utorak, 15.05.2012.
Odlogiranje – Isključivanje iz Matrixa (iluzije) 1. dio
David Icke
Matrix je mreža muholovki koje služe da nas zadrže u iluziji, a izlaz je u prekidu identificiranja s njim. To znači promijeniti našu percepciju jastva iz holograma, s njegovim imenom i osjećajem ograničenosti, i znati da smo Beskrajna Svijest. Kad se identificiramo s tim da smo ljudi, identificiramo se s DNK programom, a to nismo mi.
Ne prekinemo li tu identifikaciju sa sobom kao tijelom koje zovemo čovjekom, ostat ćemo robovi iluzije. Ono što vjerujemo, i način na koji sebe vidimo, mogu nas držati u ropstvu ili nas osloboditi. Ako se identificirate sa svojim imenom i svojim tijelom, vaše misli i emocije bit će povezane s ograničenošću. Probajte i vidjet ćete. Mora biti tako, jer je cijeli temelj DNK programa projiciranje iluzornog holografskog svijeta baziranog na pravilima, a po samoj svojoj prirodi, pravila uvijek znače ograničavanje.
On ima svoje 'čvrste' zidove, zakone fizike, bolesti, starenje, ciklus rađanja i umiranja, i beskrajan popis razloga zašto se nešto ne može napraviti. To je kraljevstvo u kojem kraljuje ali. Volio bih to napraviti, ali... Volio bih tamo otići, ali... Volio bih se izliječiti, ali... Matrix nas hrani 'ali' mentalitetom kroz našu DNK, i kad se lažno identificiramo s tim programom, naša svijest
postaje zarobljena u iluziji.
Fascinantno je mirno sjediti i slušati svoje misli i osjećati svoje emocije na način promatrača, a ne onoga koji ih proživljava. Mi se obično ponašamo kao da jesmo naše misli i emocije, i poistovjećujemo ih s onim tko smo. Doživljavamo ih kao našu 'ličnost'. Prema hyperdictionary.com, definicija 'ličnosti' je: 'Kompleks svih osobina - bihevioralnih, temperamentalnih, emocionalnih i mentalnih - koje karakteriziraju jedinstvenog pojedinca'. Time su opisane različite verzije DNK softvera kako ga čita RNK, ili onoga što je psiholozima poznato kao arhetipovi. Ne postoje jedinstveni pojedinci, jer smo svi Jedno, i čak i ako definiciju primijenite samo na ovu stvarnost, još uvijek ne postoje jedinstveni ljudi, osim ako nije uključena i svijest - Beskrajna mogućnost.
'Bihevioralno, temperamentalno, emocionalno i mentalno' izrazi su programa - arhetipovi - i samo svijest može pružiti jedinstvenost kako je mi shvaćamo. Ono što nas čini 'ljudima', nasuprot Beskrajnoj Svijesti, je program. Pogrešno shvaćamo što su emocije i zato se s njima identificiramo. Emocije povezujemo s ljubavlju i brigom, ali to su krive asocijacije. 'Ljubav' i 'emocije' nisu ista stvar, niti emocije imaju bilo kakve veze s empatijom. U svom pravom smislu, ljubav je Jednota, i unutar ravnoteže Jednote nema emocija na način na koji ih doživljavamo u iluziji. Postoje samo radost, blaženstvo i ljubav koji dolaze s jedinstvom. Emocije su dio, ne cjelina. Empatija potječe od Jednote, jer se samo kroz to možemo u potpunosti povezati s nekim drugim izrazom Jednog. Emocije nisu ljubav ili empatija; to je serija programiranih reakcija, i njima se konstantno manipulira. Ako pronađete ono mirno mjesto i poslušate svoje misli i emocije, umjesto da se identificirate s njima, shvatit ćete da one nisu vi. Za iskustvo je važno da ne odgovarate ili reagirate na stvari koje čujete i osjetite dok lete kraj vas. Samo ih promatrajte, nedirnuti onim što blebeću, i nikako ih nemojte prosuđivati, ili će vas povući. Na kraju je to kao da slušate radio. Kaže se da mi nismo naše misli, mi smo tišina između njih, i to je razina svijesti s koje se možemo odvojiti od programa. Kada promatrate svoje misli i emocije, klepetaljku u vašoj glavi koja kao da nikada ne prestaje klepetati, možete se uvjeriti u istinitost toga. Tišina je vaša svijest; klepetanje je vaš program. Svijest je tiha jer nema ništa za reći. Ona ne misli, ona zna, a znanje ne mora neprestano trtljati pokušavajući razumjeti stvari. Niti se uvijek brine zbog 'budućnosti' ili žali za
'prošlošću' - što je najveći izvor mentalnog i emocionalnog raspravljanja. U oštrom kontrastu prema umu i emocijama, svijest je stvarno ledeno mirna.
