novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

12

čet

01/17

Život piše nove stranice

kamena-kucica-na-skoju.blog.hr

Ako se po jutru dan poznaje, može li i godina po siječnju thumbup.
Jest da je započela u dahu novog ledenog doba, i jest da se pitam tko mi je sakrio sunce, i jest da kroz kosti... bura puše, bura šiša, en ti maleg miša...


Klapa Ragusa - En ti maleg miša

Ali, kad krene ta bura s mora kontra bure u glavi, onda tek lete pisma, lete avijoni nut. Onda tek ne mo'š ništa... ni za glavu ni za rep uhvatiti. Ne možeš ni vjetar zauzdati, ni sunce uloviti. Pa ti lovaj, zrake ili misli, sve ti je zaludu. Pa se ti igraj sa burom lovice, kad sve ti u glavi biži i preskače.
Ali, ča je bura kontra sunca... kontra sriće i jubavi... kontra srca vruća i duše na pravome mistu. E, buro, buro, more bit' da je tebi sve zaludu, a? Pa ti nosi koliko ti vitru drago. Jerbo, nima te bure kad... manta me jubav... pa nek' kažu luda je i kamena lud.


Severina, Goran Karan, Danijela i Giuliano - Manta me jubav

Stara je završila i Nova otpočela, mirno i kuntento, po pitanju stasa i glasa. I ne mislim sad upadat' u šuplje fraze, kako... sriću čine male stvari... i kako... nima života bez jubavi... jer se nije još rodija, a po svoj prilici nikad i neće, takvi genije, koji će dat' znanstveno i činjenično utemeljene definicije za sriću i jubav. Sto ljudi, sto percepcija... uvik je bilo, i uvik će bit'.

Sritna sam da je Stara otišla u ropotarnicu povijesti, jer je bila teška i preteška. Zapravo, bila je kumulacija i kulminacija više njih takvih. Ipak, sve su to samo događaji, ma što mi o njima mislili, ma kako na njih reagirali, i ma kako ih doživljavali i proživljavali.
Događaji nas mogu bacat' i gori i doli, i misli nam mogu lutat' i vamo i tamo, i srce nam može kucat' ili pucat', ma sve je to, zapravo, luk i voda. U konačnici, prolazna stvar. Događaji se izmjenjuju i vrte, kao na pokretnoj traci, osjećaji (nas) vitlaju, misli (nam) se isprepliću. To je, jednostavno, život.
Ali, nisu događaji nikad toliko važni, koliko im na značaju mi možemo prikrpiti i pridodati. I neka se samo smjenjuju. Neka se vrte i vrtlože. Neka dižu i strmoglavljuju. Neka donose i odnose. I dobro i zlo. I pakao i raj. Neka ih. To im je posao. Posao življenja.

Ljubav je uvijek i jedina važna. U svakom događaju, pogledu, kretnji. U svakoj mrvi, kaplji, niti. U svakoj pori. Ta ljubav vječna i besmrtna, koje su nam svima puna usta... s razlogom... uvijek, i svugdje, i za sve. A ime joj tek znamo? Ili joj ga samo dasmo? Velika i neprikosnovena, glorificirana i u nebesa dizana, od praiskona prepriča(va)na i opjeva(va)na. Ali, zar može drugačije?... kad bez nje, sve je ništa(vilo)?... kad bez nje, sve je mlaka voda?... kad bez nje, sve je prah i pepeo?... I zar sve šta vrijedi, nije od ljubavi satkano?... zar u svemu svoje prste ne krije?... zar bi (nam) događaji bez ljubavi imali ikakvog okusa, mirisa, smisla?... a s njom, opet, tako krhkom i lomljivom, kako li je? (ili kako li se?) (sa)čuvati?... kako (pre)živjeti između lutanja i traženja?... između kucanja i pucanja?... Nije lako, ma ljubav vrijedi svakog truda.

A što li sam se opet u ljubavnu mrižu zaplela, jednostavno je posve, jer ljubav (nam) je osnovno gorivo i glavni pokretač, ako išta sa sobom želimo (promijeniti). Bez ljubavi nećemo ni krenuti. Ni pomaknuti se s mjesta nećemo. Pa sam "otkopala" neke stare i zaboravljene ljubavi. Pa sam pronašla i neke nove i izazovne. Pa uživam u jednima i drugima, kako mi srce ište. I treba mi... da otvorim sve prašnjave ormare... iz ladice da srce izvadim... da okrenem novu stranicu... a dobro se već počelo dobrim vraćati...


