novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

18

pon

06/18

Crna Višnja

freshcayg.blog.hr

Ka šta ste mogli vidit Mela je sjebala Brazil i navijala za Švicarce, ne one iz kredita nego Šaćirija, Seferovića, Behramija, Berišu Xhaku, Dzemailija, Drmića i Gavranovića, pa su Švicarci uzeli bod moćnom Brazilu.

Zapovjednica Mela je jedina koja rat shvaća ozbiljno, ovi svi drugi se dopingiraju s nekim čajovin, i trepću.

Najteža bitka je tek prid nama, Mela će sredit onog Hobita Mesija, a mi moramo sredit one druge, a to sigurno nećemo ispijajući čajove i pričajuć o noktima.

Našoj braći Švabama je dopizdila ona krava Angela, tako da je podržavaju još samo sljedbenici na bloghaeru, krajnji je čas da je maknu i da neko normalan dođe za kancelara, jer ako se to ne dogodi, Njemačka će otić u desno, a znamo šta bude kad Njemačka otiđe jako desno.

Kod nas je Maras posta šef zagrebačkog esdepeja, ćelavi gnom, najgluplji političar od stoljeća sedmog, je uzdanica partije na putu u bolju budućnost, šta znači da će Bandić vladat dok ne umre ka drug Tito.

Naime šef zagrebačke partije bi triba bit protukandidat Mili Fontani na nekim budućim izborima u Zagrebu, tako da Mile već može počet ladit šampanjac.

Iđen sad smišljat taktiku kako sjebat neprijatelja, nemore Mela sve sama,
A od oni ljubiteljica čajova nema kruva, Domenico je oša na tajni zadatak i sad ga nema, biće se uvalija kod kaki domorotkinja pa in prodaje baze.

U jučerašnjon anketi smo utvrdili da blogerice uz neke časne izuzetke, ne varaju partnere, nego njih ostavu kreteni koji umisto da su išli u teretanu da bi bili jači, nađu druge ženske pa vježbaju na njima, iz čega moremo zaključit da su naše ankete puno bolje i zanimljivije nego one od blognjuza, koji su skroz bez veze.

Višnja Pevec se vraća na glazbenu scenu, ima novu pismu Crna Višnja, očekuje da će pisma bit široko prihvaćena i da će mnogi nać veselje u njenim stihovima, za to vrime Mile Kekin kaže da će pivat na Sutjesci jer da oće da dica znaju kad budu učili povijest ko je pobijedio, ne znan o čijon dici Mile govori, Nadan se ne o našoj, jer ne vidin nikakvog razloga zašto bi naša dica učila o nečemu šta se događalo u drugoj državi, nakon čega je uslijedila komunistička okupacija naše domovine, Hrvati su kroz povijest ginuli za mnoge okupatore, Talijane, Mađare, Austijance, Nijemce, pa tako i za Jugoslavene, iako moramo priznati da ih niko nije pobio kao što su to uradili Jugoslaveni, niti progonio i zatvarao u logore.

Zato predlažem da drugu Mili Kekinu, kao i svima ostalima koji veličaju bilo kojeg okupatora ove zemlje kažemo jedno gromko

#odjebite


Šesti dan

vlakomnarizu.blog.hr

Stojim na sred ogromnih pašnjaka i svuda oko mene bizoni. Pravi američki bizoni, mrcine. Leže tako na livadi i briju si krzno sa kože. Tamo gdje ne mogu dokučiti svojim kopitama, pomažu im drugi iz krda. Jedni drugima nježno sa brijačim aparatima briju i čerupkaju krzno. Zatim odlaze do ceste koja prolazi pašnjakom i prodaju to krzno na štandovima. Pričam sa Matom koji je naš čovjek, iz doline Neretve. Njega su platili prije par godina, da im organizira prodaju po uzoru na naše štandove s voćem, uz cestu, kada se ide prema Dubrovniku ili Pelješcu. I ništa Mate pokupio kofere i reko svojima da ode za Ameriku. Radit s bizonima. Ovdje sada ubire masnu dnevnicu, štandovi su niknuli i sa jedne i druge strane ceste kroz park Yellowstone. Turisti se zaustavljaju, gledaju krzna, cijenkaju se sa bizonima i posao ide odlično. Samo što bizoni ne žele čuti za plaćanje bilo kako drugačije, nego u kutijama s petardama. Onda po cijele dane i noći trčkaraju okolo i bacaju te petarde jedni drugima pod kopita i umiru od smijeha. Taman mi to sve Mate objašnjava, kada se jedan bizon toliko uplašio jedne upravo eksplodirane petarde, da je ravno krenuo na nas. Nisam stigao ni pomaknuti se, već je ogromna njuška bila na centimetar ispred mojih očiju. Osjetio sam samo strahovit udar.

Otvaram oko i gledam u svaku onu nit na tepihu. Zašto li je sada tepih na sred pašnjaka? Pokušavam odlijepiti obraz i podići glavu od tepiha, ali me nikako ne ide. Zatvaram usta i sada tek kontam da su bizoni valjda san, a da sam ja žvalio tepih dok sam spavao. Usta su mi tako suha, da imam osjećaj da mi je netko postavio lamperiju u usnoj šupljini. Možda imam i prepariranog fazana obješenog oko kutnjaka. Stvarno ne znam kada smo se onesvijestili, što na kraju krajeva i ide u prilog nekome ko se onesvijesti. Da ne zna kada se to dogodilo. Utrpan sam u vreću za spavanje i ležim na podu. To sam za sada saznao. Ne mogu se pomaknuti. Glava mi je sigurno poput onih ogromnih Staljinovih ili Lenjinovih glavuša, koje su postavljene po ruskim trgovima. Samo što ova moja još i boli, pored toga što je teška i ne mogu je ni pomaknuti.