Može biti zabavno promatrati kako naše misli i emocije reagiraju na svakodnevni život. One mogu biti zapanjujuće glupe i pod utjecajem straha. S gledišta svijesti, njihove reakcije postaju tako predvidljive i njihova programirana priroda tako očigledna. Već sam ranije spomenuo ljude u vezama koji igraju emocionalni fliper u kojem prvo reagira jedno, a zatim drugo. To može
uzrokovati strašan sukob, a krug je moguće prekinuti samo ako par prestane reagirati prema DNK programu. Dok se to ne dogodi, konj će jahati jahača.
Kada prestanemo reagirati na program, sve što ostane je svijest, a svijest može reći RNK 'laseru' da na drugi način čita 'fizičku' stvarnost. Bit softvera je reagiranje; to je ono što Matrix želi da radimo. Kada reagiramo, identificiramo se s programom, pa svijest počinje trčati za bijelim zecom. Dok to čini, njeno stanje postojanja odražava misli i osjećaje za koje vjeruje da su njeni, i stvara energiju koja hrani Matrix. Jednom kada shvatite da vaše programirane reakcije nisu vi, u vašem će životu biti daleko više harmonije i mira. Još uvijek će biti trenutaka kada će vas program navući da reagirate, ali što više budete izražavali svijest to će se ovo rjeđe događati i brže ćete stiskati kočnicu kada se dogodi.
Dok se budete odlogirali iz softvera i logirali u svijest, razvijat ćete spontanost kakvu nikada dotad niste imali. Za Matrix je to najgora noćna mora, jer se radi o manifestiranju Beskrajne Mogućnosti u ovoj stvarnosti. Neki od dokumenata samih Iluminata kažu da su nekonformisti (spontani ljudi) najveća prijetnja njihovim planovima. Spontanost ne prepušta svoju slobodu alijima te
pravilima i propisima programiranog društva. Volio bih to učiniti, ali... Nema alija - jednostavno to učini. Ali što će misliti ljudi? Učiiiniii to. Ili još bolje, buuudiii to. Koliko puta ste u nekom trenutku poželjeli nešto učiniti, a onda su vašu spontanost razbile misli i emocije, nabrajajući sve razloge zašto to ne biste trebali učiniti? Dok ste sve to obradili, vašu je spontanost već ugasilo programirano vatrogasno crijevo zvano 'ne možeš', 'ne smiješ', 'krivnja' i 'što ako'? Spontanost ne djeluje unutar takvih pravila ili ne može biti ono što tvrdi da je.
To također znači dopustiti drugima da budu spontani bez da im namećemo pravila. Ako ste opsjednuti ili zastrašeni pravilima, Matrix vas ima. Ljudi koji kažu 'pravila su pravila' i provode ih ne uzimajući u obzir okolnosti, zone su bez spontanosti, konjići s vrtuljka lišeni jahača. Oni često postaju vladini dužnosnici, čuvari parkirališta, prometnici, zaštitari, policajci i mnogi drugi kojima pravilnička stvarnost diktira svaku misao. Oni su poput prometnih kamera u uniformama, nesposobni shvatiti da se sve situacije ne mogu jednako tretirati. Opet se radi o reptilskom mozgu na djelu. Jednom mi je na vrata pozvonio tip koji je došao obaviti rutinsku petominutnu inspekciju stana koji sam unajmio. Njegova agencija je to radila svakih par mjeseci u ime vlasnika.