Nina Badrić – Dat će nam Bog

Balansiram tako između dva laika, onog pravosudnog i ovog medicinskog. Ovaj drugi nije još ni krenuo pisati, ali je, po važnosti, debelo iz cipela izbacio onog prvog, gdje se čuda ne prestaju događati, i gdje ima puno toga za ispričati. Teško je još prejudicirati, ali ova godina bi lako mogla ostati zlatnim slovima zapisana, kao konac moje dugogodišnje pravosudne trakavice. Jer... jedan običan telefonski poziv od jučer, i nasmijani glas preko žice, donio je toliko sjajnu vijest iz pravosudno-odvjetničkih kuloara, da sam, ono baš, ostala zabezeknuta, jer se u igri kotrljalo više mogućih scenarija, ali da će skončati baš tako brzo i jednostavno, nisam se usudila vjerovati.
A žicom je stigla vijest... da je moja kamena kućica uknjižena... ljudi moje, je li to moguće?... možete li vjerovati?... da je sve crno na bijelo?... ja teško... treba (mi) to tek sjesti, pa leći, pa sačekati...

Život je ovaj naš svemir bez kraja, imaginarni prostor neograničenih mogućnosti, u kojem smo stalno negdje... i svugdje i nigdje... bijasmo, jesmo, i budemo, dokle već budemo u ovom tijelu... poput pahulje snježne, ili travke nježne...poput vjetra i maslačka u igri bez granica. I cijelog ovozemaljskog svijeta i vijeka, crtamo svoje puteve, sa samo jednim uzvišenim ciljem... kročiti njima u bolje sutra... i koliko li samo krivulja, serpentina, raskršća, skrivenih rupa, u svakome od nas... To je život. To je posao življenja.

Opet me je ponijelo i skrenulo, opet me je i pisma smantala priko mire, ali sve su mi baš sjele, i legle... i volim... volim Ninu... volim klape i pivače naše... volim domaću pismu... volim blog, ofkors... i volim ljubav, jer ona pokreće cvijet i cijeli svijet... wave.

07

sub

01/17

ZNAŠ, MOGLI BI... – ZNAM!

goga-mario.blog.hr



Sunčeve zrake nježno su prodirale kroz prozor igrajući se po našim tijelima zavodljivim plesom pozivajući na buđenje. Lijeno sam podigla kapak desnog oka tek toliko da kroz trepavice ugledam njegov spokojni lik pored sebe.

Privukla sam se još bliže uz njegovo toplo tijelo sa željom da ovaj trenutak traje zauvijek. No ubrzo mi je misao prekinuo alarm mobitela. Naglo se trgnuo i činilo se kao da će ga „zašiškat“ nekud u zid da prestane, ali ipak je samo ugasio alarm. Pogledao je mobitel i oči su mu poprimile oblik čuđenja, a gledajući u njega u mojima se probudila znatiželja i upitno sam ga pogledala.

Napokon je izustio: - hm...vani je fakat prava šljiva, -17 C. Brrrr odmah sam se naježila sjetivši se snijega i hladnoće koja se nije šalila.

- Znaš, već dugo nismo ništa objavili na blogu. Mogli bi.

- Znam.

Samo me je još snažnije privio uz sebe i promrljo nešto nerazgovjetno. Već potpuno razbuđena igrala sam se prstom crtajući po njegovom licu i zadirkivala ga.

- Znaš, toliko se toga dogodilo od našeg zadnjeg posta pa bi stvarno bilo lijepo da neke događaje podijelimo sa blogerima.

- Znam.

- Sveznalico moja, diži dupe i idemo u nove pobjede.

Opet se čulo samo neko pospano mrmljanje i negodovanje. A onda je spustio svoje tople usne na moje. Mmmm...to me je umirilo. Nježno je ljubio moju donju usnu, pa gornju, pa se odmaknuo.

Širom sam otvorila oči dajući mu do znanja da ne prestaje, a onda sam strastveno krenula u napad na njegove usne. Um je otkazivao poslušnost, srce se topilo, a tijelo predalo. Ne, nije riječ o meditaciji, ovo je nešto puno bolje i samo znam da hoću još.

- Znam i ja.