„Eeee, jjjeeeeessiii žiiiiiiv?“ čujem najsporiju i najbezvoljniju verziju Braneta da komunicira, ikad.
Opet mi ne uspijeva da podignem glavu.
„Ma evo...“
„Dobro je. Počeo si hrkat, pa sam gledao da te pogodim s nečim. Pa nisam ništa drugo imao pri ruci, nego konzervu od kikirikija.“
„Jel?“
„Ma da. Al nisam mislio da ću te spizditi ravno u glavu. Zato pitam jes živ, al eto, biće da si živ, pa samo toliko da provjerim.“
„Jao glava mi se raspada, al sada nemam pojma jel me boli zato što si me spuco tom konzervom ili je od mamurluka.“
„A jebemu, vidiš na to nisam ni pomislio.“
„E jebi se, a baš bi volio da znam takve stvari. Možda sam totalno otporan na konzerve od kikirikija.“
Hvatam se rukom za nogu od kreveta, ne bi li se bar malo pomaknuo iz ovog položaja. Odjednom s kreveta na kojem Toma potrbuške leži prolomi se britki, nazovimo ga veseli jutarnji prdež.
„Jaoooo ljudiiii bježmooooooo!“ Smije se Toma, mumljajući s glavom zagnjurenom u jastuk.



Toliko mi je ovo sve urnebesno, čak se nekako jedva i smijem, al generalno se osjećam kao da me kamion pregazio. Pokušavam se podići, al nemam snage, nego ostajem zgrbljen i naslonjen na vrata od kupea.
U slijedećih sat vremena se svi jedva pomičemo, ali je to sve tako polako i bolno, da bi netko pomislio kako je među nas grunula bomba, pa sada još ošamučeni pokušavamo doći sebi. Tegoba, bol, žeđ, sparina, zlo i naopako.
Gledam ove moje bilješke o našem putovanju i informacije o Rusiji, sve je zgužvano i natopljeno votkom. Jedva se natjeravam da odem do WC-a. A najradije bih opet legao da buljim u svaku onu nit na tepihu, dok me san ne odnese među bizone. U WC-u pokušavam očistiti leće i staviti ih opet u oči. Ruke mi se tresu kao da su na centrifugi. Imam neki osjećaj da svaki put kada sam ja zabavljen čišćenjem leća, što zahtjeva par sekundi koncentracije i higijene, vlak se zatrese. Pa opet ganjaj leću po lavabou, po podu, pa ju opet čisti, pa opet probaj staviti u oko i spucaj se pri tome bar 10 puta u obrve, u nos, pa ju tek onda ubodem u oko. Da bi skontao kako me žulja, jer je nisam najbolje očistio, pa ju opet vadi, pa čisti, pa ona po ko zna koji put ispadne, pa do kurca više! Još alkohol isparava, vruće mi je, mali zatvoreni prostor, znojim se kao da sam u sauni.
Eh, kakav li je onda merak zube prati, nakon ove kalvarije s očima. Te kutnjak malo, pa sjekutići, pa lijevo, pa desno, gore dole, sapunjanje i trljanje u nedogled. Ne moram to raditi sagnut kao kada stavljam leće, nego sam se fino ispravio, protegnuo, perem zube i gledam u plafon. Ništa ne ispada, zubi stoje na mjestu, čak donekle i pomaže što mi se ruke tresu i glume centrifugu. Mogu i da se gledam u ogledalu dok ih perem, mogu i da sjednem na WC školjku, mogu da cupkam u mjestu. Dok moje zube perem zubnom pastom „Aquafresh“, ja mogu sve. Uz zubnu pastu „Aquafresh“ moji zubi su sretni. Sretan sam i ja, jer s njom mogu sve. Mogu i da se zaserem po majici, kao što sada upravo vidim u ogledalu. Pola majice sam isprolijevao vodom uklanjajući zubnu pastu, opet sam sav mokar i još uz sve to, na majici imam tragove kao da sam bludničio sam sa sobom.
Koja fenomenalna riječ. Bludničiti. I to sam sa sobom. Sa mojim bludnikom. Sjetih se kako me uvijek bilo stid tako nešto ispovijedati, kada bi u crkvenom kalendaru došlo vrijeme ispovijedanja. Obično je to pred Božić ili Uskrs. Onda bih, dok sam stajao u redu obično kroz glavu provlačio sve moguće načine, kako bi mogao objasniti svećeniku, koji je to moj najstrašniji grijeh sa 13 godina.

„Moja zadnja ispovijed je bila prije pola godine.“ Tu bih u startu slagao, jer je bila prije godinu, al mi nekako neugodno da se nisam godinu dana ispovijedao.
„Od moje zadnje ispovijedi obludnih totalno. Toliko sam ga obludnjavao da mi je evo ruka otpala, ne mogu više šake stisnuti od bludnovanja. I svađao sam se s mamom i tatom i sestrom, nisam redovno molio, ni išao u crkvu.“
Molim te daj mi 10 Oče Naša i Zdravo Marija, blagoslov i da mogu ići.
Ili sam čak razmišljao stojeći u redu, da li se iko ikada usudio ući unutra i reći
„Drkao sam! I streljajte me sada. Drkao sam jer mi je 13 godina, jer mi se diže na sve živo i neživo, drkam ga non-stop, na lijepe, na ružne, na sisate, na guzate, na zubate, na debele, na ogavne, na modele, na porno glumice, na komšinice, na prijateljice, na životinje u dokumentarcima, na tratinčicu, na drvo, na fasadu, dok gledam horore ja ga drkam, mogao bi da ga izdrkam na crveno na semaforu, da nisam sada ovdje negdje bi drkao. 13 mi je godina, jedino o čemu razmišljam je o drkanju. I ljutio sam mamu i tatu, sestru, nisam redovno molio, niti išao redovno na mise.“

Ne znam. Na kraju bi ušao unutra i rekao samo da sam ljutio mamu, tatu, sestru, nisam bio redovan ni u molitvama, ni na misama. Na pitanje koje je samo po sebi čudno, da li sam imao bludne misli ili radio bludne stvari, naravno da nisam. Dobio bih par Oče Naša i Zdravo Marija, odmolio i otišao kući bludničiti.