Morao je propješačiti vrlo kratku udaljenost od svog ureda, ali kad sam mu rekao da Pam bolesna leži u krevetu i zamolio ga da dođe neki drugi dan, inzistirao je da ga pustim u kuću ili će mi naplatiti kaznu od 30 funti. Rekao je da se najavio da će doći taj dan, pa u njegovom programiranom umu nije moglo biti iznimaka. Kada promatram takve ljude mogu vidjeti kako RNK čita njihovu sklopovsku ploču i pritišće 'Enter'. Oni su kompjutori.
Jeste li ikada vidjeli da je kompjutor spontan, osim ako mu je sustav poremećen? Kada kliknete 'Google', računalo vas vodi tamo. Slijedi pravilnik. Neće reći: 'jebeš to, idem ja na AOL, 'ko te šljivi'. Ponaša se kao kompjutorski program jer to i je, i ista je stvar s 'pravilničarima' u uniformi, Windowsima 95.
Spontanost zaobilazi program zato što je izraz svijesti - Beskrajne Ljubavi. Kada kompjutor poludi i odbije slijediti naredbe, može ga se simbolički smatrati mentalno bolesnim, pa i programirani ljudi mogu na isti način doživljavati spontano ponašanje. Oni ga ne razumiju jer se ne uklapa u program
koji ih kontrolira. Postoji dobra rečenica u jednom od filmova ciklusa Matrix, kada Meroving kaže: 'Zadivljujuće je koliko je zaljubljenost slična ludosti'. To je točno, barem naizgled. U svom pravom smislu, ljubav je Svemogućnost, a programirana ograničenost to može shvatiti kao ludost.
Sve to ne znači da trebamo ići tako daleko da spontano skačemo s Eiffelovog tornja. Moguće je napraviti to i biti dobro jer je sve iluzorna stvarnost, ali takva 'čuda' ćemo preživjeti samo kada smo toliko iskopčani iz programa da naša stvarnost više nije pod utjecajem njegovih osnovnih 'zakona' kao što je gravitacija. To je dobro ilustrirano u prvom filmu Matrix kada je Morpheus
bio u stanju preskočiti ponor između nebodera u kompjutorskom programu, dok je Neo pao na lice. Prvi je bio slobodan od Iluzije na dubokoj razini, dok drugi nije. Da bismo izvodili takva prividna čuda moramo obaviti još puno deprogramiranja, najblaže rečeno, ali možemo odmah početi tako što ćemo se osloboditi iz zatvora pravila koja nam neće stvarati iluziju smrti ako im ne
popustimo. Postoje drugi načini da se skoči s tornja, a da se to ne učini 'fizički'. Možete skočiti s posla koji ne podnosite i slijediti svoj san bez straha da ćete izgubiti svoju 'sigurnost'. Možete raditi ono što osjećate da je ispravno ne dopuštajući da vas zaustavi strah od posljedica. Možete prestati dopuštati strahu od onoga što će drugi misliti da upravlja vašim iskustvom. Sve su to primjeri
svijesti koja se isključuje iz uma i emocija i zaobilazi program. 'Svijet' kojeg se bojite postoji samo u vašim glavama, možete ga izmijeniti kad god želite mijenjajući svoj osjećaj stvarnosti. Vi ste Beskrajna Svijest i možete manifestirati bilo što ako ne dopustite programu 'ne mogu' da vas kontrolira.
U svojim knjigama govorim da moramo misliti sami za sebe i da je to početak procesa koji vodi u beskrajnu slobodu. Međutim, to je samo početak. Sljedeći korak je potpuno prestati misliti. Ali to je ludo, Dave. Kako možemo živjeti bez razmišljanja? U stvari, ne možemo istinski živjeti ako to radimo.
Razmišljanje potječe iz 'uma', a um je program. Um misli, svijest zna. To mogu samo donekle objasniti koristeći jezik, jer je to nešto što ljudi trebaju iskusiti da bi mogli dokraja razumjeti. Sve što sam rekao u ovoj knjizi bilo je sputano istim ograničenjima dostupnog jezika, postoji mnogo više toga za doznati od onoga što sam bio u stanju prikazati riječima, i još daleko više onoga čemu tek trebam pristupiti. Ista je stvar s jazom različitosti mišljenja i znanja. Moglo bi se reći ovako: ako morate razmisliti o nečemu, to je Matrix. 'Da promislim'... 'Razmislit ću o tome'..., 'Pričekaj, razmišljam'..., sve su to programi na djelu.
