novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

17

sub

02/18

Z A T V O R E N... iz ljubavi

nisaneldiablo.blog.hr





I tako, radi ljubavi (i visine)... odriče se!.... :)))
a dobro!..i tako je poost !:)))




16

pet

02/18

valentinovo

kakotikupus.blog.hr



je da je proša 14. al zar ljubav poznaje granice i zato za sve zaljubljene jedna pisma koja se ne zaboravlja.

Ljubav (ne) postoji

smisao-zivota.blog.hr




...danas ću kopipejstat yes ...


ŽELIO BIH VAM ISPRIPOVIJEDITI STARODREVNU PRIPOVIJEST O ČOVJEKU KOJI NIJE VJEROVAO U LJUBAV.

Bio je to običan čovjek, nalik vama i meni, ali zbog svoga načina razmišljanja bio je osobit: mislio je da ljubav ne postoji. Naravno, mnogo je toga iskusio pokušavajući pronaći ljubav i promatrao je ljude oko sebe. Velik dio svoga života proveo je u potrazi za ljubavlju, otkrivajući da ona ne postoji.

Piše: Don Miguel Ruiz

Kamo god išao, običavao je govoriti ljudima da ljubav nije ništa drugo nego pjesnička izmišljotina, pa i religijska izmišljotina kojom svećenici pokušavaju upravljati slabim ljudskim umom i navesti ih da vjeruju. Govorio je da ljubav nije stvarna i da zbog toga ni jedno ljudsko biće nikada ne može pronaći ljubav, iako može tragati za njom.

Taj čovjek bio je vrlo inteligentan i vrlo uvjerljiv. Pročitao je mnogo knjiga, pohađao je najbolja sveučilišta i postao priznati znanstvenik. Mogao je održati govor na bilo kojemu javnom mjestu, ispred skupine bilo kakvih ljudi, a njegova logika bijaše vrlo snažna. Govorio je da je ljubav kao droga; daje vam osjećaj uznositosti, ali stvara i snažnu potrebu. Govorio je da čovjek može postati jako ovisan o ljubavi, ali što se dogodi kad ljubav ne dobijete u dostatnoj količini?

Upravo kao i u slučaju droge, svaki dan potrebne su vam stanovite količine. Običavao je govoriti da je najveći dio odnosa između ljubavnika nalik odnosu između ovisnika o drogi i onoga tko mu donosi drogu. Onaj čija je potreba veća nalik je ovisniku; onaj čija je potreba manja nalik je prodavaču droge. Onaj s manjom potrebom jest onaj koji upravlja cijelim odnosom. Tu dinamiku lako je uočiti, jer u svakome odnosu obično postoji onaj koji više voli i onaj koji voli manje, koji jednostavno iskorištava prednosti koje mu daje ljubav njegova partnera. Možete uočiti način na koji manipuliraju jedno drugim, njihove postupke i reakcije, koji uvelike nalikuju postupcima i reakcijama ovisnika i prodavača droge.

Ovisnik, onaj čija je potreba veća, živi u neprestanu strahu od toga da možda neće moći dobiti sljedeću količinu ljubavi odnosno droge. Ovisnik razmišlja ovako: »Sto ću učiniti ako me ona napusti?« Zbog toga straha ovisnik je jako posesivan. »To je moje!« Ovisnik postaje ljubomoran i počinje zahtijevati, a sve u strahu da neće dobiti sljedeću količinu droge. Onom osobom kojoj je droga potrebna prodavač droge može upravljati i manipulirati tako što će joj davati veće ili manje količine. Onaj čija je potreba veća predaje se potpuno i učinit će sve što može da ga ne napusti onaj drugi.

Čovjek je svima objašnjavao da ljubav ne postoji. »Ono što ljudi nazivaju ‘ljubavlju’ samo je odnos straha koji se temelji na manipulaciji. Gdje je tu poštovanje? Gdje je tu ljubav za koju oboje tvrde da postoji? Nema nikakve ljubavi. Mladi parovi pred Bogom, pred svojim obiteljima i prijateljima daju mnogo obećanja jedno drugome: da će zauvijek živjeti zajedno, da će se voljeti i poštovati, da će si pomagati i u dobru i u zlu. Obećavaju da će voljeti i poštovati jedno drugo i daju sve više i više obećanja. Zapanjuje to što oni uistinu i vjeruju u ta obećanja. Ali nakon vjenčanja tjedan dana, mjesec dana poslije, nakon nekoliko mjeseci – vidite da nisu održali ni jedno obećanje.