Vraćam se u kupe, u mokroj izbludnjeloj majici, ali svjež ko rosa i pijan i dalje ko krava. Taman razmišljamo hoćemo još malo sjediti, pa onda u restoran ili ćemo odmah u restoran, kad eto ti našeg Groundhoppera. Došao malo u goste.
A mi, loši. Polupijani, polunikakvi, pokušavamo da se razbudimo, tek dolazimo sebi, moglo bi se reći da ni najmanje nismo spremni na goste. Što ne znači, da ne treba biti krajnje ljubazan i dobar domaćin.
„Ooo, kako smo danas? Jeste izlazili sinoć negdje u disko?!“ I tu se čovjek nasmija samom sebi, onako kako se već smije neko ko je siguran u to da je provalio jedan iz repertoara svojih odličnih štoseva. Dodatni smijeh s visoka, bez previše emocija, samo da se naglasi da je izrečena fora i da je vrijeme za smijeh. Poput publike u serijama. Kada se publika nasmije, onda znaš da je to valjda smiješno, pa ako ti nije smiješno, kreneš u sebi preispitavati svoj smisao za humor.
Hm, tek sada vidim da se nikome ne priča s njim, pa čak ni reda radi. I ako uskoro neko bilo kakav zvuk ne proizvede, postat će baš neugodno. Mrzim takve situacije.
„E da smo samo izašli“, ipak ću ja bilo šta blebetati, prije nego me neka nelagoda ne proguta „nego je disko bio ovdje kod nas, u kupeu. Čak je bilo još ljudi sa strane, prava fešta.“
Gleda nas repić nekako, kao da traži odgovore, objašnjenja, još više informacija.
„Baš smo se pitali čitavo vrijeme, gdje ste vi?“ Reče Brane ko fol vrlo svjež i budan, čak i je obrve podigao dok je to izgovarao. Ivanoviću se pljuvačka omakla niz bradu, prije nego što se zaustavio da se iskreno nasmije na ovu reakciju.
Mislim da nam gost sada čak i mrvicu ljubomorno djeluje, onako na prvu.
Tako da skreče temu opet na sebe, kako mu je dosadno, jer nitko više u kupeu ne želi s njim igrati društvene igre. Zato što on uvijek pobjeđuje.
Mi se pogledavamo... al hajd.
Zatim se naslonio na vrata i pita nas:
„Jeste li vidjeli krajolik kroz koji prolazimo zadnje vrijeme? Nisam baš nešto oduševljen, očekivao sam puno više.“
E sad stvarno slažemo face, uzdišemo, kopamo po torbama, vrtimo očima i stvarno mu najjasnije moguće dajemo do znanja, kako nam se ne da s njim pričati. Pogotovo kad ovakve pizdarije izvali. Srećom nije mu trebalo crtati, pa je otišao dalje šetati vagonom.
„Prolazimo bespućima istočnog Sibira, tajge, stepe, tundre, rijeke, jezera, drvene kućice uz prugu, pitaj Boga šta već sve. I on je očekivao više...“




„Da, sibirskog tigra kako uz prugu žonglira na biciklu i pije koktel.“
„Jao sibirski tigar, sad mi se vraća film i Toma i priča o tigru čitavo jutro i Tatjana. Jebote, ko da je bilo prije par dana. Mislim da mi je votka izbušila rupe u mozgu.“
„Da rupe, imam kratere u glavi.“
„Kao ovaj prijatelj jedan, kad je nakon prekida s curom, imao fazu agresivnih uleta curama. Nakon što bi im filozofski ispio mozak, onda bi im govorio da u glavi imaju samo papir na kojem piše mozak. E tako i ja sada imam samo ceduljicu, na kojoj čak ni ne piše ništa.“
„I šta bi onda te cure na to?“
„Ništa, obično bi im se svidjelo što je netko za razliku od onih što se ulizuju i daju komplimente, neobično neotesan prema njima. Pa bi otišle s njim kući, da ga barem kroz sex pokušaju pripitomiti.“
„Ajde, bitno da je happy end.“

Nekako smo se dogegali do restorana, ne znajući kuda bi sa sobom. Znali smo samo da moramo otići iz kupea i napustiti bar na neko vrijeme sinoćnje poprište totalne devastacije.
Sjedimo za stolom, zgaženi, umorni, i dalje pijani, al nekako opet svi odlično raspoloženi i zadovoljni samima sobom. Kao da smo odradili nekakav dobar posao, pa sad zasluženo sjeli na kavu. Sretni jer počinje još jedan dan u restoranu, naručujemo kavu, otvaramo kutiju cigara, blejimo kroz prozore u ove predivne slike prirode, imamo pijanu i neprospavanu noć iza nas i osjećamo se baš zadovoljno. Ne znam, imao sam osjećaj da ćemo ispizditi u ovih tjedan dana u vlaku. Sada, meni je svaki dan super. Mogao bih ovako još danima. Sa ovim ljudima, ovakvom zdravom atmosferom i zezancijom, ovo je duhovno lječilište na tračnicama. Nema veze što smo još pijani i svi dijelimo onaj blesavi zatupljeni osmijeh sa lica. Ovo je izuzetno objektivna analiza pod blagim utjecajem votke i sigurno je dobro, kratko se preispitati i postaviti pozitivne temelje na početku svakog dana. Iako je sigurno već poslijepodne, al ko će to sada sve pratiti. Uz današnji tempo života, eto jedva da odspavaš do 12, nisi se ni pošteno umio, sjedneš na kavu i već je poslijepodne. Danas čovjek jednostavno nema vremena za odmoriti se. Eto. A kamoli još naći vremena za kakav hobi. Zato danas nećemo žuriti. S merakom ćemo sjediti ovdje, promatrati krajolik i trijezniti se.
Dobro da vidimo gdje smo otprilike i šta smo sve fulali za vrijeme ovog zadnjeg pijanstva, koje traje... pa od jučer. Dakle, prošli smo grad Čitu a da nismo primjetili. Ili jesmo? Stvarno se u ovom trenutku ne mogu sjetiti. I prošli smo skretanje za manđursku liniju, koja zaobilazi Mongoliju i ulazi ravno u Kinu, kroz Manđuriju prema Pekingu. To smo definitivno fulali. Dobro, to je manje više to, hajde nije tako strašno. Kako stoji na karti, sada kada bi išli samo ravno, došli bi u Belogorsk. Ali između Čite i Belgorska, stoji Kina. Jedan ogroman dio kineskog teritorija se usijeca u Rusiju, tako da mi sada pravimo pozamašan polukrug oko Kine, koji nas sigurno košta pola dana ili možda čak čitav dan dužeg putovanja. Što iz ove pozicije gledano, nemamo ništa protiv. Jesmo rekli da se danas ne žurimo. Zato vozi Miško, što se nas tiče napravi polukrug skroz do Sjevernog polarnog mora, pa nazad prema Kini.