Kada svijest zaobiđe softver, jednostavno znamo. Ako tražite odgovore, Matrix vas ima.
Tražeći odgovore morate postavljati pitanja, i stoga ne djelujete kao Jednota Sveznajuće. Kada pristupite toj razini svijesti, postoji odgovor na sve, sve dok ne postavljate pitanja. Ili, gledajući iz drugog kuta, ne postoje odgovori jer ne postoje ni pitanja. Postoji samo znanje, jer pristupamo Sveznajućem Beskrajnom jednom. Kada ste suočeni s nekom situacijom, ne mislite što trebate učiniti, znate to. Kada pokušavate razumjeti kakvo je nešto, ne mislite i pokušavate shvatiti, znate to. Kada se u svijesti povezujete sa Sveznajućim, kako možete ne znati. Postizanje tog stanja znanja ne traži od nas da naučimo bilo što ili odemo bilo kamo. Mi nemamo što naučiti, i mi smo svugdje.
'Molim vas jednu kartu za svugdje.' 'Žao mi je, gospodine, ne možete ići jer ste već stigli.'
Ne trebamo učiti, moramo odučiti ono što nas je program manipuliranjem natjerao da vjerujemo. Um nije put do prosvjetljenja; on je prepreka za njega. Znanje i znanje nisu ista stvar - prvo je um, drugo je svijest. Mi ne trebamo učiti, već se trebamo probuditi iz hipnotičkog transa i sjetiti se tko smo.
Kada to učinimo, prestajemo misliti i počinjemo znati. Neki to zovu intuicijom ili 'slušanjem srca', što potječe iz puno svjesnije razine svijesti od one koja je obično prisutna u ovoj stvarnosti. Znanje je ogranak spontanosti koji donosi odluke.
Program to nastoji suzbiti koristeći um i emocije kako bi nas natjerao da razmislimo o posljedicama intuitivnih odluka, osjećamo se krivima što radimo stvari za koje nas znanje moli da činimo, i pitamo se kako bi 'mali ja' uopće mogao znati. Ta neodlučnost prihvaćanja veličine i beskrajnosti onoga što jesmo najveća je prepreka postizanju stanja znanja. Mi imamo intuitivno znanje, a onda odmah počinjemo sumnjati u njega. To je program koji se ubacuje kako bi zaštitio svoju kontrolu. Jedna od fraza koje možete čuti je: 'Moraš puno toga naučiti'. Ali ne moramo. Mi samo mislimo da moramo. Prihvatiti da moramo učiti znači prihvatiti da nismo Sveznajuće, a prihvatiti to znači prihvatiti da nismo Jednota. Kako se Sve može osjećati malim? Samo ako vas Matrix drži u šaci.
Za odbacivanje 'Malog ja' od presudne je važnosti odbojnost prema sebi zamijeniti ljubavlju prema sebi. Sustav želi da se sebi ne sviđate, da vas izjedaju krivnja i žaljenje, i da sebe vidite kao beznačajnog, gubitnika u igri života. On postavlja obrasce za ono što je 'uspjeh' ili 'promašaj', 'dobar roditelj', 'dobar suprug', 'dobra žena', 'dobro ovo' ili 'dobro ono'. I prijeti prstom ako ne zadovoljite.
Ako prihvatite verziju stvarnosti koju nameće sustav, to vas drži u niskom vibracijskom emocionalnom stanju u kojem Matrix određuje pravila. Religija je vrlo uspješno natjerala ljude da preziru sebe. Mentalitet grešnika je u DNK programiranju, i utječe čak i na one koji odbacuju religije koje su ga tamo upisale.
Ali mi se možemo isključiti iz tog genetičkog samozlostavljanja. Vi niste vaš um ili emocije, vaša 'ličnost'; vi ste Beskrajna Ljubav. To ne znači Beskrajna Ljubav za sve osim 'vas'. Kako se možete ponovno povezati s Beskrajnom Ljubavlju dok sebe svjesno ili podsvjesno prezirete?? Ono što ste učinili ili niste učinili, rekli ili niste rekli, nebitno je. Bili ste uhvaćeni u programu misleći da ste to vi. Sada možete odbaciti masku i voljeti ono što stvarno jeste - Ljubav. A zašto ne biste također mogli voljeti svoju 'programiranu' ličnost? Napokon, ona je također Beskrajna Ljubav; samo što to ne zna. Ljubav i praštanje sebi i drugima, uključujući programirane manipulatore, briše softver koji stimulira krivnju i mržnju što nas drže u iluzornoj odvojenosti. Kada shvatite da je svijet iluzija i da je tijelo softverski program izmanipuliran da uhvati svijest u zamku, možete se igrati sa stvarnošću i s njom se zabavljati.