06

pet

01/17

Psi žena

1971.blog.hr

Muškarci se šminkaju, žene spavaju s psima, a ljudi se općenito, muški ili ženski, radije druže s virtualnim ljudima putem raznih LCD-zaslona, nego s osobama koje ih okružuju. To bi otprilike bio super-koncentrirani sažetak društvenih fenomena novoga doba.

Za prvo ne marim niti ću o tome pisati, to već odavno opisuju razočarane žene. Treće razumijem u potpunosti. Ljudi s kojima se obožavam družiti su uglavnom daleko, čast rijetkim izuzecima s kojima se družim uživo.

Drugo me zapanjuje, iz dana u dan sve više.

Jednom je jedna moja coffee-prijateljica zaključila da ne volim pse. Potpuno pogrešno. Ako ću jednom u životu poželjeti imati kućnoga ljubimca, sve su šanse da će to biti upravo pas. Trenutno ga nemam niti želim. Živim svoj život uglavnom bez obaveza, želim u svakom trenutku biti sposoban uhvatiti se motora i ceste (bez obzira koliko se to često događa, jer mi uglavnom ovisi o trenutnoj financijskoj situaciji), bez razmišljanja moram li nekome servirati večeru, ili da li će to neko stvorenje koje ovisi o meni poludjeti od samoće ako me nema dva dana.

Izuzev psa koji je trčao po vlastitom mi dvorištu, a dovela ga je sestra kao svog kućnog ljubimca o kome sam skrbio u situacijama kad ona nije bila doma, s psima sam se uglavnom susretao kroz vlastite veze sa suprotnim spolom, dakle - neke od mojih bivših imale su pse za kućne ljubimce. I bili smo si OK, njihovi psi i ja. Još uvijek znam reći kako su mi, nakon prekida jedne veze, više nedostajali njezin mali nećak i njezin mali pas nego ona sama. Čovjek se veže i za stvari uz koje provodi vrijeme, a kako ne bi za živa bića.

Pse svojih bivših doživljavao sam kao OK priču, jer bili su to obiteljski kućni ljubimci, udomljeni uglavnom zbog društva jedinoj djeci u obitelji, starom ocu kojem zbog narušenog zdravlja koristi dvaput na dan prošetati po kilometar ili slično. To mi je nekako ta "zdrava" verzija držanja kućnoga ljubimca. Dakle, obiteljski film u kojeg mi se pas savršeno uklapa.

Ona druga verzija, meni manje zdrava ili prirodna jest kad su njih dvoje par. Ona+Pas. Ne obavezno, jer postoji to i u varijanti On+Pas, no Ona+Pas je mnogo učestalija verzija.

Zašto "manje zdrava"? I otkud mi to da su njih dvoje par?? Gledam to nekako kroz vlastiti primjer. Kako sam u prošlom postu konstatirao, sve su šanse da ću u dogledno vrijeme postati pravi namćor, čovjekomrzac, a i ženomrzac jer su prerijetki odnosi kojima sam zadovoljan. No, još uvijek se borim za onih svojih nekoliko ljudi s kojima ću funkcionirati i još uvijek mi oni puno znače, opipljivi ili poluvirtualni (tu mislim na one koje poznajem, ali ih prerijetko srećem).
I još uvijek tražim tu neku partnericu s kojom ću podijeliti emocije, zadovoljstva, nedaće, životni prostor i postelju. Tko zna, možda u nekoj zajedničkoj budućnosti i brigu za kućnoga ljubimca.

I onda srećem te žene, uživo ili virtualno, kojima je pas jedini primatelj njihovih emocija. I ne mogu se oteti dojmu da su one odustale od muškarca kao potencijalnog partnera, pa tako i od mene i prije nego sam se pojavio u blizini.

Da, one su za svog životnog partnera odabrale psa. Svjesno, polusvjesno, nesvijesno, ali to je tako. Muškarca možda trebaju za povremeno hopa-cupa, a meni to ni malo nije atraktivno. Isprazno hopa-cupa ne zadovoljava moje najvažnije potrebe.

Dobrim mi je dijelom za takav dojam zaslužan internet, to mučko đubre koje pokazuje, razotkriva, osvjetljava. U moru slobodnih žena čije ću fotke povremeno pregledati privuče me rijetko koja. Prerijetko. Kad vidim naslikušu s 300 nabrijanih selfija, zatvorim profil na iksić u vrhu stranice. Ako vidim nešto privlačno na slikama, a u postovima ili interesima koje je objavila vidim Seku Aleksić ili krajnju nepismenost, opet klikam na X.