„Fulali smo još jedan grad.“
„Zar opet? Koji?“
„Čitu.“
„Obližeš mi kitu!“
Nakon poduže pauze i smijanja od srca ovim naglupljim, ali i najdražim forama:
„Pa nismo ju fulali, stajali smo na stanici, još smo se smijali što se grad zove Čita. I što se tebi ipak liže kita. Čak smo se i popeli na stepenice iznad stanice i slikali kolodvor.“
„Ma kada to sve molim te?“
„Pa jučer, a blente, pa nisam ja jedini bio, nego smo svi bili vani. Još je vlak malo duže stajao, zato smo se i popeli na taj nadvožnjak iznad vlakova i slikali još i stanicu i zgradu i vlakove.“
„Ja ne znam, jesam ja prolupao ili ti sad zajebavaš ili je meni stvarno ova votka napravila rupe u memoriji.“
„Šta se ničega ne sječaš?“
„Ja... ne znam. Al ni u magli, ništa, nula bodova. Znam da smo pili ovdje u restoranu i poslije otišli u kupe.“
„Da. I još dok smo bili u restoranu, stali smo u Čiti i teturali tamo po nadvožnjaku i slikali se.“



Kasnije kada smo se vratili kući i izradili tih stotinu i nešto slika, među njima je bilo i par fotografija na kojima se jasno vidi da stojimo na stepenicama iznad vlaka i u pozadini zgrada na kojoj ćirilicom ogromnim plavim slovima piše Čita.
Taj grad je isto tako jedan u nizu gradova ili mjesta kojeg njeguje ista sibirska priča. Podigli su ga Rusi, Tatari, Kinezi, Mongoli i sigurno još koji narod, možda Argentinci, ali je svoj procvat doživio tek kad su sa zapada stigli protjerani Decembristi. Da li je Robert Prosinečki možda jedan od potomaka u našim krajevima? Kao i svuda gdje su se pojavili, donijeli su pamet i znanje, a naletjeli na prirodna bogatstva. I mrd vamo, mrd tamo, pokrenuše industriju, proizvodnju i zatim i trgovinu sa dalekim zapadom. Ljude povuklo sa svih strana trbuhom za kruhom, te se grad do te mjere razvio, da su ga kao slijedeću razvojnu stepenicu zatvorili. Za strance, pa i za Ruse opet, koji nisu imali šta tražiti u Čiti osim ako ne rade ili borave u tom gradu. Točnije, zabranjena lokacija je bila van grada, a lokacije su nazivane po udaljenosti u kilometrima od nekog većeg grada u blizini. Tako je ta lokacija poznata kao Čita-46. Što je u tom slučaju značilo da je 46 km udaljeno od Čite. Kako bi s tim nazivima zavarali nekoga, za koga se pretpostavlja da je pratio sva ta šifriranja, često bi mijenjali brojeve iza naziva ili barem njihovo značenje. Tako je Čita-46 ili Gorni, kako se danas zove, zapravo gradić udaljen 100 km od Čite. E zašto onda -46? Zato što možda dio pruge koji se od transsibirske pruge odvaja prema toj lokaciji, iznosi 40-ak i kusur kilometara. Te tajne lokacije ili zabranjeni tj. zatvoreni gradovi nisu bili nigdje zacrtani. Niti je bilo putokaza, niti su bili zabilježeni na kartama Sovjetskog Saveza. Vjerojatno je jedino poštar znao put do tamo i KGB-ov čovjek koji je pratio poštara. I tako bi godinama poštar vozio svoj motorić po sred tajge, a ovaj drugi bi u kožnom kaputu sa svojim Moskvićem u maniri velikih agenata, vozio 50 metara iza poštara. U autu prekrivenom šibljem i granjem. Tako da ostane zakamufliran. Poštar se pravio da ne primjeti ništa, a KGB-ovac bi bio uvjeren da je sve te godine nevidljiv. Eto, i šta se onda pitam kako nismo ništa vidjeli. Nije ni čudo da smo prošli odvajanje za kojekuda, kad ništa nigdje nije zacrtano, niti ima putokaza. Čovjek bi pomislio svuda naokolo samo prerija i stepa, kad ono malo dalje sve vrvi od života. Čita-46 i još hrpa gradova su i dan danas zatvoreni. Postoje kućice i rampe kao na granici. Postoje i vojnici s puškama pored tih rampi, na ulazu u grad. Konkretno, u Čiti-46 je valjda stacionirana ruska raketna divizija. U nekom drugom zatvorenom gradu je proizvodnja urana, negdje je proizvodnja kemijskog oružja ili možda samo kemijskih olovaka.

Kako li je biti rođen i živjeti u zatvorenom gradu? Možda sve prolazi, nitko te ne gleda čudno ni ako si panker, ni kriminalac, ni drugačije seksualne orijentacije nego večina. Al nedo Bog da se izjasniš, kako bi možda otvorio hotel ili iznajmljivao sobe. Bio bi odmah izopćen iz društva i zajednice. Gledali bi na tebe kao na luđaka. A kroz tvoje vene teče gostoprimiva krv, želiš ljude dočekivati, ugoščivati, pružiti im prenočište i večeru i sve to je samo jedan neostvarivi san. Jer u zatvoreni grad nitko ne dolazi. A ovi koji tu žive i rade, ionako imaju smještaj. I onda popizdiš. Iz revolta si preko cijelih leđa istetoviraš Holiday Inn. Na to sve te sugrađani spale na lomači, dok ti poput Bravehearta umjsto „Sloboda“, urličeš „Hootteeelllll“! I odčekiraš se s lomače u vidu dima.