Mnogo puta su me pitali je li moguće zaraditi novce ili slijediti ovu ili onu karijeru, a da se ne postane uhvaćen u igru. Da, moguće je, sve dok znate da je to igra, a ne stvarnost - iako, nakon što pristupite svijesti, cijelu tu opsesiju 'karijerom' počinjete gledati u drugom svjetlu. Ne govorim ljudima da bi trebali sjediti na vrhu planine i svakodnevno razmišljati o prirodi Jednote. Iluzije nas kontroliraju kada mislimo da su stvarne, a znati da su iluzije znači razbiti tu kontrolu. Kao što sam pokazao sa subliminalnim reklamiranjem u Pričama iz vremenske omče, nakon što uvidite manipulaciju, ona gubi svoju moć. Kada gledate subliminalnu poruku u slici, ona se može obraćati vašoj podsvijesti tako da vi niste ni svjesni njenog postojanja. Ali kada se ukaže na skrivenu poruku, možete ju jasno vidjeti svaki put kad pogledate. Takva je iluzija. Kada postanete svjesni igre, ona gubi svoju kontrolu. Ako ljudi žele graditi karijeru i zgrtati puno nepostojećeg novca, samo naprijed. Ali trebaju znati da nije važno ako to rade i nije važno ako to ne rade, jer je i jedno i drugo iluzija.
Dat ću vam jedan primjer onoga što mislim pod 'igranjem igre' i 'postajanjem zarobljenim u njoj'. Sport je glavna globalna zabava, i to je u redu sve dok ne vjerujemo da je on važan. Ja volim gledati nogomet i biti trener svom sinu Jaymieu, koji je briljantan vratar. Imam nekoliko timova čije me pobjede vesele, ali ako ne pobjeđuju, pa što onda? Znam da je to iluzija, iako jedna meni zabavna iluzija. Jaymie bi volio postati profesionalni nogometaš, ali ako postane ili ne postane, neće biti uspješan ili neuspješan - i jedno i drugo su holografske iluzije, i on će u svakom slučaju biti Beskrajna Jednota. Ako razmišljate u kategorijama uspjeha i neuspjeha, Matrix vas ima. Međutim, nogomet i druge sportove moguće je doživljavati potpuno drugačije kada mislite da je iluzija stvarna. Nekim navijačima uspjeh njihovog tima postaje sve i utječe na čitav njihov život. Oni postaju bijesni i deprimirani kada njihov tim izgubi; mržnja između mnogih navijača suparničkih klubova za mene je nešto zapanjujuće.
Oni žive svoje živote kroz svoj nogometni klub, a njihov vlastiti osjećaj uspjeha i neuspjeha mjeri se mjestom njihovog kluba na ljestvici. Matrix ih drži jer vjeruju da je to stvarno i da je ishod važan. To je još jedna iluzija unutar iluzije; još jedan podzaplet; hologram unutar superholograma.
Taj stav prema sportu odražava način na koji program Ja sam čovjek vidi život općenito. Vezanost nas prikiva za Matrix: vezanost za ljude, status, rasu, naciju, religiju, novac i, najviše od svega, vezanost za ishod. Ništa ne guši slobodu i mir više od toga. Ako se, poput sportskih navijača, vezujete za pobjedu 'vašeg tima', pripremate se za razočaranje, jer je jedini način da se to izbjegne taj da 'vaš tim' pobijedi. Svaki drugi ishod garantira razočaranje i frustraciju.
Ali ako uživate u igri bez vezivanja za rezultat, ishod neće izazvati emocionalni poremećaj i traumu, jer niste bili vezani za određeni scenarij. Možda bi vam određeni rezultat bio draži, ali niste bili emocionalno vezani za njega. Još jednom, ista je stvar sa 'životom'.
David Icke
- 16:38 -