I onda me napokon neki prvi dojam privuče. I već na trećoj slici upoznam i njezinog psa. OK, žena ima kućnog ljubimca. Još ne stvaram negativan dojam. Listam dalje. Još jedna fotka na kojoj je sama, pa još dvije s psom. Pa opet jedna njezina, pa tri s psom. Pa jedna na kojoj ljubi psa.

Dovoljno. Obično tad ne ugasim samo stranicu, već i računalo.


Dečki, samo se vi šminkajte. Što vam drugo preostaje?

Stara, samo polako ...

suncokreti11.blog.hr

U ćakulama s mojim razvedenim prijateljima, poznanicima često čujem kako kažu da nakon razvoda više nikad nikog neće voljeti kao prijašnjeg partnera. Više nikad neće voljeti kao prije, to sve možda mogu na neki način djelomično razumijeti, ali isto tako ne se ne mogu složiti s tim jer svaka osoba, svaki partner se voli na svoj način, kao što su nam svi prsti na ruci različiti tako i svaku osobu volimo na neki svoj poseban i osobit način. Nekog zavoliš na temelju njegova izgleda, nekog na temelju karaktera, nekog na temelju njegove ili njene ludosti - nema tu pravila, svaki put je nešto novo što nas obori s nogu i izbije nas iz cipela.

Još su mi bolje one izjave da nakon razvoda nikad više neće davati u odnosu toliko sebe, neće se toliko otkrivati, na neki način to mi zvuči kao da namjerno više neće toliko voljeti od straha da se ne dogodi opet razvod, opet prekid, opet odvajanje, opet i još jedan životni krah...

Ima li to sve smisla?

Može li se to?

Ne znam kako drugi, ali ja uvijek nekako polazim u svim životnim situacijama od sebe, pa tako nažalost i o ovoj temi mogu pisati iz prve ruke i iz osobnog iskustva jer sam i sama još jedna razvedena žena.

Bez obzira što sam iz braka izašla na krvavim koljenima, slomljenih krila i poprilično duboko ranjena nikad mi nije palo na pmet, niti sam ikada pomislila da više nikad neću voljeti, nikad mi nije palo na pamet da izgubim vjeru u sebe, u partnera, u ljubav, niti da izgubim vjeru u zajedništvo, partnerstvo, vezu, brak ili kako god se to zvalo, sasvim je nebitno.

Iako sam bila duboko povrijeđena i neke svoje boli još uvijek nosim duboko u sebi kao što nosim i svoje strahove, nikad nisam rekla, niti pomislila da su svi muškarci gamad i da su svi isti, dapače, baš suprotno, mišljenja sam da muškarci imaju svoje strahove, brige i potrebno ih je razumijeti i barem se na trenutak staviti u njihovu kožu jer znam da niti njima s nama ženama često nije lako ni jednostavno. Volim ih na neki svoj blesav način tako nesavršene.

Svoj propali brak nisam nikad nazvala pogreškom, ne, dapače, moj propali brak je za mene bila škola, i to jako dobra škola iz koje sam puno naučila. Naučila sam da takav odnos više ne želim, znam da zvuči glupo, ali svatko uči na svoj način, netko nauči iz knjiga, netko iz primjera drugih, netko iz života – ja sam ona koja uči na svojim životnim izazovima, nekad iz prve, a nekad iz šeste. C'est la vie...

Uvijek a i sada mi moje prijateljice predbacuju: ne moj tako, ne otvaraj se s njim, ne pokazuj mu osjećaje, ne letaj za njim, šta će ti takav...

Zašto? Čemu sve ovo: nemoj ono, nemoj ovo – samo zabrane! Opet se pitam zašto tako?

I moj odgovor je opet i uvijek će biti isti: TO SAM JA!