Prepričavamo jutrašnje doživljaje i umiremo od smijeha pri pomisli na Tomu i njegovu konverzaciju o tigru, sa našom dragom babuškom. Pokušavamo povezati šta se tu sve uopće izdogađalo čitavu noć, ko je sve bio u kupeu, odakle u cijeloj priči tigar i rasprava o istome, skoro do ranih prijepodnevnih sati. Restoran izgleda puno bolje nego jučer ili prekjučer. Skoro da i nema kartona s pićem, osim dva stola koja su zatrpana robom. No i to se raščistilo na slijedećoj stanici. Direktor sjedi i uz šalicu kave sve pomno zapisuje u ogromnu knjigu, koja je izgledom ista školski dnevnik. Ostali zaposlenici restorana istovaraju kartone, a vani ih lokalci utrpavaju u one fenomenalne ruske „krušne“ kombije. UAZ-452 ili kako ih Rusi zovu Buhanka (kruh ili možda kifla), nisu se baš natjecali u dizajnu, ali su zato u sičušnoj grupici vozila, koja su mogla upaliti na žestokom sibirskom minusu, te isto tako savladati svo to blato, tajge i divljinu kroz koju su se i kretali. Udarnički sibirski kombi, koji služi svojoj svrsi. I što ga više gledam kroz prozor, sve više ga uspoređujem sa prelijepom, neiskvarenom i jednostavnom seoskom djevojkom. Koja ni ne zna da tamo u dalekom svijetu glamura, postoje napucane, našminkane, napudrane i natapirane ljepotice. E tako je to sa Buhankom. Negdje daleko postoje đipovi ili SUV-ovi od BMW-a ili Mercedesa, koji za svog vijeka nisu vidjeli blato ili kakvu momačku bareštinu. Dok ovdje, ova jednostavna, radišna Buhanka, gleda svoja posla i jebe joj se živo za glamur. UAZ-452 služi svojoj svrsi. Da ga se natrpa kartonima punim votke, koje će on poslužno prebaciti kroz blato i bare, kroz brda i doline, kroz korita rijeka, od točke A do točke B. I to je to. Jednostavan i prost do savršenosti. Usput rečeno, UAZ (Uljanovski Avtomobiljnji Zavod) je rezultat strateškog premještanja industrije i proizvodnje sa zapada na istok, ne bi li za II. svjetskog rata pala nacistima u ruke.

Izvor: Wiki

Tako je iz Moskve tvornica vozila premještena istočnije u Uljanovsk, gdje je 1941 nastao današnji UAZ. U gradu na Volgi koji je sasvim slučajno i rodno mjesto Vladimira Ilijiča Uljanova, mrvicu poznatijeg kao Lenjin. Kada se on rodio, grad se još zvao Simbirsk. No čovjek postade simbolom komunizma, a nakon njegove smrti, Simbirsk postade magnet za komuniste, kao Međugorje za katolike. I šta će Sovjeti nego opet promijeniti ime grada i nazvaše ga njemu u čast Uljanovsk. Danas se tu ne proizvode samo sveprohodni UAZ-ovi, nego i ona teretna mrcina od aviona Antonov, kao i putnički modeli Tupoljeva. Kao da je poslije Titove smrti, Kumrovec prozvan Brozov i da se tamo premjestila Zastava iz Kragujevca, Đuro Đaković iz Sl.Broda i ajde možda još kakvo brodogradilište. Pa kad tisuću radnika sklepa najnoviji prekooceanski tanker, porinu ga niz breg na obližnju livadu. I uz osmijehe i veliku svečanost, predaju naručitelju ključ u ruke. A naručitelj promatra svoj tanker na sred livade, smijući se histerično, dok mu svaki atom u tijelu podrhtava. Stišće svima ruke, zahvaljuje se, nazdravlja sa svojom čašom šampanjca i posrće na koljena od istovremenog srčanog i moždanog udara, ne prestajući se smijati.

KRALJICA MIRA – III

idragi28.blog.hr

Ljepota i ljubav:

Jednom sva zadivljena ljepotom Majke,
vidjelica Vicka upita majku Mariju;
Gospe, zašto si tako lijepa,,,
uz blagi osmjeh, Gospa je rekla;
lijepa sam jer ljubim, zato dragi moji,
ako želite biti lijepi, i vi ljubite...

Ljudsko srce teži za ljepotom,
ljepotom koja raste iz ljubavi,
ona ga usrećuje, smiruje, oplemenjuje,
čini boljim i ispunja puninom života.
Ljepota izgrađuje ljudsko srce,
što je razlog da ju svi tražimo...

Ovdje se ne radi o izvanjskoj ljepoti,
radi se o ljepoti srca koja se očituje
u majčinskoj, očinsko, sestrinskoj,
bratskoj, djetinjoj, prijateljskoj ljubavi,
o ljepoti zajedništva, ljepoti stvorenja,
i ljepoti ljudskog stvaranja.

Majčinska ljubav nema ružnog djeteta,
i zato sva su djeca lijepa i draga, mila,
i svako dijete prihvaća majku kao najljepšu.
Tako je svako ljudsko stvorenje lijepo
tako su svi ljudi lijepi i dostojni ljubavi,
jer su dijeca i onda kada odrastu.

U našem odnosu i čežnji za ljubavi,
ni godine, ni bolest ni starost,
niti što drugo na ovome svijetu,
ne mogu ugroziti našu ljepotu.
Lijepi smo kao ljubljena djeca,
jer smo ljubljeni od najljepše Majke,
i drugi će nama postajati sve ljepši,
i mi drugima, iz dana u dan,
koliko nam bude sazrijevala ljubav...

POPIS AUTORA ZA ZBORNIK RECITALA 2018.

moj-plavi-svijet.blog.hr



GORNJOSTUBIČKA UDRUGA "LIPIN CVIET"

Za objavu u zborniku odabrana su 74 pjesnička rada od 50 autora, od toga je 13 radova na kajkavskom jeziku.