Umjesto ljubavi vlada rat za prevlast, da bi se vidjelo tko će kime upravljati. Tko će biti prodavač, a tko ovisnik? Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja uvidjet ćete da je poštovanje na koje su se zaklinjali nestalo. Pojavili su se odbojnost i emocionalni otrov, oni vrijeđaju jedno drugo, i taj otrov raste i raste, sve dok jednoga dana ne shvate da niti ne znaju kad je prestala ljubav. Ostat će zajedno jer se plaše biti sami, plaše se mišljenja i prosudba drugih ljudi, a isto tako plaše se i svojih vlastitih prosudaba i mišljenja. Ali gdje je tu ljubav?«

Taj čovjek tvrdio je da je upoznao mnogo starijih parova koji su zajedno živjeli trideset, četrdeset, pedeset godina, a koji su bili jako ponosni na to što su proživjeti zajedno tako mnogo godina. Ali slušao ih je kako govore o svome odnosu, a ovako su govorili: »Uspjeli smo preživjeti u braku«.

To znači da se jedno od njih predalo drugome; ona je u određenom trenutku odustala i odlučila prekinuti patnju. Onaj čija je volja snažnija, a potreba manja, pobijedio je u tome ratu, ali gdje je tu onaj plamen što ga nazivaju ljubavlju? Jedno prema drugome postupaju kao prema svome vlasništvu: »Ona je moja«. »On je moj.«

Tako je čovjek neprestano govorio o svim razlozima zbog kojih je vjerovao da ljubav ne postoji; govorio je: »Ja sam kroz sve to već prošao. Više nikomu neću dopustiti da u ime ljubavi manipulira mojim mislima i da nadzire moj život«.

Njegovi argumenti bili su sasvim logični, pa su njegove riječi uvjerile mnoge ljude. Ljubav ne postoji.

Jednoga dana šetao je parkom, a na klupi je sjedila prekrasna žena i plakala. Kad je vidio da plače, obuzela ga je znatiželja. Sjeo je pokraj nje i upitao je može li joj pomoći. Upitao ju je zašto plače. Možete zamisliti njegovo iznenađenje kad mu je rekla da plače zbog toga što ljubav ne postoji. Rekao je:

»To je neobično – žena koja vjeruje da ljubav ne postoji!« Naravno, želio je više doznati o njoj.

»Zašto kažeš da ljubav ne postoji?« upitao je.

»Duga je to pripovijest«, odvratila je. »Udala sam se kad sam bila sasvim mlada, prepuna ljubavi i iluzija i nade da ću s tim čovjekom podijeliti svoj život. Zakleli smo se jedno drugomu na vjernost, da ćemo se poštovati i osnovali smo obitelj. Ali uskoro se sve promijenilo. Bila sam odana supruga koja se brinula o svojoj djeci i domu. Moj suprug nastavio je napredovati u karijeri, a uspjeh i položaj izvan doma bili su mu važniji od obitelji. Više me nije poštivao, a i ja sam izgubila svoje poštovanje prema njemu. Ranjavali smo jedno drugo; u jednom trenutku otkrila sam da ga ne volim i da ni on ne voli mene.

Ali djeci je bio potreban otac, i to je bila moja izlika da ostanem i da dam sve od sebe kako bih ga podupirala. Sada su djeca odrasla i otišla su svojim putem. Više nemam nikakve izlike da ostanem s njim. Nema poštovanja, nema blagosti. Znam da kad bih čak i pronašla koga drugoga, sve bi bilo isto, jer ljubav ne postoji. Nema smisla tragati za nečim što ne postoji. Zbog toga plačem«.

Budući da ju je sasvim dobro razumio, zagrlio ju je i rekao: »U pravu si; ljubav ne postoji. Mi tragamo za ljubavlju, otvaramo svoje srce i postajemo ranjivi, a pronalazimo samo sebičnost. To nas boli čak i kad mislimo da neće boljeti. Nije važno koliko mnogo odnosa imamo; uvijek se događa isto. Zašto bismo uopće i tragali za ljubavlju?«

Bili su vrlo slični, pa su uskoro postali jako dobri prijatelji. Bio je to prekrasan odnos. Poštovali su jedno drugo i nikada se jedno prema drugome nisu odnosili s prezirom. U svemu što su zajedno radili bili su sretni. Nije bilo nikakve zavisti ni ljubomore, nije bilo pokušaja nadziranja ni posesivnosti. Taj se odnos neprestano razvijao. Voljeli su biti zajedno, jer kad su bili zajedno, dobro su se osjećali. Kad nisu bili zajedno, nedostajali su jedno drugomu.

Jednoga dana, dok je muškarac boravio izvan gradu, na pamet mu je pala sasvim čudnovata misao. Razmišljao je: »Hm, možda je to što osjećam za nju ljubav. Ali toliko se razlikuje od svega onoga što sam osjećao do sada. Nije to ono što opisuju pjesnici, nije to ono što tvrdi religija, jer ja nisam odgovoran za nju. Ništa joj ne oduzimam; nemam potrebu da se brine za mene; nemam je potrebu kriviti za svoje teškoće, a nemam ni potrebu govoriti joj o njima.

