novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

28

pon

11/16

Je li je moguce zenu zadovoljiti?

ergarac.blog.hr



Nekoliko žena doputovalo na odmor i ulazi u hotel na čijim vratima piše “Samo za žene”. Na recepciji je simpatičan momak koji im objašnjava: Hotel ima pet spratova. Idite sprat po sprat naviše i izaberite onaj koji vam odgovara i sobe na njemu. Ali samo da znate – kada pređete na viši sprat, ne možete dobiti sobe na nižima. Krenu devojke uz stepenice i na prvom spratu stoji natpis: “Ovde će vas us…luživati muškarci sa kratkim i tankim”. Ha, kažu one i krenu dalje. Na drugom spratu natpis: “Ovde će vas usluživati muškarci sa kratkim i debelim”. Zaključe one da stvari idu na bolje, pa krenu dalje. Na trećem spratu natpis: “Ovde će vas usluživati muškarci sa dugim i tankim”. Još bolje, ali krenu one ipak na četvrti sprat, gde naiđu na natpis: “Ovde će vas usluživati muškarci sa dugim i debelim”. Tu se žene oduševe i počnu da pogađaju kakva ih lepota čeka na poslednjem spratu. Popnu se tamo i naiđu na natpis: “Na ovom spratu uopšte nema muškaraca. On je podignut samo kao dokaz da je ženu nemoguće zadovoljiti”.

26

sub

11/16

25

pet

11/16

Fannie Flagg: "Posljednji susret cura s benzinske"

bookeraj.blog.hr

Postajem sve starija.

Iako to osjetim po tome kako sam sve ranije sve umornija, kako se sporije oporavljam od napora i kako me povremeno znaju boljeti leđa kad se ustanem, vidim da sam starija i po tome da mi se sve više sviđaju knjige koje voli moja mama. Najnoviji prijevod autorice slavne po svojim „Pohanim zelenim rajčicama“, pod naslovom „Posljednji susret cura s benzinske“, jedan je takav primjer starenja.

U središtu je radnje gđa Sookie (Sarah) Poole, supruga zubara Earla Poolea, koja će konačno uzeti zasluženi odmor nakon što je u dvije godine poudavala tri kćeri, od kojih jednu čak dva puta. Hranit će ptice koje se okupljaju u fontanama u njezinom dvorištu i planirat će zasluženo putovanje sa svojim ljubaznim, iako ponešto klempavim suprugom. U svemu tome sreću joj kvari samo svakodnevno zanovijetanje njezine majke, devedesetogodišnje Lenore, koju su ona i njezin brat potajice prozvali Krilata Pobjeda.

Dakako, sve dok ne dobije preporučeno pismo koje joj otkriva da njezino porijeklo nije ono koje je mislila da jest, i da na obiteljski grb svoje obitelji Simmons zapravo ne polaže nikakvo pravo.

Paralelno, pratimo priču o doseljavanju jedne poljske obitelji u grad Pulaski u Wisconsinu (Pulaski i jest bio grad naseljen isključivo poljskim doseljenicima) – Stanislaw Jurdabralinski u Pulaskiju je upoznao svoju suprugu Linku, zajedno su imali četiri kćeri i sina, otvorio je benzinsku postaju, a njegova neukrotiva kći Fritzi postala je vješta pilotkinja i izvodila je akrobacije u zraku. Početkom Drugog svjetskog rata, ona i njezine sestre uključene su u ratna zbivanja tako što su iz tvornica premještale gotove zrakoplove u vojne baze kako bi muški piloti njima mogli letjeti u rat (do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća se negiralo postojanje WASP-a, ženske zrakoplovne postrojbe, i tek su im se tada počele priznavati ratne zasluge).

Ma naravno da mi se ova knjiga nevjerojatno svidjela – kao i sve knjige Fannie Flagg, topla je, obiteljska, vješto koncipirana i lako čitljiva – što više možete poželjeti u kratkim zimskim danima?

22

uto

11/16

21

pon

11/16

Dobričina

stankagj.blog.hr

Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.