Popis autora i odabranih radova za zbornik recitala 2018.

1. Rajko Fureš –Zabok – Ne same fala
2. Vinko Fostač – Zagreb – O Josipe svet
3. Veronika Gliha – Kanada – Pjesma mojoj majci
4. Vinko Juzbašić - Bošnjaci – Majke, Obmana
5. Ana Krnjus – Pazin – Posljednja večera, Plovi moja lađa
6. Lajčo Perušić – Zagreb – Nad vodama
7. Živka Kancijanić – Vodnjan – Sinfonija moga djetinjstva, Putovanje
8. Nedjeljka Andrić- Novinc – Slavonski Brod – Nedostaješ, Uskrišeni
9. Mirjana Krsnik – Pazin – U tišini
10. Irene Radoš – Pazin – Božji pogled, Oprijedijeljena za Tebe Bože
11. Jadranka Varga – Zagreb – Ruža mog srca
12. Katarina Zadrija –Vrbovec – Fala Ti, Ti si moj štap
13. Malkica Dugeč – Stuttgart – Oprosti mi Bože, Moj mali lančić oko vrata
14. Mario Mraz – Krapina – Čitanje presude Alojziju Stepincu između redaka, po zagorski, Isusov zagrljaj
15. Tibor Martan – Novi Marof - Znamenje
16. Lidija Sopjanac – Osijek – Bože moj
17. Ljubica Komljenović – Sveti Križ Začretje - Križ
18. Moneta Barukčić – Darda – Čuju se crkvena zvona
19. Pavlović Bernarda – Zagreb – Pogled (na misi)
20. Glorija- Brigita Lukina – Zagreb – Plamteći sjaj ljubavi
21. Larisa Janićev-Stojanović – Vinkovci – Pruži mi ruke svoje
22. Nina Malnar Travaš – Rijeka – I kad svijet nestane....Znam Ti si tu
23. Štefica Čajko – Donja Stubica – Na tvojoj njivi, Majci Božjoj
24. Marija Raos – Makarska – Krvi Kristova, spasi nas, Odgovor
25. Draga Spataro – Deutschland - Vjera
26. Vinko Pavić – Zagreb – Hvala ti Majko nebeska, Abba oče
27. Bernarda Čurić – Đakovo – Zovem te Bože, Svuda oko nas Ti
28. Štefanija Ludvig- Dubravica – Božja miljenica, Mali čovek srca široka
29. Nada Lozar Tomašić – Šenkovec – Spoznaja, Križ
30. Josip Klarić – Gračišće – Nemirna sjena
31. Vlado Hleb – Breznički Hum – Let na zraci svjetla
32. Valentina Babić – Oroslavje – Molitva na kraju dana, Zagorska, Krunica
33. Kristina Mrkoci – Mače- Moj Bog, U svijetu sumnje
34. Kristina Koren – Zagreb – Nisam te prepoznala, Blagoslivljaj dušo moja Gospodina
35. Petar Elez – Vukovar – Svjetlo riječi
36. Davorka Smoković – Pićan – I noć postade lijepa
37. Evica Kraljić- Nova Gradiška – Trebam te noćas
38. Ivan Gaćina – Zadar – Težak put
39. Jelena Vadas –Prelog – Molitva, Pjesma
40. Pejo Karlović – Zagreb – Dar otkupljenja
41. Vesna Andrejić Mišković- Slavonski Brod- Pjesma žrtvonoša, Ponikle ruke u polju makova
42. Ivanka Hajsek – Krapinske Toplice – Bistričke jutre, Badnja nouč
43. Kata Ninčević – Karlovac – Molba prijatelju
44. Nevenka Erman – Žminj – Krug života, Govor tišine
45. Marica Lešković – Gornja Stubica – Majko božja stubička
46. Mirta Abramović - Đakovo – Jadranki, Jedino plač
47. Mladen Crnković – Zagreb – Kristov put
48. Anđelka Kljenak – Osijek - Molba
49. Keti Mijolović – Zadar – Gospodine 2, Gospodine 1
50. Darko Raškaj Jalšovec – Lobor – Pout h nebe

https://www.facebook.com/Gornjostubi%C4%8Dka-udruga-Lipin-cviet-164170993709546/

TAJNA AMFORE

shadowofsoul.blog.hr



slika: digital artist

Kao amfora na dnu mora na kraju jednog vremena, na dnu gdje nema sunca, gdje nema zlatne boje, jer ove nisu moje boje i dok slijepa vidim i gledam i dok me nema za mene, a ima me za svakog, još uvijek me očaravaju sjećanja i sjene, još uvijek znam, da tu nema mene.

Kad iz krajolika Zemlje oduzmem svoj lik, kad iz sebe uzimam sebe… polako.. tajnovito.. čudno i nezrelo… kao ledom pokrivena, kao ljubavlju sakrivena, kao mržnjom obasjana, kao mjesečinom odlutana, zalutat ću još samo jednom u te tvoje lijepe plave oči i znam, odvojiti taj pogled od tebe neću moći, odvojiti od sebe tvoj lik magijom tiho prosanjan, mjesečinom jasno obasjan, ljubavlju zaboravljen i oživljen.

Tu si… glazba je zarotirala sva nebeska tijela Sunčevog sustava, u arteriji pulsiram još uvijek samo ja, bez vremena, bez porijekla, bez ikoga, a ti zlatnu nit provuci do mog srca i shvatit ćeš tajnu.

napisano: 13.02.2009. u 23:06h | na portalu iskrica-weblog, a iz moje 5. zbirke poezije
"NA TRGU PTICA"
https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=293285

16.6.2009. na portalu Magicus:
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=24067

http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php
Image and video hosting by TinyPic

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7889-83-8 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

Image and video hosting by TinyPic

RUSKO SELJAŠTVO U STALJINSKOM PERIODU RAZVOJA

prokleta-od-daljina.blog.hr

U principu i metodi, slažemo se sa Turgenjevim, da je problem agrarne strukture ruskog društva bila takva, da je njegova sloboda jedan postepeni proces koji uključuje mnogo zajedničkog rada svih, posebno ruske inteligencije bez obzira na njihovo socijalno porijeklo i da u ovom procesu sudjeluju sve socijalne grupe ruskog društva. Ovo mišljenje bilo je prije svega potaknuto spoznajom, da je moguće opisivati život ruske aristokracije i vlastele koja iza sebe ostavlja sliku moralne i duhovne degradacije koja je utemeljena na stoljećima starima strukturama parazitskog života poteklog od institucije seljačkog kmetstva.

