nerazumijevanjem izopačili oni koje je najviše prezirao, daleko najviše nacisti, a i socijalisti oko Georga Lukazsa. Thomass Mann je svakako te interpretacije najprije imao na umu, pišući kritiku o djelu svog duhovnog učitelja. Postavlja se pitanje s kojim pravom i može li biti ispravno postavljati kao meritum stvari to naše famozno iskustvo, odnosno mogu li se uopće uzeti kao relevantna za osudu nečije životne filozofije mišljenja ljudi, koji joj očito nisu bili dorasli, no igrom povijesnih okolnosti su izbili u prvi plan, uostalom još i Nietzsche je uočio taj problem, pišući o koristi i šteti historije za život.

Jutros se konačno u Njemačkoj netko prestao pravio ludim i uočio problem, koji je prije par godina definirala Ana Tomičić na svoj način, u alternativnim lijevim krugovima ovdje, naravno na sasvim drukčiji način od ovog u članku dolje, ali barem je javnosti skrenuta pozornost na nešto što se događa van idile ugodnog potrošačkog društva. Naime AfD, stranka koja u sebi ima i neonacističko krilo, koje se uglavnom veže uz utjecajnog Höckea, je već dugo druga po snazi stranka u Njemačkoj, i već je postala floskula za inozemnu uporabu, bez brige, nitko pristojan neće s njima koalirati. Nikoga nije čudio njihov nagli uspon, kao što nikog nije zanimao detalj iz biografije njihove najuspješnije “umivene” političarke Alice Weidel o njenom dugom boravku u Kini, te njene pohvale načinu vođenja te velike, nominalno socijalističke države. Sada nezadrživi uspon doživljava novoosnovani savez, do nedavno istaknute ljevičarke Sahre Wagenknecht, isto je izvan radara prošlo da je njena najbliža suradnica dugo vremena provela u Kini. Obje se u javnosti inače percipiraju, Alice i Sahra, kao proruske političarke, mada nijedna nije nikad javno pozdravila rusku invaziju na Ukrajinu. Živi bili, pa vi koji tad još budete živi, ćete možda i shvatiti...

Kinine korisne budale

p.s.
Nove sunčane cvike...

Svršeno je!

thelightoftheuniverse.blog.hr

Iran lansirao dronove prema Izraelu