Poprimaju li kućni ljubimci, u konkretnom slučaju psi, karakterne osobine svojih ljudskih roditelja, kao što je to slučaj kod djece, neovisno o nužnom genetskom udjelu, dakle i kada su usvojena? Rekla bih da da, jer ponekad, kad promatram svoga mezimca, učini mi se kao da gledam u svoj duhovni odraz u zrcalu, i premda je kod životinjice to mnogo teže primijetiti, čini mi se da je u mnogome nalik na mene. No, u njemu čak mnogo češće prepoznajem Antu, kojeg više nema; roditelj koji je zauvijek otišao ostavio je u njemu pečat, ugraviravši svoju neumrlu ljubav u Rexovo garavo oko. Katkad me, ovisno o mojim postupcima, iz njega promatra opominjućim, a katkad odobravajućim pogledom, baš na način kao što je to nekada činio Ante. Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.
Moj maleni čuvar koji bdije nada mnom onoliko koliko mu je to dopušteno u tijelu psića, imajući razumijevanja za sva moja loša raspoloženja, ipak me ne ostavlja na miru, samu, u drugoj prostoriji, već poput Ante, ostaje sa mnom tješeći me svojim prisustvom, nastojeći time dokazati kako mu ne predstavlja poteškoću nositi se s mojom zlovoljom ili boli, štoviše kako razumije sva moja stanja. Nekada bi odlazio, kad nas je još bilo troje, no sada ostaje, svojim krhkim tjelešcem pripijen uz mene, u mome krilu, čekajući da me mrzovolja mine. U takvim trenucima svakih nekoliko minuta podigne pogled da provjeri je li se stanje promijenilo na bolje, i ako jest, tada iz njega zagrmi uzdah olakšanja. Takvo što čovjeka može samo još više udobrovoljiti, razgaliti.
Vjerojatno su spomenute Rexove osobine, unatoč -moguće- mojoj, za mnoge -u najmanju ruku- neobičnoj tvrdnji, ipak slične osobinama većine pasa, no svatko u svome ljubimcu prepoznaje ono jedinstveno, čime se razlikuje od svih drugih, jer svaki je pas poseban.
Čitam svome dobričini ovo što sam napisala. Reklo bi se da sluša s odobravanjem.

Moja prva zgrada

junac.blog.hr

Moja cura je baš poput zgrade u kojoj živi: visoka, mlada, elegantna i topla. Lift je lijep, čist i svaki puta dođe do vrhunc--pardon, vrha zgrade. No, kako nije sve u izgledu želim provjeriti kakva je "iznutra". Zato u zadnje vrijeme bicikl ostavljam u hodniku. Da vidim hoće li ga stanari ukrasti - da vidim hoće li jednog dana, kad otvorimo zajednički račun, ona pokupiti sve novce i nestati. Doduše, ne ostavim bicikl nezavezan. Zavežem ga "samog za sebe" tj. osiguram samo kotač da se ne može okretati, što znači da bi netko tko želi ukrasti bicikl, morao ga tako cijelog nespretno dignuti i odnijeti - posao za dvoje. I svakako skinem sic, ali zato ostavim prednju lampu koja je pričvršena gumicom koja se lako skine - to je pravi test i mamac za svakog latentnog kleptomana koji živi ili posjećuje isti kat. Moji testovi zasada potvrđuju da je cura poštena, ne krade, a susjedi, koji često pridržavaju vrata da uguram bicikl, ukazuju na to da je i cura otvorena za mene. Svjetla u zgradi isto sva rade, zvono funkcionira, što znači da je pametna i sluša što govorim. Dala mi je i ključeve što znači da sam otključao njeno srce i da mogu doći kad je nema i prati veš kod nje da ne trošim doma struju i vodu.