Zajedno nam je jako dobro. Uživamo jedno u drugome. Poštujem njezin način razmišljanja, kao i njezine osjećaje. Ona me ne dovodi u neugodne situacije, uopće me ne zamara. Nisam ljubomoran na nju da se druži s drugim ljudima; ne zavidim joj kad ima uspjeha. Možda ljubav zapravo i postoji, ali to nije ono što svi misle da ljubav jest«.

Jedva je čekao da se vrati kući i razgovara s njom, Da joj ispripovijedi svoje čudnovate misli. Čim je progovorio, rekla je: »Točno znam o čemu govoriš. I meni je slična zamisao pala na um, ali nisam ti je željela povjeriti jer znam da ne vjeruješ u ljubav. Možda ljubav uistinu i postoji, ali to nije ono što smo mislili da jest«.

Odlučili su postati ljubavnici i živjeti zajedno, a čudno je to da se ništa nije promijenilo. I dalje su poštovali jedno drugo, podupirali su se, a ljubav je rasla sve više i više. Njihova srca pjevala su pjesmu ljubavi čak i zbog najjednostavnijih stvari, jer su bili jako sretni.

Srce toga čovjeka bilo je toliko prepuno ljubavi koju je osjećao, da se jedne noći dogodilo čudo. Promatrao je zvijezde i pronašao najljepšu zvijezdu, a njegova ljubav bila je velika toliko da se zvijezda počela spuštati s neba i uskoro se našla u njegovoj ruci. Tada se dogodilo drugo čudo – njegova duša stopila se s tom zvijezdom. Bio je beskrajno sretan i jedva je dočekao da se susretne sa ženom i spusti joj zvijezdu u ruke, da bi joj dokazao svoju ljubav. Tek što je spustio zvijezdu u njezine ruke, ona je osjetila tračak sumnje. Ta ljubav bila je jako neodoljiva, ali u tome trenutku zvijezda je skliznula iz njezinih ruku i razbila se u milijun komadića.

Sada jedan stari čovjek hoda svijetom zaklinjući se da ljubav ne postoji. A jedna prekrasna starica u svome domu čeka muškarca, tugujući za rajem što ga je nekada držala u rukama, ali ga je ispustila zbog jednoga jedinog trenutka sumnje. To je pripovijest o čovjeku koji nije vjerovao u ljubav.

Tko je pogriješio? Želite li pogađati što je pošlo po zlu? Pogriješio je muškarac misleći da ženi može predati svoju sreću. Zvijezda je bila njegova sreća, a on je pogriješio stavljajući je u njezine ruke. Sreća nikada ne dolazi izvana. On je bio sretan jer je iz njega izvirala ljubav; ona je bila sretna jer je iz nje izvirala ljubav.

Ali tek što ju je on učinio odgovornom za svoju sreću, ona je razbila zvijezdu, jer nije mogla biti odgovorna za njegovu sreću.
Koliko god ga žena voljela, nikada ga nije mogla usrećiti, jer nikada nije mogla spoznati što se krije u njegovoj glavi. Nije mogla znati što on očekuje, jer nije poznavala njegove snove.

Ako uzmete svoju sreću i stavite je u nečije ruke, ona će se razbiti prije ili poslije. Ako svoju sreću pružite komu drugomu, ta je osoba uvijek može odnijeti. Ako sreća može doći samo iz vaše nutrine, a posljedica toga je vaša ljubav, to znači da ste vi odgovorni za svoju sreću. Mi nikada nikoga ne možemo učiniti odgovornim za našu sreću, ali kada se u crkvi obavlja vjenčanje, tada se najprije izmijene prsteni. Mi stavljamo svoju zvijezdu u ruke one druge osobe očekujući da će nas ona usrećiti i da ćemo mi usrećiti nju. Bez obzira na to koliko voljeli nekoga, nikada nećete biti onakvi kakvima vas želi ta druga osoba.

To je pogreška koju najveći dio ljudi učini odmah na početku. Svoju sreću temeljimo na svome partneru, na taj način ne možemo uspjeti. Dajemo mnoštvo obećanja koja ne možemo održati, i time sebe predodređujemo za neuspjeh.

