Ugušena

12 rujan 2014


Kao u mutnom polusnu hodam ovim svijetom,
izgubivši dodir sa svojim unutarnjim djetetom,
bez nade i bez imalo dobre volje,
ne vidim da će sutra ili ikad biti bolje.
Sve što ja volim više nije bitno,
sve je osim mene postalo neobično hitno,
svima treba stalno nešto udovoljavati,
a ja ću naprosto kolabirati.
Ne radim stvari koje sam voljela,
nikada me stvarnost nije toliko boljela,
raspast ću se na stotinu komada,
reći će, luda je, a tako je mlada.
Loše mi je kao što nije bilo nikada,
moj se bakrorez snova raspada,
ne vidim više široku sliku,
nema osmjeha na vidiku.
Dođe mi da plačem i da vrištim,
jer svaki svoj tihi jecaj učinim još tišim,
da drugima udovoljim,
da se ponizim.

<< Arhiva >>