20

ned

11/16

Demografska obnova

mariano-aureliano.blog.hr

Godinama slušamo o imperativu demografske obnove Hrvatske i ja se godinama pitam, tko je ovdje lud ili se ludim pravi. Mogu shvatiti nekog starozavjetnog proroka koji s povišene pozicije na kakvom kamenu poručuje svojemu narodu: idite i množite se. Ali ne mogu shvatiti da u današnje vrijeme itko može ozbiljno nagovarati ljude da se više ševe i da pritom ne koriste kontracepciju. Stvar je dogurala dotle, da je ministar financija Zdravko Marić nedavno u ime demografske obnove poručio obiteljima, da će im smanjiti trošarine na velike luksuzne automobile s mnogo sjedalica ukoliko imaju petero ili više djece. Ima li tko da predloži smanjenje cijena tridesetmetarskih jahti za tisuću kuna, a u ime poticanja ševe u Hrvata?

Svećenici poručuju s propovjedaonica: "Hrvatice i Hrvati, nemojte biti sebični i misliti samo na svoj komfor pa u ime tog sotonskog komfora koristiti kontracepcijska sredstva i tako ne činiti baš ništa u cilju demografske obnove! Donosite na svijet još i još malih Hrvata i Hrvatica i ne razmišljajte o tome kako ćete s dva minimalca nahraniti i odjenuti i zbrinuti šestero djece. Bog će već naći načina da se pobrine za njih, ta zar ne vidite kako se brine za milijune gladnih u Africi i Aziji?! Kad postanu dovoljno gladni, dovoljno goli i bosi, dovoljno bolesni i promrzli, dovoljno napušteni i odbačeni, On ih jednostavno uzme natrag k Sebi. Stoga, ne brinite!"

Poziv na demografsku obnovu ili je glup ukoliko je iskren ili je degutantan ukoliko je lukavo populistički. Kakva je to smiješna zabrinutost zbog većeg mortaliteta u odnosu na natalitet? To je otprilike isto kao kad bi netko bio zabrinut zbog toga što među Zagrepčanima ima sve više hajdukovaca, a sve manje dinamovaca. Da i ne govorimo o tome, da je mnogo ljepše hodati praznom Ilicom ili sjediti u praznoj crkvi. :)) Šalu na stranu, nagovaranje ljudi da se više ševe i da pritom ne koriste kontracepciju, ili drugim riječima: ulaženje ljudima u postelju, naprosto je promašen i smiješan aktivizam. Osim toga, samo će nemoralna budala štancati djecu zbog državnog poticaja od tisuću eura po djetetu ili zbog kakvog drugog, sličnog, a zbiljski neznatnog financijskog benefita. Država svojom "demografskom obnovom" tek dodatno radi na daljnjem moralnom urušavanju nacije, koje je slavno započeo doktor Franjo. Podmićuje svoje građane, tražeći zauzvrat djecu. Nebitno je, u kakav svijet ta djeca trebaju doći, i s kakvih startnih pozicija trebaju krenuti. Državnom i crkvenom licemjerju tu nema kraja.

16

sri

11/16

Nemoj se vezivati za mene ....

suncokreti11.blog.hr

Nemoj se vezivati za mene, nisam ti ja jedna od onih koje traju zauvijek.

Kod mene ti je sve trenutno, nikad ja nemam mira, iako ga ponekad žarko želim. Umori čovjeka sav taj vječiti nemir.
Nisam ti ja za veze, iako često pričam da baš to želim, ali ne ide. Veze i vezivanja ti meni brzo dosade, meni ti stalno treba akcija, meni stalno treba senzacija. Ne podnosim linearan život, to mi je dosadno, umara me monotonija.
Uvijek tražim nešto novo, uvijek trebam nešto novo i onda kad nema ničeg, sama sebi stvaram to nešto što mi daje vjetar u leđa, sama sebi stvaram akcije i životne senzacije samo da ne potonem u dubine proklete dosade. Dosada - ubija, lomi i odumireš polako.

Zato ti kažem da se ne vezuješ za mene, jer sa mnom nikad ne znaš šta te čeka, ne znam niti ja sama sa sobom što me čeka, jer danas je mirna luka, a možda već sutra je duboko nemirno more u meni, i nikad ne znaš na koju stranu će vjetar zapuhati u leđa i kuda ću krenuti, sada, danas, sutra ili za mjesec dana. Ne volim monotoniju.