Ja sam takva i ne znam drugačije, ma niti ne želim biti drugačija. J... ga, ja kad volim, onda volim kako treba iz duše i iz jebene dubine same sebe, onako tipično škorpionski - duboko i intezivno. Kako mi dođe, tako radim. Ne čekam da mi on prvi pošalje poruku ako ga ja baš sada želim čuti i pitati kako je. Znam da je to ponekad muškarcima naporno, ali uvijek isto tako kažem - ukoliko ne mogu i ne znaju hendlati sa mnom ovakvom bolje da sami odu. Nije me strah reći mu da mi nedostaje – pa ima li što ljepše nego čuti da nekom nedostaješ? Nemojmo se lagati, svi to želimo! U šali znam reći za sebe da sam odana kao pas i uvijek stojim uz partnera, odana do srži, i opet ponavljam, to sam ja – drugačije ne znam. U odnosima dajem sve. Dajem sebe i sve svoje servirano na pladnju i posve otvoreno i iskreno i ne razmišljam o tome hoću li biti povrijeđena i hoće li me boljeti, jer tada živim za taj trenutak i za osobu pored sebe i ako me već mora boljeti - pa nek me boli, ali barem znam da sam tada u tom odnosu dala sve i svoj maksimum i sve sam učinila da se partner pored mene osjeća posebno i da zna u svakom trenutku njegova života da sam tu radi njega, pored njega i da sam mu i prijateljica i ljubavnica i sve ono što ide dalje s tim. Jedostavno, ne znam dozirati osjećaje, dozirati emocije, dozirati davanja... Uvijek nekako ispadne da igram na sve ili ništa, u toj mojoj kompliciranoj ženskoj glavi ovo je skoro pa crno – bijelo, rijetko kada ima sive. I stvarno mi nije žao radi toga, znam da ponekad boli, ali opet ponavljam – znam da sam u odnosu dala svoj maksimum koliko sam mogla u određenom trenutku života i tu je nekako moja savjest čista, duša mi je u miru, a za dalje, šta bude – biti će onako kako mora biti i želim vjerovati da je tako najbolje.

Uvijek postoje ljudi koji tu tvoju dobrotu i iskrenost cijene i vole te upravo takvog, kao što postoje i oni koji to zloupotrijebe, ali uvijek mi je u glavi na prvom mjestu moja emocija da sam dala sve jer sam tako htjela, a ako to onaj pored mene ne zna cijeniti – e jbg, žao mi je.

Tako sam radila sa svim svojim partnerima do sada i tako ću i dalje, i tako ću zauvijek jer kako sam rekla – to sam ja, ne želim biti netko drugi jer i tako s godinama provedenim s nekim u partnerstvu otkriješ sebe pravoga. Dogodi se trenutak kad stojiš posve gol nasuprot partnera, i šta onda? Čarolija nestane jednim udarcem i nastane kaos...

Jednostavno, budi ono što jesi i kakav jesi i voli. Davati i primati ljubav je najdivniji osjećaj na svijetu, svi ostali izazovi se rješavaju u hodu jer to je život, dan po dan, iz tenutka u trenutak i to je to, kako bi rekla meni jedna draga osoba: Stara, samo polako...

I stvarno, u pravu je, samo polako, iza svakog tmurnog oblaka jednom se pojavi sunce, tako je i u životu i stoga apsolutno ne mogu potpisati gore navede tvrdnje svojih razvedenih prijatelja, prijateljica da više nikad neće voljeti kao prije. Ma hoće, ali vjerojatno im je još tmurno nebo, još to sunce nije izašlo, ali hoće. Samo polako i iskreno, bez straha! Ako malo i opet zaboli, pa nek boli, kakav bi to život bio bez malo boli? Bez veze, dosada. Samo polako!

Ronioče, hvala ti ... Opet si u mojim pričama... Biti će jedan tekst i o tebi, ali kako bi ti meni rekao: Stara, samo polako!

02

pon

01/17

Grijeh ljubavi

diogenovabacva.blog.hr




U pjesmi Grijeh Natali nekom svom poručuje da stane u red (''ali na zadnje mjesto''); esencijalno – nek se tornja. Otkantava ga, ne želi se više družiti s njim. Zašto? Posredstvom jednog vrijednosnog osjećaja: ''jer ljubav je grijeh za nas''.

Hm, zar? Kako to? Može li ljubav ikada biti grijeh?

Saznajemo na što cilja u sljedećoj strofi: ona mu je ljubavnica. ''Ostani tamo gdje jesi, ostani njen''...



Asociralo me na Pale Blue Eyes, kad Lou pri rastajanju pjeva ženi s naslovnom bojom očiju ''it's truly, truly a sin'', a spominje joj i ''the fact that you are married''...




To i on, znači, njoj o tome kako je grijeh ono što pustopašno rade, odnosno radili su (jer više eto neće)?

Ali ne! Asocijacija mi je zapravo došla kao inverzijska.

Prvo što nam se u pjesmi kaže: radi se o stvarno ljubavi, dođe mu ona kao njegov ''mountain top'', njegov ''peak'', njegovo sve što je imao (ali nije mogao zadržati).

Što nam se još kaže? O, ne, ne nalazi on ništa loše u tome što su radili, nikakav grijeh u aferi koju su imali! Kaže: ''it was good what we did yesterday'' – ne može biti jasnije naglas rečeno: it was good (''and I'd do it once again''). Nema on moralni problem s time. Fakt da je udana jedino dokazuje, kaže dalje, ne bez daška jetkosti, da mu je ona sad najbolji prijatelj, tj. da im predstoji frendzoniranje – i to je ono što je u cijeloj stvari ''truly, truly a sin''.

Ova pjesma ima svoju šifru koja bi stala u jednu riječ: šteta. Dobro, možda dvije: šteta, šteta!

Kao kad mladi Arsen Popodnevnu pjesmu – u kojoj nježna i pohotna misao upućivana susjedi, ljubavnici njegovog cimera, ostaje neostvarena – završava sa ''šteta, nepovratno šteta''.






Pale Blue Eyes, to je Clint Eastwood koji, kisnući pred kamionetom u kojem Meryl Streep čeka muža, izgovara u sebi: šteta, šteta! It's truly, truly a sin.

Grijeh o kojem se govori u pjesmi Velvet Underground je, dakle, onaj prema ljubavi sadržanoj u toj aferi, koju se naprasno i prijeko, preko reda usmrćuje, dok je još živa. Tužna pjesma, pametna i lijepa, koja žali što se jedna duboka ljubav i povezanost ispostavlja kao nemoguća u prakticiranju, zabranjena (ili opet Arsena da potegnem: "i dok drugi zajedno su bili, mi se nismo pogledati smjeli").

Pjesma koju izvodi Natali Dizdar predstavlja pak tešku degradaciju u tom smislu – u podtekstu nosi oseku etičke inteligencije. Jer u njoj se kao o grijehu govori o prijestupu prema nekakvom autoritetu ili primatu prvotnog statusa.

Grijeh, to je kao Clint koji bi, u ulozi Roberta, kisnući pred kamionetom u kojem Francesca, Meryl, čeka muža Richarda, mrmljajući u sebi o grijehu ljubavi, mrmljao ne o grijehu činjenom njihovoj ljubavi, nego o njihovoj ljubavi kao grijehu.

Što ne samo da je degradiran, izvitoperen vrijednosni osjećaj – koji traži i zastupa pravo zavjeta, forme, ne pravo intrinzičnosti i supstance, koji bi sudio životu za usmrćenje već mrtvaca – nego je i glupo, nesuvislo, uopće nema smisla. Jer na čemu bi se i temeljio koncept zgrešavanja prvotnom statusu? Radi se o obliku udruživanja također fundiranom na ljubavnoj konekciji, nečemu što je nekad počelo kao ljubavni odnos. Ako bi išao govoriti o svojoj oštećenosti, da mu je zgriješeno, morao bi se pozvati na grb ljubavne prirode sveze, koji nosi na svojoj zastavi. Ako ima neke supstance, onda je u tome ta supstanca. Ali ako ćemo se ići pozivati na ljubavnu supstancu, odnosno grijeh prema njoj – kako god okrenemo, udaramo u tvrdu činjenicu da se ta supstanca sad već nalazi ne između Francesce i Richarda, već upravo između Francesce i Roberta, te joj se jedino na tom potezu, od Francesce do Roberta, onda i može zgriješiti.

Ono što može biti nagaženo od strane njihove ljubavi nije ista takva supstanca, nego jedino još neka prazna ljuska, forma – sastavljena od određenih obzira, kalkulacija, skrupula, strahova, uviđavnosti, prinuđenosti, dužnosti, stiješnjenosti, uhvaćenosti u klopke i čega sve ne. Ne znači da je i to nešto na što treba olako frknuti nosom, ne znači da nije možda i to također dostojno poštovanja. Jeftino bi bilo po kratkom postupku prezreti Francescin izbor. Ali ne štima ovakva upotreba riječi grijeh prema tome, jer definitivno bi bilo perverzno i apsurdno govoriti o grijehu ljubavi naspram ljuske ljubavi – u pozivanju upravo na ljubavnu definiciju prvotnog statusa.

24

sub

12/16

Nezaboravni blagdani

skrpun.blog.hr

Želim da ih provedete u svojoj, najdražoj Hrvatskoj, zemlji!
U Zemlji gdje Premijer na Božićni domjenak pozove Bujanca i Dujmovića jer kod njega nema podjela; gdje je poklič ili pozdrav ZDS s dvije konotacije; gdje treba srušiti sve što je stečeno u socijalizmu (što bi ostalo?) jer imamo previše stečevina što je stvorila nova država; gdje ima penzioniranih branitelja i 'branitelja' više nego radnog stanovništva, pardon, pučanstva; gdje nema problema sa zaposlenjem i nije uvjet jesi li član hdz-a; gdje i čokoladice imaju nacionalni predznak; gdje Premijer velikodušno dijeli savjete čak i Rusiji; gdje ured predsjednice naručuje 4 tone lososa; gdje predsjednik nogometnog saveza drži kao paranormalno da 'Predsjednica nije na našoj strani' i da su mediji protiv njih jer čeprkaju po njegovim financijama na koje nije platio porez, a on je, zamislite, dobitnik zlatne kopačke; gdje se 'vlasnik' nogometnog kluba koji je trenutno u dubokoj fazi razmišljanja, pogađa s državnim odvjetništvom za oslobađajuću presudu a on će za tu uslugu pokloniti državi sto i nešto milijuna kuna; gdje ima oko 5 milijardera i 250 milijunaša te nešto super bogatih a nitko nije za to odgovarao, ostali su redoviti istraživači kanta za smeće; gdje Predsjednica Države obećava da će najlonske vrećice s hranom ostavljati okačene na kanti za smeće da se eto oni koji imaju naviku kopati po smeću ne moraju saginjati; gdje Predsjednica na svojim izletima po svijetu pronosi radost svih Hrvata i hrvata kao sretnog naroda koji ne zna za krizu; gdje svećenik veli da silovana žena od toga čina ne može zatrudniti; gdje svećenik poziva vjernike da se u slučaju bolesti prvo obrate njemu pa onda hitnoj službi; gdje je more bistrije od ljudi; gdje Crkva u sekularnoj državi ima glavnu riječ...
I mnogo toga pozitivnog ima za nabrajanje ali ...
Svima želim sretne i blagoslovljene Božićne blagdane i sretnu i uspješnu Novu Godinu!

23

pet

12/16

Zvuk osude

diogenovabacva.blog.hr

1

Dileme, dileme. Takozvani Bartulica, profesionalni savjetnik naših predsjednika i premijera za moralna i ostala pitanja, u velikoj je zapitanosti: Jer kako će se to dijete osjećati kad odraste i sazna da ima genetskog materijala od dvije mame?

Vjerojatno dosta bolje od alternativne varijante umiranja u mukama u najmlađoj dobi.

Nakaradni se um mračnjačkog revolucionara odmah u sljedećim rečenicama odaje u tome da mu je ova usrdna briga kako će se osjećati dijete ipak s figom u džepu, samo instrumentalni alibi za ono što mu je jedina stvarna tema: kako će se pri guranju nosa osjećati dušebrižnički govnari poput njega. Dosta zastrašujuće... valja voditi računa o dostojanstvu. Sa stanovišta katoličkog morala, vjerujemo u svetost braka, znači dijete nastaje od dvoje roditelja. To načelo se krši ako je uključena treća osoba. Moramo govoriti o ljudskom dostojanstvu... Pozivam se na moralna načela, čak i ako je svrha plemenita...


2


Kažu, ljevica po cijelom svijetu u krizi, izgubila neke od svojih tradicionalnih rezona postojanja i naročito uvriježene forme svoje političke artikulacije, i tako dalje sve nizbrdo.

Srećom, uvijek postoji neki marino. Čak i kad ni zbog čega više drugoga, trebat će ljevica za pumpati blud i razvrat – što bi od svijeta bilo bez bluda i razvrata?

Dobro, dobro, znam ja to, nije to stvarnost nego tek percepcija: samo još u očima dobrih konzervativaca baš slijeva dolazi glavni agens bluda i razvrata. Štoviše, jedino u njihovim očima ti pojmovi postaju uopće smisleni, tek po konzervama počinju i postojati, kao zvuk osude. Ali ništa to ne mijenja, jer kao što će znati svaki pravi mangup, pravi nije onaj koji napravi što mu ne pripisuju, već onaj kojem pripisuju što ne napravi – od stvarnog profitiranja u bludu i razvratu, puno je mjerodavniji imidž profitera.


Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se