Izvor


15

čet

02/18

POSTVALENTINOVSKA

pjaceta.blog.hr

Ovo nije post o Valentinu (liku iz susjednog sela) iako je uistinu post (blog zapis) o Valentinu. Ovo je više post kao poslije. The day after.
U mom mentalnom svemiru datumi ne igraju neku posebnu ulogu. Postoje određeni dani. To su dani s namjerom i dobrim željama. Kako one ne zastarijevaju, tako ni datumi nisu bitni. Prijateljima po starom Pjacetijanskom običaju čestitam rođendane zakašnjelo, Novogodišnje želje odašiljem za kinesku Novu ili možda u ljeto, ... onako, kad osjetim obilje emocija koje žele da budu odaslane. U mom je svemiru sve datumski poremećeno ali ono što je točno i dosljedno, to su lijepe želje koje odašiljem svojim dragim ljudima. Možda s malim zakašnjenjem ali kao zapis i potpis da im posvećujem svoje mentalno vrijeme i toplo (o)sjećanje.
Tako je i s tim danom, Valentinovim. O njemu razmišljam i prije ili pak kasnije, neovisno o datumu izvedbe. O njemu ponekad sanjam, ponekad samo želim da prođe što bezbolnije ali uvijek, baš uvijek pomislim na drage ljude koji mi život uljepšavaju onim sitnim, bitnim stvarčicama, kao što su lijepa riječ i lijepa misao. Spomen, briga i toplina koju međusobno dijelimo. Ljubav koju ćutimo jedni do drugih. I kad zbrojiš sve godine svoga života, sve ljude koji su prošli, stoje ili će doći u naš život, to je jedno neizmjerno bogatstvo topline u srcu. Onaj osjećaj kojeg gledaš u spotu Last Christmas. Kad se druže, vole i griju oko vatre, bezbrižni, ispunjeni i osjećajno povezani u ljepoti. Nećemo o tekstu pjesme i razdavanju srca prošlog Božića, već o nadi koju Nova uvijek iznova donosi. Dan se produžava, miriše na proljeće, sve nekako titra u iščekivanju pupanja. Nadolazeće ljubavi.

Poganska plemena su slavila Zimski solsticij. Trenutak, kad se rađa novi produženi dan, nova nada ispunjenja. Bijaše to precima utjeha da dolaze bolji dan od smrzali. Da će se nešto novo stvoriti, drugačije, obećavajući neki novi početak. Pa smo mi ovako civilizirani, napredni i apdejtani, svjetonazorno specijalizirani i dogmatsko asimilirani, taj poganski praznik pretvorili u dva konzumerska praznika. Božić, dan kad se rađa novo, sveto dijete, nova nada koja će odnijeti naše boli. Te Nova godina, dan kad stavljamo novi brojčanik dana, kad sve kreće iz novih početaka s listom obećanja što ćemo sve učiniti za osobni boljitak. Ono što je poganima ulijevalo utjehu, ulijeva ju i nama, samo nekim drugim civilizacijskim jezikom ali ipak starinom uvriježenom praksom. Nadom i vjerom u neviđeno.

Slično je amerikanizirano Valentinovo, staro pogansko Grgurevo, dan kad se ptičice žene. Postoji vjerovanje da prva ptica, koju bajna djeva na taj dan ugleda, obznanjuje budućeg muža. Praznik je dobio ime po papi Grguru I Velikom (590–604) koji je bio zapisan kao katolički svetac na dan prvog dana proljeća ali je s promjenom kalendara u 16. st »pao« malo prije. Zbog svih tih datumskih preslaganja, zar je još važno da se držimo striktno datuma, što vodu na moj mlin ulijevam zbog zakašnjelih pisanja i čestitki. :D No vratimo se ženidbi ptičica, kako je u svijesti ljudi to bio praznik proljeća. Slavi se svjetlost i nada, dani su sve duži i sunce zadobiva na moći. Grije se zemlja i biljke pupaju. Ponegdje na predvečerje praznika u vodu se spuštaju svjetleći lampioni, barčice, što simbolizira »svjetlo na vodi«. Dugo to nisam razumjela dok mi neki dan, kad je ovo bijelo nećurećišto po treći put u jako kratkom vremenskom razdoblju zapalo, Junior nesvjesno to objasnio, simboliku svjetla na vodu – mama, kad će više doći proljeće da sunce otopi snijeg. Nije što smo obadvoje zimogrozni, već to pogansko u nama progovara :D

Suvremeno Valentinovo nosi neke nove običaje, meni strane. Kupuju se pokloni, cvijeće, sve nekako izgleda umjetno, amerikanizirano, potrošački. Gubi se prirodni običaj, onaj stari poganski sjaj magije, čarobnosti trenutka, istinsko slavljenja prirode i proljeća. Pa nije čudo što smo suvremenost prenijeli i na govor o ljubavi. Bez sjaja, zanosa i one magije koja obuhvaća svaki čin rađanja, tako prirode, kako ljubavi i novog čovjeka. Ono nešto čemu se veselimo i s čuđenjem divimo.

I sama odavno ne osjetih taj žar. Ne zato što ga nema i jer sam previše puta slušala Gibu i Olija – Ja u ljubav vjere nemam ... , nego što sam dozvolila da ta zanesenost, taj žar i vjera u magičnost trenutka iščezne. U životu prolazimo kroz razne životne postaje, na nekima zastanemo, kroz druge protutnjimo, ponekad skrenemo, pa se vraćamo ili odemo drugamo. Na tim putovanjima mislimo da znamo što je ljubav, posebno kad smo mladi. Što više putanja nakupimo, grešaka skupimo, sve više uviđamo da iako puno znamo nikad nećemo znati sve. Da o ljubavi nekog velikog pojma baš i nemamo. I to je dobro. Dapače, to je odlično jer i najtužnijim danima obećava i Novu godinu i rascvalo proljeće. Zima uvijek prolazi. Još kad bi smo se ljudi naučili vjerovati u to. Kad bi znali razumjeti da je u životu sve kao i u prirodi. U mijeni. Prolaznosti. I to što je jednom umrlo, jednog će dana izrasti u nekom drugom obliku.
Tako je i s ljubavlju. Jednog dana se opet rodi nada (i tu opet slušam Gibu) – i dogodi se čudo.





U našu obitelj je ušao novi član za kojeg mogu s velikom sigurnošću reći da je pametan, certificirano pametan. S toga možda čak i jedini pametan u obitelji. S obzirom na moja prva iskustva s njim ..., mogu jedino umilno reći - ponašah se kao prava plavuša. Al' to je anegdota za neki drugi dan, sad je bitan taj novi član. Pametan.

Od kad je on u našoj kući budim se, uz inicijale C. E.. Ranim jutrom bokovi sami započnu uzbuđujuću igru, igranku u krevetu. Osmjeh se spušta na usne i osjećam se poletno, kao da je cijeli svijet preda mnom. Budim se uz riječi Volim te. Zar to nije najljepše buđenje? Takvo buđenje zaslužuje svaki čovjek, svaki dan. Uz poljubac i riječi volim te.

O Cesárija, te quiero mucho. Da, radi se o Cesariji Evora, glazbenici sa Zelenortskih Ostrva. Mislim da sam u životu prvo čula za nju, a tek potom točno locirala zelenortska bespuća. Uz ova naša snježna događanja, mislim da bi moje najljepše Grgurovo bilo na tim otocima. More, daleko i sjajno, zeleno modre boje uz sij velikog žutog sunca, ritam koji pogađa direktno u bokove, a zatim i u strast srca. Tako se budim svako jutro u jedan poseban san da negdje na ovom planetu postoje zanosna mjesta, topla, ljudska i zabavna, a pritom puna neke magične ljubavi. Dos Palavra. Dvije riječi. Svako mi jutro Cesárija govori... »postoje pjesnici sa svojih tisuću riječi, modrim noćima, zvijezdama i ružama ali radije ne. Poljubi me i reci da me voliš. Jer od svih riječi ovoga svijeta to su dvije koje najviše volim. Iako srce zna da me voliš, želim skoro uvijek da to i glasno čujem. ... umjesto svega drugoga daj mi samo poljubac i riječi Volim te.« Svako jutro pomislim uz te divne zelenortske ritmove, kako je život lijep, a jednostavne pjesme najljepše. Zašto ljudi žudimo za svakojakim stvarima kad je dovoljno uz ljubljenje izreći samo riječi dvije. Sva istina i mudrost ljudskog vijeka složena u riječi te.

Budite se jutrom, ako ne možete uz voljenu osobu, bar uz nježne riječi i omiljenu muziku. I možda ...>jednog dana dogodi se čudo. Ponovo se probudite, obudite, oživite,... jer Ljubav je za ljude sve... a najljepše je biti zaljubljen u proljeće.



14

sri

02/18

varka2

boniana.blog.hr




Ako se nećemo voljeti sutra, ako se nismo voljeli jučer,ako se ne volimo uvijek

šta ćemo se onda "prenemagat" i danas ???



.......................

Enigmati za zaljubljene

nediljkonedic.blog.hr



(Ivo Mikić, 101 skandi broj 1, 14. II. 1996., str. 25)



(Ivica Marelić, 50 skandi broj 394, 15. II. 2010., str. 51)



(Josip Dubrović, Kviskoteka broj 782, 12. II. 2010., str. 7)



(Valter Kvalić, Superskandifeniks broj 67, 9. II. 2017., str. 29)

Premetaljka

MILOVAT JE jako želim,
za njom žudim bićem cijelim,
riječi važem, pjesme slažem,
da što ljepše to joj kažem!

(Boris Nazansky, Kvizorama broj 1349, 6. II. 2018., str. 14)

Zaljubljeni

13

uto

02/18

lud'lo brale

boniana.blog.hr







'Ko to tamo peva ?






a vi se raspisali o Valentinovu....buuaaaaaaaaaaa



headbang

11

ned

02/18

L J U B A V ....

nisaneldiablo.blog.hr

....kiss Neke ljubavi za života se ne ostvare... jedina nada je Bog i molitva... sastavi me Bože s njom, kad se nađem prid tobom... yes...kiss






Daj mi viru Bože, da je moja i ja njen
kad se ruke slože, kad u beskraj potonem
Nek se nađu duše dvi, kad nas život ostavi
svitla njen kad zgasne dom, sastavi me Bože s njom

Sastavi me Bože s njom, kad se nađen prid tobom
na toj stini di su sni za sve ljude radosni
Sastavi me Bože s njom kad se nađen prid tobom
pa nek duša uživa i kad tilo počiva..

Izvan bola izvan zla kad me nije ljubila
tad na nebu plavetnom, sastavi me Bože s njom
Sastavi me Bože s njom, kad se nađem prid tobom
na toj stini di su sni za sve ljude radosni

Sastavi me Bože s njom, kad se nađen prid tobom
pa nek duša uživa i kad tilo počiva

Daj mi viru Bože , da je moja i ja njen...

Jakša Fiamengo


Volite se, ljubite, grlite se... život proleti da ni ne osjetiš...
kao, ima vrimena!... maa... dok se okreneš ... na kraju si!

Kako reći ne

kintsukoroi.blog.hr

Jučer slavimo prijateljičin rođendan u lokalnom kafiću.
Lijep prostor, svirka uživo ( dobar stari rock), društvo šaroliko i ugodno. Toče se akordi skupa s pivom i vinom, razgovori su prpošni i veseli, odlična zezancija, a u ponoć ko zaigrana dječica, puštamo lampione u zrak.
Jedan iz ekipe malo se više oduzeo alkoholom i krenuo se dosadno upucavati jednoj visokoj plavuši za susjednim stolom. Ona se postavlja prilično agresivno, a kak se to sve događa na metar od mene, osjetili su potrebu umiješati me.
- Kako je bahata, kaže meni on.
- Kako je vulgaran i bezobrazan, požali mi se ona.
Njemu dajem znak da začepi s prstom upozorenja, iznenadivši se da me poslušao.
Onda se obraćam njoj s osmijehom:
- Ej, lijepe žene se ne ljute!
- Molim??!, gleda me izbezumljeno.
- To je rekla Catherine Denevue, velim ja.
- Ma joj daj, tip nije normalan...
- Sviđaš mu se, napalio se, a pijan je..nemaš se kaj ljutit, reci mu thanks but not thanks i gotovo.
I sad krenem ja njoj, jer vidim da joj se svidjelo, objašnjavati da agresija samo potiče agresiju i da mu može mirno dat do znanja da nije zainteresirana, a ne odma pizdit.
- Ma ja bih ga vezala i mučila, veli ona.
Simpa mi je, pa nastavljam u Gandhijevom tonu objašnjavati da je tip bar triput jači fizički od nje, i da je na muškarcu da proba, a na ženi da prihvati ili odbije.
Bez žestine. Žestini tu nema mjesta.

Na kraju večeri, ta ista žena mi prilazi i zahvaljuje.
-Voljela bih te poljubiti u usta, jako me privlačiš, kaže.
- Ne bih, hvala, kažem ja, nemam taj običaj. Al smijem se od uha do uha novonastaloj situaciji.
Moj smijeh ta ista žena protumači krivo, kao moju sramežljivost, te me zaskoči, cmokne u u usta i pritom mi pokuša uvaliti jezik. Lijepa je, miriši krasno, al žena je i ne uzbuđuje me. Valjda bih dosad već znala da imam te sklonosti.
Po njenom, trebala sam je grubo odgurnuti i odvalit joj dvije tri šamarčine da se sredi, baš kao što je ona htjela dosadnom i pijanom upucatoru s početka priče.
Al nisam. Nasmijala sam se grohotom i mirno joj objasnila da me ne interesira.
-Zašto uskraćuješ svijet za svoj divan seksipil, pitala me, a taj me tek dio do suza nasmijao.

Jesam li u pravu ako očekujem da se jednim mirnim i odlučnim ne, sve može riješiti, budući da u životu zbilja nisam imala nasilnika, progonitelja niti uhoda..?
Ljudi će govor tijela, boju glasa, titraj očiju i neke druge znakove tumačiti uvijek onako kako njima odgovara u datom trenutku. Jezik nam jest siromašan, al ga imamo. On nam omogućava da, ukoliko i sami znamo što želimo točno, a što ne, uvijek to možemo jasno i nedvosmisleno, a opet u granicama neke pristojnosti, obznaniti i drugoj strani.
Ljudi se isto tako nekada libe reći što točno žele i trebaju jer se plaše odbijanja, pa očekuju da će netko njima važan, to sam shvatiti i prepoznati. Wrong!!!
Jednako tako se nekada ustručavaju reći ne, iz razno raznih razloga.I onda pristanu i budu agresivni i ljuti. Wrong!!!!

Bilo bi nam daleko jednostavnije da počnemo govoriti.
Rekla bih: upotrebljavati jezik, al znam da bi me neki krivo shvatili:-))))
Jbt, sviđam se ženama...što to točno znači?:-)))



09

pet

02/18

Srčani bolesnici i seks

diademae.blog.hr

Jasno da se ne treba odreći seksa nakon operacije srca. Samo što tome treba pristupiti na ispravan način. Tako na pr. obavezno se posavjetovati s liječnikom. Neki stručnjaci vjeruju da je odličan način prevladavanja osjećaja straha (kod pacijenta) prakticiranje masturbacije. Ovo može biti prvi korak prema prakticiranju seksa.

Osim toga, čim se spomene ova tema mnogi pomisle na stepenice. Sad se sigurno pitate - Zašto? Evo vrlo jednostavnog odgovora. Ustaljeno je mišljenje, pa čak i prihvaćeno, da taj tko se bez bolnih simptoma u prsima može popeti stubama (od 1. do 2. kata), dovoljno je zdrav za seksualne odnose. Zašto ne? Meni se to čini vrlo logičnim.

Najispravniji zaključak bi bio ovaj. Prvo i obavezno porazgovarati o tome sa svojim liječnikom bez ikakvog ustručavanja i srama i nikako se ne odricati onog divnog osjećaja između dvoje zaljubljenih. To što neki srčani pacijenti ne mogu imati seksualni odnos više ima veze s psihom nego s doživljenim infarktom ili operacijom srca.

08

čet

02/18

* Iza kulisa

ottogrunt.blog.hr


Jesam li ovdje sam?

Osjećam se kao loš čovjek,
i definitivno neosporni gubitnik ;)


Svi su oko mene pošteni, dobri, ispravni, ...
i nitko ne nosi baš nikakvu masku,
svi igraju tek po pravilima :)))

Iskrenosti, bolna i pusta,
hvalite me moja usta,
to je ta igra, ili ... ;)

... taština!

Voli, ne voli, voli, vara!

goga-mario.blog.hr




Mario: Jel bi rekla svojoj frendici da je muž vara kad bi to saznala?

Goga: Da.

Mario: Zakaj?

Goga: Zato kaj mi je frendica. Hahaha, ne bih jedino ak bi je varal s menom.naughty

Mario: Aha, tako znači, kaj da si mislim o tome? burninmad

Goga: A zezam te ljubavi. cerek

Mario: Nemoj ti mene ovo, ono. Znači, ozbiljno bi rekla, umiješala bi se u njihov odnos?

Goga: Pa, rekla bih joj na nekakav primjeren način, možda je nekako upozorila da malo više pripazi na njegovo ponašanje ili usmjerila tako da bi u stvari sama vidjela da je vara, jer znam iz nekih prijašnjih iskustava da ako bilo kome direktno tako nešto kažeš prvo u tebi vidi neprijatelja, a ne u njemu koji vara. Ma, kad tad bi saznala i onda bi se tek naljutila jer joj nisam rekla rolleyes. Da je tvoj neki frend ili kolega znal da te žena vara i prešućival ti to kak bi se osjećal?

Mario: Ne znam kak' bi se osjećal, ak' je netko znal nije mi rekel. Ima nešto i u tom nekakvom kodu povjerenja, recimo da mi frend u povjerenju kaže da je varal ženu ja ga ne bi cinkal, bil sam u toj situaciji, i nisam mogel cinkat. Jel bi cinkala frendicu ako ti se povjeri da je varala muža i traži od tebe da šutiš?

Goga: A ovisi jesam li frendica i s mužem eek. Ma joj, ne bih htjela da mi kaže i ne bih ipak niš govorila ni jednom ni drugom, buju saznali sami. Ne bih nikom niš rekla jer sam plavuša i niš ne znam, i fajrunt. zaliven

Mario: Ni ja ne bih rekel jer se ne želim petljat u tuđe živote, i fajrunt.

06

uto

02/18

Djeca i poljupci

stankagj.blog.hr

U ljubljenju djece u ustašca, za razliku od mnogih, ne vidim ništa seksualno. Djeca koju roditelji u djetinjstvu nisu mnogo grlili, ni kasnije nisu sklona zagrljajima, pa je tako i s poljupcima, ma kako oni izgledali. Nitko roditelju ne može nametnuti na koji će način poljubiti svoje dijete, hoće li to biti u obraz, čelo ili usne.

„Ne podržavam ljubljenje djece u usta od strane njihovih roditelja, i sjećam se kako me je moja majka, kada sam odlazila na maturalno putovanje, tek ovlaš poljubila na taj način, možda joj se čak i omaklo, zbog čega sam se osjetila pomalo nelagodno. Vjerojatno sam zato to i zapamtila.“, govori mi moja prijateljica.
Mene su moji roditelji nerijetko ljubili u usta, no kasnije, kako sam odrasla, to se nekako samo po sebi prorijedilo, ili točnije rečeno, poprimilo drukčiji oblik i učestalost. Trenutkom stavljanja ruža na usne, popraćenog potrebom da on ostane na svome mjestu i netaknut što duže, započelo je moje pozdravljanje s bliskima, uz nerijetko neizostavno ljubljenje, okretanjem obraza, i otpošiljanjem poljupca negdje pored ušne resice. No, slanje puse u zrak, danas je učestala, svakodnevna pojava, radilo se o prijateljima, supružnicima, bližim ili daljnjim srodnicima ili znancima. Dakle, u većini se prilika izbjegava bilo kakvo doticanje usnama, barem kad je o susretima na javnome mjestu riječ (odavde, jasno, izuzimam mlade, zaljubljene parove koji se svugdje i danonoćno cmaču :).
U ljubljenju djece u ustašca, za razliku od mnogih, ne vidim ništa seksualno. Djeca koju roditelji u djetinjstvu nisu mnogo grlili, ni kasnije nisu sklona zagrljajima, pa je tako i s poljupcima, ma kako oni izgledali. Nitko roditelju ne može nametnuti na koji će način poljubiti svoje dijete, hoće li to biti u obraz, čelo ili usne. Osim toga toliko se toga događa iza zatvorenih vrata, i nitko ni ne zna kako tko postupa sa svojim djetetom dok neka javna osoba ne bude snimljena u situaciji koju šira javnost smatra neprimjerenom, i o kojoj se tada naveliko raspravlja. Dijete će samo, u stanovitoj dobi, osjetiti želi li takvu vrst poljupca ili ne želi poljubac uopće, jer u određenim godinama sva djeca bježe od prisnosti s roditeljima, to je u čovjeka naprosto usađeno, no nakon što prođe taj period koji traje, otprilike sve do završetka puberteta, i poljupci će izgledati drukčije, premda bliskosti neće nedostajati, ukoliko su djeca na nju navikla, tj. ako su tako odgajana.
Mnogi u ljudskom tijelu vide isključivo ono što je povezano sa seksom, odnosno seksualnošću. Perverzna ljudska mašta u stanju je svašta zamisliti. Kupanje roditelja s vlastitom djecom u kadi, što se također dovodi u pitanje, također ne smatram nimalo neprimjerenim. Zbog čega u svemu vidjeti izopačenost? Možda se od roditelja ne očekuje da će se kupati goli u kadi s tinejdžerom, no zašto bi, ako to i čine, takvo što bilo neprihvatljivo? Ne treba biti opterećen seksualnošću, i vidjeti je svugdje i u svemu. Premda ljudsko tijelo često služi i za seksualan odnos, najčešće je ipak samo tijelo koje pristupa drugome tijelu bez ikakvih primisli, i kao takvo bi ga trebalo i prihvatiti.
Da, mi imamo spolne organe, međutim (zamislite!) oni nisu neprestano, dvadeset i četiri sata dnevno, u svojoj specifičnoj funkciji, ni primarnoj, ni sekundarnoj, a ponekad čak kod muškarca, erekcija bude potaknuta određenim izvanjskim podražajem koji nema baš nikakva dodira sa spolnom željom.
Kad je u pitanju odnos između roditelja i djece, ljudi su stvorili neka čudna, nepisana pravila, pa tako (pisala sam već o tome u jednom od mojih blogova), pred svojom djecom nepotrebno skrivaju svoje nago tijelo, kao da je ono, kao takvo, sramota.
Neki psiholozi smatraju da djecu ne bi trebalo ljubiti u usta zato što im se pritom šalje pogrešna poruka. Držim da su djeca pametnija no što se misli, tj. da raspoznaju ljudsko ponašanje, naročito odnos svojih roditelja prema njima, na više intuitivnoj razini. Mogu osjetiti trenutak kada, i ako su prevarena, mada često neće znati koliko mogu biti povrijeđena dok im na to ne ukaže, javno, savjest budne većine.








02

pet

02/18

februarsko mačkanje na blogeru

boniana.blog.hr



Veljača je i nisu samo mačke popizdile nego i neki blogeri.

Udrilo im u glavu svaštanešto što ćuti parenje ka da su svi Kojoticini mačkovi , Zlaje

i sve ostalo što ka mačka se ponaša ušli u ovi blogeraj i napravili carstvo mačkolikog nećudoredja

a mačke u veljači mačakaju se jer je to tako odozgar naredjeno

ma ovi neki blogeri mačkaju se i mačakaju svaki dan po nekoliko puta postovima, nikovima, djelozijom

..........ovi jedan priti, neda se ženi prat da ne bi ostavila ga i namrlišana Pokošenim senom

ili Crnom mačkom partila dalje od takvog buzdovana kojega, dunkve, samo mati more volit kakav je......e !

Februar je isto ka i veljača, pa jedan kaže da je Idiot , a drugi traži Tišinu u svojoj spavaćoj sobi.......Gospe moja,

a šta će bit nego Tišina kad 100 godina gledaš i govoriš istom čoviku, pa ti dodje da umukneš jerbo je sve ispričano

a o onome šta se muči i drži u sebi pametni muški ne govore....jel tako ?

Samo je Patak pametan jer je pod kontrolom @VvV
a ove dvi doli samo ove činidu svoje na srid ulice i ne traže ni Tišinu

a bome nisu ni Idijoti, jer priroda ne bira trenutak a mačke nisu blogeri da se sakrivaju iza muteži vlastitih želja.........e !


Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se