Znam da ti možda to sve izgleda simpatično, ali vjeruj mi da nije lako.

Znam da nije lako, jer nije niti meni samoj sa sobom ponekad lako kad stalno tražiš nešto novo, nije lako kad te taj jebeni karakter tjera na stalne pomake u životu, na nepresušne i ponovne borbe i izazove. Stvarno nije lako, umori to sve čovjeka, vjeruj mi, a ne možeš bez toga, treba ti kao voda, kao hrana jer znaš da si jedino tako živ i da postojiš.

Nisam ti ja od onih koje možeš zatvoriti u četiri zida - tako ću umrijeti. Vjeruj mi, znam što ti pričam!

Probala sam već jednom biti ono nešto što nisam i uspjela sam na neko kratko vrijeme igrati životnu rolu koja nije moja i pobjegla sam. Pobjegla sam jer nisam bila sretna tako okovana i bilo mi je teško, zaista, davala sam sve od sebe da odigram tu ulogu najbolje što mogu i uspjela sam djelomično, ali ipak sam jedva čekala da taj film završi i da mogu pobjeći na slobodu i raširiti svoja jadna stisnuta krila. Taj film je bio samo još moj jedan životni izazov da spoznam tko sam zaista, i spoznala sam još jednom istinu o sebi - ja ne mogu biti na mjestu. Ne mogu!

Postoji to neko prokletstvo u meni koje me stalno goni naprijed u nešto novo. Prokletstvo ili blagoslov, ne znam više niti sama što je...

Nemoj se vezati za mene jer znam da nije fer da cijeli život glumiš pajaca kako bi meni bilo zanimljivo, a isto tako znam da mi ne možeš dati toliko slobode. Možda i možeš, ali zapitaj se hoćeš li onda ti biti sretan uz mene?
Vjeruj mi, uz mene nije lako biti sretan, nije lako sa mnom, dobro se znam, imala sam prilike upoznati se kroz život.

Nemoj se vezivati za mene, jer ja te ne trebam da me vodiš za ruku kroz život - ja se kroz život vodim sama, i znaš, dosta mi dobro ide, zna biti ponekad teško, ali kako sam ti već rekla - ja sam ona koja voli izazove. Izazovi me čine živom, tada znam da dišem, da postojim. I često sam sama sebi istovremeno najbolji prijatelj i smrtni neprijatelj.
Nemoj se vezivati za mene jer ja te ne trebam da ti se opasam oko noge i ne puštam te, ne trebaš mi ni da mi plaćaš račune, niti mi trebaš da ti se uvalim u stan. Ne trebaš mi niti da mi popuniš krevet, za puno stvari mi ne trebaš, a opet bih voljela da si na neki način tu, na neki fluidan čudan način.

Ja ne znam svaki dan kuhati ručak, iskreno - znam, ali mi je tlaka, jednostavno mi se neda, kao što mi se i neda svaki dan otići na posao, ali opet odem jer "moram", sve te neke sitne stvari su mi čisto gubljenje vremena. A opet s druge strane volim se zavaliti na neku pustu livadu i satima gledati u vodu, volim ploviti i mogla bih satima provesti na pučini bez da izgovorim jednu riječ. Ponekad su mi riječi suvišne i ne priča mi se. Jednostavno, na neki način volim uživati u trenutku, volim si taj trenutak onako sebično držati za sebe i uživati u njemu - sama, u tišini. Ne ljuti se, to sam samo ja...

Jedino što tako dobro znam raditi je voljeti. Zvuči tako lako, a ponekad je tako teško!