Dakle, tu je riječ o starim strukturama koje traju kroz stoljeća i njih nije moguće promijeniti bezbolno u tijeku samo jedne generacije i upravo je u tome bila sadržana sva politika agrarne reforme koja je poduzeta u Rusiji tijekom vladavine Staljina. O tome kako je izgledala ta agrarna reforma samo nekih pedeset godina kasnije možda najbolje saznajemo iz djela Vladimira Volkogonova i on kaže:

“Gotvo svi od nas Rusa imamo svoje korijene u seljaštvu.” (Staljin, London 1996, str.160.).

Na početku ‘30.-tih godina prošlog stoljeća većina Rusa naseljavala je seljački svijet, ali su problemi sa seljaštvom počeli već za vrijeme trajanja Revolucij 1917. godine kada je oduzeta zemlja zemljoposjednicima, kralju i crkvenim manastirima. Postojala je i jedna politika Komiteta za siromašne koja se 1918. orijentirala na to, da izvrši eksproprijaciju kulaka tako da im je oduzela pola njihove zemlje. Mašinerija sa farmi i stoka podijeljene su siromašnim seljacima pa je broj kulaka odnosno bogatih seljaka znatno opao. Nova ekonomska politika dala je mogućnost seljacima trgovine nakon što plate poreze svih mogućih vrsta.

Dakle, ovdje je bila posrijedi jedna karakterna crta vlasti koja je i inače obilježavala ono što je Turgenjev nazivao “raznočinaja inteligencija”, a to je bila karakterna crta netrpeljivosti, nestrpljivosti i netolerancije. Staljin je samo bio dosljedni sljedbenik te i takve duhovne osnove pored toga, da “jednostavno nije poznavao agrarno pitanje” (str.162).

U namjeri da ojača jedinstvo seljaka i radničke klase solucija je potražena u pritiscima prema selima u kojoj se moglo pronaći rješenje ekonomsko i također političko. To je bio fundament Lenjinova plana kooperacije, to je bio sistem “civilizirane kooperacije” koja će značiti maksimum jedinstva personalnog i socijalnog interesa. Ova je zadaća kasnije bila razumijevana u smislu napora, da se uspostavi komandni metod u seljačkom pitanju primjereno “tempu industrijalizacije i kolektivizacije”.

Staljin je kasnije poduzeo korake prema totalnoj kolektivizaciji milijuna seljačkih domaćinstava znajući, da je poluobrazovano seljaštvo uglavnom nespremo za nju. Sa “Prvim petogodišnjim planom” dogodilo se to, da je 85% seljačkih domaćinstava postalo kooperativno za pet godina, dok je 20% od njih u kolektivnim farmama. U siječnju mjesecu u Sibiru govorio je o nužnosti uzimnja sile protiv kulaka, a na svoj pedeseti rođendan dao je govor u kojem je rekao:

“Od politike limiracije eksploatatorskih tendencija kulaka mi sada idemo prema politici likvidacije kulaka kao klase.” (str. 165) .

To se zvalo procesom “dekulakizacije” ruskog sela. Ova riječ ušla je u jezik i pokrila tretman od više od milijun seljačkih domaćinstava od kojih nisu svi bili kulaci. Prema nekim kalkulacijama bilo je negdje oko 900 tisuća kulačkih farmi u početku kolektivizacije što je bilo manje od 3% od svih seljačkih farmi. Mnoge tisuće obitelji bilo je transportirano u zabačene krajeve. Prema nekim pokazateljima više od 150 tisuća obitelji bilo je izgnano u Sibir pa ih je onda 1930. godine bilo 240 tisuća, a 1931. već oko 290 tisuća. Prema kalkulacijama Volkogonova to ga je dovelo do podatka od oko 8.5 do 9 milijuna muškaraca i žena, starih ljudi i djece bilo je zahvaćeno dekulakizacijom od kojih su svi bili izgrani iz svoga prirodnog zavičaja. Mnogi su ubijeni zato što su odupirali, dok su mnogi umrli na putu.

“To je bio prvi masovni teror kojeg je Staljin primijenio u svojoj vlastitoj zemlji.” (str.167)

Kolektivizacija je tako obuhvatila četri petine cjelokupne populacije. Još je 1929. godine govorio o nužnosti, da se malo seljačko mjesto pretvori u socijalistički grad, a da bi to bilo moguće “…mi moramo graditi velike socijalstičke farme u zemlji, podjednako državne farme i kolektivne farme.” Konzekventno ovome stotine tisuća porodica bilo je izbačeno sa svojih posjeda i učinjeno beskučnicima. Ova “agrarna revolucija” značila je samo strah i apatiju koja je obuhvatila rusko selo. “Prve žrtve staljinizma bili su seljaci.”

Netko bi se naravno mogao zapitati kako je to moguće? Pa moguće je kada se Revolucija shvati sasvim doslovno kao što je kod nas bio slučaj sa praksisovcima i posebno Milanom Kangrgom koji je revoluciju zamislio kao jednu totalnu iz samog korijena smišljenu destrukciju cijelog građanskog svijeta u cjelini. Naravno, da je ovakvom stilu mišljenja primjereno nasilno rješavanje socijalnih i političkih problema. Pored toga, da u sebi skriva veliko neznanje o stvarnom stanju stvari na isti način na koji Staljin uopće nije poznavao bit agrarnog pitanja u Rusiji i kao što je Volkogonov napomenuo u Predgovoru svoje knjige, on je bio mediokritetski pisac čiji su argumenti bili vrlo konzistentni isto onoliko koliko su bili i nevjerojatno kategorični.