Volim baš onako duboko i strasno, dajem sve od sebe, ne razmišljajući što će biti sutra, ne znam dozirati ljubav, ne znam dozirati osjećaje, dajem sve od sebe servirano na pladnju bez imalo razmišljanja hoće li mi se obiti o glavu ili ne, čak dapače, niti me ne zanima. Uvijek kažem sama sebi: ma ako treba boljeti, neka boli, sve je to samo život i uvijek se pitam kakav bi to samo dosadan život bio kad ne bi bilo malo boli, malo patnje.
I nemoj misliti da želim mijenjati muškarce. Ne želim, nije to moj stil. Ja sam ti odana kao pas i stojim uvijek uz tebe, ali stojim samo do onda do kad je meni zanimljivo, a nakon toga idem, jer naprosto ne znam drugačije. I zato ti kažem, ne vezuj se za mene jer ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu, nije to mojoj domeni, nažalost ili na sreću, ne znam viiše niti sama..

Ljudi često se na svoj rođendan prestrave koliko imaju godina i koliko su stari.
Na svoj sam se rođendan neki dan uhvatila u silnom strahu, ali ne od godina, već me uhvatio strah imam li još dovoljno vremena za ostvariti sve ono što sam zamislila u ovom životu, hoću li otputovati na sva ona mjesta koja želim, hoću li skakati padobranom, hoću li stići odraditi sva ona sitna zadovoljstva koja me čine sretnom?
Samo sam se zapitala: hoću li sve stići, hoću li imati dovoljno vremena, gubim li vrijeme na gluposti, uzimam li od života baš sve što mi život pruža ili ipak neke stvari propustim kroz prste kao pijesak?

Jednostavno, jednom kad mi dođe kraj, kad mi je vrijeme da podvučem crtu i napravim si račun života, želim da sama sebi kažem: super, živjela si, sretna si, voljela si, probala si sve, bila si svugdje i iskoristila si svoj život upravo onako kako si najbolje znala...

Jednostavno je, ne vezuj se za mene jer ja sam samo jedan solo igrač i znam da sam kao takva najbolja...Možda boli, možda nije lako, ali vjeruj mi, sve je lakše nego vezati se za mene...Nije sa mnom lako...

Enigmatika i erotika

nediljkonedic.blog.hr

Na blogu TIO Slavka Bovana više puta godišnje objavljuju se tzv. Specijal s erotskim zagonetkama koje nisu prikladne za objavu u tiskovinama. Sjetih se i ja da imam takvih zagonetaka pa donosim prvu od njih iz pera Zagrepčanina Veseljka Križanovića.

Cijele noći kao da drijema, ali on NE SPI. Odjednom on se ukruti, ISPNE,radosno PISNE te u sladostrašću svoju lavu SIPNE. Pazi da pri tomu ne doživi neugodne PSINE i da ga prate PESNI radosne. U zaključku valja reći da su to životne SPINE. On je .....!!!

14

pon

11/16

O jogi

modestiblejz.blog.hr

Kad već o Dini, u onoj Lynchovoj i Sting je imao pamtljivu ( naughty ) ulogicu...





Inače htjedoh primijetiti da, kao netko kome je slon prdnuo u uho, prepoznajem Stephenovu izgubljenost pred onima koji posjeduju dar stvaranja glazbe, ali novo mi je priznajem čuti da umu profesionalnog glazbenika glazba ne dopušta opuštanje? Vrlo ironična profesionalna deformacija.

Vidiš ti to, biti će da zbog nje mnogi glazbenici relaksaciju pojačano traže (il` im daje odličan izgovor da je traže) u nekim drugim aktivnostima, kao, jel` te, jogi? smijeh

08

uto

11/16

Moralni standardi razvijene demokracije

diogenovabacva.blog.hr

Ovo iz memea govori osjećaj doličnosti idealnog malograđanina.


Slučaj je htio da Obama kao političar, premda ne posve lišen cinizma i ljudožderstva, te vječito pun kiča i drugih govana, ne bude baš takva klasa govnarske, cinične i ljudožderske bagre kao Trump ili Hillary, ali što recimo kad bi se – pri skroz istom obiteljskom kombinatu krašenom komunalnom pristojnošću i svime što ide – radilo o nekom najgorem neokonu, s dna političkog mulja? I dalje bi mi nedostajali i takvi Obame u Bijeloj kući, bez obzira što politički talog? Dabome, jer ja, idealni malograđanin, radim supstituciju političkog sadržaja puritanskim ćudoređem, i jer se mene kao građanina, pardon idealnog malograđanina, to vrlo tiče i vrijeđa me ako prva dama ima ljubavnika ili ako predsjedniku puši koja druga doli njegova zakonita gospođa1, jer mi je aršin svih aršina – te mjerilo klase i doličnosti – čistoća dosjea što se tiče preljuba i ostalih seks-skandala, a najviše od svega volim nosinom pronjuškati tuđe postelje, ne iz nekih nastranih sklonosti, da ne bi mislili, nego čisto da provjerim je li sve uredno tamo!




Ali možda ne bi bilo zgorega podsjetiti se klasičnih fragmenata iz stručne literature koji, posredstvom nekih mehanizama najmoćnijih mjesta svjetske politike, nikako pa nikako ne gube na aktualnosti.
Profesor Mikulić upozorava tako na Hillaryne riječi u samom trenutku izbijanja afere u javnost o opasnosti za Ameriku da izgubi svoga predsjednika u političkoj zavjeri! Prisjetimo se, te riječi o zavjeri izgovorene su neposredno prije javnog Clintonova priznanja da je imao ''nepriličan odnos s gospođicom Lewinsky''. Iz toga vidimo da je Hillary već bila pripremila oprost Billu kao preventivnu mjeru od rizika da Amerika, ne znajući, otpuštanjem svog prividnog predsjednika Billa Clintona izgubi svoju istinsku predsjednicu – upravo Hillary Clinton. Jer: Kao što je potpuno jasno da je samo njezina javna reakcija – oprost i stajanje uz nevjernog muža – spasila Ameriku od ''gubitka predsjednika'', jasno je i to da bi ne-opraštanje značilo republikansku provalu demokratskog poretka Amerike. Drugim riječima, ono što sex-aferu uopće čini sexy, škakljivom, nisu toliko voajerski detalji u koje se zapleo njezin muž, jadni Bill, nego politički kontekst afere. Dakle: obrnuto od feminističke kritike, Bill Clinton nije povrijedio dostojanstvo svoje supruge javnim priznanjem nevjere, jer je njegov privatni polugrijeh unaprijed iskupljen postojanjem zavjereničkog scenarija. U situaciji prisilnog izbora između kažnjavanja supruga zbog muškog uživanja s drugom i javnog poniženja vlastitog društvenog dostojanstva, supruga-subjekt bira ideološku kompenzaciju ovog drugog; ona preuzima simbolički utržak, a golo uživanje na koje se on jadno i skrušeno sveo, može prepustiti njemu; ono u poretku bračnog odnosa na najvišoj državnoj razini ne znači više ništa. (...) konzervatorom demokratskog poretka postaje samo i jedino Hillary time što joj se neideološko uživanje njezinog muža – ''nemuško'', ''perverzno'', post-modernističko pušenje bez interesa – prikazuje unaprijed već kompenzirano teorijom provale svih pragova demokratskog poretka od strane političkih neprijatelja. Ona je ta koja je njegovoj .'privatnoj sferi'', užitku bez političkog interesa, vratila konkretno i univerzalno političko značenje: politika je borba interesnih grupa za mjesto zakona. First Lady je za razliku od svog muža spremna da vlada Amerikom! On tek sad može privatno uživati – ''pušiti'' svoj saksofon, pisati memoare i otkrivati spomenike kao bivši predsjednik.@

06

ned

11/16

Veze bez obaveza ....

suncokreti11.blog.hr

Došla neka egzotična vremena. Sve nešto egzotično, pa tako i partnerske veze.Sve češće oko veza čujem neke egzotične detalje. Došlo je neko vrijeme u kojem pojam veza je sve, samo nije ono što bi veza zaista trebala biti, barem je tako u mojoj glavi.

Ljudska smo bića koja trebaju da vole i trebaju biti voljena, jednostavno tako smo naučili, takve su nam potrebe, nismo se rodili da bi život proveli sami već u simbiozi s nekim. I usudila bih se reći da je to nekad i bilo tako, nekad ona famozna rečenica "u dobru i u zlu" je zaista vrijedila i držala je vodu, danas, ista ta rečenica i dalje postoji, ali nema isti intezitet kao nekada, nekako kao da mi se čini da je izbljedila, nestala joj je svrha, postala je čista floskula koja se pri činu izgovori, nema mi više težinu i ozbiljnost, izgovara se samo tako lako, a često je se još lakše i shvaća, previše olako.
Ima negdje još odnosa u kojima pojam "u dobru i u zlu" vrijedi, ima ga, ali u tragovima i upravo ti tragovi su meni dovoljni da se uhvatim za njih i da vjerujem da još uvijek postoji i da je ta neka prava duboka i iskrena veza i pravi odnos postoji.

Svi tako želimo biti sretni u partnerskom odnosu s nekim, a tako lako bježimo, tako se bojimo predati na neki način i onda krećemo u neke odnose koji nisu zdravi, kako za nas, tako i za onog nasuprot nas.

U zadnje vrijeme fascinirana sam egzotičnim terminom "veza bez obaveza".

I uopće, kakav je to toksičan odnos koji se naziva jednostavnim imenom "veza bez obaveza"?

U mojoj kompleksnoj ženskoj glavi gdje ima cijeli spektar boja, u jednoj stvari, a to je veza tj. partnerski odnos postoje samo dvije boje, crna i bijela, što bi značilo, ili si u vezi, ili nisi u vezi, vrlo jednostavno, zar ne?
Ne znam čemu sad termini "veza bez obaveza"?

Iz osobnog iskustva "veza bez obaveza" je totalno sranje i završi prije ili kasnije, i to završi na način da obavezno netko od aktera plače i pita se šta mu je sve to trebalo?

Svi smo samo ljudi, emotivna bića, nismo cijepljeni protiv emocija, ne možemo ih odvojiti i to je tako, ne mislim da je to stvar samo žena, mislim da je to stvar i muškaraca, kroz neke učestale i kontinuirane odnose kad ti je s nekim lijepo, kad ti je ugodno, kad imate posve otvoren i iskren odonos, kad ste intimni, a još k tome ako ste i frendovi - emocije se dogode, jednostavno su tu, niti se ne okreneš a odjednom se zapitaš, šta mi se dogodilo?
Jednostavno se vežeš na neki nevidljivi način za tu osobu s kojom si tzv. "vezi bez obaveza" i onda shvatiš da ti više ne želiš "vezu bez obaveza", već da želiš pravu, iskrenu i duboku vezu, partnerski odnos ili kako god se to zvalo, ali jednostavno želiš i trebaš više od dotičnog ili dotične.
A onda dobiješ hladan tuš: on ili ona ne žele ili nisu spremni na "pravu vezu" već isključivo žele vezu bez obaveza", i tada nastaju problemi.

Uvijek se zapitam, od kada je veza obaveza?
Što to uopće u odnosu znači imati obaveze?
Kakvi smo ljudi ako svaki odnos u kojima se i ono minimalno nešto od nas traži odmah shvaćamo kao obavezu s kojom se mi ne možemo nositi i koja nam remeti naš životni mir?
Nije li veza s nekim ono nešto što nam treba biti lijepo i ugodno, nije li veza s nekim nešto što nas ne bi trebalo sputavati i ograničavati već poticati?
Nije li smisao i svrha veze da dvoje ljudi kroz odnos rastu i razvijaju se zajedno?
Nije li smisao veze da smo si tu, rame uz rame, i kad jedan padne onaj drugi je tu da mu da ruku i pomogne mu podići ga, pokazati mu put kuda i kako dalje.

Da, to je sve nekako svrha i smisao veze i nažalost sve više ljudi oko mene kad je vezivanje u pitanju, sve više bježe i ne žele niti čuti za vezivanje jer lakše je samo uzimati, a dati je postao veliki problem, nekako kao da smo postali previše sebični u tim odnosima.

Baš neki dan pričam s frendom koji je u tzv. "vezi bez obaveza" i kaže mi da mu je super. Oni su si super, dobri su si, slažu se, još k tome i frendovi, kuže se, intimni su i sve 5, ali on jednostavno nije spreman na vezivanje bilo kakvog kalibra tj. frajer voli uzeti ono što i kako njemu paše, ali ne može ili ne želi dati, dakle, sebičan do jaja na neki način, ali kako kažu: c'est la vie....

Žao mi je što je došlo vrijeme kad se odnosi ne cijene na način na koji bi se trebali cijeniti, žao mi je što je sve više površnih i instant odnosa u kojem nema one neke dubine između dvoje ljudi, žao mi je što je došlo vrijeme kad nam je sve postalo tako teško i što smo toliko postali prokleto komotni da nakon jedne svađe prekidamo, etiketiramo i bježimo, a sve manje stvari pokušavamo riješiti onim iskrenim dubokim razgovorom, zaista mi je žao...

Zaista mislim da su došla neka nova i luda vremena u kojima neki plivaju vrlo dobro i snalaze u tim povšnim i instant odnosima, dok oni drugi bezpogovorno tonu, nažalost...

Nagovorite me ne Amsterdam

stankagj.blog.hr

Kao netko kome je do susreta mnogo više stalo, na mene čeka Amsterdam. On ne zna da svakoga dana, u svojim mislima, uz večeru pijuckam točeni Amstel, uz doručak, kakao s efektom ljubavna napitka, prelazim tisuću mostova odjednom, u letu, dodirujući mondrijanovsku njegovu obojanost.

Kao netko kome je do susreta mnogo više stalo, na mene čeka Amsterdam. On ne zna da svakoga dana, u svojim mislima, uz večeru pijuckam točeni Amstel, uz doručak, kakao s efektom ljubavna napitka, prelazim tisuću mostova odjednom, u letu, dodirujući mondrijanovsku njegovu obojanost.
Svi su gradovi s rijekom u središtu tako neodoljivo privlačni, baš svaki. Zaljubljena u Düsseldorf, Berlin, Beč, Veneciju…, odnedavno i u tebe. Ovo će biti naš četvrti susret. Hoću li istoga časa nakon što ugledam tvoje vilinske oči, osjetiti koliko te volim, ili će biti potrebno da odem, da budem daleko od rijeke, da bolno začeznem.
Ah, ljubavniče moj, u mnogome ti nitko nije ravan. Danas bi me još trebalo nagovarati na sastanak s tobom, a uskoro ću se smijati samoj sebi zbog svoje luckaste neodlučnosti.
Miris 'drukčijeg' u tebi zacijelo je nekad bio mnogo primamljiviji no sada. Unazad više godina, europski gradovi, koliko god da su zadržali svoju jedinstvenost, ipak su se jedni drugima odviše približili u međusobnoj sličnosti. Ponekad razabirem djeliće Zagreba prolazeći kroz Berlin ili djeliće Berlina u tebi. Katkad se osjećam kao kod kuće, na momente zaboravim da sam otišla iz Hrvatske, koliko znadem biti zbunjena tvojom sličnošću s nečim odbojno mi poznatim, 'domaćim', a što me nakratko odvodi u zabludu. Isto je i kad te ljubim, tek kada otvorim oči, ne odmičući se iz tvog zagrljaja, mogu bit' sigurna da si to ti.
Pet dana i četiri noći. Brojim dane na način kao što to čine djeca kad žele da im vrijeme brzo prođe. Vrijeme bez tebe, ali i ponekad s tobom. Četiri noći, i tri dana, tri i pol… Četiri noći, gotovo samo tri, jer prvu gasim palcem i kažiprstom, kao plamičak već ionako dogorjele svijeće.
Nagovorite me na Amsterdam, možda ne mogu bez njega, možda mi je potreban kako bih lakše ponovno prodisala, kako bih više voljela svoj grad, premda bi to moglo biti i manje, no nikad nije, nikad, ukoliko znamo da ne želimo zauvijek otići.





Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se