Njegovi novinarski tekstovi bili su bijeli ili crni bez ikakvih nijansi:

“Sa rijetkim izuzecima on nikada nije posjetio tvornicu niti kolektivnu farmu, nikada nije putovao u neku od republika ili na front tijekom rata.“ (str.21).

Prema nekom mojem stajalištu, ideja ruske revolucije bila je stoljećima prisutna kao iluzija osiromašenih i obespravljenih slojeva ruskog društva i živjela je na ovakav ili onakav način u djelima pisaca, kritičara i filozofa, ali se sa Staljinom i njegovim načinom vladavine pretvorila u vladavinu birokracije sa nebrojeno mnogo dogmatskiih formula u javnom mišljenju naroda koje su sa vremenom uvećavale apatiju i slabljenje realnog značenja socijalističkih vrijednosti i slabljenje povijesnog i socijalnog dinamizma.

Za mnoge ljude koji su bili njegovi suvremenici kao i za Volkogonova, on je bio “sjena” koja je prekrila sve aspekte života ruskog naroda i nije bilo lako osloboditi se ove birokratske i dogmatske eklipse vjerujući da novo vrijeme nudi nove solucije i bolju perspektivu za veliku većinu nezadovoljnika i onih koji su spremni nastaviti putom socijalističkog preobražaja društva i kulture.

Iz moje knjige: "RUSKA ZORA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php

SLAVLJENJE ŽIVOTA

angelija.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

(10 svibanj 2012)

Slavim život jer je:

Lijepo slaviti dan koji se budi...
Lijepo je živjeti kad te okružuju ljudi...
Lijepo je sudjelovati u funkciji života...
Lijepo je.. kad se pobijedi sramota...
Lijepo je.. kad zavlada dobrota...
Lijepo je.. kad se dijete rodi...
Lijepo je.. živjeti u slobodi...
Lijepo je.. radovati se prirodi...
Lijepo je.. kad se najavi ženidba i udaja...
Lijepo je.. kad procvjeta cvijeće maja...
Lijepo je.. zdrav biti...
Lijepo je...ljubav širiti...
Lijepo je.. za zadovoljstvo znati...
Lijepo je.. dostatno imati...
Lijepo je.. kad sunce grije...
Lijepo je.. vidjeti čovjeka da se smije...
Lijepo je.. vidjeti žitna polja...
Lijepo je.. vrijeme spokoja...
Lijepo je.. kad kiša pada...
Lijepo je.. kad u srcu stoluje nada...
Da će, od sada sve dobro biti...
i da će se život vječno slaviti...

Lektira 3

rossovka.blog.hr

Ajmo opet malo lektirnih skazanja i prikazanja. Valja se ponekad prisjetit čime su nas maltretirali u ranoj mladosti, dok nije bilo Gugla i mogućnosti da se lektira prepiše s nekih tamo stranica koje se time bave.

Ovaj put počeću bez velikih ljubavnih uzdisaja. Neka ovo poglavlje otvori Don Kihot.
Kodno ime: Bljedoliki jahač. Čega se i taj njegov konj naduro, a sve u svrhu dokazivanja hrabrosti i koječega drugog. Zapravo je trebalo možda napisat drugu knjigu o traumama i strahovima jadnog Rosinanta, kojeg je njegov vlasnik kad ga prebaci tjero u nemoguće misije.
Al pustimo sad Rosinanta, Don Kihot je tema romana. Negdje sam pročitala da je ideja djela kak srčanost i plemenitost čine ljude junacima. Taj koji je postavio tu tezu luđi je od samog Don Kihota. Ideja djela je – nemojte čitat knjige o vitezovima i njihovim podvizima, jer ćete prošvikat do te mjere da ćete jurišat na vjetrenjače misleć da napadate divove. Vitezom ga je proglasio neki gostioničar, nije imo ko drugi obavit taj svečani čin. Obzirom da je moro imat i ljepoticu čiju čast će putem branit, odabro je djevojku u koju je nekad bio zaljubljen i nadjeo joj ime Dulcineja od Tobosa. Šta sve taj nije probavo, usput se nadobivajuć batina sam takvih. Branio je Dulcinejinu čast pred trgovcima, pa ga zbacio konj i još ga sluga nabatino. Napadajuć vjetrenjače letio je prosto zrakom skupa s jadnim Rosinantom. Napo stado ovaca misleć da je to silna vojska, pa ga pastiri gađali kamenjem i izbili mu par zuba. Naganjo po polju povorku koja je nosila mrtvaca. Kad je konačno vidio onu koju je zvao Dulcineja učinila mu se grozno ružnom, pa je proširio piču da ju je začaro zli čarobnjak. Ma nema šta nije radio, a sve da dokaže svoju srčanost. Da nije bilo njegovog vjernog štitonoše, Sanča Panse, ubilo bi ga odma nakon dvadesetpet stranica. Tak da...ne čitajte viteške romane, bježite od toga ko vrag od tamjana.

Velikih ljubavnih uzdisaja mora bit, to već znate. Pa nek ovaj put uzdiše France Prešeren.
Kodno ime: Žilorezni detektiv 2 ( prvi je Petrarca, tog se valjda sjećate ). I Slovenac se, poput svog talijanskog prethodnika zatelebačio u sedamnajstgodišnju Juliju do te mjere da je piso ko mahnit o svojoj čežnji i ljubavi, i nasto je Sonetni vijenac. Ovaj je išo tak daleko da početna slova čitana odozgo prema dolje daju ime i prezime njegove voljene. Ja sad ne znam jesu takvi frajeri danas izumrla vrsta, al kad to sve pročitam sve mi slabo dolazi od tolke ljubavi. Nigdje nisam uspjela naletit na podatak jel i on iz grmlja i tuđih bašči vrebo Juliju, al pretpostavljam da je. Pa moro ju je vidjet da ima za čim patit i onda pisat do koje doba noći, jel tako? Obzirom da je Julija bila bogatunka, sigurno je i on ko Petrarca vrebo riskirajuć ugrize pasa i kupljenje krpelja po živicama i svaštanešta. A sve samo da je vidi. Ljubav je zbilja i nagrada i kazna onome ko tak ludo voli.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum